Pratite nas

U potrazi za Istinom

Logori u Beogradu i Srbiji u Drugom svjetskom ratu

Objavljeno

na

Ukoliko želimo neutralizirati, politički, diplomatski ili na drugi način poraziti deklariranog neprijatelj, zlatno je pravilo da ga prvo moramo dobro upoznati kroz povijest i razobličiti njegove strategije. Nije mi namjera uspoređivati bilo kakve „naše i vaše zločine“, a osobito ne zauzimati obrambeni stav. Za bilo kakav obrambeni stav u ovom slučaju nema nikakve potrebe, jer povijesne činjenice govore same za sebe.

Interniranje određenih političkih, etničkih, vjerskih ili drugih grupa poznato je u povijesti ljudske civilizacije još od antičkih vremena. Najrazvijeniji oblik dobilo je u koncentracionim logorima između dva svjetska rata, a posebno tijekom Drugog svjetskog rata. Služili su za izolaciju, a po­tom i uništavanje stvarnih ili potencijalnih neprijatelja, te i nekih političkih, nacionalnih, vjerskih ili drugih grupa.

Državljani Austro-Ugarske Carevine slavenskog podrijetla za vrijeme Prvog svjetskog rata odvođeni su u strašne koncentracione logore u većini zemalja britanskog Commonweltha – posebno u Australiji i Kanadi. Umirali su na tisuće.

U Hitlerovoj Njemačkoj je za političke protivnike, prije svega komuniste, homoseksualce i druge, u proljeće 1933. osnovan prvi koncentracioni logor kraj grada Dahaua. Do početka rata i u ratu izgrađen je cijeli sustav od oko 800 koncentracionih logora u Njemačkoj i u okupiranim zemljama, svi pod up­ravom SS-a. U logore su sustavno i planski smještani Židovi i Romi, komunisti, prisilni radnici, ratni zarobljenici, domoljubi i taoci svih vrsta. Nisu puno bolji bili niti Amerikanci i Australci sa svojim sugrađanima japanskog porijekla, ali oni to barem priznaju.

U Kraljevini Jugoslaviji bilo je nekoliko gnjusnih antisemitskih kampanja, jer je to bila tradicija još od Karađorđevog vremena. Najglasniji u antižidovskim ispadima bili su pripadnici „Zbora” Dimitrija Ljotića, Nedićeve Srpske državne straže i Srpske pravoslavne crkve.

Idući stopama svojih prethodnika i povijesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje Ljotićevih i četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih vješanja, klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – „kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima“ – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve: 1. Episkop niški, dr. Jovan; 2. Episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i 3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha. To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina; Episkopa šabačkog, Simeona; Episkopa moravičkog, Arsenija; Episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija; Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.) po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh. Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji.

Patrijarh Nikolaj Velimirović je danas za SPC “svetac”, koji je tobože “robijao u Dachauu”, a od Hitlera je primio odlikovanje! Nikolaj Velimirović je nakon pogibije fašiste D. Ljotića u prometnoj nesreći na talijansko-slovenskoj granici, održao nad odrom jednosatni govor i rekao: “Plačite, dobrovoljci četnici… Dimitrije je oličenje slobode, Ljotić je slobodna kapija Srbije!”.

Vlada Kraljevine Jugoslavije 1940. (!) donijela je dvije uredbe sa zakonskom snagom“ protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima“, a drugom je „uveden  „numerus clausus“ u školovanju „lica jevrejskoga porekla”..

Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su veoma efikasno pris­tupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja”, a zbog vrhunske suradnje Nedića, Ljotića i dr., i brže i dosljednije nego u drugim okupiranim državama istočne Europe.

Središte stradanja Židova na prostoru Srbije bio je Grad Beograd, u kojem ih je i bilo najviše. Već 16. travnja 1941. uvedena je obaveza prijavljivanja Jevreja i obaveza prinudnog rada, počela je pljačka židovske imovine i dr.

Upravnik Grada Beograda, Dragi Jovanović je listu od 17.800 Židova u samo nekoliko prvih dana okupacije stavio na stol Heinricha Dankelmanna, vojnog namjesnika u okupiranoj Srbiji! To je bio moralni slom Srbije i nikad se neće „oprati“! Beograd je uskoro postao prvi Judenfrei grad u istočnoj Europi“ !!!.

Poslije napada Sila osovine na SSSR, počela su hapšenja Židova i kao antifašista i talaca i njihova likvidacija u okviru mjera odmazde.

Tijekom okupacije 1941-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 kon­centraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.

Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička okupaciona vlast uz bezrezervnu podršku lokalnih kvislinga, u urbanom jez­gru Beograda, nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro Sajmište, gradskim od­lukama 1984. i 1987. proglašena za kulturno dobro“, Topovske šupe imaju samo status „predhodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite – mislite da je to slučajno ?!. – kad pročitate daljnje podatke o žrtvama četiriju beogradskih sabirno-koncentracionih logora biti će vam jasno zašto je Srbima potreban baš ovakav Jasenovački mit sa „milijun srpskih žrtava“.

Primjer planskog zatiranja tragova holokausta u Srbiji i obračuna srpskih kvislinga sa Romima i nepoćudnim Srbima vidi se na načinu očuvanja i obilježavanja stratišta koja bila simbol nacističkog poretka u Nedićevoj Srbiji, su prvi poslijeratni urbanistički planovi za Novi Beograd, u koje nisi uneseni ni objekti, niti kompleks Starog sajmišta. Generalnim urbanističkim planovima iz 1950., 1972. i (izmjenom i dopunom istog) 1985. prostor Starog sajmišta je bio definiran samo „kao vredna lokacija, čija će namena biti određena potrebama razvoja Novog Beograda“.

Krajem 80-ih i u prvoj polovici 90-ih, sa eskalacijom nacionalizma u Srbiji, „nacionalizacijom” srpske povijesti i revizijom prošlosti, te reafirmacijom tradicije nastaje faza potiskivanja i brisanja iz sjećanja događaja iz Drugog svjetskog rata.

Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori.

U pretežno Židovskom logoru Zemun (Judenlager Semlin) na beogradskom Sajmištu, gdje su bili internirani skoro svi preostali Jevreji iz Srbije i oko 600 romskih žena i djece, prvi put je za ubijanje ugljičnim monoksidom preko 6.300 Židova korišten specijalni kamion zvan „dušegupka“. U ovim akcijama stradalo je preko 80% Židova sa prostora Srbije, pa je okupaciona vlast sredinom 1942. mogla dojaviti u Berlin da je Srbija prva zemlja u kojoj je „jevrejsko pitanje konačno rešeno”!

Odgovornost za stradanje Židova bila je jasno podijeljena i definirana između više ak­tera iz okupatorskog, kvislinškog i kolaboracionističkog tabora – naredbodavci i uprava su bili u rukama Operativne grupe SS-a, Operativne komande Wermachta i IV. odjeljenja Gestapa, a logističku podršku je pružala Nedićeva vlada, posebno Jovanović.Vujkovićeva Specijalna policija grada Be­ograda i njeni „Sedmi i Treći odsek“. Tzv. Četvrti odsek“ bio je većinom angažiran na otkrivanju i hapšenju Židova antifašista. Pomoć beogradskim Židovima u skrivanju pružilo je nekoliko stotina srpskih sugrađana. Oko 4.500 Židova, prije svega članova KPJ i SKOJ-a, organizirano je završilo u redovima partizanske vojske ili među (su)radnicima NOP-a na terenu.

Pokojna hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, koja je od Države Izrael primila visoko odličje ‘Pravednik među narodima’, u svojem radu ‘Antisemitizam u Srbiji u vrijeme Drugog svjetskog rata’ citira Dimitrija Ljotića, koji je, veličajući Treći Reich izjavio: ‘Hitler je oruđe božjeg promišljanja’, a veliki broj srpskog svećenstva bio je član njegove fašističke organizacije ‘Zbor’.

Srpski fašistički logori Banjica i Sajmište, bili su masovne tvornice smrti, tako da je već sredinom 1942. SS-ovac Harald Turner izvijestio: ‘Srbija je zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno, ostalo je još samo pitanje vlasništva’, a šef njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, A. Schafer pohvalio se: ‘Beograd je jedini veći grad Europe koji je u potpunosti očišćen od Židova, postao je Judenfrei’.

Jedini preživjeli Židovi u Srbiji bili su oni, koji su ostali neotkriveni u zabačenim srpskim selima kod seljaka koji su ih sakrivali. U svojoj pismenoj izjavi poslije rata jedna od tako preživjelih Židovki kaže i ovo:

‘Četnici (tog srbijanskog tzv. ‘antifašiste-prvog gerilca porobljene Europe’) Draže Mihailovića u tom kraju gonili su Jevreje bez milosti, naročito četnički odredi koji su dolazili sa Ravne Gore od kojih smo se morali kriti kao od Nemaca….’

Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru Sajmište. Točnih podataka nema, dokumentacija skoro da i ne postoji, ali se pretpostavlja da je broj židovskih žrtava najmanje 11.000. Logor je formiran na lijevoj strani Save kod željezničkog mosta na ulazu u Beograd, gdje su se nalazili paviljoni predratnog Beogradskog velesajma, pa odatle i naziv Sajmište. To zemljište, tada pusto, nenaseljeno i močvarno, bilo je dio teritorija NDH – nekoliko kilometara od Zemuna, pa su Nijemci tražili da im se ustupi što je vlast i učinila i jedini put kad su ustaše došli blizu ograde logora bilo je kad su sa Fruške Gore dopratili ostatke srpskih svetaca (!)… S obzirom da se o logorima Banjica i Sajmište zna puno detalja, navest ćemo samo kraće podatke o njima, a podatke o druga dva logora koje je država Srbija skrivala, opisujemo opširnije.

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije poslije kratkog rata, Nijemci prvo preuređuju Sajmište u zatvor, a potom 1942. pretvara se u koncentracijski logor. Ovaj logor koristio se za ubijanje: Židova, Roma, nepoćudnih Srba, zarobljenih partizana i ostalih protivnika režima, uglavnom iz Beograda, koje je kolaboracionistička srpska vlast uhićivala i slala u logor.

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944. Broj žrtava odredila je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je objavila svoj Izvještaj br. 87 u listopadu 1946. Spomenik srpskim (!) žrtvama iz koncentracijskog logora Sajmište postavljeno je 21. travnja 1994., dok spomenik ostalim (Židovima, Romima i dr.. ) žrtvama ovog logora još ne postoji (!!!) – o tome četnici Nikolić, Vučić i Vulin ništa ne govore, baš čudno.

Koncentracijski logor Banjica osnovan je u srpnju 1941., a zatvoren je u rujnu 1944. na prostoru vojarne Jugoslavenske vojske u Srbiji. Logor je imao dvije sekcije, u jedna u nadležnosti Srpske policije Beograda, dok je drugi dio bio u nadležnosti Gestapa. Prvi zatvorenici dovedeni su 9. svibnja 1941. i zatvorenici su bili Židovi, Romi, a od 1941. kada je Beograd proglašen Judenfrei uglavnom protivnici Nedićevog režima, većinom zarobljeni partizani i srpski komunisti. Banjica je bio i sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Logor Topovske šupe

U „logor Topovske šupe“ odvođeni su beogradski Židovi i gotovo svi Židovi iz Banata, pohapšeni sredinom kolovoza 1941., a u logor na Banjici svi zarobljenici sa prostora Srbije, strijeljanja su obavljana uglavnom u Jajincima (tamo je ubijeno oko 30.000 ljudi).

U poslijeratnoj povijesti Jugoslavije logor Topovske šupe ostao je izvan registra nacističkih logora, nikada nije proglašen kulturnim dobrom kao memorijal pa za prodaju zemljišta sredinom 2000-tih nije bilo pravnih prepreka.

Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović stavio na stol Heinricha Dankelmanna. Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena! Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”. Na osnovu predanog popisa, Židovi su hapšeni, odvođeni na Autokomandu i strijeljani. Danas tamo, u Topovskim šupama,  postoji minijaturna tabla kao spomenik stradalima.

Od kolovoza 1941. godine, za svega nekoliko mjeseci postojanja, iz Topovskih šupa u smrt je poslano gotovo cjelokupno muško židovsko stanovništvo Beograda i Banata, oko 5 do 6 tisuća ljudi, i oko 1.500 Roma.

Nastojeći potisnuti sjećanja obitelji žrtava i svjetskih povjesničara početkom devedesetih, je spomen-ploča umjesto na Autokomandu postavljena na Bulevar Revolucije, mjesto je konačno obilježeno na ogoljenom zidu sa ruba nekadašnjeg logorskog kompleksa tek 27. siječnja 2006. godine, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Međutim, u to vrijeme, parcele između Tabanovačke ulice, Trga oslobođenja i autoceste već su dobile novog vlasnika, a planovi izgradnje poslovnog i „šoping“ centra već su bili u pripremi. Investitor se obvezao da će “pri izgradnji „šoping“ centra „Delta“ planer na dostojan način obeležiti mesto gde se nalazio logor”.

Ministarstvo rada i socijalne politike, zaduženo za obilježavanje mjesta stradanja na teritoriji Republike Srbije, objasnilo je tada da se novi vlasnik zemljišta “samoinicijativno obavezao da će nakon završetka građevinskih radova, u okviru šoping kompleksa urediti spomen obeležje i tamo postaviti spomen ploču”. Tako je Srbija privatnoj tvrtki time ustupila ne samo prostor nekadašnjeg logora nego i nadležnosti za osmišljavanje i održavanje jednog memorijalnog mjesta.

Nedavno su planovi za rušenje građevina iz vremena nacističkog logora ponovo isplivali u javnost. Veleposlanik Izraela u Beogradu Josef Levi tom prilikom je upozorio (da „upozorio“, ne „zaprijetio“ kao što E. Zuroff svako malo iz udobnog beogradskog stana prijeti Hrvatskoj!) da bi trebalo dobro razmisliti prije nego što buldožeri unište autentično mjesto tog logora iz jeseni 1941. godine, “da se sutra ne bismo kajali”. Država Srbija se još uvijek nije oglasila!.

Logor u Milišićevoj ciglani

Logor u ciglani Milišić na Zvezdari u Beogradu svojevrsni je nasljednik logora na ušću Save u Dunav, na prostoru gdje se danas nalaze Muzej suvremene umjetnosti i veliki trgovački centar.

Logor na Ušću je u listopadu 1940. podignut kao prihvatni logor za Nijemce („folksdojčere“) iz Besarabije i Sjeverne Bukovine. Poslije okupacije Jugoslavije na tom prostoru izgrađen je OT Sammellager, u koji su prebačene grupe zatočenih partizana iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu, pa su u njemu okupljani regruti, bosanski Muslimani i Albanci, za 13. SS diviziju „Handžar“, a poslije kapitulacije Italije pretvoren je u Prolazni logor Dulag 172, Semlin za zarobljene talijanske i sovjetske vojnike, partizane, avijatičare oborenih američkih i britanskih bombardera. U teškom savezničkom bombardiranju Be­ograda i Zemuna, u travnju 1944., poginulo je stotine zatočenika, a logor na Ušću gotovo uništen.

Preživjeli zarobljenici iz logora na Ušću prebačeni su u novi logor – Dulag 172, Belgrad – u ciglani Milišić na Zvezdari. U logoru su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srijema, sa Banije i Korduna, iz Dalmacije i drugih kraje­va. U posebnom dijelu logora internirani su zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, te veći broj talijanskih ratnih zarobljenika koji su imali relativnu slobodu kretanja. Prosječno je u logoru bilo preko 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko tisuća ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podijeljen na tri dijela – za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odjeći su imali oznaku „KG“. Životni uvjeti u logoru su bili teški, ishrana i smještaj vrlo loši, održavanje higijene gotovo nemoguće, raširene su bile razne bolesti, velika iscrpljenost i smrtnost logoraša, a zatočenici izloženi čestim šikaniranjima i premlaćivanjima.

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na raščišćavanju ruševina i otkopavanje žrtava savezničkih bombardiranja Beograda. Hrabriji Beograđani su samoinicijativno pomagali zatočenike, prilikom sprovođenja beogradskim ulicama građani su izmučenim zatočenici dobacivali hranu ili cigarete, a posle odnosili i u logor. Simpatizeri NOP-a su prikupljali hranu za zatočene partizane i dostavljali je u paket­ima na imena tajno dobivena iz logora, organizirali ih i povezivali sa pripadnicima NOP-a u Beogradu, i organizirali bjegove iz logora, prihvaćali u ilegalnim stanovima i upućivali u partizanske odrede.

Najveći dio zatočenika je upućen u zarobljeničke logore u Njemačkoj, a veća grupa zatočenika je odvedena u Zagreb i razmijenjena za zarobljene njemačke oficire.

Logor u ciglani Milišić je „zatvoren” krajem listopada 1944., uoči borbi za Beograd.

(Nastavlja se)

Kazimir Mikašek/ Kamenjar.com

koristio materijale iz beogradskih arhiva i ostale dostupne, znanstvene povijesne građe

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy

Objavljeno

na

Objavio

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy, Luka Misetic and Ivan Grbesic presented some facts relating to this chapter in our Croatian history (in the attached video) so that others can learn them and preserve the memory.

U spomen na hrvatske žrtve Puta križa povodom 75 obljetnice tragedije Bleiburga, Luka Misetic i Ivan Grbešić smo predstavili neke činjenice vezane uz ovo poglavlje u našoj hrvatskoj povijesti (u priloženom videu) tako da drugi može ih naučiti i sačuvati pamćenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari