Otvaranje Pelješkog mosta, krsnog imena Mosta sv. Ane* trijumfalni je čin države, vladajućih i hrvatskog naroda. Dobronamjernim ljudima bi, a nadam se da i jest, takav trijumfalni čin morao biti povod zaželjeti hrvatskoj državi i vlasti nastavak trijumfalnog hoda.
Puta.
Puta hrvatskog naroda.
Jer, zna se dogoditi i opasna stranputica, da trijumf države ne bude pobjeda naroda. Put države, put naroda.
Nije povijesni incident trijumf države na štetu naroda. Događalo se prečesto kroz povijest država i naroda, naročito hrvatskog naroda.
Pod mnogim državama.
Te države su prolazne, a trijumfi lažni.
Zato velike pobjede mora pratiti tisuće malih i moraju se potvrđivati svaki dan i svakim postupkom. Moraju se i vidjeti.
Vidljivi rezultati nose vjeru i sigurnost u nevidljive postupke.
Značaj trijumfa na Pelješcu je u vjeri da će država učiniti sve što može da mi Hrvati trajno ostanemo na trijumfalnom putu.
Možemo li?
Moramo.
Tko hoda, ne leži, tko ne leži, živi.
Tko leži i ne pokušava ustati, zamire.
Pa umire.
Vratimo se zamišljenom slavlju Gospodina i mnoštva s njegove desne strane koje je s njim gledalo i radovalo se hrvatskom narodnom trijumfu. Razmišljali smo u ” Mostovima Svete Ane” o prvom danu i prvoj noći.
Razmišljajmo dalje zajedno.
Drugi je dan.
Drugi dan pogleda mnoštvo Nebesko diljem hrvatskih zemalja, povijesnih i sadašnjih.
I vidje mnoštvo Nebesko žive slike, događaje od nazad 31, od 81, od 130, od 330 i od 530 godina.
Od Srba, u srcu hrvatskog sjevernog ozemlja, koje Most Svete Ane poveza s južnim hrvatskim zemljama, do središnjih mjesta nekadašnjeg Kraljevstva hrvatskoga, do Sarajeva.
Iz vječnosti Gospodnje vidi se prošlost, nema vremenskih ograda, slike današnjice su isprepletene živim slikama prošlosti.
Kao na filmu.
Čuje sa šapat mnoštva s desna Gospodinu.
– Što se ono događa?
Gospodin je šutio.
Samo učini da svi razgovjetno vide ljude i događaje na svetkovinu sv. Ane 1941. godine.
I dan prije.
I dan poslije.
– Ubijaju moje hodočasnike, tužno prozbori nepreglednom mnoštvu Sveta Ana iz blizine Gospodnje.
– Peku mene na ražnju, čuje se miran glas iz hrvatskog mnoštva uz Gospodina.
Zatim nasta razgovjetni žamor stotina glasova. Dječjih, ženskih, muških, staračkih.
– Ubijaju nas, siluju, muče.
Gospodin je pogledao hrvatske pravednike u svome domu s neskrivenim milinom.
Šutio je.
I gledao Srb.
Gledao je Sarajevo.
I slušao poruke.
Desno uz njega sjedio je sv. Petar.
I šutio.
U Srbu se skupina ljudi okupila i danas, okupljala se svake godine, dan po svetkovini Svete Ane, oko skulpture s vilama u rukama i slavila usmrćivanje njenih hodočasnika.
Pa i dan nakon trijumfalnog otvaranja mosta. Slavili su mučenje mučenika Gospodinova velečasnog Gospodnetića, čiji se glas čuo iz mnoštva – peku mene na ražnju.
Slavili su smrtne krike dječice, plač djevojčica i djevojaka, očajničku vrisku majki, jauke baka i staraca.
Spomenik u Srbu nije imao rep.
Ni rogove.
Imao je vile.
I zmiju umjesto zastave slobode.
Nije se vidjela, samo se čulo njeno siktanje.
I nazvali su ga ljudi u Hrvatskoj, čak i neki koji su slavili most na Pelješcu, spomenikom slobodi.
Klanjali su se Sotoni u ime slobode.
Mnoštvu s desna Gospodin ništa nije u svojoj Svjetlosti trebao objašnjavati. Sve su vidjeli.
I znali.
Bijaše drugi dan.
Mnoštvo nebesko je gledalo jezive događaje, dostojne pakla, bez straha, ali s čuđenjem što se događa drugi dan, nakon prvog dana i prve noći slavlja.
Istom narodu.
U istom vremenu.
Gledali su slike užasa, ali i slave odanosti mnogih iz hrvatskog mnoštva uz Gospodina kroz stoljeća.
I čudili se.
Čudili su se slavljeničkom mnoštvu hrvatskog naroda, njegovim pismoznancima, predvodnicima, prorocima, zagovornicima mostova Svete Ane.
Čudili su se njihovim ispruženim prstima prema Srbu, prema Sarajevu i njihovim glasovima – vidite li što nam rade!?
Zašto ne zaustave to?
Sjećaju li se nas ovdje, pitalo se mnoštvo u glas?
Znaju li da ih zlo neće mimoići ako ga ne otklone?
Gospodin je mirno, reklo bi se starački strpljivo gledao i šutio. Samo je u jednom trenutku gledajući što se događalo i što se događa u Srbu pogledao sv. Petra.
Ništa nije rekao.
Sv. Petar je bio zahvalan što ga Gospodin nije priupitao – Je li se onaj tvoj dolje u Rimu molio meni ili nekom drugom za ovu istinu u Srbu?
Nije ga pitao.
Jer Gospodin zna svaku mu upućenu molitvu.
On je Istina.
Zna i Petar.
I čeka s ključevima Neba.
I zvecka njima.
Pravednici i dobronamjernici u Hrvatskoj su govorili u zboru, neki ljutito, neki sramežljivo da su poruke iz Srba i Sarajeva – zle.
Neki su vrištali.
Zazivajući Gospodina.
Gospodin nije odgovarao.
Šutio je.
Mirno.
Strpljivo.
– Da im pošaljemo proroka Gospodine, ovo zlo će srušiti most, uništiti Put, ne mogaše izdržati sv. Petar?
Gospodin ga mirno pogleda.
– Ne brini. Neće.
– Ali Gospodine….. izusti zabrinuti Petar, uz još zabrinutiji žamor mnoštva.
– Ne bojte se, vi ste moj narod, oni dolje su moj narod, reče im Gospodin, a glas odjeknu nad cijelom Hrvatskom. Mogao ga je čuti svatko tko ima uši i zrnce vjere.
Bar k’o zrno pšenice.
– Dao sam im sve što trebaju. Imaju proroka, neka ih prepoznaju. Imaju znanje, mudrost, razum, oči i uši, dao sam im slobodu izbora i mudrost prepoznavanja, imaju vas ovdje i vaše zasluge, osvrne se Gospodin na hrvatsko mnoštvo sebi s desna i nastavi – Neka im bude vremena da shvate kako nije dovoljno upirati prstom i govoriti zlu da je zlo. Davno sam rekao tko će i kako nadvladati zmiju na Putu, svi to znaju. Neka postupe tako!”
– Amen, uskliknu mnoštvo s desna Gospodinu.
Zagmiza zmija iz Srba i gmizaše zmije iz Sarajeva prema mostu, nastaviti davnašnje pirove.
A u mostu krunica.
I na Putu hrvatski narod.
Sa svojim znamenjem.
S krunicama.
Pamćenjem.
Sa svojim prorocima.
Samo ih valja prepoznati.
I razotkriti lažne.
One bez vidljivih repova i rogova, a s istom naravi.
One koji slave slobodu u Srbu i Sarajevu.
A i one koji viču protiv zla da bi se prikazali pravednicima, a pravo sebi prigrabiše.
I one koji trguju zlom za čašu prividne časti.
Gospodin nije podnosio lažne proroke.
S Puta treba ukloniti zmije, nisu to crvuljci, iako se tako mnogima čini. Pogotovo lažnim prorocima.
Tako se grade mostovi Svete Ane, mostovi koji prenose glas iz judejskih davnina – Ja sam Put, Istina i Život.
Nije pitanje hoće li hrvatske zemlje premostiti mostovi Svete Ane i ceste na Putu.
Hoće.
I već jesu.
Pitanje je samo kada će sve ceste i mostovi biti otvoreni?
I bez zmija uz bose noge hodočasnika.
To treba zaslužiti.
Sve dođe u vrijeme.
Treba uklanjati i crvuljke i zmije pored Puta i s Puta, da ne uđu u stupove mostova, mostova tijela i mostova duha. Gospodin je obdario hrvatski narod Darovima Duha Svetoga, iskustvom Križa i iskustvom slavlja života.
Nauk života postoji.
Od postanka.
Treba ga pročitati.
Nakon Božića je Sveti Stjepan prvomučenik, nakon Velikog Petka je Uskrs.
Nakon Ovčare i Škabrnje je Oluja.
Sve u vrijeme.
Očima i mjerilima vječnosti.
To treba imati na umu i u srcu.
To treba znati i vjerovati.
A ne vikati i upirati prstom izazivajući sablazan i strah vikom – gle što nam rade!
I častiti se ukazujući na svima znano.
Samo se nedostojni slobode čude zlu i pokazuju ono što svi vide.
Pobjednici na Putu zgaze glavu zmiji.
Odavno je zapisano – kako.
Treba se vratiti nauku.
Naučiti jednom zauvijek.
I ne odstupati.
I primjenjivati naučeno.
*Stotine mi se ljudi iz cijele Hrvatske javilo doslovno oduševljenih idejom krsnog narodnog naziva mosta koju sam iznio prigodnom porukom o “Mostovima Svete Ane” na svetkovinu Isusove bake, ponukan hrvatskom kršćanskom tradicijom krsnog imena.
Marko Ljubić/fb