Pratite nas

U potrazi za Istinom

Logori u Beogradu i Srbiji u Drugom svjetskom ratu

Objavljeno

na

Ukoliko želimo neutralizirati, politički, diplomatski ili na drugi način poraziti deklariranog neprijatelj, zlatno je pravilo da ga prvo moramo dobro upoznati kroz povijest i razobličiti njegove strategije. Nije mi namjera uspoređivati bilo kakve „naše i vaše zločine“, a osobito ne zauzimati obrambeni stav. Za bilo kakav obrambeni stav u ovom slučaju nema nikakve potrebe, jer povijesne činjenice govore same za sebe.

Interniranje određenih političkih, etničkih, vjerskih ili drugih grupa poznato je u povijesti ljudske civilizacije još od antičkih vremena. Najrazvijeniji oblik dobilo je u koncentracionim logorima između dva svjetska rata, a posebno tijekom Drugog svjetskog rata. Služili su za izolaciju, a po­tom i uništavanje stvarnih ili potencijalnih neprijatelja, te i nekih političkih, nacionalnih, vjerskih ili drugih grupa.

Državljani Austro-Ugarske Carevine slavenskog podrijetla za vrijeme Prvog svjetskog rata odvođeni su u strašne koncentracione logore u većini zemalja britanskog Commonweltha – posebno u Australiji i Kanadi. Umirali su na tisuće.

U Hitlerovoj Njemačkoj je za političke protivnike, prije svega komuniste, homoseksualce i druge, u proljeće 1933. osnovan prvi koncentracioni logor kraj grada Dahaua. Do početka rata i u ratu izgrađen je cijeli sustav od oko 800 koncentracionih logora u Njemačkoj i u okupiranim zemljama, svi pod up­ravom SS-a. U logore su sustavno i planski smještani Židovi i Romi, komunisti, prisilni radnici, ratni zarobljenici, domoljubi i taoci svih vrsta. Nisu puno bolji bili niti Amerikanci i Australci sa svojim sugrađanima japanskog porijekla, ali oni to barem priznaju.

U Kraljevini Jugoslaviji bilo je nekoliko gnjusnih antisemitskih kampanja, jer je to bila tradicija još od Karađorđevog vremena. Najglasniji u antižidovskim ispadima bili su pripadnici „Zbora” Dimitrija Ljotića, Nedićeve Srpske državne straže i Srpske pravoslavne crkve.

Idući stopama svojih prethodnika i povijesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje Ljotićevih i četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih vješanja, klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – „kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima“ – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve: 1. Episkop niški, dr. Jovan; 2. Episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i 3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha. To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina; Episkopa šabačkog, Simeona; Episkopa moravičkog, Arsenija; Episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija; Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.) po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh. Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji.

Patrijarh Nikolaj Velimirović je danas za SPC “svetac”, koji je tobože “robijao u Dachauu”, a od Hitlera je primio odlikovanje! Nikolaj Velimirović je nakon pogibije fašiste D. Ljotića u prometnoj nesreći na talijansko-slovenskoj granici, održao nad odrom jednosatni govor i rekao: “Plačite, dobrovoljci četnici… Dimitrije je oličenje slobode, Ljotić je slobodna kapija Srbije!”.

Vlada Kraljevine Jugoslavije 1940. (!) donijela je dvije uredbe sa zakonskom snagom“ protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima“, a drugom je „uveden  „numerus clausus“ u školovanju „lica jevrejskoga porekla”..

Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su veoma efikasno pris­tupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja”, a zbog vrhunske suradnje Nedića, Ljotića i dr., i brže i dosljednije nego u drugim okupiranim državama istočne Europe.

Središte stradanja Židova na prostoru Srbije bio je Grad Beograd, u kojem ih je i bilo najviše. Već 16. travnja 1941. uvedena je obaveza prijavljivanja Jevreja i obaveza prinudnog rada, počela je pljačka židovske imovine i dr.

Upravnik Grada Beograda, Dragi Jovanović je listu od 17.800 Židova u samo nekoliko prvih dana okupacije stavio na stol Heinricha Dankelmanna, vojnog namjesnika u okupiranoj Srbiji! To je bio moralni slom Srbije i nikad se neće „oprati“! Beograd je uskoro postao prvi Judenfrei grad u istočnoj Europi“ !!!.

Poslije napada Sila osovine na SSSR, počela su hapšenja Židova i kao antifašista i talaca i njihova likvidacija u okviru mjera odmazde.

Tijekom okupacije 1941-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 kon­centraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.

Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička okupaciona vlast uz bezrezervnu podršku lokalnih kvislinga, u urbanom jez­gru Beograda, nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro Sajmište, gradskim od­lukama 1984. i 1987. proglašena za kulturno dobro“, Topovske šupe imaju samo status „predhodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite – mislite da je to slučajno ?!. – kad pročitate daljnje podatke o žrtvama četiriju beogradskih sabirno-koncentracionih logora biti će vam jasno zašto je Srbima potreban baš ovakav Jasenovački mit sa „milijun srpskih žrtava“.

Primjer planskog zatiranja tragova holokausta u Srbiji i obračuna srpskih kvislinga sa Romima i nepoćudnim Srbima vidi se na načinu očuvanja i obilježavanja stratišta koja bila simbol nacističkog poretka u Nedićevoj Srbiji, su prvi poslijeratni urbanistički planovi za Novi Beograd, u koje nisi uneseni ni objekti, niti kompleks Starog sajmišta. Generalnim urbanističkim planovima iz 1950., 1972. i (izmjenom i dopunom istog) 1985. prostor Starog sajmišta je bio definiran samo „kao vredna lokacija, čija će namena biti određena potrebama razvoja Novog Beograda“.

Krajem 80-ih i u prvoj polovici 90-ih, sa eskalacijom nacionalizma u Srbiji, „nacionalizacijom” srpske povijesti i revizijom prošlosti, te reafirmacijom tradicije nastaje faza potiskivanja i brisanja iz sjećanja događaja iz Drugog svjetskog rata.

Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori.

U pretežno Židovskom logoru Zemun (Judenlager Semlin) na beogradskom Sajmištu, gdje su bili internirani skoro svi preostali Jevreji iz Srbije i oko 600 romskih žena i djece, prvi put je za ubijanje ugljičnim monoksidom preko 6.300 Židova korišten specijalni kamion zvan „dušegupka“. U ovim akcijama stradalo je preko 80% Židova sa prostora Srbije, pa je okupaciona vlast sredinom 1942. mogla dojaviti u Berlin da je Srbija prva zemlja u kojoj je „jevrejsko pitanje konačno rešeno”!

Odgovornost za stradanje Židova bila je jasno podijeljena i definirana između više ak­tera iz okupatorskog, kvislinškog i kolaboracionističkog tabora – naredbodavci i uprava su bili u rukama Operativne grupe SS-a, Operativne komande Wermachta i IV. odjeljenja Gestapa, a logističku podršku je pružala Nedićeva vlada, posebno Jovanović.Vujkovićeva Specijalna policija grada Be­ograda i njeni „Sedmi i Treći odsek“. Tzv. Četvrti odsek“ bio je većinom angažiran na otkrivanju i hapšenju Židova antifašista. Pomoć beogradskim Židovima u skrivanju pružilo je nekoliko stotina srpskih sugrađana. Oko 4.500 Židova, prije svega članova KPJ i SKOJ-a, organizirano je završilo u redovima partizanske vojske ili među (su)radnicima NOP-a na terenu.

Pokojna hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, koja je od Države Izrael primila visoko odličje ‘Pravednik među narodima’, u svojem radu ‘Antisemitizam u Srbiji u vrijeme Drugog svjetskog rata’ citira Dimitrija Ljotića, koji je, veličajući Treći Reich izjavio: ‘Hitler je oruđe božjeg promišljanja’, a veliki broj srpskog svećenstva bio je član njegove fašističke organizacije ‘Zbor’.

Srpski fašistički logori Banjica i Sajmište, bili su masovne tvornice smrti, tako da je već sredinom 1942. SS-ovac Harald Turner izvijestio: ‘Srbija je zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno, ostalo je još samo pitanje vlasništva’, a šef njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, A. Schafer pohvalio se: ‘Beograd je jedini veći grad Europe koji je u potpunosti očišćen od Židova, postao je Judenfrei’.

Jedini preživjeli Židovi u Srbiji bili su oni, koji su ostali neotkriveni u zabačenim srpskim selima kod seljaka koji su ih sakrivali. U svojoj pismenoj izjavi poslije rata jedna od tako preživjelih Židovki kaže i ovo:

‘Četnici (tog srbijanskog tzv. ‘antifašiste-prvog gerilca porobljene Europe’) Draže Mihailovića u tom kraju gonili su Jevreje bez milosti, naročito četnički odredi koji su dolazili sa Ravne Gore od kojih smo se morali kriti kao od Nemaca….’

Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru Sajmište. Točnih podataka nema, dokumentacija skoro da i ne postoji, ali se pretpostavlja da je broj židovskih žrtava najmanje 11.000. Logor je formiran na lijevoj strani Save kod željezničkog mosta na ulazu u Beograd, gdje su se nalazili paviljoni predratnog Beogradskog velesajma, pa odatle i naziv Sajmište. To zemljište, tada pusto, nenaseljeno i močvarno, bilo je dio teritorija NDH – nekoliko kilometara od Zemuna, pa su Nijemci tražili da im se ustupi što je vlast i učinila i jedini put kad su ustaše došli blizu ograde logora bilo je kad su sa Fruške Gore dopratili ostatke srpskih svetaca (!)… S obzirom da se o logorima Banjica i Sajmište zna puno detalja, navest ćemo samo kraće podatke o njima, a podatke o druga dva logora koje je država Srbija skrivala, opisujemo opširnije.

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije poslije kratkog rata, Nijemci prvo preuređuju Sajmište u zatvor, a potom 1942. pretvara se u koncentracijski logor. Ovaj logor koristio se za ubijanje: Židova, Roma, nepoćudnih Srba, zarobljenih partizana i ostalih protivnika režima, uglavnom iz Beograda, koje je kolaboracionistička srpska vlast uhićivala i slala u logor.

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944. Broj žrtava odredila je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je objavila svoj Izvještaj br. 87 u listopadu 1946. Spomenik srpskim (!) žrtvama iz koncentracijskog logora Sajmište postavljeno je 21. travnja 1994., dok spomenik ostalim (Židovima, Romima i dr.. ) žrtvama ovog logora još ne postoji (!!!) – o tome četnici Nikolić, Vučić i Vulin ništa ne govore, baš čudno.

Koncentracijski logor Banjica osnovan je u srpnju 1941., a zatvoren je u rujnu 1944. na prostoru vojarne Jugoslavenske vojske u Srbiji. Logor je imao dvije sekcije, u jedna u nadležnosti Srpske policije Beograda, dok je drugi dio bio u nadležnosti Gestapa. Prvi zatvorenici dovedeni su 9. svibnja 1941. i zatvorenici su bili Židovi, Romi, a od 1941. kada je Beograd proglašen Judenfrei uglavnom protivnici Nedićevog režima, većinom zarobljeni partizani i srpski komunisti. Banjica je bio i sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Logor Topovske šupe

U „logor Topovske šupe“ odvođeni su beogradski Židovi i gotovo svi Židovi iz Banata, pohapšeni sredinom kolovoza 1941., a u logor na Banjici svi zarobljenici sa prostora Srbije, strijeljanja su obavljana uglavnom u Jajincima (tamo je ubijeno oko 30.000 ljudi).

U poslijeratnoj povijesti Jugoslavije logor Topovske šupe ostao je izvan registra nacističkih logora, nikada nije proglašen kulturnim dobrom kao memorijal pa za prodaju zemljišta sredinom 2000-tih nije bilo pravnih prepreka.

Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović stavio na stol Heinricha Dankelmanna. Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena! Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”. Na osnovu predanog popisa, Židovi su hapšeni, odvođeni na Autokomandu i strijeljani. Danas tamo, u Topovskim šupama,  postoji minijaturna tabla kao spomenik stradalima.

Od kolovoza 1941. godine, za svega nekoliko mjeseci postojanja, iz Topovskih šupa u smrt je poslano gotovo cjelokupno muško židovsko stanovništvo Beograda i Banata, oko 5 do 6 tisuća ljudi, i oko 1.500 Roma.

Nastojeći potisnuti sjećanja obitelji žrtava i svjetskih povjesničara početkom devedesetih, je spomen-ploča umjesto na Autokomandu postavljena na Bulevar Revolucije, mjesto je konačno obilježeno na ogoljenom zidu sa ruba nekadašnjeg logorskog kompleksa tek 27. siječnja 2006. godine, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Međutim, u to vrijeme, parcele između Tabanovačke ulice, Trga oslobođenja i autoceste već su dobile novog vlasnika, a planovi izgradnje poslovnog i „šoping“ centra već su bili u pripremi. Investitor se obvezao da će “pri izgradnji „šoping“ centra „Delta“ planer na dostojan način obeležiti mesto gde se nalazio logor”.

Ministarstvo rada i socijalne politike, zaduženo za obilježavanje mjesta stradanja na teritoriji Republike Srbije, objasnilo je tada da se novi vlasnik zemljišta “samoinicijativno obavezao da će nakon završetka građevinskih radova, u okviru šoping kompleksa urediti spomen obeležje i tamo postaviti spomen ploču”. Tako je Srbija privatnoj tvrtki time ustupila ne samo prostor nekadašnjeg logora nego i nadležnosti za osmišljavanje i održavanje jednog memorijalnog mjesta.

Nedavno su planovi za rušenje građevina iz vremena nacističkog logora ponovo isplivali u javnost. Veleposlanik Izraela u Beogradu Josef Levi tom prilikom je upozorio (da „upozorio“, ne „zaprijetio“ kao što E. Zuroff svako malo iz udobnog beogradskog stana prijeti Hrvatskoj!) da bi trebalo dobro razmisliti prije nego što buldožeri unište autentično mjesto tog logora iz jeseni 1941. godine, “da se sutra ne bismo kajali”. Država Srbija se još uvijek nije oglasila!.

Logor u Milišićevoj ciglani

Logor u ciglani Milišić na Zvezdari u Beogradu svojevrsni je nasljednik logora na ušću Save u Dunav, na prostoru gdje se danas nalaze Muzej suvremene umjetnosti i veliki trgovački centar.

Logor na Ušću je u listopadu 1940. podignut kao prihvatni logor za Nijemce („folksdojčere“) iz Besarabije i Sjeverne Bukovine. Poslije okupacije Jugoslavije na tom prostoru izgrađen je OT Sammellager, u koji su prebačene grupe zatočenih partizana iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu, pa su u njemu okupljani regruti, bosanski Muslimani i Albanci, za 13. SS diviziju „Handžar“, a poslije kapitulacije Italije pretvoren je u Prolazni logor Dulag 172, Semlin za zarobljene talijanske i sovjetske vojnike, partizane, avijatičare oborenih američkih i britanskih bombardera. U teškom savezničkom bombardiranju Be­ograda i Zemuna, u travnju 1944., poginulo je stotine zatočenika, a logor na Ušću gotovo uništen.

Preživjeli zarobljenici iz logora na Ušću prebačeni su u novi logor – Dulag 172, Belgrad – u ciglani Milišić na Zvezdari. U logoru su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srijema, sa Banije i Korduna, iz Dalmacije i drugih kraje­va. U posebnom dijelu logora internirani su zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, te veći broj talijanskih ratnih zarobljenika koji su imali relativnu slobodu kretanja. Prosječno je u logoru bilo preko 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko tisuća ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podijeljen na tri dijela – za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odjeći su imali oznaku „KG“. Životni uvjeti u logoru su bili teški, ishrana i smještaj vrlo loši, održavanje higijene gotovo nemoguće, raširene su bile razne bolesti, velika iscrpljenost i smrtnost logoraša, a zatočenici izloženi čestim šikaniranjima i premlaćivanjima.

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na raščišćavanju ruševina i otkopavanje žrtava savezničkih bombardiranja Beograda. Hrabriji Beograđani su samoinicijativno pomagali zatočenike, prilikom sprovođenja beogradskim ulicama građani su izmučenim zatočenici dobacivali hranu ili cigarete, a posle odnosili i u logor. Simpatizeri NOP-a su prikupljali hranu za zatočene partizane i dostavljali je u paket­ima na imena tajno dobivena iz logora, organizirali ih i povezivali sa pripadnicima NOP-a u Beogradu, i organizirali bjegove iz logora, prihvaćali u ilegalnim stanovima i upućivali u partizanske odrede.

Najveći dio zatočenika je upućen u zarobljeničke logore u Njemačkoj, a veća grupa zatočenika je odvedena u Zagreb i razmijenjena za zarobljene njemačke oficire.

Logor u ciglani Milišić je „zatvoren” krajem listopada 1944., uoči borbi za Beograd.

(Nastavlja se)

Kazimir Mikašek/ Kamenjar.com

koristio materijale iz beogradskih arhiva i ostale dostupne, znanstvene povijesne građe

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Poskok info: ‘Kako su begovi opljačkali Aluminij’

Objavljeno

na

Objavio

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet, piše Poskok.info u teksu kojega prenosimo u cijelosti:

Zlatko Lagumdžija

nikada nije optužen za aferu Reket. Radi se o ozbiljnoj aferi za koju postoje snimci, svjedoci i dokazni materijal poduzetnika koji je reketaren.  Postoje i vapaji pokradenog poduzetnika. Tužiteljstvo je smatralo da nema osnove za pokretanje procesa.Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Damir Hadžić

posve desno na slici oslobođen je optužbe . Teretio se da je iz budžeta Općine Novi Grad nezakonito omogućio isplatu više od milijun maraka Esedu Radeljašu za zemljište, koje je 2006. godine Radeljaš platio Općini u iznosu od 51.340,00 KM. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Slavo Kukić

nikada nije optužen za kriminal u Eronetu. Marketinški ugovori koje je FTV na čijem je čelu bio Slavo Kukić sklapao s Eronetom na čijem je čeku bio Kukić Slavo, nikada nisu bili predmet istrage. A milijunski su. Niti će biti. Ne stupa se u posao krotitelja Hrvata i gubernatora Hercegovine bez zajamčenog pravnog imuniteta. Kumovi i jarani, menadžment Slave Kukića, Prlić i ostali bili su na sudu godinama zbog višemilijunskog kriminala u Eronetu. Oslobođeni su optužnice. Milijuni stoje i danas na stranim računima u Austriji. Krivca nema. Tužitelj nije došao na zadnje ročište. Tvrde da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Živko Budimir

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Jerko Lijanović

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Tko su ovi ljudi? Govore li vam nešto ovi podaci? I ove redom nepostojeće ili pak odbačene optužnice?

Ovo su , u većini, iako ih ima još, ključna imena Platforme koja je vladala Federacijom BIH od 2010- 2014. Alijansu i Platformu osmislila je Međunarodna zajednica (po želji onih koji su se proglasili spasiteljima Bosne) koja ujedno nadzire rad pravosudnog sustava u BIH.

Afera koja potresa Pravosuđe i koja govori o ambasadama koje indoktriniraju suce u BIH, nije afera koja se smije probiti na svjetsko tržište. Ako strani ambasador nama tu u Hercegovini očita lekciju i pojasni nam da su nas isključivo krali naši, ne i oni koje je postavila ambasada, nema slobodnog intelektualca koji će mu replicirati. Jer sloboda riječi u BIH ide na sve adrese. Osim na adresu ambasade koja se predstavlja kao najveća zaštitnica slobode u svijetu i ostalim galaksijama. Moš mislit. Iste ambasade nadziru rad obavještajne službe u BIH. Praćene medija koji oponiraju sarajevskom unitarizmu, kršenja prava novinara nisu tema koju će recimo objaviti RFE. Zašto? Zato što tamo sjede nacionalisti istog tog unitarizma. Bivši komunisti, drugovi Slava i Zlaja obučeni u ruho tolerancije i socdemokracije. U praksi bagra koja i danas militantno puca u glavu svakome tko ne misli kao oni. Kidajući nam lančiće s vratova.

Isti gore pobrojani ljudi  i ljudi su Alijanse koja je vladala BIH i Federacijom 2000-2002 godine. Dodajmo im i nikad optuženog Krešimira Zubaka, ministra pravosuđa UZP-a, i zadnjeg predsjednika UZP-a. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno i u slučaju Zubak. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade. Tako da Zubak nije optužen. No jest imenovano i to u doba HDZ vlade FBIH za glavnog čovjeka komisije koja ispituje pristupnike pravosudnom ispitu. Udruženi Zubakov poduhvat. Poslijeratni. On imunitet određenim ljudima, oni njemu mjesto ispitivača. Jako unosno mjesto.

Što nam govore sve ove činjenice?

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i  koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet?

Uništenje Hercegovine

“Sveta” Zlatkova i Kukićeva Alijansa 2000-e godine tek je djelomično provela svoj plan. Nakon Petritschevih amandmana kojima se ovoj ekipi daje protuustavno preuzimanje svih poluga moći cilj Alijanse i njihovih međunarodnih pokorvitelja bilo je uništenje Hercegovačke banke, Hercegovina Osiguranja i Aluminija. Banka i Osiguranje su uništeni. Slomljena je hrvatska financijska kičma nakon što su poniženi politički.

Jelavić je naravno promptno trebao biti osuđen. Njega nitko u stranoj ambasadi nije i neće zastupati. Pa imunitet nema.  Nema zapinjanja u procesu kao u slučaju pobrojane gospode. Kako je Aluminij eskivirao uništenje treba pitati Brajkovića. On i njegova vispresnost znaju daleko više detalja. Uvijek je, čak i u ratu, znao ispregovarati situaciju tako da Aluminij preživi. Ispregovarao ju je i u doba najljućeg Petritschevog puberteta. Kad je ovaj kao kakav tupamaros, tenkovima rušio privatnu svojinu. U državi u kojoj je upravo on morao biti garant iste.

Iako su sarajevski lažovi obmanuli čak i US ambasadora, koji tvrdi da Aluminij pada odmah po svom ponovnom pokretanju 1997. Aluminij u tom vremenu kao i godinama nakon toga , kada njim upravlja Sarajevu mrski HDZ , međutim raste.

Hercegovina tog vremena bode oči strancima. Dok cijela država propada Hercegovina i hrvatski gradići ruše stereotip države s propalom ekonomijom. Broj uposlenih raste, ukupan broj milijuna koji se godišnje obrću raste. Nešto što se nije smjelo dopustiti. Jer politički pogažen hrvatski čovjek, koji ima neki novac opasan je po državu. Politički pogažen, a siromašan, lako je manipulativan, i nije opasan. Može ga se, uz posredno gašenje hrvatskih medija, lako natjerati da uzima kamen i baca ga na svoje. Baš onako kako su u pradavna vremena kolonizatori egzotičnih zemalja, umjesto da se tuku s domordcima, istima dali vatrenu vodu, potom ih podučili kako je lijepo da se pokolju među sobom. I tako je nastala demokracija.

Umjesto dakle  se Hrvati okreću Sarajevu, po želji Mesića oni , tih godina, razvijaju gospodarstvo. Postaju ekonomski sve neovisniji i prijetnja po državu. Političke turbulencije koje je izazvao Petritsch sjajno su poslužile i za slom ekonomije u Hrvata u BIH i za potonje  njeno discipliniranje i preuzimanje.

Dijeljenje Vatrene Vode

Doba Alijanse je doba i prebacivanja vlasništva ključnih hrvatskih tvrtki na Vladu FBIH, u kojoj će kasnije ključne odluke i poluge preuzeti Bošnjaci. Putem preglasavanja u Domu naroda i putem novih Alijansi. Kasnije nazvanih Platforme.

Iako je prema ugovoru ta Vlada, vlada dva ravnopravna partnera. No što je ugovor za Koloniju? Međunarodno pravo primjenjuje se u državama. Ako si kolonizirao koloniju i dao joj neku hartiju, koju si nazvao Dayton, to ne znači da je ta hartija sveto pismo. Uostalom ni Ahdnama se nije poštovala, što bi Dayton?

Tako je ono što je bilo “naše” ostati naše , a ono što je bilo vaše, i što ste u međuvremenu stvorili, također će postati naše. Jer nema vaše naše, mi hoćemo život jednih s drugima, ne jednih pored drugih. A to znači mi , putem matematičke većine, nadziremo sve.

Iako smo nominalno u postdaytonlandu ušli u društvo slobodnog tržišta, politika predominantno kreće u nadzor krupnih riba. Ona guši slobodu ekonomije a proizvodnjom političkih kriza tjera investitore iz BIH. Što mislite koliko su Zlatko i Kukić iselili građana BIH iz ove države s projektom ALijanse i Platforme? Tko će normalan ulagati, izvana, u BIH , ako mu savjetnici savjetuju da se radi o trusnom tlu u kojem traje kriza vlasti, i u kojem jača nacionalizam, kao posljedica Zlatkove potrebe da bude važan i da se bavi politikom? Nije tu samo Lagumdžija, razmaženo derište stranih ambasada. Svako malo izlezi neki sociopat, s posebnim potrebama da bude važan i među Bošnjake i Hrvate unese nove kilometre razadaljine. Sve ko fol nas zbližava, a sve čini da se nikad ne upoznamo. To je taj apsurd u logici Građanistana.

Umjesto privatizacija, jedan nacionalizam nastoji uknjižiti na sebe nacionalno blago drugog nacionalizma. Pri tome je jedan nacionalizam, ovaj koji uzima, dobar i patriotski, dok ovaj koji se roji i stvara, antidržavni, koruptivan i antibosanski.

Kukičanje u Hrvata i ostali silnici za dresuru Hercegovine

Ključna osoba za taj posao u doba Alijanse bio je Slavo Kukić. Gubernator poželjnog nacionalizma za Hercegovinu. Vječni vladar FTV-a na kojem njegovi gnomovi već drugo desetljeće medijski progone “karcinome hrvatskog naroda”. Zvonimir Jukić i ostala prava raja. Nesmjenjivi do danas.

U BIH smo posjećamo vas. Ne u Bjelorusiji. Ljudi postavljeni 2002-e godine od strane Kukića i danas kroje program FTV-a. Ljudi postavljeni od strane Kukića u Eronet, i danas su tamo važne figure. Informacijski punktovi kako reče akademik.

I dok Poljska, Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, potpuno provoode lustraciju komunističkih kadrova, prijeratni marksist i antikrstaš, sakupljač plemenitih kovina sa neplemenitih učeničkih vratova postaje medijski, ekonomski i politički terorist poželjnog nacionalizma kojem je kolonijalna uprava povjerovala da on doista govori u hrvatsko ime. A on to sjajno naplatio. Zlatkov Zlatousti.

Konačan obračun s Aluminijom

Nisu sva ubojstva trenutna. Za ubiti diva potreban je nešto dulji proces. Diva obično otruješ. Il mu naneseš takvu ranu da se od nje nikad ne oporavi. Umrijet će nekad kasnije, naknadno, kad tebe možda i ne bude, no umrijet će.

2010-e godine, opet odlukom OHR-a, Petritscha iz 2010, Valentina Inzka, Sarajevo dobija priliku uništiti i Aluminij. Pogledajmo kako je tekao taj proces.

2010 godine dug Aluminija raste za 13.5 milijuna. To je godina u kojoj Platformaški menadžment raskida ugovore s dotadašnjim Brajkovićevim dobavljačima i potpisuje nove. Javljaju se nove tvrtke koje dobavljaju usluge Aluminiju. Novac se izvlači. Dolazi i Prndelj, hercegovački Sanader. S kojim Platforma potpisuje ekstremistički, govoto teroristički ugovor za uništenje Aluminija. Odštetne klauzule za isporuku struje takve su kao da je osmišljeno preuzimanje Aluminija il pak njegovo umrtvljenje. Važno je ovdje naglasiti jednu stvar. Otkada traje majorizacija SDA i SDP-a nad Hrvatima te stranke uvijek su , u svakoj prizidi Hercegovine, mogli pronaći nekog svog Prndelja, Lijanovića il Kukića. Hrvati već dva desetljeća ne mogu pronaći Bošnjaka koji bi radio u našem interesu.  Ovo morate imati na umu kad veličate svoju naciju, i govorite Bošnjacima kako oni nisu nacija. Dragi Hrvati, Bošnjaci su za nas jedna jako ozbiljna nacija. Među njima ne možete pronaći takve karakterne ljušture kakve oni pronađu među nama. Od njih treamo učiti. Ne im se rugati.

Vratimo se na Aluminij.

Pogon glinice ne radi još od ranije. Aluminij od rata nabavlja glinicu kao gotovu sirovinu. Najviše od Glencora.

Ivo Bradvica, Lagumdžijin i Kukićev direktor Aluminija, 2011. godine prodaje pogon glinice u staro željezo, te profit uknjižava kao dobit Aluminija. Na prvu se čini kao da je Aluminij tu godinu poslovao pozitivno,  no nije, jednak je minus i tu godinu a što se tiče prodaje samog aluminija i štetnih ugovora. u 2012 i 2013 godini stvaraju se maksimalne krađe.

Bradvica biva smijenjen krajem 2013. Te minus u idućoj godini spada za nekih 15 milijuna maraka no još je uvijek ogroman. Platformaška uprava i dalje gura Aluminij u minus. Stvaraju se novi štetni ugovori s firmama koje izvlače milijune vanka.

Sad si postavite jedno pitanje: Ako je Vlada FBIH vlasnik 44% Aluminija, a vladu tog vremena čini Platforma Zlatkista i kukićista, zašto ta Vlada uporno na čelu ove firme ostavlja i produljuje ugovore likovima koji guraju Aluminij prema točki taljenja, prema dugu koji se više neće moći sanirati? Prema čarobnoj brojci od 200 milijuna duga?

Zašto osim ako je cilj raniti diva, takvom ranom da se više nikada neće moći oporaviti? Ne bi li uostalom glupo bilo da Platforma, tako očito, završi posao s Aluminijem i usmrti ga do kraja mandata?

2014 godine se događaju izbori i smjena uprave Aluminija, no štetni ugovori koje je Vlada Platforme uradila sa platformaškim dobavljačima nastavljaju se većinu 2015 godine. Ti ugovori će ovih dana biti objavljeni. Bit će jasno tko su ti “hrvatski sinovi” koji su na poziv Zlatka, potrčali isisavati Aluminij. Neki od njih će na sudovima i propjevati. Možda ćemo slušati kolike je provizije uzimao Reuf Bajrović, možda će NGO sektor Sarajeva konačno umučari i posuti se pepelom?

Tek od te 2015 i dijela 2016 godine može se govoriti o odgovornosti Čovićevog menadžmenta. No krajem 2015 godine ukupan minus koji je Aluminij uradio pod Saraj upravom je što mislite koliki?

Čarobnih 245 milijuna maraka. Ubojita doza minusa.

Nije Aluminij više tvrtka koja duguje državi 40 milijuna maraka, što je dug koji bi se dao sanirati i kontrolirati da ne podivlja.

Nije više ponos Hercegovine niti div Bosne i Hercegovine. Aluminij je nakon 4 godine Platforme postao bolesnik. On tetura. Njega se tek drži na životu.

Ovo je dakle tekst koji govori o tome kako je Čović uništavao Aluminij od 2010-2014 , točnije do kraja 2015 godine. Tako da sada kad ste ga pročitali, kad sretnete Čovića možete mu viknuti lopove i baciti mu bocu u glavu. Nikako to ne smijete doviknuti Kukiću, Lagumdžiji, Bajroviću i svim ostalim gmazovima poštenja i socdemokracije.

Kao što  vidite Čović je temeljito uništio Aluminij, nikako ovi koje prozivamo.

Sad će se netko pitati kako ga je uništio i čime smo dokazali da ga je upravo on uništio?

E pa dobro došli u BIH. U BIH ne postoji sustav činjenica i konkluzija. Vi živite u hologramu. Ne postoji kognitivni proces zaključivanja, ne postoji prosvijećena javnost koja se koristi dokazima.

BIH je , zahvaljujući upravo onoj istoj Međunarodnoj zajednici s početka teksta danas federacija triju zatupljenih entiteta. Katolibanije, Talibanije i Pravoslavobanije.  U njima žive narodi glupi ko foke. Otupljeni i omađijani. Pametni među njima odavno su odselili.

U ta tri entiteta caruju kulture linča, poluinformacija i masovne medijske sječe glava.

Javna prozivka Čoviću i njegovim stožernim legitimlijama

Budući da je upravo Čović, i njegov HDZ najodgovorniji za činjenicu da su hrvatski prostori u BIH danas medijski razoružani, i da je slika Hrvata iz BIH koja odlazi u svijet, slika koju stvara i krerira sarajevski establishment, tko smo mi, da tvrdimo da Čović nije pokrao Aluminij ako Slavo, Zlatko i prava medijska raja, pojačana Index.hr janjičarima na platnom spisku Sarajeva, tvrde da jest?

Dakle sve ovog gore zaboravite. Jebeš argumente. Čović je kriv , njegova kuća je kriva, njegova pomaknuta rijeka i logoraši koje je mučio , njegov bolan počasni doktorati i njegove eUropske vrijednosti su krive za 245 milijuna maraka minusa 2010-2014. I ne zaboravite da je to tako. I stalno to ponavljajte. I boce pripremite. I vičite “Lopove”. To je jedini način da ostanete prihvaćeni kao građani ove zemlje. U suprotnom nazvat će vas ustašama.

Nadalje, za sve one koji misle da prijetnje uništenjem Aluminija nisu izlazile ovih dana, iz Sarajeva, rječima “odustanite od izbornog zakona il ćemo ugasiti Aluminij” nisu postojale, možemo samo reći da se divimo njihovoj dobroćudnosti i svijetlom pogledu na političku realnost BIH.

Da, mi se usuđujemo misliti drugačije jer smo o propasti Aluminija pisali i 2010-2014. Dok su telali građanštine šutjeli

Ovaj tekst napisan je da se shvati da su godine 2010-2014 ključne godine propasti Aluminija. Ne jednako loše, ne iste kao godine poslije, nego ključne.

Godine su to  kad se kralo u ime države i najboljeg naroda i kad država i najbolji narod, pravi narod nikom nisu prijetili gašenjem. Pa ni Aluminiju. Samo su ga jeli iznutra. Doba je to unosnih ugovora dobavljačima, od kojih bi neke mogle biti recimo informatičke firme iz Hrvatske, u vezi sa Zlatkom, ili pak proizvođači trafostanica , također u vezi sa Zlatkom, doba je to  visokih rana nanesenih Aluminiju  i doba kad se Aluminij redovno sanirao, sa svim svojim višemilijunskim rupama, samo kako bi se i u procesu saniranja, mogli izvlačiti novi milijuni. Saniranje se vršilo tako da Div, nakon saniranja jače krvari nego prije.

Propast ove firme ne može  se promatrati bez ovih 245 milijuna maraka. Da Platforma nije zadužila Aluminij za te pare, u doba dok je cijena Aluminija još bila visoka na svjetskom tržištu, bi li Aluminij bio danas mrtav?

Sami odgovorite.

Za sve ovo gore navedeno, postoje ugovori, postoje imena, prezimena, i potpisi. Sve to trebalo bi biti predmetom Tužiteljstva BIH. Tj, već odavno je trebalo biti predmetom Tužiteljstva. I zlatkisti i bajrovićevi i kukićevi odavno su morali dati neke izjave u “neovisnim pravosudnim organima”. No pravosuđe u BIH je takvo, da su njegov najveći problem Milan Tegeltija i Ružica Jukić. Dvoje ljudi koji pokušavaju, po cijenu karijere, očuvati čast ove zemlje. Na žalost, kako vrijeme teče, niti časti, niti zemlje.

U nastavku priče o Aluminiju, čitat ćete o tome što se događalo u Aluminiju od 2014, točnije 2015 godine do danas. Ne postoji sila, niti pritisak, koji bi nas na bilo koji način prisilio, ne objaviti svaki mogući detalj kriminala tog vremena. Činio ga Čović ili bilo tko drugi.  Najžalosnija činjenica, menadžmenta kojem je Čović dao povjerenje je da je taj isti menadžment preuzimajući ranjenog diva, godinama nakon Platforme, preuzemo platformašku praksu ubijanja diva, računajući valjda da će begovat u Sarajevu biti milostiv kod krpljenja rupa, kao što ih je krpio kad su Aluminij pljačkali begovi.

Iako je pljačka Aluminija, nešto o čem se mora govoriti kad se govori o ovoj tvrtki, američki ambasador u BIH u pravu je kad tvrdi da je stranačka politika presudila ovoj tvrtki. Globalna stranačka politika. Demokrati su ga izranjavali, postavljajući kriminalce na njegovo čelo 2010. Bio je to čin čiste mržnje i služenja sarajevskom nacionalizmu. Jasan antidaytonski čin. Republikanac Trump mu je , štiteći tržište SAD-a, posredno, obaranjem cijena aluminija na svjetskom tržištu, ne namjerno, i ne iz mržnje prema Hrvatima, Aluminiju presudio. U tom smislu iskrenost američkog ambasadora, kao zaokret US politike u BIH treba pozdraviti.

Napomena: Valjda shvaćate da je zadnja rečenica ovog teksta cinizam. Ako ne shvaćate, što onda uopće shvaćate oko događaja u BIH?

Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari