[su_heading size=”17″]Zlo ne miruje[/su_heading]
Pravednike su uvijek sudili i uvijek će suditi dok je svijeta i vijeka. Ni zlo, naime, ne miruje, želi pobjedu iako je to nemoguće. Pa koga prevari.
Crkvu u ove dane nije uspjelo prevariti. Oduprla se napasti da se »isprsi« i tako krivnju za posljedice pošasti koronavirus preuzme na sebe. A logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj? Svi zajedno trebamo postaviti taj upit dok se (koliko još dugo) nastojimo odgovorno ponašati.
Sličnih stvari svjestan je bio i prorok Izaija. Proricao je neprestano o pravedniku na kojega su se okomili. Baš kao na Crkvu u tzv. suvremeno vrijeme. Izbijale su revolucije, gazili su je na različite načine, ali ona je još uvijek tu jer je Bog s njom.
Jedan od posljednjih pokušaja da je ponize jest optužba protiv kardinala Pella da se nedolično ćudoredno ponašao. Od početka se vidjelo da sve to ne drži vodu, ali nije vrijedilo. Osudili su ga na duge tamničke godine, upirući sladostrasno prstom u Crkvu. Ona je kriva!
A i da jest Pell nešto učinio, nije ga ona jamačno tomu učila nego oni. Čak i neki kršćani to zaboravljaju dopustivši da ih zlo stjera u mišju rupu. No, protiv istine se ipak ne može. Visoki australski sud oslobodi kardinala. Velika je to poruka u vrijeme ove pošasti i u vrijeme katoličkog slavljenja Uskrsa. Lažu nam da više nema pravednika u državnim ustanovama, ima i ne boje se postupati po pravdi i savjesti. »Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi«, rekao bi Izaija u današnjem čitanju.
»Zbog tebe podnesoh pogrdu«, nastavlja današnji psalam. Sjetimo se zaista naših pravednika koji su podnijeli muku i nepravednu osudu. Jedan je od njih i bl. kardinal Stepinac. Što sve nisu govorili i učinili protiv njega. Uzalud. Još se ne zaustavljaju jer pobijedi li on, pobijedit će i mnogi drugi koji su išli istim ili sličnim putem. Među njih svakako moramo ubrojiti i »Širokobriške mučenike«, kako ih puk zove. U svoje vrijeme stajali su na braniku vjerske i narodne slobode. Nisu se povijali, nisu tražili kompromise, nisu zavodili. Bili su Hrvati i katolici te kao takvi otišli u smrt. Razorili su i spalili njihov Široki Brig, ali sve je bilo uzalud. Dobro koje su posijali u srca ljudi ne može se odatle ukloniti, ono nadživljuje sve bure i oluje.
Ponovno u evanđelju čitamo o Judinoj izdaji. Učinio je to za novac, jer je bio pohlepan. Kad je Isus o svemu natuknuo ostalim učenicima, stali su se pitati da nisu oni ti. I dobro su učinili. Moramo se zaista paziti da ne stupamo u mimohodu zla. Ono može preuzeti različita lica, svako moramo odbaciti. Razmislimo o tomu dok još trpimo ograničavanje svojih temeljnih ljudskih prava.
Što možemo učiniti da se popravimo te na taj način doprinesemo i popravljanju svijeta u kojemu živimo? Nismo samo jedinke, i zajednica smo koja treba biti u službi svoga Boga. Zaključimo s Isusom: »Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.«