Pratite nas

Razgovor

Miklenić: Smeta im sve što jača hrvatski identitet

Objavljeno

na

Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta, rekao je u posebnom razgovoru za naš portal mons. Ivan Miklenić. Time je i glavni urednik Glasa Koncila potvrdio strahove mnogih kako trenutna zbivanja nisu samo plod hrvatskih ‘nesnalaženja’, nego dio puno opasnijeg sustava razvodnjavanja hrvatskoga identiteta i državnosti. Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema, poručio je u razgovoru za HKV mons. Miklenić.

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila

U jednoj od posljednjih kolumna u „Glasu Koncila” napisali ste da su odmah po oslobođenju okupiranih dijelova Republike Hrvatske organizirane interesne skupine, kao i državna politika od 2000. godine, nametnule Hrvatskoj svojevrsnu luđačku košulju, zarobile ju iznutra te ju ne prestaju gušiti. Danas se u Sjedinjenim Američkim Državama uobičajilo govoriti o utjecaju tzv. duboke države. Možemo li slično reći da je i u Hrvatskoj duboka država, dobrim dijelom naslijeđena iz bivše države, akter spomenutih procesa nakon 2000. godine?

U današnjoj Hrvatskoj može se govoriti o utjecaju tzv. duboke države s tim da, za razliku od država stare ili trajne demokracije – u kojima je taj utjecaj autohton, nacionalan, svojstven određenoj vlastitoj državi – u Hrvatskoj nije na djelu autohtoni, nacionalni utjecaj nego utjecaj bivše savezne komunističke države, njezinih kadrova i njezinih obavještajnih služba. Stoga je Hrvatska, odnosno hrvatski narod, u puno nepovoljnijem položaju te ne može na izborima na vlast dovesti garnituru koja bi bila imuna na taj utjecaj i koja bi počela stvarno ostvarivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese.

Odbijanje nužno potrebne promjene izbornoga sustava, kao i odbijanje referenduma koji je to trebao pospješiti, dokaz je da se Hrvatskoj ne dopušta izlazak iz nametnute luđačke košulje. Premda mnogi čelnici političkih strančica možda toga nisu svjesni, samo postojanje tolikih minornih političkih stranaka također je dokaz toga naslijeđenoga, ali i danas njegovanoga utjecaja koji se njeguje i promovira svim dopustivim i nedopustivim sredstvima. Ne može Hrvatska biti slobodna, tj. oslobođena luđačke košulje sve dok se ne pojave stvarno slobodne, radikalno demokratske stranke u kojima će doći do izražaja stvarne težnje slobodnih i općemu dobru orijentiranih hrvatskih građana.

Svijet je danas usred velikih geopolitičkih previranja koja izazivaju doslovce tektonske poremećaje međunarodne scene, što dodatno sigurnosno usložnjavaju masovne migracije. U isto vrijeme Hrvatskoj se i dalje kao krucijalne teme nameću one vezane uz Drugi svjetski rat kojima se manipulira na veoma primitivan način, kao za vrijeme Jugoslavije. Kako to komentirate i kako se tu blokadu može dignuti?

Današnja je Hrvatska uvelike samo formalno demokratska, samo formalno djeliteljica europske pravne stečevine i samo formalno nezavisna pa i nije faktor ili akter relevantnih geopolitičkih previranja. Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Vraćanje na Drugi svjetski rat, što je dominanta službene državne i crkvene srbijanske politike, način je slabljenja Hrvatske kao nezavisne države i učvršćivanja nametnute luđačke košulje.

Vraćanje na Drugi svjetski rat svjesno je potiskivanje samoga oslobodilačkoga Domovinskoga rata i njegovih posljedica, tj. prihvaćanja da je Domovinski rat zaista jedan i isključivi temelj sadašnje samostalne Republike Hrvatske. Hrvatska je historiografija, znanstveno i nepristrano, već do sada razobličila brojne krivotvorine, konstrukte i manipulacije hrvatskom prošlošću, no skriveni „gospodari“ Hrvatske ne dopuštaju da ta otkrivena povijesna istina postane glavna struja javnoga mnijenja u Hrvatskoj pa zato njeguje komemoracije kao što su Breznička šuma, Srb ili, u najnovije vrijeme, tobožnje oslobađanje djece iz ustaškoga logora u Jastrebarskom…

Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema. Svaki političar koji se bavi s NDH, toliko puta osuđenim ustaškim zločinima i pozdravom „Za dom spremni“ svjesno ili nesvjesno daje svoj doprinos učvršćenju luđačke košulje i razvodnjavanju hrvatskoga identiteta i državnosti. No utjeha je što se istinu ne može ubiti i što ona uvijek, kad-tad, pobjeđuje!

Zanimljivo je da u manipuliranju povijesnim temama prednjače one snage koje ste Vi okvalificirali kao one koje se nikada nisu pomirile s postojanjem hrvatske države te nostalgično zagovaraju bivšu zajednicu republika ili novi oblik povezivanja „na ovim prostorima”. Ne bi li Hrvatskoj bilo više u interesu povezivanje s državama katoličke srednje Europe s kojima dijelimo, osim stoljeća zajedničke prošlosti, vrlo slične probleme u ovim složenim vremenima?

Kad bi Hrvatska imala vlast koja suosjeća s bilom hrvatskoga naroda, onda bi hrvatska diplomacija sve činila da se umnože, učvrste i prodube veze sa svim srednjoeuropskim zemljama u kojima prevladava katolištvo. To je hrvatski prirodni europski i susjedski kontekst, kako baštinjeni tako i aktualni po suvremenim procesima. Iz tog konteksta Hrvatska je bila izvučena samo u doba jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, a cijenu toga plaća i danas i još će se dugo morati opirati nenaravnim integracijama. Uz političko, nužno je gospodarsko, kulturno, športsko, medijsko i ino povezivanje s tim zemljama i društvima i to bi bilo na dobrobit ne samo Hrvatske i tih zemalja nego i Europske unije i čitave Europe. Takvo povezivanje ne bi bilo niti bi trebalo biti na štetu razvijanja dobrosusjedskih i bilateralnih odnosa s drugim državama.

Osvrćući se na snage koje se ne mire s postojanjem hrvatske države spomenuli ste i napade na hrvatski jezik. Zašto im toliko smeta hrvatski jezik pa mu i danas niječu posebnost ili objavljuju deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku?

Onima koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju smeta sve što jača hrvatski nacionalni i kulturni identitet, pa tako i hrvatski jezik. Ne događa se slučajno u Hrvatskoj toliko forsiranje anglizama; nije Hrvatska slučajno bez obvezujućega pravopisa, ne uči se slučajno tako malo, u usporedbi s drugim državama, hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama, ne „proizvode“ se na visokoškolskim ustanovama slučajno akademičari koji su hrvatski nepismeni ili polupismeni… Hrvatski jezik jedan je od stupova hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta, pa je među prvim stvarnostima na udaru svih onih koji žele Hrvatsku utopiti u nekoj novoj „balkanskoj krčmi“.

Hrvatska rapidno gubi stanovništvo, uz katastrofalne demografske pokazatelje. Međutim, kako ste i sami nedavno primijetili, problem demografskoga topljenja europskih autentičnih naroda nije nov te ga se pokušava nadoknađivati dovođenjem stranih radnika. Kamo, po Vašem mišljenju, vode takvi procesi? Hoće li Europa izgubiti svoj identitet, kulturnu, ekonomsku i socijalnu održivost, s obzirom na to da već danas neki dijelovi Europe sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku, dok istovremeno ta područja svijeta tonu u sve dublji kaos, ratove i bijedu?

U povijesti je bilo više visokih civilizacija koje su doživjele potpuni krah i nestanak. Ako se započeti procesi nastave i intenziviraju, i ako se Europljani ne vrate svojoj izvornoj naravi i kulturi koju su stvorili u simbiozi s kršćanstvom, i Europu, što znači i Hrvatsku, čeka takav ishod. Još uvijek ima vremena i mogućnosti da se za onih 70 milijuna ljudi bez krova nad glavom u njihovim domovima omogući čovjeka dostojan život, no pitanje je ima li za to političke volje na svjetskoj razini. Ideolozi globalizma u ovo doba koriste se svim sredstvima, pa i teškim sudbinama ljudi koji su prisiljeni napustiti svoj dom, zavičaj i svoju domovinu, pa te ljude pretvaraju u svoje sredstvo za razaranje nacionalnih, kulturnih i vjerskih identiteta.

U hrvatskom medijskom prostoru možemo pratiti sve agresivnije napade na Katoličku Crkvu. Crkva nije samo božanska, nego i ljudska institucija, pa naravno da ima i pogrješaka. No čini se kako se u mnogim slučajevima radi o iracionalnoj mržnji prema instituciji koja je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju. Možemo li opravdano govoriti o kršćanofobiji u hrvatskom javnom životu, koja svoju snagu crpi i iz trendova u pojedinim zapadnim zemljama? Što tu Crkva može učiniti?

Katolička Crkva u hrvatskoj medijskoj javnosti, osobito inficiranoj instrumentaliziranom i ideologiziranom glavnom medijskom strujom, na udaru je kako ideologa jugoslavenske komunističke matrice tako i novih agenata suvremene zapadne kulturne i ideološke revolucije. Katolička Crkva, a to su svi njezini članovi, svakako ima uz božanski i osobito vidljivi ljudski element, te je svako medijsko prozivanje za stvarnu slabost, zlo ili zločin u crkvenim redovima, zapravo Božja proročka opomena i članovi Crkve za takvu kritiku moraju biti zahvalni i novinarima i medijima.

Sva druga podmetanja, ocrnjivanja, manipuliranja i konstruiranja protiv Crkve i pojedinih članova Crkve treba gledati kao isključive ideološke napade te ih svaki čovjek dobre volje, otvoren istini, treba osuditi. Katolička Crkva u Hrvatskoj treba učiniti sve što je moguće da u redovima njezinih članova bude što manje slabosti, pogotovo zla ili zločina, a istodobno treba biti spremna primiti i ideološke udarce. Zar nije Isus navijestio: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ – kako je zapisao evanđelist Ivan?

Ove ste godine dobili nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva katoličkih novinara, na čemu Vam iskreno čestitamo. Iza sebe imate bogato novinarsko i uredničko iskustvo. Kako iz te pozicije gledate na stanje u hrvatskom medijskom prostoru? Može li Hrvatska uopće naprijed s ovakvim „mainstream” medijima kakve imamo u našoj državi i kako ovo stanje barem djelomično promijeniti?

Hrvatski mediji, čast iznimkama kojih, hvala Bogu, ipak ima, po mom uvjerenju jedan su od najgorih segmenta društvenoga života u suvremenoj Hrvatskoj. Umjesto da svi mediji budu sustavno i principijelno u službi općega dobra, oslobađanja hrvatskih građana i društva od svih zarobljenosti, osobito političkih, ideoloških i materijalističkih, u službi legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa (što nipošto ne isključuje stvarno dobro svih ljudi u Hrvatskoj), „mainstream” mediji produžena su ruka onih koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju.

„Mainstream” mediji umjesto promicanja univerzalnih vrjednota, stvarnoga humanizma i zajedničkoga dobra prečesto promiču interese pojedinih interesnih skupina, zasade starih i novih ideologija te više ili manje prikrivenu u svojoj biti antihrvatsku politiku i kulturu. S takvim „mainstream” medijima Hrvatska nikako ne može na zelenu granu i toga moraju postati svjesni i svi oni koji žele dobro hrvatskomu narodu i Hrvatskoj. Svi koji mogu pozvani su sve učiniti da barem javni servis bude stvarno u službi općega dobra, legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa te da bude lišen sadašnje nepodnošljive pristranosti, kako političke tako i ideološke.

D. Dijanović, O. Barišić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Nisam nimalo sarkastičan kada kažem da su reakcije na moju izjavu ohrabrujuće

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac gostovao je u emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” u kojoj je među ostalim, prokomentiralo različita shvaćanja svog posljednjeg istupa, točnije njegove konferencije za novinare.

Rekao je da su “reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za njega ohrabrujuće i poticajne”. Na pitanje je li sarkastičan kada to kaže, odgovara: “Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno”.

Donosimo razgovor u cijelosti.

● Traženi ste posljednjih dana, reakcije se ne stišavaju ni nakon konferencije za novinare, različita su shvaćanja vašeg posljednjeg istupa i uglavnom se dijele na one koji kažu da ste reterirali na konferenciji za novinare i one koji tvrde da se tu ništa nije promijenilo i da i dalje zahtijevaju ispriku. Jeste li se ispričali ili niste?

– Ponovit ću nekoliko stvari. Prvo, naša press konferencija bila je u povodu akata nasilja prema pripadnicima srpske zajednice koji su se zaredali u proteklim tjednima i mjesecima i bili smo pod dojmom svega toga, posebno nasilnih fizičkih napada na obitelji i djecu u selu Uzdolje kraj Knina. Drugo, reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za mene je ohrabrujuća i poticajna, odgovorio je Pupovac.

● Jeste li sarkastični kada to kažete?

– Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno. Neovisno o tome kakve su orijentacije ti mogući glasovi, mislim da je to stvar jednog unutrašnjeg moralnog osjećaja kod ljudi koji ne žele da ih se povezuje s takvim povijesnim zlom i s takvim povijesnim teretom. Neovisno doista o tome tko stoji iza kojega glasa.

● Ali većina tih koji su se javili zapravo su ovorili o tome kako ste vi povukli tu paralelu i da im je to neprihvatljivo.

– Moje povlačenje paralele ili izražavanje straha ili bojazni, bolje reći, kao hrvatskog patriota, ako smijem i ako ima smisla da ja to ponovim još jedanput kao što sam to rekao na tadašnjoj pressici, jeste bojazan da se ideologija mržnje i nasilja ne proširi do te mjere da današnja europska Hrvatska ne počinje u nečemu nalikovati na tu zloguku i zločinačku kvislinšku tvorevinu koja se zove NDH.

Ekstremni desničarski politički pokreti i glasovi u našoj zemlji toliko jačaju, doveli su proteklih godina do toga da se više ne zna što je dopušteno, što nije dopušteno, što je u skladu sa zakonom , što nije u skladu sa zakonu, nastoje do kraja relativizirati sustav vrijednosti koji se u ovoj zemlji , recimo tako, od njezinih početaka, ali osobito od 1996., 2000., 2003. pa sve negdje do 2013. i 2014. znao.

Dakle, nismo bili najbolja pravna država, nismo bili ni najuređenija država, ali se nekako znalo što je dopušteno, što nije, što je u skladu sa zakonom, a što nije u skladu sa zakonom. Nismo imali tolike terete pokušaja da se nametne jedna loša prošlost kao zamjena za to da svi radimo za bolju budućnost.

● Kažete da izrazito jačaju desne opcije, taj desni dio spektra, međutim prema anketama se to ne vidi. Istraživanje mišljenja građana pokazuje da oni imaju zapravo zanemarujuće postotke, dakle da to nije nekakav dominantni ili rastući trend.

– To je zato što postoji znatan dio demokratske Hrvatske koji šuti. A oni su glasni. A kad već govorimo o tome – oko čega se zapravo u kojem se to prostoru, u kojem se to korneru bije bitka za predsjedničke izbore, posebno kada je posrijedi bitka između kandidata desno od centra. Na kojim to pitanjima?

Na pitanjima tko je bliži toj zlogukoj i zločinačkoj prošlosti, tko će više pljunuti na predstavnike Srba, tko će stvoriti, dodati još jedan glas više u antimanjinskoj, posebno antisrpskoj atmosferi. To vama nije dovoljan znak da se zemja u svojoj političkoj kulturi i svojem političkom sustavu vrijednosti nalazi u situaciji u kojoj se nije nalazila ne godinama nego se nije nalazila od 1995. ili 1996.?, upitao je Pupovac.

● Ali ostaje pitanje tko diktira to raspoloženje, tko vodi zemlju i tko upozorava na sve to. Ako to dolazi samo od vas, to znači da nitko drugi to ne prepoznaje kao problem, ali vas prepoznaju kao problem.

– Ništa nije neobično da onoga tko donosi loše vijesti nastoje kazniti zato što donosi loše vijesti. I da se ne želi prepoznati loše vijesti, nego se kaže onaj tko donosi loše vijesti, taj je loš. On je loš dečko, idemo njega tući, idemo njega napadati i da njega nema, sve bi bilo dobro. Kod nas u našoj zemlji, koliko god neki osporavali da to mogu reći, ali im neću to dopustiti jer ovo jeste moja zemlja i posvetio sam joj 30 godina najboljeg dijela onoga što sam kao čovjek u svojem biološkom i intelektualnom smislu mogao.

U ovoj zemlji se stvara kultura da je važnije kakva je slika koju stvaramo o sebi i svojoj zemlji nego kakav je stvaran život i stvarno stanje u našoj zemlji. Pa onda kada se pojavi netko tko kaže pustimo sliku, vodimo brigu o stvarnom životu i stvarnom stanju, e, onda je taj veći problem, veća nevolja nego li ta slika i to stanje. I to se jednostavno mora dogoditi. I kad kažete da sam sam, ja ne osjećam da sam sam. Ja na ulici srećem ljude, i muškarce i žene, koji mi pokazuju da nisam sam. I osjećam da ne živim u zarobljenom gradu, nego u gradu u kojem ima dovoljno slobode za različita mišljenja, za raspravu kakvo je stanje u našoj zemlji, za razliku od nekih koji bi htjeli uvesti verbalni delikt.
●  Kad smo kod toga jeste li sami ili niste sami, premijer Plenković je rekao da ste se na svoj način i u svojem stilu ogradili od usporedbe Hrvatske i NDH, da je shvatio da ne smatrate da je Hrvatska faktor nestabilnosti i da nije Vlada ta koja kreira klimu nesnošljivosti u društvu i na neki način poručio da tu priču smatra završenom. no, izvori iz Vlade, sudeći prema medijima, tvrde da bi bilo dobro da se Pupovac malo jače ogradio, ali vidi se da se ipak povukao. Ono što je jučer obilježilo dan, to je konferencija za novinare HVIDR-e koja je i dalje nezadovoljna i koja svoj zahtjev za raskid koalicije proširuje na zahtjev za očitovanje ministra pravosuđa Bošnjakovića postoje li elementi kaznenog djela u onome što ste izgovorili i još su rekli: SDSS nije poželjna stranka u Hrvatskoj, “Za dom spremni” Pupovcu smeta, ali ustaške kune u džepu mu ne smetaju. E, sad, s jedne su strane ti ljudi koji vam eventualno daju podršku na ulici i na druge načine, ali s druge strane ovo su javne poruke koje izlaze kroz medije.

– To što se kreira u javnosti je jedno stanje i jedna stvarnost. To je politička borba između različitih političkih i nepolitičkih aktera. A ja znam i osjećam, slobodno mogu reći, bilo ljudi kojima je toga dosta. Da su, kako je svojedobno ne misleći na Srbe u Hrvatskoj nego na Srbe ukupno, Zoran Milanović rekao šaka jada i ja među njima najveći hrvatski problem, pokraj svih problema koje Hrvatska ima. Ali to neće biti tako i nećemo ići vodom na te mlinice koje bi htjele da time melju brašno, bilo da su predsjednički kandidati, bilo da su predstavnici organizacija koje nisu političke, ali bi htjele krojiti politiku. Mogu samo kazati da u demokratskim društvima svatko ima pravo glasa i pluralizam to pretpostavlja. U demokratskim društvima zna se tko može zabraniti djelovanje političkih stranaka. U mirnodopskim uvjetima zna se koja je uloga bivših i aktivnih vojnih osoba. Kod nas u posljednjih pet-šest godina to se ne zna. Hrvatska treba mir. Hrvatska treba sve ljude da iskoriste potencijale mira kako bi se sabrala i počela raditi na svojoj budućnosti. Prošlosti kakva god ona bila nam je dosta i moramo je na trezven i miran način smjestiti tamo gdje joj treba biti mjesto. Inače, ne bih htio biti zloguk, takve snage će nas samo odvući dalje od onoga što nam nudi bilo koju perspektivu. Kad govorim o tim snagama, mislim na različite grupacije koje žele ograničiti politički pluralizam. To su jučer radile SDP-u kad je bio na vlasti, to sada rade proeuropskom HDZ-u kada je na vlasti.

 I predsjednica države vam se obratila, držeći, citiram, to svojom obvezom i zbog desetak tisuća pripadnika srpske nacionalnosti u ratu koji su potvrdili svoje domoljublje i nikada ga nisu narušili moralnim patroniziranjem, a posebice ne političkim ucjenjivanjem.

– Znate, u diplomaciji, kažu moji prijatelji diplomati, postoji pravilo da kad vam netko dva puta pošalje jedno te isto pismo, da ga onda nemate potrebe ni čitati niti na njega odgovarati.

●  Ali niste odgovorili prvi put pa je poslano ponovno.

– Prvi put kad sam poslao pismo, poslao sam ga privatno, za unutrašnju raspravu i obaviještenost predsjednice. Tko je tada predsjednici savjetovao da ona javno objavi pismo i napadne me, ja to ne znam. Samo mogu reći da ne kanim odgovarati na tu vrstu pisama. Dobro sam ga pročitao, dobro sam ga zapamtio i shvatio poruke. I razumijem ja što znači kad vam vrhovna  zapovjednica Oružnih snaga šalje pismo. Meni zastupniku u Hrvatskom saboru, pripadniku nacionalne manjine. Veoma dobro znam što znači kad vam vrhovna zapovjednica Oružnih snaga šalje tu vrstu poruke.

● Što znači…?

– Rekao sam što znači.

● Kako ste vi to shvatili, smatrate li to prijetnjom? Zoran Milanović je rekao  “ona njemu prijeti”.

– Još jedanput ću ponoviti. I ondje je mlin koji melje za funkciju predsjedničkih izbora. Ni svoj prst, a kamoli svoju nogu, u taj mlin ne kanim staviti. Neka im je sa srećom, što se izbora tiče, ali na meni političke poene neće zarađivati.

● Evidentno je da su svi imali potrebu referirati se na to. Zanimljivo je da je Zoran Milanović kao predsjednički kandidat SDP-a pokazao razumijevanje za vaš istup, ali Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, rekao je da je ljubav između vas i Plenkovića velika i neobjašnjiva te da mu nije jasno zašto SDSS podržava vladajuću većinu, očito se radi o osobnom interesu i da ste uvijek izabrali ostati na vlasti, a ne na strani Srba.

– Ako Davor Bernardić očekuje da ja srušim Plenkovića i ako neki drugi očekuju da ja srušim Vučića, onda je sasvim realno očekivati da će sutra doći neki koji će tržiti da srušim Trumpa i Putina zajedno i da pride zaustavim klimatske promjene. Ja naravno cijenim tu vrstu visokog mišljenja o mojoj moći i snazi u hrvatskoj politici, pa i šire, koliko mogu shvatiti, ali ih moram razočarati. S onoliko moći koliko je ja imam donosim sam odluke o tome što ću s njom činiti, zajedno sa svojim stranačkim i nestranačkim rukovodstvom. Ničijom tuđom pameti, ni unutar ni izvan zemlje, koliko god neki sumnjali ili me javno optuživali da je drugačije. Govorim svojim riječima, a ne tuđim. Mislim svojom glavom, a ne tuđom. Pa neću misliti ni glavom Davora Bernardića, čiji sadržaj, unutrašnji i vanjski, bolje da ne komentiram.

● Hoće li koalicija opstati s obzirom na to da jedan dio ljudi unutar koalicije  traži izlazak SDSS-a, izbacivanje SDSS-a, Darinko Kosor je rekao da više nema što raditi u toj koaliciji. Dakle, s jedne strane stav SDSS-a se čeka, ostanak ili odlazak, Dejan Jović je to lijepo rekao možda, možda ostajete, možda odlazite. S druge strane, ako vi ostajete, hoće li koalicija opstati u ovom sastavu?

– Mi smatramo da zemlju i da svaku vladajuću politiku, pa i ovu, treba sačuvati i spasiti od rizika ekstremno desnih politika koje se u Hrvatskoj nastoje grupirati na različite načine, osvojiti vlasti ili stvoriti prostor za vlast da budem precizniji. I da nije tako, ja sigurno ne bih bio tko važan u hrvatskoj politici kao što se nekima čini da jesam. Za nas je donošenje te odluke, kad bismo gledali samo sebično, kad bih ja gledao samo sebično, bilo vrlo jednostavno. Odmahnuo bih rukom i rekao: Pa, ljudi, radite vi to, mene pustite na miru.

● Stalno se očekuje da vi to konačno kažete.

– Ali ja to neću reći. Jer ja to nisam rekao ni 1990., ni 1991. ni 1995. ni 2000. ni 2003., nisam rekao ni u jednom trenutku. I nisam vodio brigu samo o interesima, kako kažu, o interesima Srba, nego samo osobe. To doista nije vrijedno osvrta. Za nas je to ozbiljno pitanje demokracija ili nedemokracija, očuvanja proeuropske politike za koju smo se mi zastupnici nacionalnih manjina toliko borili, o čemu je u posljednje vrijeme posebno govorio moj kolega Radin, potpredsjednik Sabora i zastupnik talijanske manjine, pa se želim tome pridružiti. I mi ćemo to učiniti.

Nastavit ćemo se boriti na ovaj ili onaj način. Naše prošireno predsjedništvo je prije dva dana prihvatilo zaključke i uputilo ih na usvajanje na županijske organizacije i njihove izvršne odbore. To je naša statutarna obveza. Ili Skupština ili to, tako se donose odluke unutar SDSS-a o ulasku ili o izlasku iz neke koalicije. Govorim do koje mjere to shvaćamo kao važnu stvar. Ali to će biti gotovo za koji dan. I onda će se znati odgovor, što se nas tiče. Što se drugih tiče, to je druga stvar.

Odgovore nekih drugih koalicijskih partnera već znamo i s njima razgovaramo i s njima se koordiniramo. Želimo čuti i upoznati sve ostale i želimo čuti i vidjeti kako svi ostali reagiraju. Jer nemojte misliti da je samo nama teško i da samo mi imamo probleme zbog funkcioniranja koalicije i Vlade. Imaju i drugi. Ali imamo jedno zajedničko mjesto, a to je kako obraniti minimum demokratskih vrijednosti u ovoj zemlji koja su u ovom trenutku ugrožena. To ću vam reći. Neću reći ugroženi su Srbi, nego su ugrožene demokratske vrijednosti, temeljne ustavne vrijednosti ove zemlje i zato nam nije jednostavno donijeti odluku. A pogotovo odluku da bismo pobjegli s političke bojišnice.

● Pretpostavimo da SDSS ostaje u koaliciji. Ako ovi drugi izađu, rekli ste nije teško samo vama, teško je i drugima, a teško je i očito predsjedniku HDZ-a s obzirom na stavove i unutar HDZ-a koji su neki članovi i javno iznijeli, a to je da im je suradnja s vama neprihvatljiva, morat će se i taj dio riješiti. A s druge strane što ako dio koalicijskih partnera, koliko god oni bili mali, izađe van zbog toga što vi ostajete. Jeste li vi uteg Plenkoviću, odnosno suradnja sa SDSS-om?

– Sve smo to raspravili. Imali smo dva sastanka predsjedništva, jedan u redovitom sastavu, drugi u proširenom sastavu. Svi ti aspekti našeg političkog položaja i mjesta i ukupnih političkih okolnosti bili su raspravljeni. I mi znamo da kad smo mi meta, da nismo meta samo zbog nas, nego smo meta i zbog veće mete iza nas. To je ono gdje mi odvagujemo što ćemo učiniti.

Mi nismo ušli u koaliciju, kako reče mudri i veliki vođa SDP-a Bernardić, zbog ljubavi nego zbog privrženosti određenom sustavu političkih vrijednosti, koji u ovoj zemlji treba sačuvati jer su bili pod najvećim rizikom. I da je ostala situacija kakva je bila 2015., Hrvatska bi u Europi bila veći problem nego Mađarska i Poljska zajedno. Mala zemlja poput Hrvatske, sa svim izazovima koje ima, teško da bi to podnijela kao što to podnose velike zemlje ili veće zemlje od nas, kao što to podnosi Mađarska ili Poljska.

Pogotovo zato što su političke snage koje su krenule u taj posao ne samo političke nego i interesno zainteresirane za to da imaju vlast. A onda će prozivati Pupovca zbog sitnog novca koje će dobivati srpske organizacije nazivajući to ucjenom, a svoje dugoročne i velike planove o korištenju državne vlasti za različite vrste svojih interesa će pokrivati uobičajenim načinom pokrivanja, velikim domoljubljem i još većom mržnjom prema ozloglašenoj manjini u Hrvatskoj i čovjekom koji ih predstavlja.

● Hoće li Srbima u Hrvatskoj nakon ovoga biti bolje, gore ili isto kao i prije. Prigovor je bio da ste svojim izjavama skrenuli pozornost sa slučajeva u kojima su Srbi izloženi nasilju i da ste zapravo na neki način uzurpirali ono na što bi se inače fokus javnosti koncentrirao, na slučajeve nasilja.

– To nije istina. Policija radi svoj posao, još odlučnije nego što ga je radila jučer. Ono što još svi zajedno trebamo učiniti, a sada ću reći neovisno o tome jesmo li dio vladajuće koalicije ili smo dio opozicije, ako ste istinski demokratski ustavni patrioti ove zemlje. A to je da trebamo učiniti sve da politički djelujemo da ne prevladava ideologija mržnje i nasilja u ovoj zemlji.

 

Glavni odbor HVIDR-e: SDSS nije poželjna stranka u RH i nisu relevantni predstavnici svih Srba

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kvaka ljubiteljima pisane riječi otvara sva vrata

Objavljeno

na

Kvaka

Razgovor Mladena Pavkovića s Vedranom Smolecom, urednikom književnog časopisa

Pokrenuti književni časopis oduvijek je bio veliki problem. Prije svega zbog financiranja. Naime, takvi se časopisi ne mogu pokreti prodajom, ali uvijek ima načina, poglavito ako se nađu pravi i istinski kulturni zanesenjaci poput Vedrana Smoleca iz Velike Gorice. On je sa svojom ekipom suradnika osmislio časopis kojeg su jednostavno nazvali – Kvaka.

A kako je došao na ideju pokretanja Kvake?

Tražili smo hobi-projekt kojim bismo ispunili nešto slobodnog vremena!- rekao je. Ideja je bila imati književni časopis u okvirima Velike Gorice, bez konkretnijih planova što bi to zapravo podrazumijevalo. Prvenstveno zbog korištenja Facebooka kao platforme na kojoj je časopis prvih mjesec-dva isključivo živio, te koja je nastavila služiti kao glavno mjesto za komunikaciju između čitatelja, te čitatelja i uredništva, glas se brzo i daleko pročuo i odaziv je bio ogroman.

Razmjere u kojima će se to razmahati nisam niti slutio, a iskreno, da sam ih unaprijed znao, možda se ne bih niti odlučio na toliki posao i odgovornost. No sada mi nije žao! Očito je postojala potreba za tako nečim, prava stvar u pravi tren.

Kvaku imaju svaka vrata…-šalimo se.

Imaju, imaju, ali ponekad samo s jedne strane! A zna tu biti i brava…
Istina, naziv „Kvaka“ došao nam je upravo kao ideja pristupačnosti, vrata koja se svakome mogu otvoriti. Malo drukčijim riječima, postavili smo se u položaj autora koji bi htio pokazati svijetu, i sada se eto pita što mu je činiti, kako to objaviti, „u čemu je kvaka“? Mi nastojimo biti upravo ta kvaka.

Nego, predstavite nam Kvaku? Recite nešto više o tom časopisu?
Što objavljujete, tko su autori, je li Vam se javljaju i članovi Društva književnika?

Osim vijesti iz književnosti i kulture, časopis objavljuje poeziju, prozu, eseje, osvrte, recenzije, razgovore s autorima i tako dalje. Autora je mnogo, od onih koji se prvi puta javljaju s nekim radom, do onih renomiranih i poznatih. To podrazumijeva i članove Društva hrvatskih književnika i drugih društava. Nastojimo biti otvoreni svima bez razlike, uz jedini uvjet da ponuđeni rad svojom kvalitetom zadovolji urednički odbor.
Objavljujemo i (uglavnom) mjesečne kolumne koje su rado čitane.
Kako sam prije spomenuo, paralelno samom časopisu djeluje i Facebook grupa prijatelja časopisa, u kojoj autori, čitatelji, i svi zainteresirani mogu dijeliti dojmove, ideje, kritiku…

Osim u elektroničkom obliku, časopis objavljujete i u tiskanom izdanju. Koliko puta godišnje i kako se može nabaviti?

–  Tiskana Kvaka je godišnjak i naručuje se online. Zadnja dva broja tiskao je Redak iz Splita te se časopis naručuje na njihovim web stranicama, a poveznica se nalazi i na prvoj stranici časopisa.

Imate li financijsku potporu? – pitamo dalje.

–  Dobivamo donaciju Sherif grupe Hrvatska, koja pokriva troškove tiska godišnjaka.
Jednom smo dobili i donaciju osobe koja je željela ostati anonimna. Mimo toga, troškove podmirujemo iz vlastitog džepa, jer grad i službene institucije nisu pokazale interes. Tu smo, izgleda, u dobrome društvu, jer službenu potporu u zadnje vrijeme ne dobivaju niti renomirani časopisi za kulturu koji postoje i preko 50 godina.

Jeste li Vi u uredništvu profesionalci ili „ljubitelji književnosti“, tj, radite li za plaću ili badava?

–   Uredništvo se većinom sastoji od profesionalaca (profesora jezika i književnosti i slično) koji – rade za badava. Svi smo volonteri. To onda, valjda, znači da smo i ljubitelji književnosti…

Nego, gospodine Vedrane, što konkretno Vi pišete i objavljujete?

–   Moj posao u časopisu isključivo je uredničkog i tehničkog karaktera. Ukoliko bih nešto objavio, učinio bih to pod pseudonimom, u Kvaki ili bilo gdje drugdje.

Jeste li razmišljali da Kvaku putem recimo raznih književnih susreta predstavite diljem Hrvatske?

–  To i činimo. Kvaka održava po nekoliko književnih večeri godišnje, na kojima predstavljamo nove autore, ili nove knjige, a pritom naravno, predstavljamo i časopis!
Bili smo predstavljeni i na Interliberu i na HRT-u u sklopu emisije Dobro jutro Hrvatska.

A, kako gledate na slične listove i tjednike?

–  Svaki list i tjednik koji obogaćuju ovu „scenu“ su korisni i dobrodošli!
Sa nekima od njih i surađujemo na obostrano zadovoljstvo.

Organizirate li i književne natječaje?

– Svakih nekoliko mjeseci organiziramo književne natječaje sa nagradom ljetovanja na moru, gdje smještaj doniraju vlasnici apartmana.
Osim tih natječaja, povremeno u suradnji s nakladnicima darujemo i novoobjavljne knjige.

I još samo: što može pisana riječ u ovom „ludom svijetu“?

–  Može učiniti mnogo dobra, a i mnogo zla! Sve ovisi o tome tko piše, i tko čita.
A može, napokon, i ne učiniti nikakvu razliku. Tko zna? Bez obzira na to, pisana riječ je ključan i neodvojiv dio kulture kako svijeta, tako i naroda, te je i zadovoljstvo, i odgovornost, u tome sudjelovati. Ukoliko autorima i čitateljima pružamo priliku da urone u taj tok kulture, možda i uz predah i razbibrigu, smatram da smo ispunili svoju ulogu- rekao nam je urednik književnog časopisa Kvaka.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari