Pratite nas

U potrazi za Istinom

Logori u Beogradu i Srbiji u Drugom svjetskom ratu

Objavljeno

na

Ukoliko želimo neutralizirati, politički, diplomatski ili na drugi način poraziti deklariranog neprijatelj, zlatno je pravilo da ga prvo moramo dobro upoznati kroz povijest i razobličiti njegove strategije. Nije mi namjera uspoređivati bilo kakve „naše i vaše zločine“, a osobito ne zauzimati obrambeni stav. Za bilo kakav obrambeni stav u ovom slučaju nema nikakve potrebe, jer povijesne činjenice govore same za sebe.

Interniranje određenih političkih, etničkih, vjerskih ili drugih grupa poznato je u povijesti ljudske civilizacije još od antičkih vremena. Najrazvijeniji oblik dobilo je u koncentracionim logorima između dva svjetska rata, a posebno tijekom Drugog svjetskog rata. Služili su za izolaciju, a po­tom i uništavanje stvarnih ili potencijalnih neprijatelja, te i nekih političkih, nacionalnih, vjerskih ili drugih grupa.

Državljani Austro-Ugarske Carevine slavenskog podrijetla za vrijeme Prvog svjetskog rata odvođeni su u strašne koncentracione logore u većini zemalja britanskog Commonweltha – posebno u Australiji i Kanadi. Umirali su na tisuće.

U Hitlerovoj Njemačkoj je za političke protivnike, prije svega komuniste, homoseksualce i druge, u proljeće 1933. osnovan prvi koncentracioni logor kraj grada Dahaua. Do početka rata i u ratu izgrađen je cijeli sustav od oko 800 koncentracionih logora u Njemačkoj i u okupiranim zemljama, svi pod up­ravom SS-a. U logore su sustavno i planski smještani Židovi i Romi, komunisti, prisilni radnici, ratni zarobljenici, domoljubi i taoci svih vrsta. Nisu puno bolji bili niti Amerikanci i Australci sa svojim sugrađanima japanskog porijekla, ali oni to barem priznaju.

U Kraljevini Jugoslaviji bilo je nekoliko gnjusnih antisemitskih kampanja, jer je to bila tradicija još od Karađorđevog vremena. Najglasniji u antižidovskim ispadima bili su pripadnici „Zbora” Dimitrija Ljotića, Nedićeve Srpske državne straže i Srpske pravoslavne crkve.

Idući stopama svojih prethodnika i povijesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje Ljotićevih i četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih vješanja, klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – „kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima“ – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve: 1. Episkop niški, dr. Jovan; 2. Episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i 3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha. To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina; Episkopa šabačkog, Simeona; Episkopa moravičkog, Arsenija; Episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija; Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.) po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh. Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji.

Patrijarh Nikolaj Velimirović je danas za SPC “svetac”, koji je tobože “robijao u Dachauu”, a od Hitlera je primio odlikovanje! Nikolaj Velimirović je nakon pogibije fašiste D. Ljotića u prometnoj nesreći na talijansko-slovenskoj granici, održao nad odrom jednosatni govor i rekao: “Plačite, dobrovoljci četnici… Dimitrije je oličenje slobode, Ljotić je slobodna kapija Srbije!”.

Vlada Kraljevine Jugoslavije 1940. (!) donijela je dvije uredbe sa zakonskom snagom“ protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima“, a drugom je „uveden  „numerus clausus“ u školovanju „lica jevrejskoga porekla”..

Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su veoma efikasno pris­tupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja”, a zbog vrhunske suradnje Nedića, Ljotića i dr., i brže i dosljednije nego u drugim okupiranim državama istočne Europe.

Središte stradanja Židova na prostoru Srbije bio je Grad Beograd, u kojem ih je i bilo najviše. Već 16. travnja 1941. uvedena je obaveza prijavljivanja Jevreja i obaveza prinudnog rada, počela je pljačka židovske imovine i dr.

Upravnik Grada Beograda, Dragi Jovanović je listu od 17.800 Židova u samo nekoliko prvih dana okupacije stavio na stol Heinricha Dankelmanna, vojnog namjesnika u okupiranoj Srbiji! To je bio moralni slom Srbije i nikad se neće „oprati“! Beograd je uskoro postao prvi Judenfrei grad u istočnoj Europi“ !!!.

Poslije napada Sila osovine na SSSR, počela su hapšenja Židova i kao antifašista i talaca i njihova likvidacija u okviru mjera odmazde.

Tijekom okupacije 1941-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 kon­centraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.

Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička okupaciona vlast uz bezrezervnu podršku lokalnih kvislinga, u urbanom jez­gru Beograda, nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro Sajmište, gradskim od­lukama 1984. i 1987. proglašena za kulturno dobro“, Topovske šupe imaju samo status „predhodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite – mislite da je to slučajno ?!. – kad pročitate daljnje podatke o žrtvama četiriju beogradskih sabirno-koncentracionih logora biti će vam jasno zašto je Srbima potreban baš ovakav Jasenovački mit sa „milijun srpskih žrtava“.

Primjer planskog zatiranja tragova holokausta u Srbiji i obračuna srpskih kvislinga sa Romima i nepoćudnim Srbima vidi se na načinu očuvanja i obilježavanja stratišta koja bila simbol nacističkog poretka u Nedićevoj Srbiji, su prvi poslijeratni urbanistički planovi za Novi Beograd, u koje nisi uneseni ni objekti, niti kompleks Starog sajmišta. Generalnim urbanističkim planovima iz 1950., 1972. i (izmjenom i dopunom istog) 1985. prostor Starog sajmišta je bio definiran samo „kao vredna lokacija, čija će namena biti određena potrebama razvoja Novog Beograda“.

Krajem 80-ih i u prvoj polovici 90-ih, sa eskalacijom nacionalizma u Srbiji, „nacionalizacijom” srpske povijesti i revizijom prošlosti, te reafirmacijom tradicije nastaje faza potiskivanja i brisanja iz sjećanja događaja iz Drugog svjetskog rata.

Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori.

U pretežno Židovskom logoru Zemun (Judenlager Semlin) na beogradskom Sajmištu, gdje su bili internirani skoro svi preostali Jevreji iz Srbije i oko 600 romskih žena i djece, prvi put je za ubijanje ugljičnim monoksidom preko 6.300 Židova korišten specijalni kamion zvan „dušegupka“. U ovim akcijama stradalo je preko 80% Židova sa prostora Srbije, pa je okupaciona vlast sredinom 1942. mogla dojaviti u Berlin da je Srbija prva zemlja u kojoj je „jevrejsko pitanje konačno rešeno”!

Odgovornost za stradanje Židova bila je jasno podijeljena i definirana između više ak­tera iz okupatorskog, kvislinškog i kolaboracionističkog tabora – naredbodavci i uprava su bili u rukama Operativne grupe SS-a, Operativne komande Wermachta i IV. odjeljenja Gestapa, a logističku podršku je pružala Nedićeva vlada, posebno Jovanović.Vujkovićeva Specijalna policija grada Be­ograda i njeni „Sedmi i Treći odsek“. Tzv. Četvrti odsek“ bio je većinom angažiran na otkrivanju i hapšenju Židova antifašista. Pomoć beogradskim Židovima u skrivanju pružilo je nekoliko stotina srpskih sugrađana. Oko 4.500 Židova, prije svega članova KPJ i SKOJ-a, organizirano je završilo u redovima partizanske vojske ili među (su)radnicima NOP-a na terenu.

Pokojna hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, koja je od Države Izrael primila visoko odličje ‘Pravednik među narodima’, u svojem radu ‘Antisemitizam u Srbiji u vrijeme Drugog svjetskog rata’ citira Dimitrija Ljotića, koji je, veličajući Treći Reich izjavio: ‘Hitler je oruđe božjeg promišljanja’, a veliki broj srpskog svećenstva bio je član njegove fašističke organizacije ‘Zbor’.

Srpski fašistički logori Banjica i Sajmište, bili su masovne tvornice smrti, tako da je već sredinom 1942. SS-ovac Harald Turner izvijestio: ‘Srbija je zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno, ostalo je još samo pitanje vlasništva’, a šef njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, A. Schafer pohvalio se: ‘Beograd je jedini veći grad Europe koji je u potpunosti očišćen od Židova, postao je Judenfrei’.

Jedini preživjeli Židovi u Srbiji bili su oni, koji su ostali neotkriveni u zabačenim srpskim selima kod seljaka koji su ih sakrivali. U svojoj pismenoj izjavi poslije rata jedna od tako preživjelih Židovki kaže i ovo:

‘Četnici (tog srbijanskog tzv. ‘antifašiste-prvog gerilca porobljene Europe’) Draže Mihailovića u tom kraju gonili su Jevreje bez milosti, naročito četnički odredi koji su dolazili sa Ravne Gore od kojih smo se morali kriti kao od Nemaca….’

Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru Sajmište. Točnih podataka nema, dokumentacija skoro da i ne postoji, ali se pretpostavlja da je broj židovskih žrtava najmanje 11.000. Logor je formiran na lijevoj strani Save kod željezničkog mosta na ulazu u Beograd, gdje su se nalazili paviljoni predratnog Beogradskog velesajma, pa odatle i naziv Sajmište. To zemljište, tada pusto, nenaseljeno i močvarno, bilo je dio teritorija NDH – nekoliko kilometara od Zemuna, pa su Nijemci tražili da im se ustupi što je vlast i učinila i jedini put kad su ustaše došli blizu ograde logora bilo je kad su sa Fruške Gore dopratili ostatke srpskih svetaca (!)… S obzirom da se o logorima Banjica i Sajmište zna puno detalja, navest ćemo samo kraće podatke o njima, a podatke o druga dva logora koje je država Srbija skrivala, opisujemo opširnije.

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije poslije kratkog rata, Nijemci prvo preuređuju Sajmište u zatvor, a potom 1942. pretvara se u koncentracijski logor. Ovaj logor koristio se za ubijanje: Židova, Roma, nepoćudnih Srba, zarobljenih partizana i ostalih protivnika režima, uglavnom iz Beograda, koje je kolaboracionistička srpska vlast uhićivala i slala u logor.

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944. Broj žrtava odredila je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je objavila svoj Izvještaj br. 87 u listopadu 1946. Spomenik srpskim (!) žrtvama iz koncentracijskog logora Sajmište postavljeno je 21. travnja 1994., dok spomenik ostalim (Židovima, Romima i dr.. ) žrtvama ovog logora još ne postoji (!!!) – o tome četnici Nikolić, Vučić i Vulin ništa ne govore, baš čudno.

Koncentracijski logor Banjica osnovan je u srpnju 1941., a zatvoren je u rujnu 1944. na prostoru vojarne Jugoslavenske vojske u Srbiji. Logor je imao dvije sekcije, u jedna u nadležnosti Srpske policije Beograda, dok je drugi dio bio u nadležnosti Gestapa. Prvi zatvorenici dovedeni su 9. svibnja 1941. i zatvorenici su bili Židovi, Romi, a od 1941. kada je Beograd proglašen Judenfrei uglavnom protivnici Nedićevog režima, većinom zarobljeni partizani i srpski komunisti. Banjica je bio i sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Logor Topovske šupe

U „logor Topovske šupe“ odvođeni su beogradski Židovi i gotovo svi Židovi iz Banata, pohapšeni sredinom kolovoza 1941., a u logor na Banjici svi zarobljenici sa prostora Srbije, strijeljanja su obavljana uglavnom u Jajincima (tamo je ubijeno oko 30.000 ljudi).

U poslijeratnoj povijesti Jugoslavije logor Topovske šupe ostao je izvan registra nacističkih logora, nikada nije proglašen kulturnim dobrom kao memorijal pa za prodaju zemljišta sredinom 2000-tih nije bilo pravnih prepreka.

Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović stavio na stol Heinricha Dankelmanna. Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena! Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”. Na osnovu predanog popisa, Židovi su hapšeni, odvođeni na Autokomandu i strijeljani. Danas tamo, u Topovskim šupama,  postoji minijaturna tabla kao spomenik stradalima.

Od kolovoza 1941. godine, za svega nekoliko mjeseci postojanja, iz Topovskih šupa u smrt je poslano gotovo cjelokupno muško židovsko stanovništvo Beograda i Banata, oko 5 do 6 tisuća ljudi, i oko 1.500 Roma.

Nastojeći potisnuti sjećanja obitelji žrtava i svjetskih povjesničara početkom devedesetih, je spomen-ploča umjesto na Autokomandu postavljena na Bulevar Revolucije, mjesto je konačno obilježeno na ogoljenom zidu sa ruba nekadašnjeg logorskog kompleksa tek 27. siječnja 2006. godine, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Međutim, u to vrijeme, parcele između Tabanovačke ulice, Trga oslobođenja i autoceste već su dobile novog vlasnika, a planovi izgradnje poslovnog i „šoping“ centra već su bili u pripremi. Investitor se obvezao da će “pri izgradnji „šoping“ centra „Delta“ planer na dostojan način obeležiti mesto gde se nalazio logor”.

Ministarstvo rada i socijalne politike, zaduženo za obilježavanje mjesta stradanja na teritoriji Republike Srbije, objasnilo je tada da se novi vlasnik zemljišta “samoinicijativno obavezao da će nakon završetka građevinskih radova, u okviru šoping kompleksa urediti spomen obeležje i tamo postaviti spomen ploču”. Tako je Srbija privatnoj tvrtki time ustupila ne samo prostor nekadašnjeg logora nego i nadležnosti za osmišljavanje i održavanje jednog memorijalnog mjesta.

Nedavno su planovi za rušenje građevina iz vremena nacističkog logora ponovo isplivali u javnost. Veleposlanik Izraela u Beogradu Josef Levi tom prilikom je upozorio (da „upozorio“, ne „zaprijetio“ kao što E. Zuroff svako malo iz udobnog beogradskog stana prijeti Hrvatskoj!) da bi trebalo dobro razmisliti prije nego što buldožeri unište autentično mjesto tog logora iz jeseni 1941. godine, “da se sutra ne bismo kajali”. Država Srbija se još uvijek nije oglasila!.

Logor u Milišićevoj ciglani

Logor u ciglani Milišić na Zvezdari u Beogradu svojevrsni je nasljednik logora na ušću Save u Dunav, na prostoru gdje se danas nalaze Muzej suvremene umjetnosti i veliki trgovački centar.

Logor na Ušću je u listopadu 1940. podignut kao prihvatni logor za Nijemce („folksdojčere“) iz Besarabije i Sjeverne Bukovine. Poslije okupacije Jugoslavije na tom prostoru izgrađen je OT Sammellager, u koji su prebačene grupe zatočenih partizana iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu, pa su u njemu okupljani regruti, bosanski Muslimani i Albanci, za 13. SS diviziju „Handžar“, a poslije kapitulacije Italije pretvoren je u Prolazni logor Dulag 172, Semlin za zarobljene talijanske i sovjetske vojnike, partizane, avijatičare oborenih američkih i britanskih bombardera. U teškom savezničkom bombardiranju Be­ograda i Zemuna, u travnju 1944., poginulo je stotine zatočenika, a logor na Ušću gotovo uništen.

Preživjeli zarobljenici iz logora na Ušću prebačeni su u novi logor – Dulag 172, Belgrad – u ciglani Milišić na Zvezdari. U logoru su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srijema, sa Banije i Korduna, iz Dalmacije i drugih kraje­va. U posebnom dijelu logora internirani su zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, te veći broj talijanskih ratnih zarobljenika koji su imali relativnu slobodu kretanja. Prosječno je u logoru bilo preko 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko tisuća ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podijeljen na tri dijela – za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odjeći su imali oznaku „KG“. Životni uvjeti u logoru su bili teški, ishrana i smještaj vrlo loši, održavanje higijene gotovo nemoguće, raširene su bile razne bolesti, velika iscrpljenost i smrtnost logoraša, a zatočenici izloženi čestim šikaniranjima i premlaćivanjima.

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na raščišćavanju ruševina i otkopavanje žrtava savezničkih bombardiranja Beograda. Hrabriji Beograđani su samoinicijativno pomagali zatočenike, prilikom sprovođenja beogradskim ulicama građani su izmučenim zatočenici dobacivali hranu ili cigarete, a posle odnosili i u logor. Simpatizeri NOP-a su prikupljali hranu za zatočene partizane i dostavljali je u paket­ima na imena tajno dobivena iz logora, organizirali ih i povezivali sa pripadnicima NOP-a u Beogradu, i organizirali bjegove iz logora, prihvaćali u ilegalnim stanovima i upućivali u partizanske odrede.

Najveći dio zatočenika je upućen u zarobljeničke logore u Njemačkoj, a veća grupa zatočenika je odvedena u Zagreb i razmijenjena za zarobljene njemačke oficire.

Logor u ciglani Milišić je „zatvoren” krajem listopada 1944., uoči borbi za Beograd.

(Nastavlja se)

Kazimir Mikašek/ Kamenjar.com

koristio materijale iz beogradskih arhiva i ostale dostupne, znanstvene povijesne građe

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Prosinačke žrtve

Objavljeno

na

Objavio

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska ‘država stvorena na zločinu’. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije….

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari