Pratite nas

Kolumne

Hitrec – Kijevo je paradigma hrvatskih stradanja: Razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici

Objavljeno

na

Toplo-hladno se nastavlja, oluje čupaju brodice iz mora, divljaju gliseri i cijene u morskim restoranima, ceste su zakrčene a novijim automobilima pridružuju se spačeki svih boja i narodnosti iz vremena Europe kakva je nekada bila. Popunili se apartmani koji su u srpnju bili u depresiji, pa će sezona na kraju biti posve pristojna u novčanom smislu, a mnogi su gradovi i gradići na hrvatskom moru postali manje liberalni nego u vrijeme divlje pomame, pa zahtijevaju da turisti budu barem malo uljudniji glede odjeće i ponašanja, da se u gradu ne ponašaju kao na plaži.

Novine nude preglede knjiga za plažu, knjiga koje plaze na rubu neukusa i kiča, razne nove „aplikacije“ apliciraju povijest hrvatskih naselja i znamenitosti sačuvane u olujama – teškom mukom, ponekad srećom i čudom ostavljene budućim naraštajima, premda su se osvajači trudili da ih nestane: Split, primjerice, nije teže razoren u srpskoj agresiji, ali što su ratni brodovi jugoslavenski gađali? I pogodili. Muzej hrvatskih arheoloških starina. Da. Da nestanu svi oni artefakti koji svjedoče o stvaranju hrvatske države, uključujući spomen na Branimira, stvarnoga oca hrvatske samostalnosti. Iz još davnijega doba 9. stoljeća ostavljena nam je Trpimirova darovnica (852.) s uvodnim rečenicama na kojima svaki put zastajem budući da predstavljaju možda i prvi proplamsaj literarne čarolije, a kažu: „Dok s pomoću uma shvaćamo i s pomoću vjere spoznajemo kako sve ono što je od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego samo ono što nam se pokaže ili pročita.“

U nedjelju HTV prenosi misu iz Kijeva, naselja koja je (jedna od) paradigma hrvatskih stradanja: razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici, devedesetih ga opet razorili srpski četnici i crkvu sravnili sa zemljom, do temelja, a temelji bijahu ostatci starokršćanske crkve. Kijevo je dvadesetak kilometara udaljeno od Knina, gdje su u ponedjeljak održani elitni rituali u čast Dana pobjede, a nakon sinjske Alke i Thompsona u Splitu.

Slavila se Oluja u izvedbi snaga Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, sažeto rečeno hrvatskih snaga, premda smo u zadnji čas saznali da su Hrvatsku u stvari oslobodili muslimani, te smo malo zatečeni. Da se krivotvori starija povijest, već smo navikli, ali da se bezočno falsificira novija, uz žive sudionike, još nismo (posve) naučeni pa se srdimo. Nismo, znači, mi triput spašavali muslimane Bošnjake, nego oni nas jedanput, ali slavno. I zaboravno. Bez hrvatskoga otpora cijela bi BiH pala u srpske ruke već 1992. , Bihać smo spašavali 1994. i opet 1995. kada je bio pred padom, opkoljen združenim snagama žalosne krajine i RS-a (tvorevina koje su se upravo tih dana namjeravale potpuno sjediniti, teritorijalni i politički). Odvukli smo (ne prvi put) akcijama uoči i u vrijeme Oluje srpske postrojbe prema jugoistoku, Dinari i Livanjskom polju, prema Glamoču i Grahovu, što je muslimanima 5. korpusa Armije BiH omogućilo da ne samo probiju obruč nego i nastave napad, pa su se toliko zaigrali da su prešli sve granice, to jest prešli hrvatsku granicu i s boka ponešto pripomogli da se kordunski srpski korpus u rasulu usmjeri prema Banovini. No, brzo su napustili Hrvatsku. I to je bilo sve.

A da Hrvati nisu na opisani već način spasili Bihać, i da koji mjesec poslije nisu iz dva smjera napredovali prema sjeveru kroz Bosnu te zauvijek (?) zaustavili rat u BiH, onda ne bi ostala zatvorena ona boca šampanjca koju su pripremili Carl Bildt i Milošević u Beogradu, sigurni da su već pobjednici i da je velika Srbija realnost. No dobro, ne da mi se ponavljati poznato, ali je doista bijedno kada muslimani sada pokušavaju izvrnuti istinu. Postali su histerični, premda im zapravo dobro ide, ne narodu nego vlastima. Postali su alergični na Hrvatsku u tolikoj mjeri da im nikakve besmislice nisu strane, a svako makar i slabašno „uplitanje“ Hrvatske (a u svezi s Hrvatima u BiH), proglašavaju paternalizmom.

Ima u toj histeriji svašta, pa i svjesnosti da je Bosna hrvatska baština te rade sve da bi se to zaboravilo, ima tu težnja da se prikrije islamistički fundamentalizam dinastije Izetbegović, ali i krajnji cilj – nestanak Hrvata. S tim da u budućnost ostanu na sceni samo muslimani i Srbi, te možda neki ostatci ostataka koji će biti u vazalnom odnosu, a ne će se više zvati Hrvati nego komšići. A komšića će se uvijek naći, bilo ih je, ima ih i bit će ih, kao što je u „samoj Hrvatskoj“ u svim vremenima bilo izdajnika, ima ih i bit će ih. Doista je došlo vrijeme da se vrati Herceg-Bosna, koja je pod tim imenom ušla u Federaciju, te bi sada svojom voljom trebala iz nje izaći, kao što je Hrvatska izašla iz „federativne“ Jugoslavije nakon svih zala što i ih je doživjela.

Velike sile su protiv? Jesu. Bile su i protiv rasapa Jugoslavije, pa su na kraju prihvatile realnost. Dodiku bi odgovaralo iz drugih razloga, znanih, ali ako (opet odijeljena i samostalna) Herceg-Bosna u nekom prijelaznom razdoblju ostane u granicama fiktivne BiH, onda nema razloga za zabrinutost, jer bi se samo ostvarila ona početna ideja „međunarodnih posrednika“ o tri republike u jednoj BiH, te nikakve štete ne bi bilo niti bi Dodik mogao automatski prisajedinti RS svojoj Srbiji. Usput, Dodikova reakcija oko Pelješkog mosta iznenađuje samo diletante: naime, ni RS ni Srbija ni srpska memorandumska opsesija nisu se odrekle posezanja za hrvatskim teritorijem makar istočno od Neretve, uključujući „srpski Dubrovnik“, pa im odgovara da ondje budu dobre prometnice. Za to krhko najjužnije područje hnHrvatske svi su zainteresirani, a Srbi u BiH samo čekaju da Bošnjaci eliminiraju „svoje Hrvate“ i da tako nestane strateški važan hrvatski organizam koji čine sada pretežito hrvatske županije. Kada to bude obavljeno, zaratit će se oko krhkih područja Hrvatske Srbi i Bošnjaci, prvi s Rusima kao potporom, drugi s Turcima i Arapima, što otvara ponor do devetoga kruga. Svi su opisani potpornici već na „licu mjesta“ i zauzimaju pozicije.

Svoje pozicije čvrsto drže i oni mediji u Hrvatskoj koji plaćaju novinare pune iracionalne (ili vrlo racionalne, promišljene) pakosti prema Hrvatima u BiH, te u stvari pušu u isti rog s komšićima i bakirima. Tako čitam omanji napis koji daje do znanja javnosti da je „prije odlaska na godišnji odmor Vlada A.P. podijelila 25 milijuna kuna Hrvatima u susjednoj državi. Dobro. Malo, ali dobro, mrvice ali neka se nađe, valjda. No, iznad naslova toga napisa koči se crvenim slovima nadnaslov Pomoć dijaspori. Znadu oni(on) da Hrvati u BiH nisu nikakva dijaspora nego dio jedinstvenog hrvatskog korpusa, umjetno odijeljenog, ali eto. Nego pisca napisa muči nešto drugo (to jest sve je povezano), da je, naime, Hrvatska odvojila 450.000 kuna (ah!) za opremanje Hrvatske radiotelevizije Herceg-Bosne sa sjedištem u Mostaru. „To je prilično intrigantna odluka“, tuži se razbarjušeni novinar, „kada se uzme u obzir da je Haaški tribunal politiku nekadašnje Herceg-Bosne označio kao“ udruženi zločinački pothvat“, a sada se iz Zagreba financira istoimena Radiotelevizija. “Eto, nisu svi komšići u Sarajevu.

Iseljenici

Pokret za samostalnu Hrvatsku imao je kao udarni dio programa povratak iseljenika. A onda je sve pošlo krivo: ne samo da se stari iseljenici nisu vratili, nego se iz Hrvatske prelijeva u strane zemlje novi val iseljenika, srednje i mlađe dobi, koji žele normalan život, pristojne plaće i – što je najvažnije – izlaz iz političke, društvene i kulturne kaljuže u kojoj drže uzde stari ili starmali kadrovi, klonovi onih iz bivših vremena, u kojoj se obnavljaju stare zabrane i verbalni delikti, s gnušanjem govori o hrvatskom nacionalizmu, a gospodarstvom vladaju oni čiji kapital vuče porijeklo iz udbaških i kosovskih izvora, te takvi imaju prevladavajući utjecaj i na medije, koji su zato kakvi jesu. Ako se mladima može što zamjeriti onda je to činjenica da nisu uspjeli niti pokušali stvoriti pokret, barem žustriji studentski bunt ili slično. Nisu.

Stari iseljenici čitaju na portalima da ih srpske Novosti koje izlaze u Hrvatskoj nazivaju ustašama, a katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima nazivaju ustaškom. A ne čitaju da bi tko ih hrvatske vlasti reagirao. Ne vide to, jer reakcija nema. A tko šuti, taj odobrava. U Matici, listu Hrvatske matice iseljenika, čitam razgovor s dr. Jelenom Nadinić sa Sveučilišta u Buenos Airesu, koja kaže: „Često dobivamo dojam kako Hrvati nisu zainteresirani za nas, a možda su nas se i pomalo bojali. To je mišljenje da smo mi, kao, veći Hrvati od njih. Pokazuje sliku o nama, o našoj hrvatskoj naravi zatvorenoj u sebe. Iako ni iseljenici nemaju pravu sliku o Hrvatima u Hrvatskoj. Je li bilo lako ili teško biti prognan, ili lako ili teško živjeti pod komunizmom? I svi odgovori su točni.“ O jeziku: „Jako ga malo ljudi govori u svijetu, ali ako zadržimo jezik, opstat ćemo. I zbog toga su nam knjige iznimno važne, pogađa nas nedostatak knjiga i rječnika u našim klubovima i zajednici, kao i odsutnost hrvatskih izdavača na sajmu u Buenos Airesu.“ No, postoji i nešto nadonosno: prvoj generaciji iseljenika nakon Drugoga svjetskog rata zajednica je značila obitelj. Zatim su druga i treća generacija imale svoje obitelji i slabio je interes za druženje u zajednici. Sada, četvrta generacija želi znati tko su oni i po čemu se razlikuju od drugih. I žele biti različiti od drugih. Oni, mladi, su ti koji se vraćaju u Hrvatsku. I to je prilika. Tako govori Jelena Nadinić. Pozlatilo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari