Prvi posjet danas svetog Pape Ivana Pavla II Poljskoj, Varšava 2. lipnja Trg Pobjede (Plac Zwycięstwa) milijun ljudi (najmanje) i on kaže dvije kratke poruke:
-„Ne bojte se! Neka Duh Sveti siđe i obnovi lice zemlje. Ove poljske zemlje.”
-„Krista se ne može izbaciti iz povijesti čovjeka… Ne može biti pravedne Europe bez neovisne Poljske označene na njenoj karti!”
Danas su svi suglasni i opće je mišljenje da su te dvije rečenice srušile komunizam, tj da je nakon njih započeo proces koji je doveo do rušenja Zida. Poruke su bile jednostavne, ali emocionalno snažne – odbacivale su strah i poticale zajedništvo i hrabrost.
Njegove riječi dale su Poljacima novo samopouzdanje: „Shvatili smo da nas ima više nego njih”, prisjećao se Lech Wałęsa.
Mnogi povjesničari i društveni analitičari smatraju da je Nacionalni euharistijski kongres (NEK) u Mariji Bistrici 1984. imao, za hrvatske prilike, sličan efekt kao papina posjeta – snažan moralni, politički i mobilizacijski utjecaj koji je pridonio postupnom slomu komunizma u Hrvatskoj.
Preko 400 000 ljudi sudjelovalo je na završnoj misi 9. rujna 1984., čime je NEK postao najveći masovni skup u povijesti SFRJ.
To nije bila tek religijska manifestacija – bila je to jasna poruka da Hrvatska ima unutarnji jedinstven glas i duhovnu čvrstoću, čak i pred režimom koji je pokušavao ugušiti organizaciju.
Komunistička vlast je nastojala opstruirati sve – cenzura prijevoza, zabrana radija, tajne službe su motrile okupljanje – no NEK je uspio i bez većih incidenata.
Nakon Kongresa vlasti su kordiniranom akcijom medija u Beogradu i Zagrebu, nastojale diminuirati značenje, smanjujući broj sudionika i snažno politički žigosati sve sudionike i organizatore upotrebljavfajući brojne tipične diskvalifikacije iz svog bogatog repertora. Na NEK se sustavno primjenjivala retorika “kleronacionalizma”, “klerofašizma” i “koketiranja s NDH”. Komunističke vlasti nastojale su Crkvu prikazati kao ideološkog i političkog protivnika, a ne samo vjersku instituciju. Ove diskvalifikacije bile su dio šireg narativa kojim su nastojali spriječiti reforme i narodni otpor pred kojima su se osjećali ugroženo. To je bila naravno samo medijski vidljiva grana inače opsežne operativne akcije koju je vodila savezna Udba po kodnim naslovom “Berba 84”. Kako vidimo bio je početak rujna, ali im je berba bila slaba i rodila kiseliš.
Danas svi povjesničari kao i u slučaju Varšavskog “ne bojite se” znaju da je to bio prijeloman trenutak kada je započeo proces pada starih komunista u Hrvatskoj.
Imamo svjedočanstvo Franje Tuđmana: „Sveučbeno sam već jednom napisao da je Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984., pred 400.000 (ili najmanje 250.000) ljudi, bio ujedno i anticipacija općenarodnog referenduma za hrvatsku državnu neovisnost… između jubilejskog pokreta Katoličke crkve… i onoga što se dogodilo 1990.–1992. postoji jasna i vidljiva uzročno‑posljedična veza”
Što je bila ta točka preokreta? Pa upravo ono što je rekao Lech Walesa:„Shvatili smo da nas ima više nego njih”. I još nešto puno važnije ono što je rekao Duh Sveti kroz Papu: “Ne bojte se!”
Sve ovo pišem jer je i Koncert od 5. srpnja 2025 godine imao isti značaj.
Vidjeli su i “Oni” da “nas ima” (Sa tim stihovima je i završio Koncert), ali još važnije nestala je ona skrama na duši da su oni nešto važni. Nije to strah koji je pritiskao tihu većinu, već blokada koja je u duši tihe večine da oni pošto imaju vlast nad narativom, da su moćni.
Znate koliko su moćni? Onoliko koliko ih vi “obadirate”, koliko im pažnje dajete, kolko vjerujete da su važni, koliko ih čitate, koliko klikate, koliko gledate, koliko se zbog njih ljutite kad čitate, klikate, gledate i slušate ih.
Pobjeda Pokreta koji je zaplovio vjetrom svetog Pape Wojtile, pobjeda Pokreta koji je krenuo nakom NEK-a i rezultirao uspostavom Hrvatske Države, jest pobjeda ne samo nad strahom nego i nad nesvjesnim ropstvom “njima”, koji im je davao veću snagu i važnost nego li su je oni sami imali.
Nakon ovog Koncerta, “ne bojte se” treba se prevesti sa “ko ih šiša” i to se već vidi. Prestati ih pratiti, prestati se opravdavati prestati reagirati na njih osim ironijom (jer samo to zaslužuju).
Već vidim neke koji sada ponovo “dokazuju da Thompsom “nije fašist , da mi “nismo fašisti” i da ZDS…
Kome? Dok god to činite vi obnavlajte njihovu “meku moć” koju su dobili tamo negdje pred četvrt stoljeća i ne puštaju je lako. “Oni” cijeli jedan narod drže u ropstvu iskontruirane imaginarne krivnje, i mi se stalno opravdavamo, stalno igramo crnim figurama u nametnutoj igri, stalno na njih reagiramo. Imaju pravo da smo reakcionari! Zato konačno treba učiniti ono što su mladi neku večer učinili: ko vas šiša!
Jer o tome je riječ. U oba dva prethodna opisana slučaja, i varšavskom i bistričkom, nova neustrašiva “meka moć” pobijedila je tvrdu silu. Mladi su nam 5. srpnja pokazali kako!
Kad su naši predšasnici (iako i ja skoro spadam u njih) to mogli protiv tvrde sile, pa zar mi nećemo protiv ove kukavelji!?
Ko ih šiša!
Ivan Pletikos