Pratite nas

Kronika

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Objavljeno

na

73.obljetnica

1945.      –  2018.

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31  u Zagrebu

služit će se

u PONEDJELJAK, 24. rujna 2018. u 19.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

Gdje je većina umrla ili ubijena.

Ti časni mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji

73. obljetnica pogubljenja

visokih Hrvatskih časnika

73 godina je prošlo otkako je 35 hrvatskih mučenika iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeno vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje…

…i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno  24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna do dana današnjeg. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude.

Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani.

Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Intervju vodio: Vinko Ostojić sa anonimnim sudionikom događaja

U svrhu ovog događaja služiti će se Sv. Misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva 31, dana 24. rujna 2018. godine u 19.00 sati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Napadnuta u Sarajevu jer je nosila jaknu sa hrvatskim ‘kvadratićima’

Objavljeno

na

Objavio

Sarajevska skijašica Sedina Muhibić (27), poznata i kao legenda zagrebačke Snježne kraljice, napadnuta je u ponedjeljak navečer u tramvaju u Sarajevu, a povod je, kako je navela na svom profilu na Facebooku, samo to što je na sebi nosila jaknu sa hrvatskom šahovnicom.

– “Još sam pod utiscima onoga što se večeras desilo. U skoro punom tramvaju stajala sam i slušala muziku. Nisam ni shvatila da je u tramvaju kaos zbog mojih kockica. U jednom momentu su mi gospođe prišle i rekle kako je u tramvaju neki divljak koji me želi ubiti, prebiti kad izađem iz tramvaja jer, kako kaže, “šahovnici nije mjesto u Sarajevu”, “mrzi Hrvate”, “otkud mi hrabrost, treba me ubiti…” – napisala je Sedina na svom Facebook profilu.

Dodaje da su je drugi Sarajlije zaštitili te su pozvali policiju, nakon čega je “divljak otišao glavom bez obzira”.

Pojedinac ne čini populaciju

– Smatram da imam pravo svoju jaknu obući kad hoću i gdje hoću, pa i u Sarajevu. Danas je bilo hladno i svi znate da su se i snijeg i kiša smjenjivali… Zašto ne bih obukla najbolju jaknu koju imam? Nisam nacionalist i nikad neću biti, iako imam možda i više prava biti, nego taj divljak.

Da nije rata bilo, možda bih i ja imala roditelje i porodicu, drugi život, pa opet ne mrzim, sretna sam, volim život, jer pojedinac ne čini populaciju.

Ok mi je, možete me i ubiti, ali ja – Sarajka – muslimanka – ostajem pri svom, pa taman sama i jedina bila. I dalje s ponosom kockice moje drage će da me prate, jer su mi donijele najljepše trenutke života kao i super prijatelje.

Svi koji su protiv toga, neka kockice broje, a ne moraju me ni pogledati više – napisala je u statusu.

O Sedini se u Hrvatskoj pročulo lani, kada je njezina životna priča ganula sve.

Rođena je 1991. u Sarajevu u prosincu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Odrasla je u Domu Bjelave i SOS Dječjem selu.

Ne zna tko joj je majka, niti želi znati. Isto vrijedi i za oca. Inspirativnu priču o upornoj djevojci, koja je živi dokaz da se isplati slijediti vlastite snove donio je prije točno godinu dana portal Source.

‘Formirana sam osoba’

– Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Drugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih.

Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine.

Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu što pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih, kazala je lani Sedina.

Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike, a Sedina nijednu nije propuštala.

– Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom.

Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša suradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom.

Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje i nevjerojatna priča koja ju je spojila s obitelji Kostelić.

– Bila mi je ozlijeđena noga i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No, za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju.

Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor.

Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove.

Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu, ispričala je Sedina za Source opisujući kako se 2017. našla u Zagrebu, u vrijeme kada se održavala Snježna kraljica uz brojne popratne događaje u središtu hrvatske metropole, uključujući i postavljanje skijaške staze u samom srcu grada, u Bakačevoj ulici.

Upoznala i Janicu

– Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam.

Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram.

Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam u Bakačevu točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu za sutrašnju utrku na Sljemenu, a on mi kaže kako je to nemoguće.

Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu, rekla je i otkrila da je dobila kartu i sljedećih par dana provela gledajući utrke da bi nakon povratka u Sarajevo uslijedio zaplet koji joj je promijenio život.

Odlučila je Hrvatskom skijaškom savezu poslati pismo zahvale, a kako je tada pisao Dnevnik.hr, ono je proslijeđeno Reni Fleissu, šefu sljemenske utrke koji na njezinu želju da postane dio ekipe na Sljemenu nije ostao ravnodušan. Ponudio joj je suradnju u Zagrebu.

– Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godine radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt.

Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine (2018.) išla tamo i bilo mi je odlično.

Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla.

Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje, kazala je Sedina.

– Ona se toliko nametnula radom: ima za mene? ima za mene? ima za mene? Znam jako dobre radnike i znam tu već godinama na Sljemenu dolaze ljudi teške fizičke poslove raditi.

Međutim, ona jednostavno toliko cijeli dan, gotovo dosadna: što sad sa mnom? Šta ću ja? Šta ću ja?, ispričao je tada Reno Fleiss.

Na kraju joj je Ante Kostelić rekao: ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’, pisao je Source, prenosi Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HSP Split kazneno prijavio Porfirija Perića zbog pjevanja četničkih pjesama!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska stranka prava, Podružnica  Split kazneno je prijavila Porfirija Prvoslava Perića, episkopa Srpske pravoslavne crkve i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog te druge nepoznate osobe.

HSP Split je  u posjedu dvije snimke na kojima se jasno vidi prijavljenik i druge nepoznate osobe, a na kojima promoviraju četničku ideologiju na način da pjevaju i potiču na pjevanje četničkih pjesama, poznatih zločinaca kako iz 2. svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata – stoji u prijavi opunomoćenika HSP-a splitskog odvjetnika Bepa Marušića.

Obaviještena je i pravobraniteljica za djecu:

“Obraćamo Vam se poradi zabrinutosti s obzirom da je općepoznato da je četnički pokret bio zločinački pokret, kako u 2. svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, a na snimci je vidljivo da vjerski autoriteti potiču ili možda čak prisiljavaju maloljetnu djecu na rehabilitiranje i veličanje četničkog pokreta.” – stoji u prijavi pravobraniteljici za djecu.

Ured za odnose s javnošću HSP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari