Pratite nas

Razgovor

Mirko Cro Cop Filipović: Osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali

Objavljeno

na

Mirko Filipović donio je najtežu odluku za svakog sportaša, a to je ona kada treba reći da je natjecateljskoj karijeri kraj jer je vrijeme za novo životno poglavlje.

A zakoračiti u dane koji dolaze iza “dana ponosa i slave” sportašima nikad nije bilo lako. Štoviše, to je tim teži potez što je sportaš veći.

Pretresajući karijeru ponajvećeg spartanca u hrvatskom sportu i našeg najpoznatijeg gladijatora koja se sastoji od čak 83 profesionalne borbe – što u kikboksu, što u slobodnoj borbi – i 56 okršaja u amaterskom boksu, Mirko se prisjetio dana kada ga je prvi put obuzela želja da bude sportaš, piše Večernji list

Kao dječak bio sam živahan, a već kada sam imao 10-11 godina, zamolio sam tatu da mi napravi utege. Prve je napravio od nekih pružnih šina, a s 12 godina ja sam već naveliko radio zgibove i druge vježbe s vlastitom težinom. U to vrijeme volio sam i trčati, a nastupio sam i u atletskim utrkama.

Njegov rani sportski fanatizam podržavali su i otac Žarko i majka Ana, no nije im se uvijek sviđalo njegovo pretjerivanje u treniranju u dvorišnoj šupi u rodnoj Privlaci kod Vinkovaca.

Bila je to napola garaža, a napola svinjac jer s druge strane zida doista su bile svinje. Bilo je tu i propuha jer je moje trenažno mjesto s jedne strane bilo otvoreno.

Znalo je tu biti i nanosa snijega, no ni to meni nije smetalo, ali bi me tata u 23 sata došao upozoriti da bi sada bilo dosta, nakon četiri sata neumornog udaranja po vreći i rada s utezima.

Inače, nije onda bilo vreća za kupiti pa mi je tu jednu s pojačivačima od šatorskih krila napravio remenar iz Vinkovaca Ćibo. No ja sam po toj vreći toliko udarao da smo tata i ja k njemu odlazili vrlo često da je popravi i nanovo ojača.

Mirku je zarana trenirati bilo jako zabavno i ta strast protegnut će se do samog kraja karijere.

Kada sam prv puta vidio film “Krvavi sport” s Jean-Claudeom Van Dammeom u glavnoj ulozi, dobio sam snažnu volju da se bavim nekim borilačkim sportom pa sam negdje sa 16 godina otišao u tekvondaški klub u Vinkovcima kod Ivice Zupkovića kako bi mi netko pokazao kako se to ispravno tehnički radi.

Baš iz tog razdoblja pamti i prve primljene udarce.

Ja sam u tom klubu odradio samo nekoliko treninga jer je već počinjao rat. No tamo su me dobro ispeglali, i to starija ekipa u klubu. Bez obzira na to što je to bio tekvondo klub, radio se i kikboks pa sam na jednom treningu toliko dobio po nogama da mi se dogodilo nešto čega se i danas sjećam.

Vratio sam se posljednjim busom za Privlaku, koji je išao u 23 sata, i kada sam stao na stepenicu autobusa kako bih iz njega izašao, noga mi je propala.

Inspirativni “Krvavi sport”

Scene iz hollywoodskog hita “Bloodsport” inspirirale su ga i da intenzivno vježba špagu.

Radio sam je čak i na silu, a jednom sam i ozlijedio prepone pa sam morao pauzirati šest mjeseci. No bolovi su prestali, a ja i danas mogu napraviti špagu kad god hoću.

Toliko sam se u mladosti istezao da sam špagu mogao napraviti i nakon nekoliko mjeseci pauze zbog rehabilitacije nakon operacija.

Špagom je izgradio i fleksibilnost koja će biti presudna i za razvoj high-kicka, udarca kojim će pokoriti borilački svijet. A i njega je počeo trenirati u šupi ili, kako on kaže, u garaži-svinjcu.

U prvo vrijeme nisam imao ni rukavica pa sam udarce radio samo nogama. Što po vreći, što po boksačkoj krušci. Ja sam kružni udarac nogom znao izvesti i po 1000 puta na treningu.

Po 500 svakom nogom i tu sam razvio tajming i stekao vještinu maskiranja tog udarca.

Da biste stekli predodžbu koliko je to, pokušajte samo brojati do 1000 pa ćete se umoriti, a kamoli da i toliko udaraca izvedete. A high-kick je nastavio usavršavati i u Karate klubu Varaždin, kamo ga je odvela sudbina ratnog prognanika.

Mene je rat zatekao na kraju drugog razreda srednje škole pa sam treći razred upisao u Varaždinu.

Živio sam u Ludbregu, kod obitelji Varga, kod doista divnih ljudi, a svakodnevno sam putovao u školu u Varaždin i tamo ostajao i na večernjem treningu.

Imao sam izbor ili karate ili boks pa sam zato otišao u Karate klub Varaždin jer je ipak bliži kikboksu pa sam mogao usavršavati svoje nožne udarce. Inače, bio je to klub pokojnog Marijana Mlinarića, bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Bio sam vuk samotnjak

Bez obzira na to što je bio odvojen od obiteljskog doma u Privlaci, tih varaždinsko-ludbreških dana vrlo se rado sjeća.

To mi je bilo najljepše razdoblje u životu, a posebno mi je u uspomeni ostao taj treći razred srednje škole. No tada sam pomalo postao i vuk samotnjak jer, dok bi drugi dečki nakon škole nastavili druženje, ja bih otišao u dvoranu trenirati.

A u Ludbreg sam išao vlakom svaki dan u 23.05 pri čemu sam ga na kolodvoru znao sam čekati i po sat vremena. Četvrti razred srednje škole ponovo sam pohađao u Vinkovcima, a potom sam otišao u vojsku.

Svoj prvi nokaut kasnije nadaleko poznatim high-kickom ostvario je u svojoj 21. godini.

Bilo je to na Prvenstvu Hrvatske u savate boksu. Ja se takozvanim francuskim boksom nisam bavio, ali je to bila jedna od prilika za nastup. Bio je to nokaut za 9 sekundi, praktički u drugom kontaktu. Najprije sam protivnika pogodio prednjim niskim udarcem po nozi, onda sam fintirao isto i pogodio u glavu protivnika koji se skljokao bez svijesti.

S 20 godina Mirko je došao u Zagreb gdje je počeo studirati na Policijskoj akademiji. I nastavio trenirati s jednakim zanosom i žestinom pa mu je vrlo brzo došla i prilika da se okuša među profićima.

U profesionalnom ringu debitirao je s 21 i pol godinom i šokirao borilački svijet pobijedivši tada već etabliranog Francuza Jeromea Le Bannera.

Uoči te borbe ja sam imao, brojkom i slovom, samo dva meča. Osim onog meča u savateu, imao sam i jedan javni sparing u boksu protiv tadašnjeg prvaka države, momka od dva metra.

I danas mi je teško povjerovati da sam se na to odvažio jer nakon nastupa u savateu u varaždinskoj dvorani Graberje i 300 gledatelja i javnog sparinga u Boksačkom klubu Lokomotiva pred 150 ljudi, ja sam se odjednom našao pred 20 tisuća ljudi u Yokohama Areni.

Kad sam ušao u dvoranu, izgubio sam se, no borbu izgubio nisam premda sam nasuprot sebe imao sjajna borca koji je nekoliko mjeseci prije bio u finalu K-1 Grand Prix turnira u kojem je izgubio od Petera Aertsa.

Već dva mjeseca kasnije Mirko se u četvrtfinalu K-1 Grand Prixa borio protiv velikog Ernesta Hoosta.

Hoost me tada deklasirao jer sam bio neiskusan. Izudarao me po nogama pa sam shvatio da moram još jako puno toga naučiti. Tada te udarce još nisam znao ni braniti.

Do novoga nastupa u Japanu proći će nešto manje od tri godine.

Dogodilo se to zahvaljujući jednom dušobrižniku čije ime neću spominjati. Čovjek vjerojatno nije ni svjestan kakvu mi je uslugu tada napravio, a htio me uništiti.

Nakon što sam obavijestio Japance da više nisam u njegovu timu i da sa mnom mogu kontaktirati izravno, on se javio i poručio da se više nigdje neću boriti i da će mi zatvoriti sva vrata. Čak je slao i pisma K-1 organizaciji kojima me pokušavao diskreditirati, pa čak i pričama da kradem automobile i slično. Eto, to je rezultiralo s tom pauzom koja je meni spasila karijeru.

Pauzu je Mirko iskoristio vrlo korisno. Posvetio se amaterskom boksu u kojem je skupio 56 nastupa i 48 pobjeda.

Već 1997. bio sam prvak države u teškoj. Tih godina stekao sam ključno iskustvo i uvijek kažem momcima koji se raspituju o moj karijeri da sam najteže mečeve odradio potpuno besplatno.

Boksao sam tada sa svjetskim doprvakom Kubancem Rubalcabom, sa svjetskim i europskim prvakom Rusom Lezinom, s kasnijim svjetskim amaterskim i europskim profesionalnim prvakom Turčinom Samilom, s osvajačem olimpijske bronce Paolom Vidozom, s kasnijim svjetskim profesionalnim prvakom Ljahovičem… Svi ti ulasci u ring, pa i doživljeni porazi, bili su mi odskočna daska za sve što ću kasnije napraviti.

Naučio je tada i kako podnositi udarce u glavu.

Sve je to stvar treninga, ali i tjelesnih predispozicija. Što više udaraca primiš, to ih bolje podnosiš, no to za glavu ne vrijedi. Sve što ide u tijelo stvar je navike, a ono što ide u glavu, na to se ne možeš potpuno naviknuti.

Borac se ne smije bojati primati udarce. To vam je kao i kod lovačkog psa koji se ne smije bojati pucnja iz puške. Tipični borci koji mogu primiti batina kao vol jesu Mark Hunt i Roy Nelson, a s obojicom sam se borio i vrlo dobro znam što sve mogu izdržati. To je urođeno.

No otpornost na udarce može se i istrenirati.

Da, ali samo do jedne granice. To se čini što boljom kondicijom, ali i jačanjem mišića vrata. Što si bolje spreman, to se brže oporaviš od udarca, a što imaš jači vrat, to imaš bolju amortizaciju udaraca.

Jedan od Mirkovih dječačkih snova bio je i biti policijskim specijalcem. I ta mu se želja ostvarila.

Dvije godine bio sam specijalac u Lučkom i moram istaknuti da su ti dečki i onda i danas imali iznimno loše uvjete rada, da ne spominjem koliko su podcijenjeni i loše plaćeni. Čini mi se da su negdje na prosjeku hrvatske plaće.

Žalosno je što jedna elitna postrojba nema streljanu, a ona je izgorjela prije 7-8 godina i država još nije našla novca da je obnovi. Da dođe do bilo kakve krizne situacije, svi bi čekali da to dođu riješiti specijalci iz Lučkog, a oni imaju plaću manju od vozača tramvaja.

Ilegalac u studentskom domu

Bili smo svojedobno u Lučkom, u tadašnjoj Mirkovoj sobi koja je bila tek nešto veća od studentske.

Tamo sam uglavnom i spavao, bio mi je to stalan i lijep posao te nezaboravno iskustvo. No, kako mi je u borilačkim sportovima išlo sve bolje, morao sam otići iz jedinice jer sam se morao 100 posto posvetiti sportu, s dva treninga dnevno. Zbilo se to baš negdje kad sam prelazio s kikboksa na slobodnu borbu.

A taj prijelaz dogodio se 2001. nakon poraza u Melbourneu od Kanađanina McDonalda. Sjećamo se da nam je nakon tog poraza kazao:

Podcijenio sam protivnika, spuštao ruke i bio zato kažnjen. I zato sada, da se kaznim, idem u slobodnu borbu.

Već dva mjeseca poslije imao je i prvu borbu, i to protiv tada obožavanog japanskog hrvača Kazujukija Fujite kojeg je tako nabio koljenom u čelo da je prisilio suca prekid već nakon 39 sekundi. Bio je to senzacionalan debi jednog kikboksača u novoj vrsti borilačkog sporta pa su se Mirku otvorili novi vidici.

No, da bi od svoje velike životne strasti jednog dana mogao i dobro živjeti, shvatio je već dvije godine prije.

– Zbilo se to kada sam jednim udarcem nokautirao divovskog Nortjea, a potom i Nickolsona. Tada sam shvatio da imam ono nešto i da imam i veliku priliku, no bio sam svjestan i da sve to može otići u vjetar dogodi li mi se kakva teška ozljeda.

Trebalo je, dakako, imati i malo sreće jer da mi se ovo što me sada s koljenom muči dogodilo tada, od svega toga ne bi bilo ništa.

Nakon što je tehničkim nokautima eliminirao Bernarda, Musashija i Greca, Mirko se te 1999. plasirao u finale K-1 Grand Prixa gdje je izgubio od Ernesta Hoosta, ali zbog toga što je u tu borbu ušao sa slomljenim rebrom. No i unatoč porazu tada si je trasirao put za bolji život.

Kada sam došao u Zagreb, najprije sam bio ilegalac u Studentskom domu na Savi gdje sam za 300 njemačkih maraka “kupio” sobu, a taj novac zaradio sam kao redar u diskoteci Best. Onda sam se prebacio u Špansko, u podstanare, u stan od 38 kvadrata koji njegov vlasnik i danas iznajmljuje, a ja razmišljam da ga kupim zbog uspomena.

A tada, u tom stanu, govorio sam: “Bože, molim te, omogući mi da dignem kredit da si mogu kupiti ovaj stan, ništa mi više ne treba”. Kada sam mogao kupiti stan od novca koji sam krvavo zaradio, bio je to poseban osjećaj, puno bolji nego kada takvo nešto naslijediš ili novac dobiješ na lutriji. Baš kao i nekoliko godina kasnije kada sam si kupio zemljište i sagradio kuću.

Kada je počeo bolje zarađivati, pobrinuo se i za majku Anu.

Od prve zarade kupio sam sebi stan, a od prve sljedeće mami. Doveo sam je u Zagreb iz Privlake 2001. godine jer nisam htio da tamo bude sama.

A mama je ostala sama 1994. kada je umro Mirkov otac Žarko kojem je tada, u svojoj velikoj tuzi, obećao da nikad neće piti, pušiti ni kockati.

I održao je riječ, a tate se sjetio i pod svjetlima reflektora, u najsvjetlijem trenutku svoje karijere – nakon pobjede na Grand Prixu organizacije Pride. A ona se dogodila u rujnu 2006., točno na njegov 32. rođendan.

U trenutku trijumfa briznuo je u plač jer su mu pred očima proletjele slike svih patnji i tisuća odrađenih treninga.

Jako mi je žao što moj otac nije doživio moj najveći uspjeh i zato mu posvećujem ovu pobjedu – kazao je tada Mirko koji će 10 godina poslije pobjedu na Rizinovu Grand Prixu posvetiti 13-godišnjem sinu Ivanu.

A kada se vratio kući, zatekao je “uvrijeđenog” mlađeg sina Filipa koji mu je zamjerio što i njega nije spomenuo u ringu.

Ja sam mislio da on sa svojih šest godina još ne razumije čime se tata bavi, no čini se da on ipak i to jako dobro razumije.

Osim profesionalnim borbama, Mirko se nekoliko godina bavio i politikom. Kao nestranački kandidat na SDP-ovoj listi postao je saborski zastupnik i obnašao dužnost između prosinca 2003. i siječnja 2008.

Htio sam doživjeti i to iskustvo, vidjeti kako funkcioniraju hrvatska politika i državni Sabor. Ispunio sam si i tu želju i to iskustvo više ne bih ponovio – kazao nam je tada.

Ispunio si je Mirko još jednu želju, a to je bilo osvajanje pojasa pobjednika K-1 organizacije čiji je Grand Prix turnir u Zagreb 2013. doveo njegov tadašnji menadžer Orsat Zovko.

Orsat je bio i moj menadžer kada sam se 1999. vraćao u Japan. On mi je tada puno pomogao oko vizualnog identiteta.

Napravio je video s mojim borbama, ali i katalog kojim me je prezentirao Japancima, a i moj nadimak Cro Cop nastao je u razgovoru s njim. Morali smo naći borilačko ime jer svi su ga borci imali, a on je predložio Cro Cop i meni se to odmah svidjelo.

“Wild Boys” inače ne slušam

Njih dvojica zajedno su došla i do rješenja za takozvanu “entrance music”, glazbu uz koju će ulaziti u gladijatorske arene.

Morali smo naći i pjesmu pa smo obojica došla s nekoliko prijedloga, a na kraju nam se svidjela pjesma skupine Duran Duran “Wild Boys”. Inače, ja tu pjesmu nemam uopće snimljenu i, kada je čujem na radiju, ja mijenjam stanicu. Ne želim je slušati često, no kad bih uz nju izlazio u borilište, uvijek bih se naježio. Ona bi me razbudila i napunila energijom.

Uz tu pjesmu Cro Cop je ulazio u najveće bitke. I one koje je gubio, ali i one koje su mu obnavljale ili pojačavale borilačku slavu.

A ona je bila takva da je bilo godina kada je bio strah i trepet. Uostalom, zauvijek će se pamtiti sljedeća njegova izjava dana u danima najveće borilačke moći, kojom je oslikao svoje najjače oružje high-kick, odnosno kružni udarac nogom.

Desna noga u glavu = bolnica, lijeva noga u glavu = groblje.

Premda je i sam doživljavao poraze, jer u njegovu sportu nema nepobijeđenih i nepobjedivih, Mirko je na koncu otišao kao pobjednik. U dobi (43) u kojoj je za mnoge sportaše natjecateljski sport već daleka prošlost.

Unatoč koljenu koje mora ponovo na operaciju radi nadogradnje hrskavice, osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali.

Pobijedio sam puno mlađe protivnike, pobijedio sam favorizirane rivale, pobijedio sam i kladioničarske prognoze i držim da je najbolji trenutak da se baš sada povučem – kazao je ovih dana Cro Cop i otišao u legendu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari