..svaka knjiga, na svakom mjestu, pri svakom predstavljanju privuÄe ljude, žive, a ne virtualne, upravo nositelje tih krhotina, nove luÄonoÅ”e u kojima gori plamiÄak i odjekuje vrisak Generala iz sudnice..
TeÅ”ko se ne upitati listajuÄi PeÄariÄeve i MeÄimorecove knjige o generalu Praljku, tisuÄe i tisuÄe zapisa, stotina razliÄitih ljudi iz svih dijelova svijeta, a sve Hrvata, a sve Hrvatica, može li izuzev izmeÄu korica njihovih knjiga, netko ujediniti taj potencijal, tu energiju, taj moralni imperativ i realnu snagu koja postoji na tolikim mjestima i u tolikim ljudima o Äemu upravo njih dvojica tako zorno svjedoÄe, a nema jasne matice koja bi odĀ tih tisuÄa izvorÄiÄa saÄinila vode kojima hrvatski narodĀ može zaploviti tragom slave i Äasti koja je ostala i iza generala Praljka.
I tolikoga mnoŔtva kroz hrvatsku povijest.
Upravo na tom pitanju sam shvatio zaÅ”to oni to rade, Å”to ih to pokreÄe, otkud im tolika energija i osjeÄaj da su superiorniji s tim svojim nastojanjima od cijeloga vidljivoga poretka stvari i dogaÄaja, koji nastoji pod svaku cijenu usitniti Å”to viÅ”e te krhotine vriska iz sudnice i toga svjetla i istrgnuti ih iz visina moralnih imperativa nad Hrvatskom, te uÄiniti svaki trag praÅ”inom ili pepelom.
Mora se neÄemu i nekamo težiti.
Njihove knjige bi se zato mirne duÅ”e mogle nazvati ā potraga za Hrvatskom.
PeÄariÄ i MeÄimorec ne taje i osoban odnos prema generalu Praljku, pa ni ljudsku bol koja ne prolazi tek tako sĀ vremenom, možda oÅ”trica boli otupljuje, ali utoliko viÅ”e razara ukoliko su razlozi vriska i žrtve sve oÄitiji, realniji, zloÄudniji i dublje u tkivu Hrvatske kako vrijeme viÅ”e prolazi, a jesu, pa je impresivno koliko su u misiji sakupljaÄa krhotina, ili luÄonoÅ”a, kako kome drago, predani ideji, autoritetu uzora i ideje, ne viktimizirajuÄi svoj odnos, samo ga usputno i uvijek sa svrhom i razlogom istiÄuÄi tu i tamo na predstavljanjima svojih knjiga. SvjedoÄio sam otvorenim dvojbama o tome imaju li pravo na svoju misiju u svijetlu tih uspomena, jer to misija jest, usprkos volji generla Praljka da se nad njega osobno prospe zaborav, kao Å”to je tražio prosipanje posmrtnoga pepela nad humcima Mirogoja. Te Äisto ljudske dvojbe PeÄariÄ i MeÄimorec su otklonili pred simbolikom, jer jasno oba znaju da Praljku nije bitan ni pogreb ni grob, ali usprkos tome Å”to je on rekao ili nije rekao, takoÄer znaju da ne bi umro za neÅ”to Å”to nije bitnije i od njega samoga.
A to neÅ”to valja pronaÄi.
Simbolika
Danas je to simbolika, a ona je neprocjenjiva i bez nje ne može opstojati ni jedno homogeno ljudsko druŔtvo. Hrvatskom narodu danas ta simbolika i povratak svojim uzorima treba kao zrak.
Zato ne dopuÅ”taju takvim dvojbama prolaz, i zato pripremaju knjige, objavljuju ih usprkos svemu, makar ponekadĀ izgledalo da taj proces i taj zahtjev nema smiraja.
A ima.
Ima, jer svaka knjiga, na svakom mjestu, pri svakom predstavljanju privuÄe ljude, žive, a ne virtualne, upravo nositelje tih krhotina, nove luÄonoÅ”e u kojima gori plamiÄak i odjekuje vrisak Generala iz sudnice, nositelje tih pojedinaÄnih svjetlosti s razliÄitih mjesta, koji Äe se kad tad spojiti u moÄno svjetlo nad Hrvatskom. Jer to svjetlo je oduvijek tu, samo valja izmeÄu plamiÄaka otkloniti zavjese da se posve ujedini i rasplamsa.
Ljudi njihovim tragom iskazuju diljem Hrvatske da nitko ne može ugasiti tisuÄe tih plamiÄaka, da vrisak iz sudnice nije umro, iako ponekad zamre, da se možda ne Äuje u svakome trenutku, kad se i luÄonoÅ”e zamore u svakodnevnici, ali ā tu je. Smisao ovoga Å”to rade PeÄariÄ i MeÄimorec jest u tome, Å”to gdje god doÄu dodatno potpale te plamiÄke, rasplamsaju ih, pa ih, ako ih ne mogu privremeno ponijeti sobom i snagom svoje volje ili moguÄnosti trenutno spojiti u zajedniÄko veliko svjetlo, ili veliku rijeku tisuÄa potoÄiÄa, prenose ih na sve veÄi brojĀ ljudi, jer to svjetlo je u svojoj neugasivosti ā prijenosno, traži utoÄiÅ”te u nekom savezu za dobro, kako bi rekao kardinal BozaniÄ u božiÄnoj poruci.
To Å”to PeÄariÄ i MeÄimorec rade je iskazivanje prjezira prema zlu, samoproglaÅ”enoj sili i sili za vremena, to je po svemu Å”to sam Äuo o Praljku, priliÄno sigurno njegov stvarni testament.
Äemu on služi i Äemu može poslužiti danas u Hrvatskoj?
PodsjeÄanju, za poÄetak.
I, stvaranju visokih kriterija.
Težnji k visokim kriterijima.
Povratku uzorima koje nam zlo u institucijama države i poretka nastoji otrgnuti iz memorije.
Praljak vrlo vjerojatno i vrlo izvjesno nije najveÄi vojskovoÄa u Hrvatskoj, niti u ovoj suvremenoj, a pogotovo u njenoj povijesti, a ipak se svojim Äinom ÄasniÄke Äasti i otporom zlu u oÄi, prometnuo u simbol. To je uspjevalo samo rijetkima, bez obzira koliko stvarno veliki bili i koliko su ratnih pobjeda izborili.
Za postati simbol trebao je pogodan trenutak.
I, trebala je ideja, na kojoj je nastao ili za koju vrijedi umrijeti.
Ideja
Praljak, kao i stotine sliÄnih ljudi, kao i tisuÄe junaka obrane Hrvatske od srpske agresije, koje najÄeÅ”Äe radi toga mraka ili lažnoga svjetla nad Hrvatskom gotovo ni ne primjeÄujemo iako su oko nas, obiÄni i živi, nikada ne bi postao simbol, usprkos svome obrazovanju, svojim talentima, svojoj volji i karakternim vrlinama, da iznad njega uĀ odreÄenom, povijesnom vremenu nije zablistala ideja, uz ideju Äovjek, a s idejom i Äovjekom ā povijesni genij njegovog naroda u punom sjaju.
Da nije bilo te ideje, ne bi bilo ni suÄenja, ni pokuÅ”aja poniženja, ne bi bilo ni prethodne slave, ne bi bilo Äasti kao kriterija i željenoga stnadarda hrvatskoga naroda, a da danas ima pretežito te ideje, kritiÄne razine Äasti u druÅ”tvenome obrascu, da ima vizije i povjerenja naroda i Äovjeka s vizijom, koliko je nema ā da je ne znam Å”to uradio Praljak ili bilo tko, ne bi bilo vrijedno trajne uspomene u nacionalnoj memoriji.
Niti jednoga slova a ne serijala knjiga.
Praljak je postao general zbog identifikacije s tom idejom, i prije svega zbog vjere u rijeÄ i Äovjeka, i u cilj, a sve to skupa zraÄilo je meÄusobnim povjerenjem Äovjeka i poretka, Äovjeka i države, Äovjeka i politike, zbog kojega je povjerenja hrvatska nacionalna memorija krcata nevjerojatnim ljudskim dostignuÄima, nevjerojatnim priÄama o Äasti, moralu, hrabrosti i požrtvovnosti. PriÄa o Praljku koju pronose luÄonoÅ”e PeÄariÄ i MeÄimorec zapravo je istinska priÄa o svim tim nepoznatim junacima i ljudskim sudbinama i osjeÄaj je nužnosti da se te priÄe i njihove poruke istrgnu od zaborava i brisanja iz nacionalne memorije. To Å”to su te priÄe, te istine, ti dogaÄaji potisnuti snagom kontroliranoga mraka pod svijetlima dirigiranoga poretka koji je ovladao nacionalnim institucijama, koje je tako nedavno utemeljio nacionalni zanos slijedeÄi ideju Äovjeka TuÄmana, nikako ne znaÄi da su lažna svjetla vjeÄna, a joÅ” manje znaÄi da su te priÄe i te vrline ā zaboravljene.
Nacionalna steÄevina
Nisu.
Iako tako izgleda.
Na taj raskorak, na tu opasnu raspuklinu upozorio je Praljak, jer postoje trenutci u kojima, ako se strane raspuklineĀ toliko udalje, da ih je nemoguÄe spojiti valjanim i poznatim mostovima, mirnim i civliziranim arhitektonskim rijeÅ”enjima, spajanje se dogaÄa uniÅ”tenjem jedne strane. A humanistima to nije prihvatljivo.
Nije ni ranjenom hrvatskom narodu.
Ja mogu, može meÄu nama tko god hoÄe upravo s tih pozicija, a može i kako želi na drugaÄiji kulturoloÅ”ki naÄin tumaÄiti i vrjednovati Praljkov Äin, jer taj Äin nije od trenutka nastanka u haÅ”koj sudnici viÅ”e ā njegov. To je hrvatska nacionalna steÄevina. Jest i svjetska, onoliko koliko to Hrvati uspiju ispriÄati na tisuÄe naÄina tome istome svijetu, koji bez sumnje viÅ”e nego ikada u poznatoj proÅ”losti ā treba takve priÄe radi ohrabrenja u nužnome i civilizacijskom sukobu s nametnutim lažnim i nestvarnim vrednotama, bolje reÄeno ā antivrednotama.
Iz svijesti da taj sukob traje priozlazi puni sadržaj rijeÄi ā s prijezirom odbacujem.
Taj iskazani prijezir PeÄariÄ i MeÄimorec ne dopuÅ”taju zaboraviti.
Jer Äovjek, humanist, nikada niÅ”ta ne odbacuje, a pogotovo s prijezirom, ako to nije vrijedno bezuvjetnogaĀ odbacivanja, ako nije bezuvjetno zlo, i ako nije vrijedno ā prijezira.
Prijezir je odnos prema naliÄju Äasti.
To je priziv vrhunskog moralnog imperativa.
Ljestvica Äasti
Praljak je toliko visoko, kao TuÄmanov general, general pobjedniÄke Hrvatske vojske, kao vojskovoÄa pobjedniÄkoga hrvatskoga naroda, pobjedniÄkoga ne samo zbog ratne pobjede devedesetih, nego možda joÅ” i viÅ”e zbog opstanka kroz stoljeÄa, ili nepristajanja na nestanak kako bi Hrvoje Hitrec rekao, uzdigao ljestvicu Äasti nad Hrvatsku, da iz perspektive uruÅ”enoga druÅ”tva, zapuÅ”tenih druÅ”tvenih standarda i kriterija, razorenih vrjednota u institucijama kojeĀ su neÄasnici zapoÄeli ciljano uruÅ”avati nakon odlaska povijesnog velikana TuÄmana s idejom koja je okupila narod i stvorila generale Äasnike, ta ljestvica izgleda nedostižno.
PeÄariÄ i MeÄimorec grade stepenice do nje svojim knjigama.
I svome narodu.
Jednu po jednu, strpljivo i sigurno.
A na stijeni.
Bez te Praljkove ljestvice hrvatski narod, bez te ljestvice u rukama i pod rukom hrvatskoga Äovjeka, u svakodnevnici, u ureÄenju druÅ”tvene komunikacijre i opÄih odnosa, bez te ljestvice u djelovanju i krvotoku državnih i druÅ”tvenih institucija ā nema povijesnih izgleda. Brojniji, a pogotovo puno brojniji narodi mogu puno viÅ”e izdržati takvo uruÅ”avanje, mogu svojom refleksnom snagom i stoljetnom izgradnjom obrambenih mehanizama, otrpjeti puno veÄe udare, razaranja, mogu podnijeti gaÅ”enje krhotina svijetlosti, ali malobrojni i izranjavani narodi s ranama koje im sene dopuÅ”taju zacijeliti ā ne mogu.
Od tih visokih standarda ovisi njihov opstanak.
Praljak je to znao.
PeÄariÄ i MeÄimorec to znaju.
Sve je manje Äasnika
Zato je Praljak vrisnuo, zato je poredak reagirao razbijajuÄi taj vrisak i pokuÅ”ajem gaÅ”enja svijetla,da se ne vidi poruka i Äuje zov u sred noÄi nad zemljom i narodom, a upravo zbog toga PeÄariÄ i MeÄimorec skupljaju krhotine, jer znaju da jedino s njima i s tisuÄama luÄonoÅ”a koje Äe potaÄi prenoÅ”enjem plamena mogu do ā Praljkove ljestvice kao druÅ”tveno primjenjivoga i neupitnoga standarda.
A koliko je to presudno za hrvatski narod svjedoÄimo svaki dan gledajuÄi prolaznike, koji su stjecajem okolnostiĀ iskoristili nedostatak istinske vizije i istinskog voÄe, proglasili se voÄama a svoje porive vizijama, sileÄi naciju na podÄinjenost umjesto na dragovoljno koraÄanje, nastojeÄi lažnim svijetlima zapravo proizvesti mrak u umovima ljudi, kako bi ih se moglo Å”to trajnije i sigurnije udaljiti od TuÄmanove ideje, ili Praljkove ljestvice.
Ta lažna vizija producira generale, ali i troÅ”i nekadaÅ”nje Äasnike, jer nema svoje autentiÄne supstance, niti ju može imati ikada netko ili neÅ”to Å”to ne stvara i Å”to je lažno u svojoj biti, nego crpi postojeÄi krvotok nastao na ideji i povjesti, ali ti generali za razliku od generala koji su slijedili veliku i stvarnu ideju ā nisu viÅ”e Äasnici.
Utoliko viÅ”e ukoliko pristaju na koraÄanje za lažnim, posve suprotnim idejama i vizijama lažnih proroka. Svijet je pun generala u svim oblastima ljudskoga djelovanja, ali, kako smo rekli, sve je manje ā Äasnika.
PeÄariÄ i MeÄimorec to znaju, jer su njih oba i generali i Äasnici u svojim izborima, u svojim poslanjima, jer su iza njih oba svjedoÄanstva da su se i mogli i znali uvijek opredijeliti za ā besmrtnu ideju i viziju.
I s prijezirom su odbacivali, kao i njihov pokojni prijatelj, lažne proroke i samozvane mesije.
Njihove knjige o Praljku sprjeÄavaju laž i razotkrivaju lažljivce
Knjige koje u seriji predstavljaju hrvatskom narodu, uvijek ili gotovo uvijek negdje na rubovima službene javnosti,Ā uvijek usprkos službenome državnome poretku i njegovim tokovima, istodobno s održavnjem svjetlosti i Å”irenjem toga plamena, na izravan i neumoljiv, nepotkupljiv i neupitan naÄin, donose sobom svojevrsnu lustraciju suvremenika, jer izmeÄu tih korica, najÄeÅ”Äe s podboÄenom glavom pokojnoga Generala koji to sve pažljivo promatra, govore o suvremenicima, rijeÄima ili Å”utnjom suvremenika. U oba sluÄaja prepuÅ”taju scenu suvremenicima, a sami govore, rijeÄima ili Å”utnjom. I svjedoÄe tko je Å”to, kada i gdje rekao, radio, tko nije rekao i radio a morao je ili je bio pozvan, tko sekako odnosio prema vrisku iz sudnice, prema svjetlosti koja je zabljesnula nad obamrlom Hrvatskom, i tko ju je spreman uzeti kao baklju i nositi sobom meÄu hrvatskim narodom.
Njihove knjige o Praljku sprjeÄavaju laž i razotkrivaju lažljivce.
Ostaju zabilježene rijeÄi, priÄe, pjesme, pisma, dogaÄaji, kolone ljudi, mjesta i gradovi, ali i laži, prijevare, muk i proizvodnja muka suvremenih lažnih vizionara.
Zato su te knjige dragocjene, zato je PeÄariÄeva i MeÄimorceva misija vrijedna i dostojna ā dubokoga poÅ”tovanja.
MarkoĀ LjubiÄ/HKV
Ā
[su_heading size=ā20ā³]PRILOG āĀ PISMO UREDNIÅ TVU PORTALAĀ KAMENJAR.COM[/su_heading]
Ā
PoŔtovano UredniŔtvo,
Doista me iznenadilo vaŔe pismo u kojem mi javljate o neugodnostima koje ste imali zbog objave predstavljanja knjiga o generalu Praljku:
| Naslov: | Re: Predstavljanje knjige |
| Datum: | Fri, 23 Mar 2018 19:28:47 +0100 |
| Å alje: | <[email protected]> |
| Prima: | Josip PecaricĀ <[email protected]> |
Ā
Zbog ove najaveĀ https://kamenjar.com/predstavljanje-dviju-knjiga-ii-i-iii-autora-akad-pecarica-i-dr-sc-m-medimorca-o-gen-praljku/
nam je danas facebook blokirao facebook stranicu, a ja sam dobio 30 dana blokade takoÄer!Ā š
OÄigledno, sam spomen na pokojnog generala, smeta! š
Da, danas kažnjavaju zbog najava predstavljanja knjiga i to onih o kojima je izvjestila Äak i HTV istog dana u Dnevniku 3., a i Laudato TV:
Ne tako davno palili su knjige ili zatvarali ako bi posjedovao neku ā po njima nepodobnu knjigu, zar ne?
Jasno je da im general Praljak ā blago reÄeno ā smeta. Sve rade da ga se uopÄe ne spominje, jer on nameÄe pitanje Å”to su hrvatske vlasti radile da bi pomogli njegovoj obrani.
āPomogliā, vjerojatno vas nasmijavam je su sve radili da mu odmognu, zar ne?
On je (umjesto njih) branio Hrbvatsku, a svojim Äinom samožrtvovanja tj. Äinom sebedarja pred cijelim svijetom poniÅ”tio sve zloÄinaÄke nakane tog āsudaā.
Dali su ogromne novce, dovele ogroman broj āstruÄnjakaā i save ih je general Praljak porazio. Kao da sam to i najavio joÅ”Ā 31. sijeÄnja 2002. na predstavljanju knjigeĀ Sramotni sud u Haagu:
Naime, umjesto da se general boji optužbi za navodne ratne zloÄine jer uviÄa kako je to sudstvo kojemu istina niÅ”ta ne znaÄi, pa se nevine ljude osuÄuje na drakonske lkazne, tužitelji i suci boje se suoÄiti s generalom jer znaju koliko Äe ispasti glupi i smijeÅ”ni.ā
Iste godine su u samom Sudu potvrdili istinitost mojih rijeÄi. O tome je nedavno svjedoÄila njegova odvjetnica Nika Pinter. Evo djela intervjua koji to pokazuje
:
Koliko mu je bilo opasno svjedoÄiti za Mladena NaletiliÄ Tutu? Djelovalo je kao da ga tužitelj, Kenneth Scott, iz pozicije svjedoka u predmetu NaletiliÄ uvlaÄi u poziciju optuženik u predmetu PrliÄā¦
ā Nije toĀ ScottĀ mogao uÄiniti, on nije bio dorastao Praljku. Äinjenica je da se upravo zato Å”to je Praljak bio suveren u predmetu NaletiliÄ, jako zamjerio Scottu. Uvjerena sam da je Scott imao Praljka kao svoj projekt. U jednom je trenutku sutkinjaĀ Maureen Harding ClarkĀ rekla Scottu: āKolega Scott, jako ste dugo odvjetnik, imate veliko iskustvo. No, morate znati da se u svojoj karijeri možete sresti s osobom koja je jaÄa od vasā. To je bio Praljak.
Ā Kada je to bilo?
ā Tijekom unakrsnog ispitivanja u sluÄaju NaletiliÄ. Scott tada nije uspio od Praljka dobiti niÅ”ta Å”to bi mu koristilo i mislim da je odatle proizlazila ta Scottova fiksacija na Praljka. Kasnije se to pokazalo i u suÄenju Praljku. Scott je bacao naoÄale, izlazio iz sudnice. Jednom je prilikom, usred rasprave, izaÅ”ao iz sudnice i u predmetu nije bilo tužitelja! Svi smo samo gledali Å”to se dogaÄa, ostavio je praznu tužilaÄku klupu. Sasvim nedoliÄno ponaÅ”anje i da je to napravio bilo tko od branitelja, bio bi kažnjen. Možda sam subjektivna, ali to se dogaÄalo. Mislim da je poÄetak Praljkove optužnice bilo to svjedoÄenje 2002. godine.
A kada vidimo ovakvo ponaÅ”anje jednog stranca, možeteĀ Ā zamisliti kako se zbog Praljka boje oni u RH koji su pomagali Haagu ili nisu niÅ”ta uÄinili da pomognu Praljko voj obrani.
PoÅ”tovana redakcijo, ima joÅ” jedan razlog zaÅ”to im se nije svidjela vaÅ”a najava predstavljanja knjiga o generalu Praljku. Naime vi ste u toj najavi stavili i rijeÄi Predsjednice RH o naÅ”em generalu. A na samom predstavljanju sam i ja govorio o tome kao o rijeÄima koji obavezuju:
āZapravo rijeÄi koje je Predsjednica izgovorila o generalu Praljku u politici koja se vodi razumom moraju biti obaveza i za nju i za sve politiÄare koji vode ovu državu. Nemože biti razumno reÄi tako neÅ”to o slavnom hrvatskom generalu pa potom prijeÄi preko toga zato Å”to je neki politiÄki sud koji su osnovali oni koji su podržavali i pomagali faÅ”istiÄku agresiju Srbije na Hrvatsku i koji je presudio na sramotan naÄin biti važniji od rijeÄi Predsjednice RH!
Ne može se razumna politika voditi na tako nerazuman naÄin.
Protuhrvatska politika voÄena je i prije Praljkova Äina samožrtvovanja i sebedarja. Sjetimo se samo napada na simbol Domovinskog rata āBojnu Äavoglaveā i uklanjanja spomen ploÄe hrvatskim braniteljima u Jasenovcu na zahtjev faÅ”istiÄkog agresora ā agresora koji su pred hrvatskim braniteljima bježali kao zeÄevi ā kako reÄe MiloÅ”eviÄ.
Ali ta protuhrvatska politika intenzivirana je poslije Praljkovog samožrtvovanja. Njegova snažna poruka o kojoj i govore ove knjige dovela je do toga.
Svjedoci smo joj iz dana u dan:
HoÄe zabraniti pozdrav ZDS s kojim su branjeni Vukovar, Dubrovnik, Å kabrnja, s kojim se branila Hrvatska, a veliÄa zvijezda s kojom su faÅ”istiÄki agresori napadali Vukovar, Dubrovnik, Å kabrnju, s kojim se napadala Hrvatska.
PrireÄuje se veliÄanstveni, ili ako hoÄete ponizni doÄek predsjedniku države koja je izvrÅ”ila faÅ”istiÄku agresiju na Hrvatsku i koji se posebno istakao u toj faÅ”istiÄkoj agresiji.
Ubrzano se ide na usvajanje protuhrvatske, protukrÅ”Äanske i protuprirodne Istambulske konvencije.ā
DanaŔnji prosvjed u Zagrebu pokazao je da je narod itekako svjestan toga!
Ili kako je na predstavljanju knjiga rekao prof. dr. sc. Miroslav TuÄman:Ā Podnaslovi ovih knjiga sve govore.Ā Ā A ti podnaslovi su:
U OBRANI HRVATSKOG NARODA
i
S PRIJEZIROM ODBACUJEMO VAÅ U PRESUDU.
Pitanje je znaju li hrvatski politiÄari Äitati i treba li im to netko objasniti.
S poŔtovanjem,
Akademik Josip PeÄariÄ