Pratite nas

Kolumne

Hitrec – Kijevo je paradigma hrvatskih stradanja: Razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici

Objavljeno

na

Toplo-hladno se nastavlja, oluje čupaju brodice iz mora, divljaju gliseri i cijene u morskim restoranima, ceste su zakrčene a novijim automobilima pridružuju se spačeki svih boja i narodnosti iz vremena Europe kakva je nekada bila. Popunili se apartmani koji su u srpnju bili u depresiji, pa će sezona na kraju biti posve pristojna u novčanom smislu, a mnogi su gradovi i gradići na hrvatskom moru postali manje liberalni nego u vrijeme divlje pomame, pa zahtijevaju da turisti budu barem malo uljudniji glede odjeće i ponašanja, da se u gradu ne ponašaju kao na plaži.

Novine nude preglede knjiga za plažu, knjiga koje plaze na rubu neukusa i kiča, razne nove „aplikacije“ apliciraju povijest hrvatskih naselja i znamenitosti sačuvane u olujama – teškom mukom, ponekad srećom i čudom ostavljene budućim naraštajima, premda su se osvajači trudili da ih nestane: Split, primjerice, nije teže razoren u srpskoj agresiji, ali što su ratni brodovi jugoslavenski gađali? I pogodili. Muzej hrvatskih arheoloških starina. Da. Da nestanu svi oni artefakti koji svjedoče o stvaranju hrvatske države, uključujući spomen na Branimira, stvarnoga oca hrvatske samostalnosti. Iz još davnijega doba 9. stoljeća ostavljena nam je Trpimirova darovnica (852.) s uvodnim rečenicama na kojima svaki put zastajem budući da predstavljaju možda i prvi proplamsaj literarne čarolije, a kažu: „Dok s pomoću uma shvaćamo i s pomoću vjere spoznajemo kako sve ono što je od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego samo ono što nam se pokaže ili pročita.“

U nedjelju HTV prenosi misu iz Kijeva, naselja koja je (jedna od) paradigma hrvatskih stradanja: razorili ga partizani, a što je ostalo opljačkali četnici, devedesetih ga opet razorili srpski četnici i crkvu sravnili sa zemljom, do temelja, a temelji bijahu ostatci starokršćanske crkve. Kijevo je dvadesetak kilometara udaljeno od Knina, gdje su u ponedjeljak održani elitni rituali u čast Dana pobjede, a nakon sinjske Alke i Thompsona u Splitu.

Slavila se Oluja u izvedbi snaga Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, sažeto rečeno hrvatskih snaga, premda smo u zadnji čas saznali da su Hrvatsku u stvari oslobodili muslimani, te smo malo zatečeni. Da se krivotvori starija povijest, već smo navikli, ali da se bezočno falsificira novija, uz žive sudionike, još nismo (posve) naučeni pa se srdimo. Nismo, znači, mi triput spašavali muslimane Bošnjake, nego oni nas jedanput, ali slavno. I zaboravno. Bez hrvatskoga otpora cijela bi BiH pala u srpske ruke već 1992. , Bihać smo spašavali 1994. i opet 1995. kada je bio pred padom, opkoljen združenim snagama žalosne krajine i RS-a (tvorevina koje su se upravo tih dana namjeravale potpuno sjediniti, teritorijalni i politički). Odvukli smo (ne prvi put) akcijama uoči i u vrijeme Oluje srpske postrojbe prema jugoistoku, Dinari i Livanjskom polju, prema Glamoču i Grahovu, što je muslimanima 5. korpusa Armije BiH omogućilo da ne samo probiju obruč nego i nastave napad, pa su se toliko zaigrali da su prešli sve granice, to jest prešli hrvatsku granicu i s boka ponešto pripomogli da se kordunski srpski korpus u rasulu usmjeri prema Banovini. No, brzo su napustili Hrvatsku. I to je bilo sve.

A da Hrvati nisu na opisani već način spasili Bihać, i da koji mjesec poslije nisu iz dva smjera napredovali prema sjeveru kroz Bosnu te zauvijek (?) zaustavili rat u BiH, onda ne bi ostala zatvorena ona boca šampanjca koju su pripremili Carl Bildt i Milošević u Beogradu, sigurni da su već pobjednici i da je velika Srbija realnost. No dobro, ne da mi se ponavljati poznato, ali je doista bijedno kada muslimani sada pokušavaju izvrnuti istinu. Postali su histerični, premda im zapravo dobro ide, ne narodu nego vlastima. Postali su alergični na Hrvatsku u tolikoj mjeri da im nikakve besmislice nisu strane, a svako makar i slabašno „uplitanje“ Hrvatske (a u svezi s Hrvatima u BiH), proglašavaju paternalizmom.

Ima u toj histeriji svašta, pa i svjesnosti da je Bosna hrvatska baština te rade sve da bi se to zaboravilo, ima tu težnja da se prikrije islamistički fundamentalizam dinastije Izetbegović, ali i krajnji cilj – nestanak Hrvata. S tim da u budućnost ostanu na sceni samo muslimani i Srbi, te možda neki ostatci ostataka koji će biti u vazalnom odnosu, a ne će se više zvati Hrvati nego komšići. A komšića će se uvijek naći, bilo ih je, ima ih i bit će ih, kao što je u „samoj Hrvatskoj“ u svim vremenima bilo izdajnika, ima ih i bit će ih. Doista je došlo vrijeme da se vrati Herceg-Bosna, koja je pod tim imenom ušla u Federaciju, te bi sada svojom voljom trebala iz nje izaći, kao što je Hrvatska izašla iz „federativne“ Jugoslavije nakon svih zala što i ih je doživjela.

Velike sile su protiv? Jesu. Bile su i protiv rasapa Jugoslavije, pa su na kraju prihvatile realnost. Dodiku bi odgovaralo iz drugih razloga, znanih, ali ako (opet odijeljena i samostalna) Herceg-Bosna u nekom prijelaznom razdoblju ostane u granicama fiktivne BiH, onda nema razloga za zabrinutost, jer bi se samo ostvarila ona početna ideja „međunarodnih posrednika“ o tri republike u jednoj BiH, te nikakve štete ne bi bilo niti bi Dodik mogao automatski prisajedinti RS svojoj Srbiji. Usput, Dodikova reakcija oko Pelješkog mosta iznenađuje samo diletante: naime, ni RS ni Srbija ni srpska memorandumska opsesija nisu se odrekle posezanja za hrvatskim teritorijem makar istočno od Neretve, uključujući „srpski Dubrovnik“, pa im odgovara da ondje budu dobre prometnice. Za to krhko najjužnije područje hnHrvatske svi su zainteresirani, a Srbi u BiH samo čekaju da Bošnjaci eliminiraju „svoje Hrvate“ i da tako nestane strateški važan hrvatski organizam koji čine sada pretežito hrvatske županije. Kada to bude obavljeno, zaratit će se oko krhkih područja Hrvatske Srbi i Bošnjaci, prvi s Rusima kao potporom, drugi s Turcima i Arapima, što otvara ponor do devetoga kruga. Svi su opisani potpornici već na „licu mjesta“ i zauzimaju pozicije.

Svoje pozicije čvrsto drže i oni mediji u Hrvatskoj koji plaćaju novinare pune iracionalne (ili vrlo racionalne, promišljene) pakosti prema Hrvatima u BiH, te u stvari pušu u isti rog s komšićima i bakirima. Tako čitam omanji napis koji daje do znanja javnosti da je „prije odlaska na godišnji odmor Vlada A.P. podijelila 25 milijuna kuna Hrvatima u susjednoj državi. Dobro. Malo, ali dobro, mrvice ali neka se nađe, valjda. No, iznad naslova toga napisa koči se crvenim slovima nadnaslov Pomoć dijaspori. Znadu oni(on) da Hrvati u BiH nisu nikakva dijaspora nego dio jedinstvenog hrvatskog korpusa, umjetno odijeljenog, ali eto. Nego pisca napisa muči nešto drugo (to jest sve je povezano), da je, naime, Hrvatska odvojila 450.000 kuna (ah!) za opremanje Hrvatske radiotelevizije Herceg-Bosne sa sjedištem u Mostaru. „To je prilično intrigantna odluka“, tuži se razbarjušeni novinar, „kada se uzme u obzir da je Haaški tribunal politiku nekadašnje Herceg-Bosne označio kao“ udruženi zločinački pothvat“, a sada se iz Zagreba financira istoimena Radiotelevizija. “Eto, nisu svi komšići u Sarajevu.

Iseljenici

Pokret za samostalnu Hrvatsku imao je kao udarni dio programa povratak iseljenika. A onda je sve pošlo krivo: ne samo da se stari iseljenici nisu vratili, nego se iz Hrvatske prelijeva u strane zemlje novi val iseljenika, srednje i mlađe dobi, koji žele normalan život, pristojne plaće i – što je najvažnije – izlaz iz političke, društvene i kulturne kaljuže u kojoj drže uzde stari ili starmali kadrovi, klonovi onih iz bivših vremena, u kojoj se obnavljaju stare zabrane i verbalni delikti, s gnušanjem govori o hrvatskom nacionalizmu, a gospodarstvom vladaju oni čiji kapital vuče porijeklo iz udbaških i kosovskih izvora, te takvi imaju prevladavajući utjecaj i na medije, koji su zato kakvi jesu. Ako se mladima može što zamjeriti onda je to činjenica da nisu uspjeli niti pokušali stvoriti pokret, barem žustriji studentski bunt ili slično. Nisu.

Stari iseljenici čitaju na portalima da ih srpske Novosti koje izlaze u Hrvatskoj nazivaju ustašama, a katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima nazivaju ustaškom. A ne čitaju da bi tko ih hrvatske vlasti reagirao. Ne vide to, jer reakcija nema. A tko šuti, taj odobrava. U Matici, listu Hrvatske matice iseljenika, čitam razgovor s dr. Jelenom Nadinić sa Sveučilišta u Buenos Airesu, koja kaže: „Često dobivamo dojam kako Hrvati nisu zainteresirani za nas, a možda su nas se i pomalo bojali. To je mišljenje da smo mi, kao, veći Hrvati od njih. Pokazuje sliku o nama, o našoj hrvatskoj naravi zatvorenoj u sebe. Iako ni iseljenici nemaju pravu sliku o Hrvatima u Hrvatskoj. Je li bilo lako ili teško biti prognan, ili lako ili teško živjeti pod komunizmom? I svi odgovori su točni.“ O jeziku: „Jako ga malo ljudi govori u svijetu, ali ako zadržimo jezik, opstat ćemo. I zbog toga su nam knjige iznimno važne, pogađa nas nedostatak knjiga i rječnika u našim klubovima i zajednici, kao i odsutnost hrvatskih izdavača na sajmu u Buenos Airesu.“ No, postoji i nešto nadonosno: prvoj generaciji iseljenika nakon Drugoga svjetskog rata zajednica je značila obitelj. Zatim su druga i treća generacija imale svoje obitelji i slabio je interes za druženje u zajednici. Sada, četvrta generacija želi znati tko su oni i po čemu se razlikuju od drugih. I žele biti različiti od drugih. Oni, mladi, su ti koji se vraćaju u Hrvatsku. I to je prilika. Tako govori Jelena Nadinić. Pozlatilo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari