Pratite nas

Povijesnice

Kako je hrvatska vojska za samo 32 sata razbila srpsku bandu u zapadnoj Slavoniji

Objavljeno

na

Početak je 1995. godine. Ulazimo u tu godinu s osvjedočenom vjerom u svoj narod i svoju vojsku, s nadom u okončanje ratne krize i oslobađanje svojih okupiranih područja. Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. učinkovito je završio zlosretni bošnjačko-hrvatski sukob. Srbi, koji su do tada vješto manipulirali vojnom situacijom u Bosni i Hercegovini, morali su posegnuti za nekim novim rješenjima.

[ad id=”93788″]

Ekonomski i vojno u sve su goroj situaciji, odlučili su iskoristiti sukob muslimana u Cazinskoj krajini i uz pomoć Fikreta Abdića slomiti otpor Armije BiH u Bihaćkome džepu. Nakon toga uz pomoć UN-a vojno bi riješili enklave u istočnoj Bosni. Da im je to uspjelo, kompletna srpska vojna sila bila bi na granicama prema Hrvatskoj.

Svesrpska komanda u pokušaju ovladavanja Bihaćem

Koliko je za Miloševića bilo značajno uspostavljanje ‘Abdićeve države’, vidi se po tomu što je na tada okupiranome području Hrvatske, uz samu granicu s tzv. Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna (APZB), u selu Šamarice oformio poseban stožer koji su činili probrani kadrovi. Za operaciju vraćanja Abdića u Kladušu i Bihać bili su zaduženi vodeći ljudi srpske tajne službe Jovica Stanišić sa svojim pomoćnicima Frankom Simatovićem i Draganom Filipovićem, časnici tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i časnici tzv. Vojske Republike Srpske (VRS).

Ovaj stožer imao je izravnu vezu s Glavnim štabom Vojske Jugoslavije (GŠ VJ) i generalom Perišićem u Beogradu, s vrhovnim zapovjednicima tzv. VRS-a – generalom Mladićem i VRSK generalom Čeleketićem. Ta ‘svesrpska komanda’ napala je bihaćku zaštićenu zonu sa šakom ‘abdićevaca’, specijalnim jedinicama Resora državne bezbednosti Srbije (RDB) pod komandom Milorada Ulemeka – Legije, jedinicama tzv. VRSK-a s okupiranoga hrvatskog teritorija pod komandom generala Novakovića i jedinicama tzv. VRS-a pod komandom generala Milovanovića iz Bosne. Operacija je trebala trajati desetak dana, no ni nakon mjesec dana srpske snage nisu postigle svoj cilj.

Hrvatski obavještajci omogućili NATO dare na srpske položaje

MIchael RoseSrpski oficiri u Bosni i Hrvatskoj govorili su da će nakon uspješnoga završetka operacije Pauk i osvajanja Bihaćke zaštićene zone Vojska Jugoslavije preuzeti komandu na ukupnome prostoru i imenovati oficire u glavne štabove u Banjoj Luci i Kninu. Taj srpski plan ne će se nikada ostvariti zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Danas je poznato da su hrvatske obavještajne službe zajedno s elektroničkim izviđanjem uspješno prisluškivale sve komunikacije toga srpskog stožera. Hrvatski su obavještajci tijekom ove operacije oko Bihaća razotkrili sramnu ulogu zapovjednika snaga UN-a britanskoga generala Michaela Rosea.

On je u više navrata radio usluge ratnome zločincu Ratku Mladiću opstruirajući zračne napade NATO-ovih zrakoplova oko Bihaća. Upravo su neoborivi dokazi, koje je o tomu imala hrvatska obavještajna zajednica, iskorišteni za diplomatske pritiske koje je Hrvatska poduzela preko svojih saveznika, prije svega Amerike.

Pritisnuti tim dokazima, snage UN-a bile su prisiljene zatražiti intervenciju NATO-ova zrakoplovstva pa je zbog sudjelovanja u napadu na zaštićenu zonu Bihać bombardirana zračna luka u Udbini kojom su se koristili krajinski Srbi u tome napadu. Nakon što je general Milovanović obaviješten od Engleza da slijede zračni udari po snagama bosanskih Srba oko Bihaća, oni se povukli. Bihać je bio spašen.

Uvod Bljesak

Dok traje ovaj obavještajni rat, u Zborno područje Bjelovar 7. prosinca dolazi Načelnik Odjela za Ratno planiranje i uporabu Oružanih snaga RH. On će zapovjedniku Zbornoga područja Bjelovar uručiti strogo čuvani plan čiji je tajni naziv Bljesak-1. Bio je to plan za oslobođenje Zapadne Slavonije. Intenzivnom diplomatskom djelatnošću sukobljenih strana, uz posredovanja međunarodne zajednice potpisan je 2. prosinca 1994. gospodarski sporazum između Republike Hrvatske i tzv. ‘Republike Srpske Krajine’.

U skladu sa sporazumom o normalizaciji odnosa, trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj elektroenergetskih i vodovodnih sustava, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac koja je dijelom prolazila kroz dio zapadne i istočne Slavonije pod srpskim nadzorom, popraviti i otvoriti dio Jadranskoga naftovoda Omišalj – Rafinerija Sisak na dijelu koji je prolazio kroz tzv. ‘Krajinu’, otvoriti i pustiti u pogon dijelove pruge Zagreb-Beograd na području zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom itd.

Ova diplomatska djelatnost bila je usklađena s planovima hrvatske vojske zbog toga što će se u sklopu sporazuma i priprema za otvaranje autoceste i pruge kroz zapadnu Slavoniju morati izvesti radovi na razminiranju srpskih minskih polja. Uklanjanja tih minskih polja bit će od velike koristi hrvatskoj vojsci u operaciji Bljesak.

Tuđman prima Plan Z4 „na znanje” jer zna da će ga Srbi odbiti

Bez obzira na sporazume, teror nad Hrvatima na okupiranim područjima nije prestajao, a Unprofor nije ništa poduzimao da ispuni svoju zadaću u provođenju rezolucija UN-a. Stoga je predsjednik Tuđman krajem siječnja (31.1 1995.), sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima, donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.

Predsjednik Tuđman odlučio se na taj korak na temelju sigurnosnih i vojnih procjena hrvatske obavještajne zajednice. Paralelno s ‘gospodarskim sporazumom’, skupina veleposlanika zemalja kontaktne skupine predala je 30. siječnja 1995. u Predsjedničkim dvorima Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4. Plan kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio ‘Ustavni sporazum o Krajini’, koji praktički daje Srbima ‘državu u državi’.

Tuđman je plan ‘primio na znanje’. Zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici, on je već znao da je Milošević naredio Martiću da ne prihvati taj plan. Potvrdu obavještajnih podataka nije trebalo čekati dugo, kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali se sa srpskom stranom koju su zastupali Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe; oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju garanciju da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske.

Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije. Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz.

Milošević bijesan na Martića i Karadžića koji se međusobno nadmeću

Bilo je jasno da je Hrvatska odgovorna članica međunarodne zajednici nasuprot Srba koji se i dalje ponašaju kao cestovni razbojnici. Tu srpsku bahatost i vjeru u Miloševića potvrdila je i tzv. Skupština RSK u Kninu početkom veljače kada je na prijedlog tzv. ‘predsjednika’ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila stav da se Plan Z-4 ne uzme u razmatranje. Istodobno, nekoliko dana kasnije, (20.2.1995), Srbi su formirali Savjet narodne odbrane Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

‘Savjet’ će, kako se navodi, biti odgovoran za obranu naroda i teritorija dviju srpskih zemalja zapadno od Drine. Formiranje ‘Savjeta’ bila je logična posljedica Prijedorske deklaracije iz listopada 1992. godine u kojoj se navodi da će svaki teritorij, bilo da se radi o teritoriju krajinskih Srba ili bosanskih Srba, u slučaju napada braniti vojske obiju srpskih ‘država’. Formiranje ovoga ‘Savjeta’ razljutilo je Miloševića.

Postajalo je jasno da su se Karadžić, Martić, Mikelić i Babić u borbi za dio slave oteli kontroli srpske tajne službe. U jednome od razgovora između Miloševića i Mikelića, koje su snimile hrvatske službe, Milošević kaže da Martić slijedi politiku Radovana Karadžića i da što se njega tiče ‘Martić slobodno može kod njih na Pale (misli na Krajišnika i Karadžića) i da im služi kao dvorska budala!’

Srbi mislili da imaju državu pa se posvađali zbog položaja

Dok su se srpski moćnici borili za prevlast, kriminal je cvjetao. Teški uvjeti života i opća nestašica na okupiranome području doveli su do stanja opće nesigurnosti. Ljudi odjeveni u odore srpske vojske presretali su i pljačkali kamione, otimali robu, maltretirali ljude. Milošević je stoga početkom ožujka pozvao na sastanak ‘krajinsko državno vodstvo’. U Beograd su došli Martić, Mikelić, Babić i ‘predsjednika skupštine RSK’ Ležajić kako bi ‘raščistili međusobne odnose’. No Miloševićev pokušaj nije uspio.

Tijekom i poslije tih razgovora hrvatske su obavještajne službe prateći telefonske razgovore došle do podataka koji će se pokazati ključnim za provođenje pobjedničkih operacija. Podatci su ukazivali da su osobni interesi političkih i vojnih vođa hrvatskih i bosanskih Srba nepomirljivi. Spajanje srpskih ‘država’ u jednu republiku učinilo bi većinu takozvanih ‘vođa’ suvišnim. Imajući u vidu da ne postoji jasna razlika između njihove političke i ekonomske moći, nitko nije bio siguran u svoj položaj. A većina ljudi koji su se nalazili na važnim političkim i vojnim pozicijama u Kninu i Banjoj Luci nije imala nikakvu namjeru odreći se svojih položaja.

Tuđman ponovno kombinira diplomatske i vojne aktivnosti

Tuđman se nakon otkazivanja mandata snagama UN-a našao pod snažnim međunarodnim pritiskom. No nije čekao. Velikom diplomatskom ofenzivom objasnio je hrvatskim saveznicima i međunarodnoj zajednici pod kojim uvjetima prihvaća novi mandat UN-a. Prvi uvjet bio je da ime operacije sadržava riječ Hrvatska, izrijekom potvrđujući činjenicu da nova operacija ima biti provedena na suverenome teritoriju Hrvatske države.

Drugi uvjet bio je da se osiguraju mehanizmi aktivne kontrole međunarodnih granica hrvatske države na dijelovima koji u tom trenutku nisu bili dostupni hrvatskim vlastima. Nakon burnih konzultacija u Vijeću sigurnosti gotovo svi hrvatski zahtjevi uvaženi su, a u toj rezoluciji prvi put spominju se okupirana područja pod srpskom kontrolom kao nedjeljivi dio hrvatske države. Novom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981. 31. ožujka. 1995) završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj.

Dok je tekla ova diplomatska ofenziva, Hrvatska je vojska ušla devet kilometara duž granice s BiH u dio UNPA sektora Jug, osvojivši tako područje između Peručkoga jezera i Livanjskoga polja. Saznanje da je Hrvatska vojska manje od 20 kilometara od Knina dodatno je uznemirilo krajinske Srbe. Zahvaljujući dugoj pripremi operacije, u periodu od siječnja do travnja, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije izvršeno je operativno maskiranje. Već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.

Nisu ozbiljno shvatili hrvatske zahtjeve pa su dobili Bljesak

Temeljem gospodarskoga sporazuma, autocesta Zagreb-Lipovac ponovno je otvorena za promet 21. prosinca 1994. Nakon pune tri godine dionicom dugom 27 kilometara između Novske i Nove Gradiške pod kontrolom srpskih paravojnih snaga prošli su automobili s hrvatskim registracijskim oznakama. Odmah po otvaranju autoceste, Srbi su – pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom – pohrlili u trgovine koje su otvorene na benzinskim postajama. Odjednom, mogli su kupiti sve potrepštine i neograničene količine goriva.

Rijeka švercera počela je odvoziti robu i gorivo u Okučane, Pakrac i Bosansku Gradišku. U šverc se uključuju i mnogi pripadnici srpske vojske i milicije, pljačkajući u zasjedama švercere. Već 24. travnja pobunjeni Srbi zatvorili su autocestu u znak prosvjeda protiv međunarodne zajednice ‘jer ne uvažava njihove zahtjeve’, iako su tim činom kršili Sporazum od 2. prosinca i rezolucije UN-a. Gotovo da nije bilo dana kada srpski pobunjenici ne bi napravili neko terorističko djelo na autocesti. No pripadnici UNCRO-a nisu protiv njih ništa poduzimali.

Nakon što je autocesta ponovo otvorena 28. travnja na benzinske postaji Novska dolazi do incidenta u kojemu je poginuo jedan Srbin. Nakon toga srpski su teroristi na autocesti ubili troje hrvatskih državljana, četvero ranili i isto toliko oteli. Hrvatska je vlada zbog toga poslala zahtjev posebnome izaslaniku tajnika UN-a Akashiju, da UNCRO u skladu s Rezolucijom 981. ukloni postavljene zapreke sa autoceste, a ako se to ne dogodi, da će hrvatska policija sama otvoriti autocestu u cilju osiguravanja sigurnoga prometa.

Srpska strana nije ozbiljno shvatila hrvatske zahtjeve. Tako izazovno terorističko djelovanje Hrvatska nije više htjela tolerirati. Prkoseći Hrvatskoj i cijeloj međunarodnoj zajednici, srpski su ekstremisti ubijanjem hrvatskih civila otklonili svaku mogućnost mirne reintegracije pa je predsjednik Tuđman 30. travnja odlučio da će autocestu otvoriti Hrvatska vojska i policija prema planu Bljesak-1.

Tuđman: „Ne bubnjajte topništvom svih šest sati. Od onda kada počnete, za deset minuta zvat će Washington i Bonn!”

Sastanak u Uredu predsjednika s časnicima vojske i policije počeo je 30. travnja 1995. u 9 sati. Predsjednik Tuđman pozorno je saslušao izlaganje generala o ostvarenim pripremama te što će biti izvršeno tijekom poslijepodneva i po noći, tako da snage budu spremne za napad u 5 ujutro. Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više policijski, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice.

Operacija Bljesak počela je 1. svibnja u 5.30, a završena je već sljedećega dana, 2. svibnja, u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

Zarobili smo 6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 netaknuta skladišta strjeljiva, a uništili 6 tenkova i 3 oklopna transportera. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U borbama su poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 pripadnika su ranjena. Tijekom operacije 2. svibnja 1995. godine, u ranim jutarnjim satima srušen je MiG 21 hrvatskog ratnog zrakoplovstva: izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške poginuo je pilot Rudolf Perišin.

Hrvatski narod sad zna što njegova vojska može!

Našim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 srpskih terorista. Gubitci terorista procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih i oko 1000 do 1200 ranjenih. U toj operaciji potpuno je razbijen 18. korpus tzv. VRSK-a. Većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH, a ostaci su se predali pobjedničkoj hrvatskoj vojsci.

Nakon potpunog poraza na zapadno-slavonskome ratištu, pokušavajući podići moral poraženih srpskih terorističkih postrojba, ratni zločinac Mile Martić osobno je naredio 2. i 3. svibnja teroriziranje Karlovca, Siska i Zagreba topničkim i raketnim napadima, zbog kojih je kasnije osuđen pred Haaškim tribunalom. U tim terorističkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak promijenjen je strateški odnos snaga, a hrvatskome narodu prikazane su operativne sposobnosti Hrvatske vojske.

Za preobrazbu hrvatske vojne sile od golobradih mladića i skupine civila do vrijednih časnika, dočasnika i vojnika bilo je potrebno samo nekoliko godina. U operaciji Bljesak zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata. Hrvatska vojna sila ostvarila je strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat bio je jedan od odlučujućih čimbenika ove operacije i svih narednih operacija Hrvatske vojske.

[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. siječnja 1994. – Operacija Tvigi ’94

Objavljeno

na

Objavio

Foto: rama-prozor.info

“Tvigi-94” – U samo jednom danu slomili smo mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga

Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihovog najjačeg uporišta – sela Here. U konačnici, “Tvigi-94“ bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske…

Operacija Tvigi ’94 je bila vojna akcija HVO-a. Započela je 24. siječnja 1994.. Završila je istog dana. Snage HVO su oslobodile selo Here.

Ramska brigada je svojom uspješnom operacijom postigla veliki strateški i psihološki cilj, jer je osim pobjede, zauzimanja strateškog cilja, slomila je jedan mit koji se bio provlačio kroz medije o Armiji BiH koja je nepobjediva.

Armija BiH je u toj operaciji izgubila svoje snažno vojno uporište. HVO-ova pobjeda je izmijenila odnos snaga na ramsko-uskopaljskoj bojišnici, a bila je i prekretnicom tijeka rata između snaga HVO-a i muslimansko-bošnjačkih snaga odanih vladi u Sarajevu (Armija BiH).

Smatra se da je ovaj poraz muslimansko-bošnjačkih snaga odanih vladi u Sarajevu pridonio potpisivanju Washingtonskog sporazuma

Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihovog najjačeg uporišta – sela Here.

U konačnici, “Tvigi-94“ bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.
Nažalost, unatoč rezultatima operacije, zbog više razloga, nikad joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila.

Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samoj vojnoj operaciji „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unazad i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kad je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Na samom početku srpske agresija na republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. godine kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila. Razmjerno tadašnjem broju stanovništva, Hrvati su teže stradali, mada četnici nisu poštedjeli niti Muslimane.

Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku priprema obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Na početku priprema obrane, Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu

Kasnije, formiranjem Hrvatskog vijeća obrane, Hrvati se organiziraju i djeluju kroz HVO, a paralelno s time, Muslimani kroz Teritorijalnu obranu.

Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. godine, manji dio Muslimana, priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO.

Već u kolovozu 1992. godine dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO.

Svakim danom, nesuglasice se povećavaju da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“.

U periodu od kraja kolovoza do polovice listopada 1992. godine, stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u i oko Prozora. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. 10. 1992. godine, za vrijeme stanke predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon, Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadro. Nakon toga, pregovori su prekinuti. Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz.

Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVO-u, muslimansko vodstvo započelo je propagandno medijski rat.

Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i tv-a, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana. Kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s dvanaest tenkova među kojima se nalazili i oni njemački, tipa “Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska.

Zbog nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikad se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru, stanje se donekle normalizira, ali polovicom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju, u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“ koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovicom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i ABiH.

Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice, (lipanj 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti, prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane. Polovicom rujna mjeseca 1993. godine (13.9.), napadom na Crni Vrh, započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ’93.“

Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih prelazi se u ofenzivna djelovanja. Akcijama manjeg obujma pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora.

Pred kraj listopada 1993. godine, brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja, pa je taj period iskorišten za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema je bila operacija „Tvigi-94., čiji rezultati su donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima Unprofor-a, agencija Reuters, nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“.

tvigi-94Operacija „Tvigi ’94.“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. ABiH i neosvojivosti njenog uporišta, sela Here.

U svega desetak sati, razbijene su iluzije pripadnika tzv. A BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje.

S obzirom na dešavanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, možda čak više, one psihološke.

Iako se u više navrata planirao napad, zbog nekoliko razloga, do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine. Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima.

Danima prije početka akcije, bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje, čije aktivnosti su bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

Zbog podataka koje se posjedovalo, dobrim dijelom, unaprijed se znalo što se može očekivati kad akcija krene, pa su u skladu s time rađeni planovi: Od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga, koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko, udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi, uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“.

Sat vremena prije početka akcije, Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima, potpuno je blokirala strategijske veze A BiH. U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja.

U vremenu 6:45h – 7:00h, signal „Jelen“ bio je znak za napad i dobile su ga sve postrojbe. Udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja.

Istovremeno s početkom napada na položaje ABiH oko sela Here i planini Konjsko, ili desnom krilu operacije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. Korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa) započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač, postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“.

Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao široki teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene. Istovremeno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca.

– Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, kojega su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

– Drugi iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne.

– Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

– Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here-Dobro polje, isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje, također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj.

Velikom hrabrošću i naporima, pripadnici PPN „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova. Nedugo nakon proboja, pokušano je dalje napredovanje, ali zbog pogibije jednog svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istovremeno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama.

Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelja doveden u poluokruženje.

Nakon uništenja protuzrakoplovne strojnice izravnim pogotkom tenkovske granate koja se nalazila na dominantnoj koti iznad sela,a li i nepovoljnim razvojem cjelokupne situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu, te se povlači se u selo.

Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Šćipa i Dobrog polja. Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela, djelovanje postrojba, prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći, došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja.

Tijekom borbi za selo Here, ABiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. Brdske brigade. Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje.

Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja, na sve načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. Brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskog samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 Zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. godine u 21 h. Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji je poginulo najmanje 30 pripadnika tzv. ABiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, Zapovjednika 4. Korpusa broj 01-556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostalog zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora.

Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. Korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr., Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu.

Akcija „Tvigi ’94.“ Izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje. Naime i prije ove operacije, iz dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete, Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora.

Također, pojačani su već postojeći sukobi između dvije struje unutara bataljuna i dostigli kuliminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba.

U sukobu je prevladala skstremna struja naklonjena Zuki, koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja. Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Zbog čestih neistina kojima se muslimanska propaganda koristila, između ostalog i o sudjelovanju Hrvatske vojske i u ovoj operaciji donosimo imena poginulih i ranjenih vojnika, kao i imena postrojbi koje su sudjelovale.

U toku akcije „Tvigi ’94.“ brigada „Rama“ imala je trojicu poginulih i sedamnaest ranjenih vojnika. Na Zavišću je poginuo Josip Kudić, Konjskom, Damir Halužan-Haš i u rajonu Herske krivine Drago Barešić.

Ranjeni su: Ante Pavlović, Josip Vidović, Ante Bradić, Ivica Zadro, Vlado Marić, Drago Marić, Andrija Kuraja, Zoran Drljo, Nikola Bulić, Mile Jelić, Ilija Ostojić, Zrinko Grubeša, Zrinko Breko, Mijo Tadić, Josip Prskalo u Herama, na Zavišću su ranjeni: Marko Dolić i Goran Đođo.

Postrojbe koje su sudjelovale u ovoj operaciji:

Brigada “Rama” – nositelj operacije

Postrojba za posebne namjene “Marinko Beljo“

PDV “Bata“

DV “Ivan Peran-Ino“

Prva bojna “Fofa“

Druga bojna

Treća bojna “Uzdol“

Topništvo brigade “Rama“

Tenkovski vod brigade “Rama“

Pionirski vod (brigada “Rama”)

Izviđačka desetina (brigada “Rama”)

Sanitetska služba (brigada “Rama”)

Topništvo Zbornog područja Tomislavgrad

Postrojbe iz sastava 1. gardijske brigade HVO-a

“Kažnjenička bojna“ (Široki Brijeg)

“Ludvig Pavlović“

Operacijom su zapovijedali:

General Slobodan Praljak

Pukovnik Ante Pavlović – Zapovjednik brigade „Rama“ i pravca od Uzdola

Bojnik Josip Vidović – Zapovjednik sektora (Glibe-Jurići-Here) i pravca od Jurića

Brigadir Goran Vučić – Zapovjednik 3. bojne „Uzdol“

Tekst: “Knjiga „Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995.“ imagazin Vojna povijest

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

VRO Maslenica – 5 minuta za sjećanje

Objavljeno

na

Objavio

“Do tada smo se samo branili, od tada smo krenuli naprijed i mi smo napali njih koji su izvršili agresiju i okupirali naš teritorij. Bila je to akcija koja nas je usmjerila dalje, u kojoj smo stekli sva taktička i tehnička znanja i razvili naše oružane snage da bismo došli do konačne pobjede. Bio je to početak kraja”, izjavio je o operaciji Maslenica general Ante Gotovina.  .. Pogledajte kratki video: 5 minuta za sjećanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari