Pratite nas

Herceg Bosna

Legenda o Divi Grabovčevoj

Objavljeno

na

U povodu obilježavanja „Divinog dana“, na Kedžaru hodočaste brojni vjernici iz okolnih općina a i  daleko šire. Tko je bila Diva Grabovčeva i što je „Divin dan“, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Rijetki su krajevi koji nemaju neku svoju legendu iz prošlosti. Jedna od poznatijih legendi ramskog kraja, svakako je legenda o Divi Grabovčevoj. Usmene predaje koje su se prenosile s koljena na koljeno, zabilježio je i u svojoj knjizi „Djevojački grob“, objavio Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti.

kedzara_01

Legenda o Divi Grabovčevoj govori o mladoj djevojci koja je živjela u Rami u vremenu turske vladavine na ovi prostorima. Kao kći roditelja koji dugo nisu imali djece, Diva je bila obasipana pažnjom svojih roditelja i ukućana, svoga sela, ali i cijeloga kraja.

Kao djevojčica, privlačila je pozornost svojom bistrošću i mudrošću. Po ondašnjim običajima, kad je bila dovoljno odrasla, roditelji je šalju na čuvanje stada ovaca s ostalim pastirima na planinu Radušu. Kad je stasala u djevojku, bila je izrazito lijepa i tom svojom ljepotom plijenila pozornost velikog broja muškaraca.

dg4Kako legenda kaže, jednom prilikom kada je sa svojim prijateljicama bila na mjesnom bunaru, pored njih nailazi turski mladić Tahirbeg s Kupresa i odmah je zapazio lijepu djevojku. Od tada je često tražio razlog da dođe u Ramu i Varvaru kako bi susreo Divu. Kako je vrijeme prolazilo, Tahirbeg se zaljubljuje u djevojku i jednom prilikom ju je zaprosio. Diva, koje je prema legendi bila izrazito pobožna i odana katoličkoj vjeri, tu prošnju odbija jer se ne želi udati za Turčina.

O toj prošnji ispričala je roditeljima, koji su je podržali u njezinome stavu. Drugi pokušaj prosidbe, na koju je Tahirbeg poslao svoje izaslanike i darove, Diva, a i njeni roditelji dali su isti odgovor. Ljutit i uvrijeđen zbog ponovnog odbijanja njegove prosidbe, Tahirbeg je vrebao priliku kako bi oteo djevojku i na silu je doveo sebi za ženu. Diva je izbjegavala izlazak iz kuće zbog straha od otmice, ali kad je došlo proljeće i vrijeme odlaska na planinu zbog ispaše stada, Divini roditelji su zamijenili ispašu sa svojim kumom Arslanagom i umjesto da ide na Radušu, Divu šalju na Vran. Nakon što joj se izgubio svaki trag, Tahirbeg šalje svoje sluge da špijuniraju i nađu gdje se djevojka sklonila. Poslije nekog vremena, sluge pronalaze mjesto gdje se Diva nalazi i kazuju svome gospodaru gdje je.

Tahirbeg sa svojim slugama odlazi na Vran s odlukom da se pod svaku cijenu „dokopa“ djevojke. Kad je našao Divu, pokušao ju je silovati, ali se djevojka borila i tako naljutila nasilnika koji je ubija nožem. Nakon što ju je ubio, na mjesto zločina stiže i Arslanaga, kum obitelji Grabovac i osvećuje djevojku. Diva je pokopana na Kedžari, mjestu gdje je ubijena.

kedzara-diva-grabovcevaS vremenom to mjesto postaje zavjetno mjesto na koje su brojne ramske djevojke odlazile. U početku, fratri su se protivili takvim hodočašćima, ali nakon što su uvidjeli da zabranama neće ništa postići, početkom prošloga stoljeća pozivaju tada poznatoga hrvatskog arheologa, Ćiru Truhelku da ispita što krije grob na koji mnogi hodočaste. Truhelka je otkopao grob i u njemu pronašao kostur ženske osobe u dobi o 16 – 17 godina. Prema kostima lica i tijela, zaključuje da je djevojka bila izrazite ljepote.

Nakon što je završio istraživanje groba, sve vraća u prvotno stanje. Kasnije je ne grob postavljen veliki kameni stećak koji se na njemu nalazi i danas. Svake godine, na prvu nedjelju nakon Petrova, na Divnom grobu, služi se sv. misa. Na hodočašće dolaze mnogobrojni vjernici, kako iz Rame, tako i drugih dijelova BiH, posebno Hercegovine, a zadnjih nekoliko godina i hodočasnici iz Hrvatske. Današnji dan, u Rami se naziva „Divin dan“. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psihološko-sociološko-povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. Stoljećima su roditelji odgajali djecu, učeći ih da im je jedini ponos njihova vjera i poštenje, i to im nitko ne može oteti.

Za tu vjeru i čast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako često bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo “Tahirbega” nasilnika koji su nosili različita imena i oznake i njihov se teror znatno odrazio na duši ramskog čovjeka. Tragičnu sudbinu mlade ramske djevojke, u svojoj pjesmi „Diva Grabovčeva“, opjevao je i Marko Preković – Thompson.

 

Bila jednom u tim davnim danima,
Grabovčeva lijepa kći,
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjećanje na nju.
Dušman tuče, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, al’ duša ode
u Gospin zagrljaj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Pogledaj u oči našim ženama,
i kad vidiš jedan divan sjaj,
to je Diva Grabovčeva,
još je ona živa znaj.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opći nespokoj,
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, čistoj, hrabroj,
Divi Grabovčevoj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Medion DIGITAL CAMERA

‘Divin Dan’ na Kedžari

 

Tko je bila Diva Grabovčeva?

Na usamljeni grob Vran planine hodočastile su još u 19. stoljeću katoličke djevojke često iz velike daljine da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Ponekad su dolazile i muslimanske djevojke kao na proštenje. O toj, tada bezimenoj djevojci, franjevci na Šćitu nisu našli nikakav trag ni u povijesti svetaca ni u franjevačkim kronikama. Zbog toga su bili u nedoumici bi li narodu branili hodočastiti k tome grobu ili bi to šutke dopustili. Poznato je kako ja i fra Jeronim Vladić to hodočašće nazivao i divljim kultom. Da razriješe svoju nedoumicu franjevci pozvaše iz  Zagreba dr. Ćiru Truhelku kao stručnjaka arheologa da provjeri tko je pokopan ili što je zakopano u tom grobu. Upravo taj čin,  pokazat će se to kasnije, koji je vjerojatno imao cilj da prekine i uništi „divlji kult“ pridonijet će da se Diva rodi iz svog pepela kao ptica feniks iz staroegipatskog mita.

Na jednostavnom grobu na čijem čelu je bio drveni križ i koji je bio ograđen jednostavnom ogradom dr. Truhelka uočava cvijet zečja stopa što je svojevrsno botaničko čudo budući da je njegova postojbina Mala Azija. To je već bio nagovještaj neke posebnosti te se Ćiro obratio fratru koji je išao s njim rekavši: Eto, fra Luka jedno vam čudo već mogu ustanoviti na djevojačkom grobu- ovaj cvijet.

I dok je fratar zamišljeno promatrao cvijet, Ćiro je naložio Ramljacima koji su izišli u pratnji da razotkriju grob.

Nakon malo vremena ukazala se lubanja nježna oblika, idealne pravilnosti i simetrije, a površine glatke i sjajne kao da ju je umjetnik najpomnije izradio iz slonove kosti. Truhelka je sad još više bio zaprepašten te se zagledao u to kako sam kaže antropološko remek-djelo, a u duši i mislima mu se ukazao krasni djevojački lik, duguljasto ovalno lice, s velikim tamno modrim očima koji je gledao u njega djetinjom blagošću. Pod pravilnim nosom ispod punih rumenih usana smješkala se dva niza biserno sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali  klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramovi zlatolike kose. Nakon dugog promatranja  duševnim očima, procijenivši da se radi o smrtnim ostacima djevojke od 16-17 godina vanredne ljepote i nježnosti Truhelka vraća lubanju u grob držeći da ne bi trebalo dirati više u taj grob.

Ta fikcija stvorena na realnim pretpostavkama i upotpunjena pričom Arslanage Zukića koju smatram ovdje nije potrebno pričati, temelj je za sve ostale fikcije lika Dive Grabovčeve koji se javlja u književnim djelima prije svega Ivana Aralice, Dubravka Horvatića,  fra Blage Karačića i Vlade Kudića. U svim tim djelima Divin lik snažno je ocrtan estetski i etički, a posebno je plastično oslikan u romanu Graditelj svratišta Ivana Aralice u kojem Diva uz spomenute osobine i uz nekoliko biblijskih motiva u dobroj mjeri dobiva obrise mučenice-svetice.

Sami dolazak na svijet, rana smrt i slava poslije smrti predviđeni su u  ukazivanju vizionarke Katuše Divinom djedu Matiji i njegovoj ženi što je čest biblijski motiv. Roditelji je dobivaju u poznim godinama kad to nitko više nije očekivao što nas asocira na rođenje Ivana Krstitelja koji je kao i Diva, završio tragično. U susretu s Tahirbegom dolazi u iskušenje kao Isus kad mu đavo nudi sve da mu se pokloni. Njoj Tahirbeg nudi sve samo da se uda za njega što je posebice istaknuto kod Blage Karačića. I na koncu razodijevanje i razapinjanje također asocira na Isusovu smrt.

Njezina nadnaravna fizička ljepota,  ostvarena tamo gdje se to ne očekuje i uspoređena sa kratkim pljuskom sred vrelog ljetnog dana i s najljepšim cvijetom koji izrasta u trnju zapravo  je uzrok njezine nesreće jer kako napisa Dragan Stojanović u svom kritičkom osvrtu na lik Andrićeve Mare milosnice: Ljepota je uvijek ugrožena u svijetu, divljenje koje izaziva nije dovoljna zaštita za nju. Kada izaziva divljenje, žudnju pomiješanu sa poštovanjem, ljepota pruža zaštitu kakvu ništa drugo ne može pružiti. U tom je njena neuporediva moć sve dok divljenje traje, ali divljenje nipošto nije jedino što ona izaziva. Ona često izaziva zavist, zlobu, ljubomoru, mržnju i brutalno nasrtanje kao vid ispoljavanja skučenog pomračenog življenja. Prednost ljepote pretvara se u nedostatak tamo gdje caruje skučenost, a ona je carovala u Tahirbegovoj glavi…

U romanu Graditelj svratišta Divina izuzetna fizička ljepota snažno je istaknuta već prvom pojavom  Dive kao četverogodišnje djevojčice, a naročito je naglašena ljepota njenih zelenih očiju pred kojim se i vlastiti otac skamenio kao da ih prvi put vidi. U drugom prizoru gdje se Diva susreće s Tahirbegom na brvnu koji premošćuje Jelića potok slika, je puno cjelovitija i upotpunjena odvažnošću, ponosom i vjerom u Boga kao zaštitnika, ali i u svoje riječi koje upućuje Tahirbegu: „Ne ponižavaj nas Tahirbeže“,  rekla je Diva ne mičući se sa sredine brvna. Diva je imala put sličnu uglačanom kamenu, koja bi se, kao kod drugih ljudi krvlju, kad bi se uzbudila, podlijevala sivilom. Posve pravilnih crta, to je mramorno lice obuimala marama, nad čelom povučena naniže kako bi  napravila tri nabora, a ne da strši u obliku pramca kao kod ostalih djevojaka. Vrat joj je bio ogoljen više nego drugim  djevojkama jer je bio duži, s tetivama koje su nalikovale na dva lozova pruta što izbiju iz korijena i rastu usporedo s trsom. Kad bi mirno govorila s poznatim ili nepoznatim čovjekom, smjerno je gledala preda se i njene bi oči, koje su stalno podrhtavale, prekrili kapci kao kapica žira sjeme. Tek kad bi molila, opominjala ili uvjeravala, kapci bi se podigli prema vjeđama i u sugovornika bi pogledala dva zelena oka, slična jezeru pod Idovcem s proljeća, kad se u njemu oslikavaju koševine i mliječno  zelenilo grmlja.

„Mi tebi ništa nažao ne činimo“- nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono što govori. „Bog je zaštitnik svakomu tko ide putem i veliki je grijeh dirati prolaznike. A nema većeg grijeha nego dirati djevojačku nevinost.“

Već tu Aralica ističe njezinu nevinost, ali i svetačku ljepotu. Ta svetačka ljepota nije dopuštala pristup ni onima koji su Divi mrzili, ni onima koji su joj zavidili,  a najmanje onima koje bi opčinila. Iz perspektive dječaka Jakova, njenog bratića, iskazana je vjera u moć njezinih riječi koje joj u časovima kada nema tko pristići u pomoć služe kao jedino oružje protiv drskog nasilnika. „Dok smo išli stazom kroz proljetnu travu kućama u Varvari vjerujući u moć njenih riječi, Tahirbeg nije otišao  u svoj stan u Kopčića aharu. I pri ponovnom susretu istaknuta je njena intelektualna i  moralna dimenzija: Što god činiš Tahirbeže-činiš na svoju diku i sramotu. Ali što god ti učinio ja ću sačuvati svoje poštenje i svoju nevinost.

U pretposljednjem prizoru u kojem je prikazan Divin strah koji je čini vidovitom, ali i molitva upućena Bogu da odagna tminu zla iz Tahirbegove glave opet prepoznajemo biblijski motiv Isusove molitve u maslinskom vrtu.

Vjerujući da su za sve krive njezine zelene oči ona, kao princeza iz Kanoje iskazuje spremnost da izvadi oba oka i pruži ih Tahirbegu na pladnju govoreći: Evo ti oči moje kad su ti toliko drage, a mene pusti da slijepa živim u svom poštenju.

Posljednja mučna slika u kojoj su Divi svezane ruke za motku provučenu kroz rukave uspoređena je sa mučenjem svete Anastazije koju je pomamni rimski tribun zatvorio u tamnicu, no prije nego što joj je oduzeo poštenje u pomoć joj pristiže anđeo koji napasniku oduzima vid. U tom posljednjem prizoru Diva se čak i ne brani, ali su njezine riječi moćnije od bilo kakva oružja i oštrije od sječiva britve

Pogledaj se u vodi…i ako se zgadiš na svoje lice i na ono što činiš, za tebe ima nade da ćeš jednom postati čovjek. Ako ti se tvoj odraz u vodi svidi, vrati se ovom tijelu i uzmi ga. Onda ti nema spasa

„Ja ti ne mogu dati ono što ti nemaš“. Tim riječima misleći pritom na dušu, ona će Tahirbega potpuno izbaciti iz ravnoteže te će ju zaslijepljen bijesom ubiti, ali  joj neće oduzeti nevinost. Prije nego što ispusti dušu,  ona ne proklinje napasnika niti okrivljuje Boga što joj nije pomogao. Naprotiv ona se zahvaljuje Bogu riječima: Hvala Bogu,  što mi je darovao milost da svojom krvlju obranim svoju nevinost. I vi ga hvalite kad me budete spuštali u zemlju.

Prikaz njezine smrti različito je dočaran i kod Truhelke i kod fra Blage Karačića kao i  fizička ljepota, ali u svim tim književnim djelima istaknute su brojne pozitivne osobine kao što su poštenje, ponos privrženost Bogu, skromnost, odlučnost pa i  uspoređivanje sa sveticama. I dok je Aralica uspoređuje sa svetom Anastazijom, Vlado Kudić vidi njezinu sliku u svetoj Barbari, a njezinu ljepotu uspoređuje sa ružicom koja na ranojutarnjem suncu tek otvara nježne, rosom umivane latice, pretvarajući se iz pupoljka u cvijet.

Divin lik zanimljiv je i u kiparskoj viziji akademskog kipara Kuzme Kovačića u kojoj ona rukama štiti rodnicu kao simbol časti, a glavu na čijem se licu osobito ističe ponos, gotovo nudi kao zamjenu za obranu časti.

Kao što je umjetnici doživljavaju na različit  način, tako je vjerojatno i svi mi različito doživljavamo, ali svatko na svoj način kao uzor-djevojku i kao moralnu vertikalu kojoj trebamo težiti iako je ne možemo dosegnuti.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Ljubić: Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nam nakon Daytona oduzeti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić, rekao je da su Hrvati u BiH stjerani pred zid oduzimanjem stečenih političkih prava te će, nastavi li se ta praksa i dalje morati nastaviti vlastitim putem, prenosi Hrvatski Medijski Servis.

Podsjeća da je Hrvatima oduzet paritet u Federaciji BiH te ograničeno pravo veta kroz nametnute Petrićeve amandmane, tako da se Hrvati, čak i kada imaju legitimne političke predstavnike u Vladi FBiH ne mogu obraniti od bošnjačkog preglasavanja.

“Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nama nakon Daytona oduzeti i to kroz Izborni zakon, izbor legitimnih političkih predstavnika. Ali, isto tako, ukoliko bi se zadržavala ova dvoentitetska struktura dobiti odgovarajuće instrumente i kroz vlade entiteta”, rekao je Ljubić.

Podsjeća da je još prije deset godina govorio da je za BiH najbolje da se ona rekonstituira kroz 5 entiteta.

-To su tri entiteta s nacionalnom većinom, jednog, drugog i trećeg naroda, Distrikt Sarajevo kao glavni grad da bi ga Hrvati i Srbi počeli osjećati svojim kako se više ne bi moglo događati ono što je kardinal Puljić posvjedočio, da Hrvate u Sarajevu pitaju odakle vas još tu, što radite ovdje? Jedino Sarajevo kao distrikt može biti percipiran i kao Bošnjački, i kao Hrvatski i kao Srpski”, smatra ljubić.

Peti entitet bio bi Distrikt brčko koji se, kako kaže, kroz posljednjih 25 godina etablirao i dobro funkcionira.

Kaže da ovakav ustroj najbolje odgovara preporukama iz rezolucija Europskog parlamenta koji BiH vidi kao decentraliziranu i federaliziranu s legitimnim političkim predstavnicima.

“Ovo što danas imamo nije federalizam, to je karikatura nasilno izmijenjena amandmanima i to ne može funkcionirati što je iskustvo i pokazalo”, istaknuo je Ljubić./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Kako je tzv. ARBiH 9. svibnja 1993. planirala zauzeti Mostar?

Objavljeno

na

Objavio

Pojedini sarajevski mediji ovih dana, kao uostalom i svake godine objavljuju članke u kojima se, na crnobijeli način, prikazuje hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru. Prema autorima tih članaka rat u Mostaru izgledao je kao u partizanskim filmovima- na jednoj strani, ua padnom dijelu grada su bili fašisti, pripadnici HVO-a i HV-a, koji su napali Mostar i njegove žitelje, dok su na drugoj istočnoj strani bili slabo naoružani, ali hrabri i odvažni antifašistički borci Armije i MUP-a BiH, koji su herojskom borbom, goloruki, uspjeli obraniti Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu.

Stvarnost je, međutim, tih ratnih godina izgledala posve drugačije. Kako je, zaista, počeo hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru, tko je i kako planirao zauzimanje Mostara, može se pročitati i na stranicama Wikipedie, koja objavljuje detaljan opis planova i naredbi zapovjednika tzv. ARBiH za zauzimanje grada na Neretvi, te kako je to spriječeno, piše Hrvatski Medijski Servis.

Na srpsku agresiju na grad Mostar i čitavu dolinu rijeke Neretve zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci koji se udružuju u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane. Upravo su te snage potpomognute HV-om operacijom Lipanjske zore u mjesecu lipnju 1992. godine oslobodile grad Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve. Nakon toga dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

Hrvatsko vijeće obrane je, nakon pobjede u bitci za Mostar, upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine. U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio pod upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). U studenom 1992. godine, na području Jablanice, Konjica i Mostara osniva se IV. korpus Armije BiH. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka počinju se zahlađivati krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Interna uputstva

VOS GS HVO 22. srpnja 1992. izvijestio je da je bilo problema u odnosima između HVO i muslimanskih snaga TO. Postoje dva zapovjedništva. Dok se HVO bori i drži borbene crte prema Srbima, pripadnici muslimanske TO bježe s položaja, paradiraju po gradovima, pljačkaju i bacaju ljagu na HVO. Na prostoru srednje Bosne svi zapovjednici TO su pripadnici bivše JNA. Središte muslimanskog fundamentalizma je u Zenici, gdje se pripremaju i obučavaju jedinice za djelovanje protiv postrojbi HVO, iste se obučavaju u mudžahedinskom stilu (fanatizam). U isto vrijeme u zapadnoj Hercegovini TO je djelovala preko HOS-a. Na prisezi satnija HOS-a u Čapljini ispred TO bio je prisutan Armin Pohara – pukovnik sa svojom pratnjom. Pripadnicima TO isplaćena je ista plaća kao i pripadnicima HOS-a; jer, prema izvješću VOS GS HVO od 8. kolovoza 1992. muslimani u BiH su navodno dobili interna upustva da ulaze isključivo u postrojbe TO ili HOS, da bi se borili protiv legalnih civilnih vlasti HVO i pokušali držati što više teritorije pod svojom kontrolom. Navodno je u Čapljini u postrojbi HOS-a, koja broji oko 400 vojaka 80 % Muslimana. Navodno im je cilj borba protiv civilnih vlasti HVO i omogućavanje izbjeglicama iz Trebinja, Bileće, Nevesinja i dr. mjesta (pretežno Muslimani) da se trajno nasele u ovoj općini.

Tiho zauzimanje grada

Bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Po Mostaru se sve češće pojavljuju “ljiljani” na uniformama pripadnika Armije BiH. Armija BiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Bošnjaci su tiho zauzimali grad.

U zgradi Vranica (u središnjem dijelu zapadnog Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa Armije BiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala bošnjačka vojska. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Bošnjacima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.

Šifra za napad RAK-625

Dok je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO, Muslimani-Bošnjaci smišljali su napad na HVO. Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. dana 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. Uputio ju je zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka. Drugi bataljun dobio je zadaću zaposjesti položaje za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute crte imali su izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. 1. bataljun dobio je zadaću zauzeti južne prilaze gradu te borbeno djelovati prema Rodoču. Zadaća 3. bataljuna bila je “zatvoriti Vrapčiće” i onemogućiti prijelaz preko HE Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje dobio je zadaću zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Na vjernost HVO i HZ HB prisegnuo je i bivši mostarski (do)gradonačelnik Safet Oručević. Pripadnicima MUP-a RBiH po toj zapovijedi bila je zadaća izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti. U zapovijedi je stajalo da moraju težiti da u ARBIH zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar. Zadaća Izviđačkog voda bila je zauzeti zgradu Elektrohercegovine, a diverzantski vod napasti objekte Žitoprometa, tj. izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve. Dalja zadaća bila je uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza crta HVO sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava HVO. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade bio je RAK-625. Dokaz da HVO nije planirao napad je taj što je u trenutku sukoba oko zgrade Vranica, zapovjednik Zbornoga područja HVO-a tražio hitno pojačanje iz Čitluka, a hitna pojačanja se ne zove kad se isplaniralo napad, nego u hitnim situacijama nepripremljenosti.

Napad na Sjeverni logor

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

Protunapad i zauzimanje “Vranice”

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Najjača i najbolje pripremljena bošnjačka ofenziva na području Mostara nije uspjela zahvaljujući Mladenu Naletiliću “Tuti”, koji je preko Hrvatskog radija Mostar pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe.

Spajanje s Jablanicom i Konjicom

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu “deblokadu”, kako velikobošnjački pseudopovjesničari i politikanti iskrivljavaju. Tzv. ABiH napala je 30. lipnja 1993. i zauzela ovu vojarnu. Ranog jutra 30. lipnja 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su napale vojarnu Tihomir Mišić. U daljnjem tijeku napada udarile na položaja HVO-a sjevernom od istočnog Mostara, naročito na području Bijelog Polja. Pri tome je uspjela staviti pod svoju nadzor područje u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka, i vojarnu Tihomir Mišić. Izvršila ga je u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu “Bijelo Polje” i 2. bojnu.

Bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju. “Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a.

Kako je srušen Stari most?

U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine navodno je bio srušen Stari most, crni mit i zlonamjerna podvala koju se beskritično vrtilo po svjetskim medijima ne pitajući za autentičnost i sam sadržaj što snimka kazuje. Analize su pokazale da Stari most nije srušio tenk HVO-a, nego podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada, što potvrđuje izjave generala Praljka da nije sudjelovao u tome vandalskom činu. Na Haaškom sudu sudac je pravedno upitao ima li stvarnih dokaza da su Hrvati uopće srušili taj most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju i jedva su neki dočekali surađivati sa Srbima i nabavljati oružje od Vojske Republike Srpske za što nisu morali mnogo platiti, jer plaćeni iznos bio je daleko manji od onog što su im Srbi pružili. Srbi su topništvom pomagali muslimansko-bošnjačke ratne napore protiv Hrvata.

Razoružavanje brigade “Bregava”

U stolačkom HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Doznalo se da Muslimani planiraju izbiti na Čapljinu i Tasovčiće i dalje ka moru. Stoga su iz HVO-a muslimanskoj brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imale trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz “Bregave” Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar. Snage ABiH pokrenule su 13. srpnja napadnu akciju prema Stocu, Čapljini i Dubravskoj visoravni. Nakon teškog poraza ABiH na Dubravama, morali su se povući ka Blagaju. Nakon toga su djelovali samo preko jakih diverzantsko-izviđačkih grupa.Pripadnici HVO-a 3. kolovoza 1993. godine su izvršili deportaciju Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Bošnjaci utočište su pronašli u istočnom Mostaru, a time je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Napad na Vrde

Krajem kolovoza 1993. godine, Armija BiH ponovno pokušava nastaviti prodore dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. kolovoza, kada je po zapovijedi zapovjednika Armije BiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka “Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande (IKM)” sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Početkom rujna 1993. godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak. Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Užasan zločin u Grabovici

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije BiH (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). Selo Grabovica se nalazi na granici mostarske i jablaničke općine. U zoru 9. rujna 1993. počeo je zločin nad civilnim hrvatskim stanovništvom. Vojnici Armije BiH su ubijali redom Hrvate, ne gledajući na godine i spol, a seljani su gubili živote samo zato što su bili Hrvati. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Bošnjakinje, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. O ovome zločinu znao je vrh bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Armije BiH. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

U ratnom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegoine na području općine Mostar, Hrvati su imali 80 ratnih žrtava, od toga je bilo 19 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, 1 dijete i 60 odraslih civila. U Mostaru, u bošnjačkim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77./Wikipedia/HMS/

General tzv. Armije BiH otvoreno priznao zbog čega se BiH danas nalazi u nezavidnoj situaciji

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari