Pratite nas

Priče

Kamo danas, djede?

Objavljeno

na

Šudhir nije polazio ni u kakve škole, no prošao je životnu školu i razumio je veliku istinu i po njoj živio, i svoj život lijepo doživio, sa štapom u ruci pomalo zgrbljen, no s radošću i sa smiješkom stigao k nebu i k svojemu Bogu.

Kamo danas, djede?« — »Bogu, u nebo!«, sa smiješkom mi je odgovorio djed Šudhir. Susreo sam ga na nasipu uz selo Dušnekhali, na usku nasipu što se proteže kroz rižina polja koja su se raspucala od vrućine. Duge godine i borba za život usred ovih džungli urezale su mu duboke brazde na čelu. Štapom u ruci mjeri on zadnje korake svojeg života. Sjeli smo na nasip. Sunce je upravo zalazilo dolje za palmama uz rijeku Ganges. Zrake su slale svoje zadnje pozdrave i nebu i zemlji. Okolo mir, mir rižinih polja.

»Aširead dio, guru! — Blagoslovite, oče!«, reče mi Šudhir.

Blagoslovih ga i uzeh njegovu ruku da i on mene blagoslovi. I dobro mi je došao taj blagoslov. Već nekoliko dana pješačim. Uistinu sam bio umoran, a ponešto i bolestan. Šudhir, moj dragi prijatelj Šudhir! Sitan je rastom, no velik je duhom, velik živom vjerom. Čitavim životnim putem išao je ravno — k Bogu, k nebu. Pa stoga je sada tako miran, stoga sa smiješkom i s radošću misli na susret s Onim kojega je uvijek imao pred očima. Približio se on već devedesetoj. Lijepa je to starost, ako se kod Sudhira uopće može govoriti o starosti. Tijelo mu je oronulo, oči su mu gotovo iskošene, no u njima je još uvijek nešto tako krasno — pogled koji te prožima, podiže, podiže k Bogu i k nebu.

»Oče, mi smo putnici!«, reče Šudhir. »Njegovi smo putnici. I kako je lijepo biti putnik. Uvijek je nešto novo pred tobom. Čovjek se ni za što ne prilijepi. Uvijek naprijed — k nebu, k Bogu!«

Šudhir nije polazio ni u kakve škole, no prošao je životnu školu i razumio je veliku istinu i po njoj živio, i svoj život lijepo doživio, sa štapom u ruci pomalo zgrbljen, no s radošću i sa smiješkom stigao k nebu i k svojemu Bogu. Zamolio sam Isusa da i Šudhir i ja i svi mi mognemo tako lijepo živjeti i svoj život doživjeti s radošću te da sa smiješkom stignemo k nebu, k Njemu, svojemu Bogu!

Ante Gabrić SJ

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Ante Gabrić, isusovac

Ante Gabrić, isusovac

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Pad grada Vukovara i ubojstvo Hrvatske – Vukovarske lutke

Objavljeno

na

Objavio

Bila je to obična plastična lutka koja je sa svojim muškim parom godinama stajala u izlogu ispred Vukovarske robne kuće “Velepromet“ u samome centru grada. Kako su se mijenjala godišnja doba tako su našu lutku, brižne zaposlenice “Veleprometa“, odijevale u najnovije modne trendove. Šetajući se, ljudi bi zastajali, pažljivo bi odmjerili odjevnu kombinaciju i nastavili dalje za svojim poslom a naša lutka godinama je stajala u istoj pozi zagledana u nebo.

U kolovozu 1991. godine počeo je rat a grad Vukovar našao se pod kišom tisuća granata, ulice su opustjele, branitelji su se borili na linijama obrane, žene, djeca i starci živjeli su u podrumima, životinje su se zavukle u zaklone a ptice su odletjele iz grada. Geleri prvih granata razbili su zaštitno staklo na izlogu i lutka je prvi puta osjetila povjetarac koji u zoru nečujno tjera maglu sa Dunava. Osjetila je na svome licu kapljice jutarnje rose ali i miris tisuća eksplodiranih granata koje padaju po gradu, miris dima iz stotina gorućih kuća i podrhtavanje tla koje nastaje zabijanjem u zemlju projektila velikog kalibra sa pancirnim zrnima. Slušala je stravične zvukove fijukanja a potom i detonacije granata, pucanje crijepova zapaljenih kuća, krikove i plač ranjenika…

Lutka je i dalje nepokretno stajala na svome mjestu gledajući u nebo a ranom zorom bi se kapljice rose slijevale niz njene oči pa bi pokoji prolaznik pomislio da lutka plaće. Ulice su puste a samo ponekad netko protrči ispred nje bježeći od granata, ptice više ne borave u gradu a psi lutalice kojima je baš taj lutkin izlog bilo neizostavno mjesto za označavanje teritorija sada su negdje na sigurnom i uopće ne pomišljaju o izlasku iz skloništa i šetnji gradom. Jedino bi svako jutro crne vrane letjele preko Dunava iz Srbije u velikim jatima i u Vukovaru bi se hranile mesom nesretnih životinja poginulih u jučerašnjem granatiranju.

Kada se spusti noć prestaju padati granate a iz vlažnih i mračnih podruma, poput noćnih životinja, izlaze ljudi i trče gradskim ulicama tražeći vodu i hranu. Žene, starci i djeca trče jer znaju da se svaku noć neki četnik napije pa raspali svime što ima po gradu ili Srbi tijekom noći topništvom ciljano gađaju lokacije gdje se nalaze bunari sa vodom kako bi ubili što više civila. Tijekom jedne takve noći, netko je dotrčao do lutke i sa nje je skinuo odjeću a lutka je završila na podu ispred izloga.

Bitka za Vukovar bijesni punom žestinom, na grad svaki dan pada pet do sedam tisuća granata,

1803 branitelja bori se protiv 60.000 Srpskih vojnika, svakodnevno gine na desetke branitelja i civila.

Geleri tisuća granata uništavaju sve kuće u gradu, stabla ostaju izbušena i bez grana, ceste su pune rupa a našu lutku kao da netko čuva i ostaje bez ijedne ogrebotine.

Jednoga dana, tijekom kratkog primirja, grupa naših Branitelja prenijela je lutku na glavni gradski trg i fotografirali su se sa njom za uspomenu. Prvi puta u svome životu lutka je bila zagrljena toplom rukom branitelja, osjetila je plamen u srcu mladoga čovjeka koji brani svoj Dom, nježnost, ljubav i Domoljublje.

Vukovar, centar grada, lijevo je Branitelj Josip Abel a desno je Rudolf Vuković, fotografiju je snimila Vijoleta Antolić

Spustila je svoju glavu prema tlu i prvi puta je vidjela potpuno razoreni grad a onda ju je branitelj podigao u naručje, nježno je zavrtio i pokazao joj što je ostalo od njenog grada Vukovara.

 

Vukovar, centar grada, lijevo je Branitelj Josip Abel a desno je Rudolf Vuković, fotografiju je snimila Vijoleta Antolić

Branitelji su se vratili na položaj a lutka je ostala negdje uz zgradu potpuno sama. Sada je njen pogled usmjeren prema zemlji pa vidi sve strahote razaranje grada, zapaljene kuće, ulice bez ljudi, drveće bez grana…

Osamdesetsedmog dana nastupila je tišina. Vukovar je pao. Započinje pakao. Gradom se počinju vuči pijane bradate spodobe, pjevaju pjesmu “Biće mesa, biće mesa, klat` ćemo Hrvate“, izvlače ljude iz podruma i ubijaju ih, siluju naše žene, urliču, piju rakiju i pucaju…

Središtem grada dolazi kolona stotina staraca, žena i djece, iznemogli su i blijedi jer nakon 87 dana prvi puta izlaze na svijetlo dana, izgladnjeli su, hodaju polako u tišini, glave su spuštene a oči gledaju u pod. Pijani Četnici, poput lešinara, u grupama hodaju uz kolonu i izvlače muškarce koje ubijaju odmah iza zida a onda izvlače i mlade žene koje grupno siluju u ruševinama kuća uz cestu.

Tešku tišinu razbijaju tupi koraci natrule obuće ljudi koji hodaju u koloni, plač žena kojima iz čvrstog zagrljaja izvlače muževe i vode ih u smrt, vrištanje žena koje siluju u obližnjim ruševinama, rafali pijanih četnika koji slave pobjedu i potmule detonacije koje se čuju iz Borova naselja gdje naši branitelji još uvijek protiv Srba vode krvave borbe.

Kolona je otišla prema skladištima “Veleprometa“ gdje Srbi nastavljaju svoj krvavi pir, četnici i Srpski vojnici otišli su iz središta grada prema Vukovarskoj bolnici nadajući se da će tamo nastaviti sa ubijanjem a lutka je ostala sama okružena leševima Hrvata koji zgrčeno leže po ulicama grada. Nastupila je jeziva tišina..

Našu je lutku jedan Srpski vojnik odnio na Priljevo i naslonio ju je na zid ispred porušenog Caffe bara “London“ gdje je ostala nepomično stajati spuštene glave promatrajući ljude koje nikada prije nije vidjela u Vukovaru, ljude koji pored nje prolaze u odijelima maslinasto zelene boje a koje nikada nisu nosili njeni Vukovarci, gleda u pod prekriven ruševinama kuće i krvavim tragovima na zemlji.

Srpski vojnici ispred Caffe bara “London“ na Priljevu, Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor- internet

Baš na ovome mjestu prije tjedan dana poginuo je jedan mladi Hrvatski branitelj od snajperskog metka direktno u čelo a smeđa mrlja od njegove krvi još uvijek je ispred samog ulaza u “London“.

Srpski vojnik ispred Caffe bara “London“ na Priljevu, Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Vukovarska lutka preživjela je granatiranja stotine tisuća granata i premještanje na više lokacija bez ijedne ogrebotine a onda su zlotvori odlučili da žele ubiti našu Vukovarsku lutku. Postavili su je na sredinu ceste, ponosno je podignula svoju glavu visoko prema nebu a onda su se zvjeri počele nad njom iživljavati. Pucali su u nju pogađajući stomak, prsa, grudi a zadnji je hitac završio u vratu.

Zvjerima nije bilo dosta što su lutku strijeljali već su morali završiti svoj prljavi posao i ostaviti snažnu poruku Hrvatskom narodu pa je jedan od njih lutki nožem napravio duboki rez na vratu.

Zaklao je našu Hrvatsku – Vukovarsku lutku.

Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Strijeljana i zaklana Vukovarska lutka bačena je u bure koje je postavljeno uz cestu kako bi svi vidjeli njihovu zločinačku poruku. Naša je lutka zadnji put viđena na cesti a pored nje je stajao dječak koji na glavi nosi vojničku beretku Srpske vojske a na leđima “Zolju“ (raketni ručni bacač za uništavanje oklopa). Što je dječak imao u svojim mislima kraj zaklane Vukovarske lutke igrajući se hrabrog Srpskog vojnika, je li razumio poruku koju su Srbi ostavili Hrvatima napravivši lutki veliki rez ispod vrata? Može li uopće taj dječak ostati u Hrvatskoj i u suživotu živjeti sa Hrvatskim narodom ili će otići za onima koji su napravili veliko zlo nad Hrvatskim narodom i nad gradom Vukovarom?

Vukovar, autor fotografije nepoznat, izvor – internet

Ako je Vukovarski vodotoranj simbol otpora branitelja grada Vukovara i Hrvatskog naroda jer je ostao  stajati nakon 642 direktna pogotka granata, projektila i raketa, onda za našu Vukovarsku lutku možemo kazati da je simbol kalvarije stanovnika grada Vukovara i kalvarije Hrvatskog naroda.

Ovu priču posvećujem Heroju i hrabroj Braniteljici Vukovara, dragoj prijateljici Vijoleti Antolić (preminula 29. srpnja 2014. godine) te Herojima i hrabrim Braniteljima Vukovara Josipu Abelu (preminuo 31. ožujka 2017. godine) i Rudolfu Vukoviću (ubijen na Ovčari 20. studenoga 1991. godine).

Napisao Vukovarski Branitelj Damir Plavšić 10. studenoga 2019. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Luka Modrić: Imao sam šest godina kada su mi dida četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće

Objavljeno

na

Objavio

Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu.

I kad se to stvarno dogodilo, kad sam u rukama držao Zlatnu loptu, upravo tog trenutka jedino što sam osjećao bila je tuga. Mogao je to biti najsretniji trenutak moje karijere, ali nije, prisjeća se Luka Modrić u svojoj autobiografiji ‘Moja igra’ koja se od ponedjeljka u distribuciji Večernjeg lista može naći na kioscima po cijeni od 129 kuna.

Izgubili smo finale Svjetskog prvenstva i još vrućem od utakmice, po glavi mi se motala samo misao – gotovo je.

Dok sam na travnjaku čekao službenog spikera da me pozove na postolje, pokušavao sam ne gledati prema onom drugom peharu. Nisam uspio. Pogled mi je jednostavno pobjegao prema svjetskih prvaka za koji smo u Rusiji doista mislili da ga možemo odnijeti kući, u Hrvatsku.

Tog sam trenutka u kišom natopljenoj Moskvi proživljavao veliko razočaranje, ono kad izgubiš trofej koji ti je bio tako blizu, a onda ti je, nakon svih borbi i muka, izmakao iz ruku.

U djeliću sekunde prošlo mi je kroz glavu kako bi bilo da me sada pozovu i predaju mi taj pehar, da ga sa suigračima podignem u zrak i da iz petnih žila vičemo prema našim navijačima: “Ajmoooooooo, Hrvatska!” Kakva bi to sreća bila…

Prije negoli sam sišao s postolja, sada ipak svjesniji da sam proglašen najboljim igračem Mundijala, kao snažan bljesak prošlo mi je kroz glavu sjećanje na moga didu Luku. Koliko bi on tek bio sretan i ponosan da je mogao doživjeti ostvarenje mojih snova.

Neuspjeh u Splitu, kazna u Zadru

Imao sam šest godina kada su ga četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće. Tada nisam mogao pojmiti to ubojstvo i gubitak, a ne mogu ni danas. Kratko je bio dio mog života, ali dovoljno dugo da ostavi u meni dubok trag obiteljske ljubavi, privrženosti i odanosti.

Odlomci su ovo iz prvoga poglavlja dugo očekivane autobiografije najboljega svjetskog nogometaša, zvijezde Real Madrida i kapetana hrvatske reprezentacije Luke Modrića, pod nazivom “Moja igra”, koju se od ponedjeljka može kupiti na svim kioscima po cijeni od 129 kuna, piše VečernjiList

Lukina dirljiva sjećanja na djetinjstvo, svoj nogometni početak i uspon, prvu ljubav, najznačajnije životne odluke, prekretnice i uspjehe, u iznimno lagano, pitko i dinamično štivo oblikovao je novinar Sportskih novosti Robert Matteoni, a predgovore knjizi napisali su legendarni trener Manchester Uniteda Sir Alex Ferguson i Lukin dječački nogometni uzor Zvonimir Boban.

Luka Modrić posebno je poglavlje knjige posvetio svome odrastanju na Velebitu, u Zatonu Obrovačkom, i posebnoj povezanosti s pokojnim djedom Lukom, po kojemu je dobio ime.

– Dok sam bio mali, stalno se igrao sa mnom. Čim sam dovoljno odrastao da se mogu samostalno kretati, djed me vodio na sve poslove koje je obavljao ili u neku od svojih akcija. Čišćenje snijega, slaganje sijena, vođenje blaga na ispašu, razni popravci, odlazak u nabavku materijala i niz drugih poslova oko kuće, za sve je to djed mene tretirao kao pomoćnika. Bio sam uzbuđen kad me vodio u lov na zečeve i jarebice, kad je dopustio da držim njegovu lovačku pušku dok su nas zajednički fotografirali. Dojam sigurnosti koji je pružao kad je bio u blizini, ugodu koja je navirala u zajedničkom druženju, stalno motrenje i znatiželja što radi, to su osjećaji koji su ukazivali na njegovu posebnost. Obožavao sam ga – piše Modrić, a onda se prisjeća najtužnijega dana svojega djetinjstva, 18. prosinca 1991.

– Sjećam se kada se to strašno zlo dogodilo tek po uznemirenosti svog oca. Djed se nije vratio kući i otišli su ga tražiti. Nisam bio ni svjestan što se događa kada su djeda dovezli u našu kuću u Zatonu Obrovačkom. Samo sam osjećao da je nešto jako tužno. Tata me zagrlio i odveo do lijesa. Rekao mi je: “Sine, poljubi didu!” Nisam mogao pojmiti da je to moj posljednji susret s njim.

Djed Luka bio je jako cijenjen, mangup u pozitivnom smislu te riječi, šarmer. Moj tata ga je obožavao i mogu misliti koliko mu je teško bilo kad ga je izgubio. Godinama poslije prepričavao mi je osjećaj užasa kad je pronašao beživotno djedovo tijelo obliveno krvlju.

Bilo je to na livadi ispod ceste, petstotinjak metara od kuće, kamo je djed odveo koze na ispašu. Djed nije bio tip čovjeka koji bi se ičega bojao, ali kao da nije bio svjestan težine situacije.

Baka Jela pričala je da je toga dana na cesti vidjela neka vojna vozila. Sklonila se u kuću i zaključala se. Moj otac, kao da je nešto slutio, požurio je ujutro provjeriti je li sve u redu s njima.

Kada je saznao da su se koze pojavile pred kućom, a djeda nema, bilo je jasno da se dogodilo nešto ružno. Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom iz blizine. Imao je šezdeset šest godina.

Srce mi se kida kad god pomislim kako umire, praktički na pragu kuće. Kakvi su to ljudi koji mogu bezobzirno oduzeti život starijem i nedužnom čovjeku.

Poznato je kako je Luka Modrić kao dječak bio na probi u Hajduku. U svojoj knjizi prvi put otkriva detalje te za njega nesretne epizode.

– Otac je bio veliki navijač Hajduka. Kao i mama i svi ostali u mojoj obitelji. Hajduk nam je oduvijek bio pojam. Razmišljao je tata, kao i svaki roditelj u Dalmaciji čije dijete trenira nogomet, o tome da mu sin postane igrač Hajduka. Kao dječak i ja sam bio navijač splitskih bijelih. Otac je, uz podršku strica Željka, koji je preko posrednika uspostavio kontakt s trenerima u Hajduku, organizirao naš odlazak na probu. U to vrijeme bila je pauza treniranja u Zadru. Zato je tata procijenio da nema potrebe da nikog, pa ni direktora škole Tomu Bašića, obavijesti o toj akciji. Poslije će se pokazati kakva je to greška bila.

Odvezao nas je do stadiona na Poljudu gdje smo Oštrić (Marko Oštrić, Lukin suigrač iz Zadra, prijatelj i vjenčani kum, nap .a.) i ja bili smješteni u klupske sobe.

Trenirali smo pod vodstvom trenera Marija Čutuka na obližnjem pomoćnom igralištu. Po svojemu sudu bio sam dobar u igri i očekivao sam da će njihovi stručnjaci biti zadovoljni.

No i prije isteka dva dogovorena tjedna došao mi je direktor škole Marin Kovačić. Odmah sam osjetio negativnu energiju. Kratko mi se obratio, rekao da nije još vrijeme za mene u Hajduku.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Bilo je to prvo veliko razočaranje na mojem nogometnom putu. Ubrzo sam nazvao oca i rekao mu da odmah dođe po nas. Bio je neugodno iznenađen takvim razvojem događaja. Po njemu sam uvijek bio najbolji, gdje god da igrao.

– Vaš sin nije zadovoljio kriterije, žao nam je. Još je premali – ponovili su na Poljudu i mome ocu.

Vratili smo se u Zadar. Slijedili su novi problemi i razočaranja. Tomo Bašić, direktor Zadrove omladinske škole, saznao je da smo bili na probi u Hajduku. Malo je reći da je zamjerio to mome ocu. Do tada su imali odličan odnos, često su se družili.

– Kako si mogao to napraviti bez moga znanja!? – ljutito mu je predbacio. Bio je očito uvrijeđen što ga nije ni obavijestio, a kamoli konzultirao o odlasku na probu. Unatoč tomu, Bašićeva druga reakcija tatu je jako iznenadila. I pogodila. Meni je to bio drugi šokantan događaj u samo nekoliko dana.

– Kad nije dobar za Hajduk, znači da nije dobar ni za Zadar! Sljedeća tri mjeseca ne može dolaziti na treninge! …

Večernji List donosi nastavak u ponedjeljak kada u distribuciji Večernjeg lista kreće prodaja knjige ‘Moja igra’ ….

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati