Pratite nas

Kronika

Matija Žigrović – Prva svećenička žrtva od partizanskog boljševizma u Hrvatskom Zagorju

Objavljeno

na

Župnika Matiju Žigrovića treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od partizanskog boljševizma u Hrvatskom Zagorju još sredinom 1943. godine, čija su meta naročito bili katolički svećenici i vjernici. Ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo je samo izljev strahovite mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko.

Mržnja komunističkih partizana prema Katoličkoj Crkvi, a shodno tome i Hrvatima, bila je toliko velika da su poslije II. svjetskog rata počinili genocid čiji je krvavi početak bio na Bleiburškom polju. 

Pokojni župnik Antun Pen, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: “Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.”

Vlč. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo.

Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini, piše komunistickizlocini.net

Ubojstva svećenika – uobičajena partizanska praksa

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije (plus 200-ak angažiranih laika i 31 časna sestra).

Župnika pl. Matiju Žigrovića, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju.

Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom.

Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda (a tako je i danas op.)

To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika vlč. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a  poneka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Ubojstvo velečasnog Žigrovića – grozota kakvu Zagorje ne pamti do tada

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije vlč. Žigrovića ostalo zapisano sljedeće: Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti – zbog njegove grozote – cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić – šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija… Unatoč svoje tjelesne jakosti, – a i duševno nije mnogo zaostajao – bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše – narodni svećenik, obljubljen među narodom gdje je i službovao.

20150602-hkv-skrinja-17Tijelo ubijenog svećenika Žigrovića; photo: komunistickizlocini.net

Zatim Katolički list 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega – ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko… Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami…

Glasilo Hrvatski narod 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.

Paklenska mržnja ateističkog komunizma katolicima i Hrvatima

Puno godina kasnije, Glas Koncila 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku “Kako je ubijen svećenik Žigrović” navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje – zločinačko dijelo partizana – ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću – što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja.

Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojni župnik Antun Pen, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Ubojstvo svećenika – slika mržnje zločinačkog partizanskog boljševizma

Također župnik Pen je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo”.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Macelj

Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen (x), pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.

Pjesma mučeniku vlč. Matiji Žigroviću (ubijenom od boljševika)

To bilo jednom davno

U doba kletog Tita

Kad ‘kraljevstvo’ mu slavno

Tvorila grešna svita

Crvena petokraka.

To bilo tokom rata

U vrijeme smrtnih groza

Kad Crkva u Hrvata

Trpjela silu Broza –

Pet desetljeća mraka.

Pregorke uspomene

I rane što još bole,

Ta priča što no krene

U srž istine gole

Put zagorskoga brega.

Župa Gornje Jesenje

Pradjeda mrtvog slika,

Barjak, sveto znamenje,

Hrvatskog roda dika –

Sinovi Svevišnjega.

Ovčice Kristu vjerne

Pastira slijede svoga,

Seljačke duše smjerne

Poštuju zakon Boga

I kamen svetih međa.

Pastir im plemeniti

Njinoga roda fela

Poštenjem ime kiti,

A sred ponosnog čela

Trobojka blista pređa.

Domaći partizani

Raspela mrzitelji

Svezaše kao tata

Po druga Tita želji

Matiju Žigrovića.

I bilo groznih čina

Sotonskih uživanja,

Muka hrvatskog sina

Od Krista ništa manja,

Muka nedužnog bića.

Konj ga o repu vuko,

Zlotvor gulio tijelo

Rane solio, tuko,

Biće mu satro cijelo

U ime svog maršala.

A on, sred strašnih jada

Ko janje bezazleno

Patnju trpio rada

Za stado ucviljeno

Za Krista, ideala

I morao je mrijeti

Zbog vjere i svog roda,

Al’ trpi zloduh kleti

Kom vrag za nogom hoda,

Kom luđačke su oči;

Koj’ će samrtnog časa

Savjesti glase slušat

I lagati si kušat

Da duši bit će spasa

Kad sudu Pravde kroči.

Neće l’ crven drugari

Zaštit vjernog brata,

I čarobnim štapićem

Izbrisat krv Hrvata,

Sakriti zbilje grozu?

Moćna šaka ‘staroga’

Jugoslavije tvorca

Neće l’ branit na sudu

Komunističkog borca

Do smrti vjernog, Brozu?

Zbilo se jednom davno,

Al’ spomen gorak osta,

Što ludim’ bilo slavno

Pametnim’ ruglo posta –

Krvnik je sluga vraga.

Nek narod vječno pamti

Izrode našeg praga,

Dane krvoprolića.

Nek u sjećanju nosi

Časnoga mučenika

Župe Gornje Jesenje –

Matiju Žigrovića.

 

Marija Dubravac Brisbane

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Tužiteljstvu BiH dostavljena zamolba Hrvatske za izručenjem Zdravka Mamića

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo pravosuđa Bosne i Hercegovine dostavilo je Tužiteljstvu BiH zamolbu Hrvatske za izručenjem bivšeg Dinamova čelnika Zdravka Mamića, potvrđeno je u petak za Hinu iz Suda BiH koji treba donijeti odluku o tome jesu li ispunjeni uvjeti za to.

“Ministarstvo pravosuđa BiH obavijestilo je Sud BiH da je molba za izručenje s prilozima dostavljena Tužiteljstvu BiH na postupanje”, navodi se u odgovoru Suda BiH na upit o statusu Mamićeva slučaja.

Sud BiH je 11. lipnja odbio zahtjev da se Mamiću odredi pritvor na temelju tjeralice koju je za njim raspisala Hrvatska, ali mu je odredio mjeru oduzimanja putnih isprava BiH i obvezu redovitog javljanja policijskoj postaji u Čitluku.

Idući korak je odluka o tome može li on biti izručen, a nakon što Tužiteljstvo BiH na temelju zahtjeva iz Hrvatske zauzme stajalište o tome, održat će se ročište pred Sudom BiH koje donosi odluku jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje na temelju međudržavnog sporazuma koji su Hrvatska i BiH sklopile 2012. godine.

Konačna odluka o tome hoće li Mamić biti izručen ipak ovisi o tome hoće li je potpisati ministar pravosuđa BiH.

Izručenje Mamića Hrvatska traži na temelju druge optužnice koja je protiv njega potvrđena pred Županijskim sudom u Osijeku. Osim Mamića optuženi su i njegov sin Mario, brat Zoran, bivši direktor Dinama Damir Vrbanović, poduzetnici Sandro Stipančić i Igor Krota te menadžer Nikky Artur Vuksan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Nastavljeno suđenje za zločin u Križančevom selu – Zarobljeni pripadnici HVO-a. su mučeni, trovani, strijeljani…

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci Tužiteljstva govorili su o saznanjima u vezi s ubojstvima 12 zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s područja Križančevog Sela kod Viteza.

Himzo Šipčić kazao je da je, kao pripadnik 325. brigade tzv. Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), 22. prosinca 1993. sudjelovao u akciji na području Križančevog Sela. On je rekao da su osim njegove, u akciji sudjelovale i druge jedinice, prenosi Dnevnik.ba.

Svjedok je kazao da je oko 12 sati krenuo jer je čuo da su zarobljena tri hrvatska vojnika, među kojima i njegov komšija Jozo Badrov. Naveo je da je otišao u Počulicu, gdje je bilo zapovjedništvo postrojbe, i da se raspitivao, ali da su mu rekli da nema zarobljenika.

Šipčić je kazao kako je čuo razne priče o zarobljenim pripadnicima HVO-a. Naveo je da je čuo kako je njih deset do 15 strijeljano, ali i da su razmijenjeni te mučeni, ispitivani, otrovani i skidani goli.

Kao počinitelji ubojstava, kako je rekao, spominjali su se Almir Sarajlić te Šaćir i Sadik Omanović.

“Ja to ne mogu vjerovati. Ja te ljude znam čitav život”, kazao je Šipčić, koji je u rodbinskim vezama sa Sarajlićem.

Na pitanje tužitelja Ivana Matešića je li mu poznato da su ti ljudi – za koje “ne može vjerovati” – 1992. godine bili u zatvoru zbog ubojstva, svjedok je odgovorio da nije.

Uz Sarajlića i Omanoviće, Tužiteljstvo BiH tereti Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića i Kasima Kavazovića za ubojstva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade tzv. ABiH, Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro pomoćnik zapovjednika za sigurnost i Nurković pomoćnik zapovjednika za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Mirsad Muratović prisjetio se kako je sa suborcima za vrijeme akcije došao do starih rovova HVO-a i kako su vidjeli da trojica neprijateljskih vojnika mašu.

On je izjavio da im je dao znak da bježe prema njegovom položaju, što su oni i učinili. Po tu trojicu vojnika za sat ili dva su došli, koliko se sjeća, vojni policajci.

Na pitanje Obrane je potvrdio da je u rovu bio i Šaćir Omanović i da nije imao neprijateljske namjere prema vojnicima koji su se predali.

Svjedok je rekao da se jedna grupa pripadnika HVO-a branila dok je imala municije, a da su se onda predali. On je čuo da su strijeljani i da ih je bilo 12.

Muratović je ispričao da je, kada je nakon akcije krenuo kući, “u našim rovovima, kraj asfalta” vidio mrtva tijela na gomili.

Svjedok je kazao da u akciji nije vidio Sarajlića, ali da je čuo kako viče “tekbir”. Na pitanje Obrane, precizirao je da su tada bili udaljeni oko 200 metara.

Muratović nije mogao objasniti zbog čega u iskazu datom 2017. godine nije spominjao 12 zarobljenih vojnika, eksplicitno odgovarajući da mu nije poznato da je bilo drugih zarobljenih, osim trojice s kojima su bili zajedno u rovu.

Svjedok Vinko Livančić prisjetio se kako je s kolegom krenuo sa smjene na crti kada je počeo napad tzv. ABiH. Dok su trčali, svjedok je ranjen u nogu, a kolega je poginuo.

On je izjavio da je s crte na kojoj je on bio, njih devet ostalo živo, a samo jedan ili dva koji nisu ranjeni.

Livančić je rekao da su njegov zet i još dvojica zarobljeni i, kako je čuo, Mirsad Muratović je kazao da im ne smije ništa faliti. Prema saznanjima svjedoka, njih trojica su odvedeni, a zet se nakon dva mjeseca vratio “napola mrtav”, jer je bio tučen.

Svjedok je rekao da je njegova obitelj živjela u Donjoj Dubravici i da su izbjegli kad je bio napad. On je kazao da su tu živjele i druge obitelji. Linije su bile udaljene 300 do 400 metara, rekao je, ali on nije imao gdje izmjestiti suprugu i djecu.

Suđenje se nastavlja 6. rujna./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari