Pratite nas

Povijesnice

Kako je hrvatska vojska za samo 32 sata razbila srpsku bandu u zapadnoj Slavoniji

Objavljeno

na

Početak je 1995. godine. Ulazimo u tu godinu s osvjedočenom vjerom u svoj narod i svoju vojsku, s nadom u okončanje ratne krize i oslobađanje svojih okupiranih područja. Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. učinkovito je završio zlosretni bošnjačko-hrvatski sukob. Srbi, koji su do tada vješto manipulirali vojnom situacijom u Bosni i Hercegovini, morali su posegnuti za nekim novim rješenjima.

[ad id=”93788″]

Ekonomski i vojno u sve su goroj situaciji, odlučili su iskoristiti sukob muslimana u Cazinskoj krajini i uz pomoć Fikreta Abdića slomiti otpor Armije BiH u Bihaćkome džepu. Nakon toga uz pomoć UN-a vojno bi riješili enklave u istočnoj Bosni. Da im je to uspjelo, kompletna srpska vojna sila bila bi na granicama prema Hrvatskoj.

Svesrpska komanda u pokušaju ovladavanja Bihaćem

Koliko je za Miloševića bilo značajno uspostavljanje ‘Abdićeve države’, vidi se po tomu što je na tada okupiranome području Hrvatske, uz samu granicu s tzv. Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna (APZB), u selu Šamarice oformio poseban stožer koji su činili probrani kadrovi. Za operaciju vraćanja Abdića u Kladušu i Bihać bili su zaduženi vodeći ljudi srpske tajne službe Jovica Stanišić sa svojim pomoćnicima Frankom Simatovićem i Draganom Filipovićem, časnici tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i časnici tzv. Vojske Republike Srpske (VRS).

Ovaj stožer imao je izravnu vezu s Glavnim štabom Vojske Jugoslavije (GŠ VJ) i generalom Perišićem u Beogradu, s vrhovnim zapovjednicima tzv. VRS-a – generalom Mladićem i VRSK generalom Čeleketićem. Ta ‘svesrpska komanda’ napala je bihaćku zaštićenu zonu sa šakom ‘abdićevaca’, specijalnim jedinicama Resora državne bezbednosti Srbije (RDB) pod komandom Milorada Ulemeka – Legije, jedinicama tzv. VRSK-a s okupiranoga hrvatskog teritorija pod komandom generala Novakovića i jedinicama tzv. VRS-a pod komandom generala Milovanovića iz Bosne. Operacija je trebala trajati desetak dana, no ni nakon mjesec dana srpske snage nisu postigle svoj cilj.

Hrvatski obavještajci omogućili NATO dare na srpske položaje

MIchael RoseSrpski oficiri u Bosni i Hrvatskoj govorili su da će nakon uspješnoga završetka operacije Pauk i osvajanja Bihaćke zaštićene zone Vojska Jugoslavije preuzeti komandu na ukupnome prostoru i imenovati oficire u glavne štabove u Banjoj Luci i Kninu. Taj srpski plan ne će se nikada ostvariti zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Danas je poznato da su hrvatske obavještajne službe zajedno s elektroničkim izviđanjem uspješno prisluškivale sve komunikacije toga srpskog stožera. Hrvatski su obavještajci tijekom ove operacije oko Bihaća razotkrili sramnu ulogu zapovjednika snaga UN-a britanskoga generala Michaela Rosea.

On je u više navrata radio usluge ratnome zločincu Ratku Mladiću opstruirajući zračne napade NATO-ovih zrakoplova oko Bihaća. Upravo su neoborivi dokazi, koje je o tomu imala hrvatska obavještajna zajednica, iskorišteni za diplomatske pritiske koje je Hrvatska poduzela preko svojih saveznika, prije svega Amerike.

Pritisnuti tim dokazima, snage UN-a bile su prisiljene zatražiti intervenciju NATO-ova zrakoplovstva pa je zbog sudjelovanja u napadu na zaštićenu zonu Bihać bombardirana zračna luka u Udbini kojom su se koristili krajinski Srbi u tome napadu. Nakon što je general Milovanović obaviješten od Engleza da slijede zračni udari po snagama bosanskih Srba oko Bihaća, oni se povukli. Bihać je bio spašen.

Uvod Bljesak

Dok traje ovaj obavještajni rat, u Zborno područje Bjelovar 7. prosinca dolazi Načelnik Odjela za Ratno planiranje i uporabu Oružanih snaga RH. On će zapovjedniku Zbornoga područja Bjelovar uručiti strogo čuvani plan čiji je tajni naziv Bljesak-1. Bio je to plan za oslobođenje Zapadne Slavonije. Intenzivnom diplomatskom djelatnošću sukobljenih strana, uz posredovanja međunarodne zajednice potpisan je 2. prosinca 1994. gospodarski sporazum između Republike Hrvatske i tzv. ‘Republike Srpske Krajine’.

U skladu sa sporazumom o normalizaciji odnosa, trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj elektroenergetskih i vodovodnih sustava, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac koja je dijelom prolazila kroz dio zapadne i istočne Slavonije pod srpskim nadzorom, popraviti i otvoriti dio Jadranskoga naftovoda Omišalj – Rafinerija Sisak na dijelu koji je prolazio kroz tzv. ‘Krajinu’, otvoriti i pustiti u pogon dijelove pruge Zagreb-Beograd na području zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom itd.

Ova diplomatska djelatnost bila je usklađena s planovima hrvatske vojske zbog toga što će se u sklopu sporazuma i priprema za otvaranje autoceste i pruge kroz zapadnu Slavoniju morati izvesti radovi na razminiranju srpskih minskih polja. Uklanjanja tih minskih polja bit će od velike koristi hrvatskoj vojsci u operaciji Bljesak.

Tuđman prima Plan Z4 „na znanje” jer zna da će ga Srbi odbiti

Bez obzira na sporazume, teror nad Hrvatima na okupiranim područjima nije prestajao, a Unprofor nije ništa poduzimao da ispuni svoju zadaću u provođenju rezolucija UN-a. Stoga je predsjednik Tuđman krajem siječnja (31.1 1995.), sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima, donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.

Predsjednik Tuđman odlučio se na taj korak na temelju sigurnosnih i vojnih procjena hrvatske obavještajne zajednice. Paralelno s ‘gospodarskim sporazumom’, skupina veleposlanika zemalja kontaktne skupine predala je 30. siječnja 1995. u Predsjedničkim dvorima Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4. Plan kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio ‘Ustavni sporazum o Krajini’, koji praktički daje Srbima ‘državu u državi’.

Tuđman je plan ‘primio na znanje’. Zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici, on je već znao da je Milošević naredio Martiću da ne prihvati taj plan. Potvrdu obavještajnih podataka nije trebalo čekati dugo, kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali se sa srpskom stranom koju su zastupali Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe; oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju garanciju da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske.

Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije. Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz.

Milošević bijesan na Martića i Karadžića koji se međusobno nadmeću

Bilo je jasno da je Hrvatska odgovorna članica međunarodne zajednici nasuprot Srba koji se i dalje ponašaju kao cestovni razbojnici. Tu srpsku bahatost i vjeru u Miloševića potvrdila je i tzv. Skupština RSK u Kninu početkom veljače kada je na prijedlog tzv. ‘predsjednika’ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila stav da se Plan Z-4 ne uzme u razmatranje. Istodobno, nekoliko dana kasnije, (20.2.1995), Srbi su formirali Savjet narodne odbrane Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

‘Savjet’ će, kako se navodi, biti odgovoran za obranu naroda i teritorija dviju srpskih zemalja zapadno od Drine. Formiranje ‘Savjeta’ bila je logična posljedica Prijedorske deklaracije iz listopada 1992. godine u kojoj se navodi da će svaki teritorij, bilo da se radi o teritoriju krajinskih Srba ili bosanskih Srba, u slučaju napada braniti vojske obiju srpskih ‘država’. Formiranje ovoga ‘Savjeta’ razljutilo je Miloševića.

Postajalo je jasno da su se Karadžić, Martić, Mikelić i Babić u borbi za dio slave oteli kontroli srpske tajne službe. U jednome od razgovora između Miloševića i Mikelića, koje su snimile hrvatske službe, Milošević kaže da Martić slijedi politiku Radovana Karadžića i da što se njega tiče ‘Martić slobodno može kod njih na Pale (misli na Krajišnika i Karadžića) i da im služi kao dvorska budala!’

Srbi mislili da imaju državu pa se posvađali zbog položaja

Dok su se srpski moćnici borili za prevlast, kriminal je cvjetao. Teški uvjeti života i opća nestašica na okupiranome području doveli su do stanja opće nesigurnosti. Ljudi odjeveni u odore srpske vojske presretali su i pljačkali kamione, otimali robu, maltretirali ljude. Milošević je stoga početkom ožujka pozvao na sastanak ‘krajinsko državno vodstvo’. U Beograd su došli Martić, Mikelić, Babić i ‘predsjednika skupštine RSK’ Ležajić kako bi ‘raščistili međusobne odnose’. No Miloševićev pokušaj nije uspio.

Tijekom i poslije tih razgovora hrvatske su obavještajne službe prateći telefonske razgovore došle do podataka koji će se pokazati ključnim za provođenje pobjedničkih operacija. Podatci su ukazivali da su osobni interesi političkih i vojnih vođa hrvatskih i bosanskih Srba nepomirljivi. Spajanje srpskih ‘država’ u jednu republiku učinilo bi većinu takozvanih ‘vođa’ suvišnim. Imajući u vidu da ne postoji jasna razlika između njihove političke i ekonomske moći, nitko nije bio siguran u svoj položaj. A većina ljudi koji su se nalazili na važnim političkim i vojnim pozicijama u Kninu i Banjoj Luci nije imala nikakvu namjeru odreći se svojih položaja.

Tuđman ponovno kombinira diplomatske i vojne aktivnosti

Tuđman se nakon otkazivanja mandata snagama UN-a našao pod snažnim međunarodnim pritiskom. No nije čekao. Velikom diplomatskom ofenzivom objasnio je hrvatskim saveznicima i međunarodnoj zajednici pod kojim uvjetima prihvaća novi mandat UN-a. Prvi uvjet bio je da ime operacije sadržava riječ Hrvatska, izrijekom potvrđujući činjenicu da nova operacija ima biti provedena na suverenome teritoriju Hrvatske države.

Drugi uvjet bio je da se osiguraju mehanizmi aktivne kontrole međunarodnih granica hrvatske države na dijelovima koji u tom trenutku nisu bili dostupni hrvatskim vlastima. Nakon burnih konzultacija u Vijeću sigurnosti gotovo svi hrvatski zahtjevi uvaženi su, a u toj rezoluciji prvi put spominju se okupirana područja pod srpskom kontrolom kao nedjeljivi dio hrvatske države. Novom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981. 31. ožujka. 1995) završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj.

Dok je tekla ova diplomatska ofenziva, Hrvatska je vojska ušla devet kilometara duž granice s BiH u dio UNPA sektora Jug, osvojivši tako područje između Peručkoga jezera i Livanjskoga polja. Saznanje da je Hrvatska vojska manje od 20 kilometara od Knina dodatno je uznemirilo krajinske Srbe. Zahvaljujući dugoj pripremi operacije, u periodu od siječnja do travnja, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije izvršeno je operativno maskiranje. Već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.

Nisu ozbiljno shvatili hrvatske zahtjeve pa su dobili Bljesak

Temeljem gospodarskoga sporazuma, autocesta Zagreb-Lipovac ponovno je otvorena za promet 21. prosinca 1994. Nakon pune tri godine dionicom dugom 27 kilometara između Novske i Nove Gradiške pod kontrolom srpskih paravojnih snaga prošli su automobili s hrvatskim registracijskim oznakama. Odmah po otvaranju autoceste, Srbi su – pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom – pohrlili u trgovine koje su otvorene na benzinskim postajama. Odjednom, mogli su kupiti sve potrepštine i neograničene količine goriva.

Rijeka švercera počela je odvoziti robu i gorivo u Okučane, Pakrac i Bosansku Gradišku. U šverc se uključuju i mnogi pripadnici srpske vojske i milicije, pljačkajući u zasjedama švercere. Već 24. travnja pobunjeni Srbi zatvorili su autocestu u znak prosvjeda protiv međunarodne zajednice ‘jer ne uvažava njihove zahtjeve’, iako su tim činom kršili Sporazum od 2. prosinca i rezolucije UN-a. Gotovo da nije bilo dana kada srpski pobunjenici ne bi napravili neko terorističko djelo na autocesti. No pripadnici UNCRO-a nisu protiv njih ništa poduzimali.

Nakon što je autocesta ponovo otvorena 28. travnja na benzinske postaji Novska dolazi do incidenta u kojemu je poginuo jedan Srbin. Nakon toga srpski su teroristi na autocesti ubili troje hrvatskih državljana, četvero ranili i isto toliko oteli. Hrvatska je vlada zbog toga poslala zahtjev posebnome izaslaniku tajnika UN-a Akashiju, da UNCRO u skladu s Rezolucijom 981. ukloni postavljene zapreke sa autoceste, a ako se to ne dogodi, da će hrvatska policija sama otvoriti autocestu u cilju osiguravanja sigurnoga prometa.

Srpska strana nije ozbiljno shvatila hrvatske zahtjeve. Tako izazovno terorističko djelovanje Hrvatska nije više htjela tolerirati. Prkoseći Hrvatskoj i cijeloj međunarodnoj zajednici, srpski su ekstremisti ubijanjem hrvatskih civila otklonili svaku mogućnost mirne reintegracije pa je predsjednik Tuđman 30. travnja odlučio da će autocestu otvoriti Hrvatska vojska i policija prema planu Bljesak-1.

Tuđman: „Ne bubnjajte topništvom svih šest sati. Od onda kada počnete, za deset minuta zvat će Washington i Bonn!”

Sastanak u Uredu predsjednika s časnicima vojske i policije počeo je 30. travnja 1995. u 9 sati. Predsjednik Tuđman pozorno je saslušao izlaganje generala o ostvarenim pripremama te što će biti izvršeno tijekom poslijepodneva i po noći, tako da snage budu spremne za napad u 5 ujutro. Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više policijski, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice.

Operacija Bljesak počela je 1. svibnja u 5.30, a završena je već sljedećega dana, 2. svibnja, u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

Zarobili smo 6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 netaknuta skladišta strjeljiva, a uništili 6 tenkova i 3 oklopna transportera. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U borbama su poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 pripadnika su ranjena. Tijekom operacije 2. svibnja 1995. godine, u ranim jutarnjim satima srušen je MiG 21 hrvatskog ratnog zrakoplovstva: izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške poginuo je pilot Rudolf Perišin.

Hrvatski narod sad zna što njegova vojska može!

Našim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 srpskih terorista. Gubitci terorista procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih i oko 1000 do 1200 ranjenih. U toj operaciji potpuno je razbijen 18. korpus tzv. VRSK-a. Većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH, a ostaci su se predali pobjedničkoj hrvatskoj vojsci.

Nakon potpunog poraza na zapadno-slavonskome ratištu, pokušavajući podići moral poraženih srpskih terorističkih postrojba, ratni zločinac Mile Martić osobno je naredio 2. i 3. svibnja teroriziranje Karlovca, Siska i Zagreba topničkim i raketnim napadima, zbog kojih je kasnije osuđen pred Haaškim tribunalom. U tim terorističkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak promijenjen je strateški odnos snaga, a hrvatskome narodu prikazane su operativne sposobnosti Hrvatske vojske.

Za preobrazbu hrvatske vojne sile od golobradih mladića i skupine civila do vrijednih časnika, dočasnika i vojnika bilo je potrebno samo nekoliko godina. U operaciji Bljesak zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata. Hrvatska vojna sila ostvarila je strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat bio je jedan od odlučujućih čimbenika ove operacije i svih narednih operacija Hrvatske vojske.

[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. siječnja 1993. VRO ‘Maslenica’ – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 22. siječnja 1993. počela je velika oslobodilačka operacija Hrvatske vojske pod kodnim imenom Gusar poznatija kao oslobođenje Masleničkog mosta i okolice.

Uz brojne strateška i vojna značenja, ključni cilj bio je oslobođenje Masleničkog ždrila. Bila je to jedna od velikih pobjeda Hrvatske vojske koja je primarno značila dvije stvari: kopnenu deblokadu Dalmacije i njenu kopnenu prometnu povezanost s ostatkom Hrvatske, te težak vojni poraz srpske vojske koji je uvelike utjecao na njen borbeni moral do završetka rata.

Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili.

Naime, protuudar koji su izvele srpske snage u veljači 1993. sa svojim elitnim postrojbama na čelu sa zloglasnim Ratkom Mladićem završio je teškim borbama, prsa o prsa, i pobjedom Hrvatske vojske. Zadar i Dalmacija bili su deblokirani i obranjeni, a Hrvatska je istovremeno slavila i oplakivala svoje poginule heroje.

Akcija je počela 22. siječnja 1993., u 6 sati ujutro, i u tri su dana hrvatski branitelji u zadarskome zaleđu oslobodili 15-ak sela, te bitne strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik. Prometno su povezani jug i sjever Hrvatske, a naknadno je oslobođena i Hidrocentrala i brana Peruča između Knina i Sinja koju su pripadnici srpskih terorista neuspješno pokušali dignuti u zrak sa 30 tona eksploziva.

U prva tri dana akcije Maslenica poginulo je 19 pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a, a ranjeno ih je 70. No, zbog snažnih topničko raketnih i tenkovskih, a povremeno i pješačko diverzantskih napada srpskih agresora, koji su uslijedili odmah nakon operacije Maslenice, do 31. ožujka 1993. ukupno je poginulo 127 hrvatskih branitelja.

VRO Maslenica – 5 minuta za sjećanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari