Na stranicama Jutarnjeg lista oglasila se Snježana Pavić. Ukoliko je netko i zaboravio tko je Snježana Pavić podsjetit ću vas da je to ona ista novinarka koja je presudila našim generalima ali i dr.Tuđmanu i Hrvatima i Hrvatskoj. Snježanina presuda je glasila zločinački pothvat. No Snježani Pavić se ispriječio da “spusti zastor” na tu svoju presudu sudac Haaškog suda Meron koji je pravorijekom oslobodio hrvatske generale i time stavio točku na “zločinački pothvat ” Hrvatske u Hrvatskoj. Snježana mu očito to nije oprostila, ali ni Hrvatima.
[ad id=”68099″]
Tako je Snježani Pavić neslavno propala presuda no na žalost time nije završila njena noviinarska karijera što bi se dogodilo u svakoj normalnoj zemlji ali i u svakom normalnom tisku koji drži do sebe.
No riječ je o Jutarnjem listu naravno pa se to i nije dogodilo
Ovaj put Snježana Pavić je postala stručnjak i za migracije prognanike i izbjeglice. Sve je moguće ako treba prikazati Hrvate kao besćutan narod .
Umjesto da im bar kurtoazno izrazimo suosjećanje, jer valjda mi znamo što to znači biti žrtva, iz RH se čuju bešćutne poruke neka se ti ljudi nose otkuda su došli
Snježana nas podučava da je riječ o:
“Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije. “
Ne preostaje nam ništa drugo do da se upitamo kako to Snježana Pavić zna što je njihov pravi cilj. Na osnovu čega? Posebice kada znamo da među svim tim izbjeglicama prevladavaju ne starci žene i djeca no zdravi i sposobni muškarci koji se ne libe ni silom pokušati ući u zemlju primjerice baš u Makedoniju koju Snježana pominje .Što može pasti na pamet snažnom i nabildanom muškarcu sutra u Hrvatskoj ukoliko ne bude zadovoljan nečim kada je već danas sposoban napasti i policajca .
No Snježana nastavlja i dalje pa nas podućava i vjeri optužujući Hrvate, koji imaju drugačije stavove od njenih i oglašavaju se na društvenim mrežama, čak i za mržnju.:
“Društvene mreže preplavljene su porukama mržnje prema izbjeglicama. Naravno da nismo nacija svetaca, nitko ne očekuje da poklonite svoju kuću i sve što imate razdijelite siromasima, kako su to učinili sveti Ante i sveti Roko. Ali ako se većina stanovništva izjašnjava da su vjernici, katolici, ne bi li bilo logično očekivati makar minimum izraza ljubavi prema bližnjemu svome? Koju ljubaznu riječ, izraz suosjećanja, obećanje da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da olakšamo patnju ljudima koji su ne svojom krivnjom ostali bez svega? Makar kurtoazno, s distancom, bez namjere da doista otvorite granice i svoja srca – tek toliko da se ne sramite pred vlastitom djecom
Ili se ono “ljubi bližnjega svoga” ili “što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili” odnosi samo na Hrvate? Nikako ne na ljudska bića iz Sirije, bili oni muslimani ili kršćani? “
Zaboravila je Snježana nešto. Namjerno zaboravila. Taj besćutni narod Hrvati su tijekom devedesetih u Hrvatskoj pored 200 000 svojih prognanika prihvatili i ogroman broj izbjeglica iz BiH većinom muslimana/Bošnjaka koji su bježali pred četničkim nožem. Zbrinjavanje prognanika i izbjeglica zahtijevalo je ogromna financijska i materijalna sredstva, a to se danas olako zaboravlja. Stvoriti uvjete za koliko-toliko normalan život značilo je osigurati smještaj, hranu, odjeću, knjige… Uz sve to valjalo je obaviti i niz drugih poslova: organizacijskih, socijalnih, zdravstvenih, pravnih… Za ratom izmučenu i iscrpljenu Hrvatsku s razorenim gradovima, s preko 200.000 porušenih ili oštećenih stambenih objekata, s blokiranim prometnicama, s okupiranim dijelovima državnog teritorija, s velikim brojem nezaposlenih… bio je to veliki teret s kojim se uhvatila ukoštac i kojeg je uspješno riješila, i to prije svega na račun svog pučanstva. Širokogrudnost hrvatskog puka i vlasti očituje se i u tome što se Republika Hrvatska nastavila brinuti o izbjeglim bosanskohercegovačkim muslimanima/Bošnjacima u vrijeme oružanih napada promuslimanske Armije BiH na Hrvate Bosne i Hercegovine. Sukobljavanja između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini ničim se nije odražavalo na status izbjeglica.
Prognanici i izbjeglice bili su smješteni u 416 izbjegličkih centara. Hrvatska je samo na njihov smještaj potrošila 1,4 milijarde USD. Hrvatska je na bosanske izbjeglice do 31.10.1993. potrošila 773 mil. USD, a Ujedinjeni narodi oko 400 mil. Ukupna pomoć svijeta Hrvatskoj za izbjeglice do kraja 1993. iznosila je svega 48,6 mil. USD, a Hrvatska je mjesečno trošila između 60 i 90 milijuna dolara. Međunarodna zajednica je snosila troškove izgradnje izbjegličkih naselja u Čepinu, Gazi kod Karlovca, Kutini, Lipovljanima, Rokovcima, Savudriji i Rokovcima. Troškovi zdravstvene zaštite su, za izbjeglice tijekom 1993. godine, bili 17,8 mil. USD. Najveći dio troškova snosila je Republika Hrvatska, a doprinos Međunarodne zajednice u pokrivanju troškova bio je 5 mil USD. Uz financijsku, Republika Hrvatska je primala i materijalnu humanitarnu pomoć koja je 1992. pokrivala 60 posto potreba prognanika i izbjeglica, a 1993. tek oko 30 posto.
Sva ta skrb o izbjeglicama muslimanima/Bošnjacima iz BiH nije mnogo značila u odnosu istih muslimana/Bošnjaka spram Hrvata BiH. Hrvati u BiH su se nastavili iseljavati pod pritiskom ,na Hrvate BiH su vršeni teroristički napadi ,skrnavljena su im groblja uništavana imovina, ali su im i preglasavanjem oduzimana sva prava .Sve se to dešavalo ne u ratu no u miru .
No ni sada ne prevladava mržnja no prije svega strah strah od terorističkih ataka koji se događaju svuda po Europi. I sudbina nesretnoga Tomislava Salopeka ljude plaši. Plaše ih i najnoviji događaji sa izbjeglicama
U valu izbjeglica iz Afrike našlo se i takovih (kako javlja Večernji list na svojim stranicama ) koji su nakon vjerske svađe migranata na plovilu, muslimanski izbjeglice bacili su u more 12 izbjeglica katoličke vjere..
Na koji način je moguće doznati ko se sve krije među tim izbjeglicama Na koji način ako se zna da su sa izbjeglicama dolazile i nekakove humanitarne organizacije koje su i u prošlosti bile samo paravan za pripremu terorističkih ataka ili indoktrinaciju domaćeg stanovništava
Jedan takav slučaj dogodio se i na tlu BiH 2002 kada je Muamer Topalović na Badnje večer upao u hrvatsku kuću u mjestu Kostajnica /Klis u blizini Konjica i pobio članove obitelji. Policiji je trag za otkrivanje ubojice bio dokument organizacije Jeniet el Forkan, koju financira Visoko povjerenstvo Saudijske Arabije..
“Preda mnom je akt koji govori o humanitarnoj organizaciji Jeniet el Forkan. To je humanitarna organizacija koja je u svojim redovima obučila i ovu osobu koja je počinila zločin u selu Kostajnica”, rekao je tadašnji ministar Bilić ”
Mnoge od tih “humanitarnih organizacija bile su i izravno povezane sa Al qaeda-om
Mnogi Hrvati su s pravom oprezni, mnogi Hrvati se s pravom pitaju ko sve dolazi kao izbjeglica jer vide kakove su te izbjeglice, vide i da ponovim da prevladavaju muškarci.
Hrvatima se mnogo puta obilo o glavu “ljubi bližnjega svoga” ili “što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili” što nas Snježana Pavić pokušava poučiti.
Uostalom tko je Snježana Pavić da optužuje bilo koga za besćutnost i mržnju
Od izbjeglica i terorističkih ataka strahuje čitava Europa a jedna europska zemlja Mađarska i zid podiže. I ne dopušta nikome da joj lekcije drži. Jednostavno štiti i svoje pučanstvo ali i državu.