Pratite nas

Kolumne

Hitrec – Kijevo je paradigma hrvatskih stradanja: Razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici

Objavljeno

na

Toplo-hladno se nastavlja, oluje čupaju brodice iz mora, divljaju gliseri i cijene u morskim restoranima, ceste su zakrčene a novijim automobilima pridružuju se spačeki svih boja i narodnosti iz vremena Europe kakva je nekada bila. Popunili se apartmani koji su u srpnju bili u depresiji, pa će sezona na kraju biti posve pristojna u novčanom smislu, a mnogi su gradovi i gradići na hrvatskom moru postali manje liberalni nego u vrijeme divlje pomame, pa zahtijevaju da turisti budu barem malo uljudniji glede odjeće i ponašanja, da se u gradu ne ponašaju kao na plaži.

Novine nude preglede knjiga za plažu, knjiga koje plaze na rubu neukusa i kiča, razne nove „aplikacije“ apliciraju povijest hrvatskih naselja i znamenitosti sačuvane u olujama – teškom mukom, ponekad srećom i čudom ostavljene budućim naraštajima, premda su se osvajači trudili da ih nestane: Split, primjerice, nije teže razoren u srpskoj agresiji, ali što su ratni brodovi jugoslavenski gađali? I pogodili. Muzej hrvatskih arheoloških starina. Da. Da nestanu svi oni artefakti koji svjedoče o stvaranju hrvatske države, uključujući spomen na Branimira, stvarnoga oca hrvatske samostalnosti. Iz još davnijega doba 9. stoljeća ostavljena nam je Trpimirova darovnica (852.) s uvodnim rečenicama na kojima svaki put zastajem budući da predstavljaju možda i prvi proplamsaj literarne čarolije, a kažu: „Dok s pomoću uma shvaćamo i s pomoću vjere spoznajemo kako sve ono što je od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego samo ono što nam se pokaže ili pročita.“

U nedjelju HTV prenosi misu iz Kijeva, naselja koja je (jedna od) paradigma hrvatskih stradanja: razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici, devedesetih ga opet razorili srpski četnici i crkvu sravnili sa zemljom, do temelja, a temelji bijahu ostatci starokršćanske crkve. Kijevo je dvadesetak kilometara udaljeno od Knina, gdje su u ponedjeljak održani elitni rituali u čast Dana pobjede, a nakon sinjske Alke i Thompsona u Splitu.

Slavila se Oluja u izvedbi snaga Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, sažeto rečeno hrvatskih snaga, premda smo u zadnji čas saznali da su Hrvatsku u stvari oslobodili muslimani, te smo malo zatečeni. Da se krivotvori starija povijest, već smo navikli, ali da se bezočno falsificira novija, uz žive sudionike, još nismo (posve) naučeni pa se srdimo. Nismo, znači, mi triput spašavali muslimane Bošnjake, nego oni nas jedanput, ali slavno. I zaboravno. Bez hrvatskoga otpora cijela bi BiH pala u srpske ruke već 1992. , Bihać smo spašavali 1994. i opet 1995. kada je bio pred padom, opkoljen združenim snagama žalosne krajine i RS-a (tvorevina koje su se upravo tih dana namjeravale potpuno sjediniti, teritorijalni i politički). Odvukli smo (ne prvi put) akcijama uoči i u vrijeme Oluje srpske postrojbe prema jugoistoku, Dinari i Livanjskom polju, prema Glamoču i Grahovu, što je muslimanima 5. korpusa Armije BiH omogućilo da ne samo probiju obruč nego i nastave napad, pa su se toliko zaigrali da su prešli sve granice, to jest prešli hrvatsku granicu i s boka ponešto pripomogli da se kordunski srpski korpus u rasulu usmjeri prema Banovini. No, brzo su napustili Hrvatsku. I to je bilo sve.

A da Hrvati nisu na opisani već način spasili Bihać, i da koji mjesec poslije nisu iz dva smjera napredovali prema sjeveru kroz Bosnu te zauvijek (?) zaustavili rat u BiH, onda ne bi ostala zatvorena ona boca šampanjca koju su pripremili Carl Bildt i Milošević u Beogradu, sigurni da su već pobjednici i da je velika Srbija realnost. No dobro, ne da mi se ponavljati poznato, ali je doista bijedno kada muslimani sada pokušavaju izvrnuti istinu. Postali su histerični, premda im zapravo dobro ide, ne narodu nego vlastima. Postali su alergični na Hrvatsku u tolikoj mjeri da im nikakve besmislice nisu strane, a svako makar i slabašno „uplitanje“ Hrvatske (a u svezi s Hrvatima u BiH), proglašavaju paternalizmom.

Ima u toj histeriji svašta, pa i svjesnosti da je Bosna hrvatska baština te rade sve da bi se to zaboravilo, ima tu težnja da se prikrije islamistički fundamentalizam dinastije Izetbegović, ali i krajnji cilj – nestanak Hrvata. S tim da u budućnost ostanu na sceni samo muslimani i Srbi, te možda neki ostatci ostataka koji će biti u vazalnom odnosu, a ne će se više zvati Hrvati nego komšići. A komšića će se uvijek naći, bilo ih je, ima ih i bit će ih, kao što je u „samoj Hrvatskoj“ u svim vremenima bilo izdajnika, ima ih i bit će ih. Doista je došlo vrijeme da se vrati Herceg-Bosna, koja je pod tim imenom ušla u Federaciju, te bi sada svojom voljom trebala iz nje izaći, kao što je Hrvatska izašla iz „federativne“ Jugoslavije nakon svih zala što i ih je doživjela.

Velike sile su protiv? Jesu. Bile su i protiv rasapa Jugoslavije, pa su na kraju prihvatile realnost. Dodiku bi odgovaralo iz drugih razloga, znanih, ali ako (opet odijeljena i samostalna) Herceg-Bosna u nekom prijelaznom razdoblju ostane u granicama fiktivne BiH, onda nema razloga za zabrinutost, jer bi se samo ostvarila ona početna ideja „međunarodnih posrednika“ o tri republike u jednoj BiH, te nikakve štete ne bi bilo niti bi Dodik mogao automatski prisajedinti RS svojoj Srbiji. Usput, Dodikova reakcija oko Pelješkog mosta iznenađuje samo diletante: naime, ni RS ni Srbija ni srpska memorandumska opsesija nisu se odrekle posezanja za hrvatskim teritorijem makar istočno od Neretve, uključujući „srpski Dubrovnik“, pa im odgovara da ondje budu dobre prometnice. Za to krhko najjužnije područje hnHrvatske svi su zainteresirani, a Srbi u BiH samo čekaju da Bošnjaci eliminiraju „svoje Hrvate“ i da tako nestane strateški važan hrvatski organizam koji čine sada pretežito hrvatske županije. Kada to bude obavljeno, zaratit će se oko krhkih područja Hrvatske Srbi i Bošnjaci, prvi s Rusima kao potporom, drugi s Turcima i Arapima, što otvara ponor do devetoga kruga. Svi su opisani potpornici već na „licu mjesta“ i zauzimaju pozicije.

Svoje pozicije čvrsto drže i oni mediji u Hrvatskoj koji plaćaju novinare pune iracionalne (ili vrlo racionalne, promišljene) pakosti prema Hrvatima u BiH, te u stvari pušu u isti rog s komšićima i bakirima. Tako čitam omanji napis koji daje do znanja javnosti da je „prije odlaska na godišnji odmor Vlada A.P. podijelila 25 milijuna kuna Hrvatima u susjednoj državi. Dobro. Malo, ali dobro, mrvice ali neka se nađe, valjda. No, iznad naslova toga napisa koči se crvenim slovima nadnaslov Pomoć dijaspori. Znadu oni(on) da Hrvati u BiH nisu nikakva dijaspora nego dio jedinstvenog hrvatskog korpusa, umjetno odijeljenog, ali eto. Nego pisca napisa muči nešto drugo (to jest sve je povezano), da je, naime, Hrvatska odvojila 450.000 kuna (ah!) za opremanje Hrvatske radiotelevizije Herceg-Bosne sa sjedištem u Mostaru. „To je prilično intrigantna odluka“, tuži se razbarjušeni novinar, „kada se uzme u obzir da je Haaški tribunal politiku nekadašnje Herceg-Bosne označio kao“ udruženi zločinački pothvat“, a sada se iz Zagreba financira istoimena Radiotelevizija. “Eto, nisu svi komšići u Sarajevu.

Iseljenici

Pokret za samostalnu Hrvatsku imao je kao udarni dio programa povratak iseljenika. A onda je sve pošlo krivo: ne samo da se stari iseljenici nisu vratili, nego se iz Hrvatske prelijeva u strane zemlje novi val iseljenika, srednje i mlađe dobi, koji žele normalan život, pristojne plaće i – što je najvažnije – izlaz iz političke, društvene i kulturne kaljuže u kojoj drže uzde stari ili starmali kadrovi, klonovi onih iz bivših vremena, u kojoj se obnavljaju stare zabrane i verbalni delikti, s gnušanjem govori o hrvatskom nacionalizmu, a gospodarstvom vladaju oni čiji kapital vuče porijeklo iz udbaških i kosovskih izvora, te takvi imaju prevladavajući utjecaj i na medije, koji su zato kakvi jesu. Ako se mladima može što zamjeriti onda je to činjenica da nisu uspjeli niti pokušali stvoriti pokret, barem žustriji studentski bunt ili slično. Nisu.

Stari iseljenici čitaju na portalima da ih srpske Novosti koje izlaze u Hrvatskoj nazivaju ustašama, a katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima nazivaju ustaškom. A ne čitaju da bi tko ih hrvatske vlasti reagirao. Ne vide to, jer reakcija nema. A tko šuti, taj odobrava. U Matici, listu Hrvatske matice iseljenika, čitam razgovor s dr. Jelenom Nadinić sa Sveučilišta u Buenos Airesu, koja kaže: „Često dobivamo dojam kako Hrvati nisu zainteresirani za nas, a možda su nas se i pomalo bojali. To je mišljenje da smo mi, kao, veći Hrvati od njih. Pokazuje sliku o nama, o našoj hrvatskoj naravi zatvorenoj u sebe. Iako ni iseljenici nemaju pravu sliku o Hrvatima u Hrvatskoj. Je li bilo lako ili teško biti prognan, ili lako ili teško živjeti pod komunizmom? I svi odgovori su točni.“ O jeziku: „Jako ga malo ljudi govori u svijetu, ali ako zadržimo jezik, opstat ćemo. I zbog toga su nam knjige iznimno važne, pogađa nas nedostatak knjiga i rječnika u našim klubovima i zajednici, kao i odsutnost hrvatskih izdavača na sajmu u Buenos Airesu.“ No, postoji i nešto nadonosno: prvoj generaciji iseljenika nakon Drugoga svjetskog rata zajednica je značila obitelj. Zatim su druga i treća generacija imale svoje obitelji i slabio je interes za druženje u zajednici. Sada, četvrta generacija želi znati tko su oni i po čemu se razlikuju od drugih. I žele biti različiti od drugih. Oni, mladi, su ti koji se vraćaju u Hrvatsku. I to je prilika. Tako govori Jelena Nadinić. Pozlatilo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari