Pratite nas

Razgovor

Mirko Cro Cop Filipović: Osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali

Objavljeno

na

Mirko Filipović donio je najtežu odluku za svakog sportaša, a to je ona kada treba reći da je natjecateljskoj karijeri kraj jer je vrijeme za novo životno poglavlje.

A zakoračiti u dane koji dolaze iza “dana ponosa i slave” sportašima nikad nije bilo lako. Štoviše, to je tim teži potez što je sportaš veći.

Pretresajući karijeru ponajvećeg spartanca u hrvatskom sportu i našeg najpoznatijeg gladijatora koja se sastoji od čak 83 profesionalne borbe – što u kikboksu, što u slobodnoj borbi – i 56 okršaja u amaterskom boksu, Mirko se prisjetio dana kada ga je prvi put obuzela želja da bude sportaš, piše Večernji list

Kao dječak bio sam živahan, a već kada sam imao 10-11 godina, zamolio sam tatu da mi napravi utege. Prve je napravio od nekih pružnih šina, a s 12 godina ja sam već naveliko radio zgibove i druge vježbe s vlastitom težinom. U to vrijeme volio sam i trčati, a nastupio sam i u atletskim utrkama.

Njegov rani sportski fanatizam podržavali su i otac Žarko i majka Ana, no nije im se uvijek sviđalo njegovo pretjerivanje u treniranju u dvorišnoj šupi u rodnoj Privlaci kod Vinkovaca.

Bila je to napola garaža, a napola svinjac jer s druge strane zida doista su bile svinje. Bilo je tu i propuha jer je moje trenažno mjesto s jedne strane bilo otvoreno.

Znalo je tu biti i nanosa snijega, no ni to meni nije smetalo, ali bi me tata u 23 sata došao upozoriti da bi sada bilo dosta, nakon četiri sata neumornog udaranja po vreći i rada s utezima.

Inače, nije onda bilo vreća za kupiti pa mi je tu jednu s pojačivačima od šatorskih krila napravio remenar iz Vinkovaca Ćibo. No ja sam po toj vreći toliko udarao da smo tata i ja k njemu odlazili vrlo često da je popravi i nanovo ojača.

Mirku je zarana trenirati bilo jako zabavno i ta strast protegnut će se do samog kraja karijere.

Kada sam prv puta vidio film “Krvavi sport” s Jean-Claudeom Van Dammeom u glavnoj ulozi, dobio sam snažnu volju da se bavim nekim borilačkim sportom pa sam negdje sa 16 godina otišao u tekvondaški klub u Vinkovcima kod Ivice Zupkovića kako bi mi netko pokazao kako se to ispravno tehnički radi.

Baš iz tog razdoblja pamti i prve primljene udarce.

Ja sam u tom klubu odradio samo nekoliko treninga jer je već počinjao rat. No tamo su me dobro ispeglali, i to starija ekipa u klubu. Bez obzira na to što je to bio tekvondo klub, radio se i kikboks pa sam na jednom treningu toliko dobio po nogama da mi se dogodilo nešto čega se i danas sjećam.

Vratio sam se posljednjim busom za Privlaku, koji je išao u 23 sata, i kada sam stao na stepenicu autobusa kako bih iz njega izašao, noga mi je propala.

Inspirativni “Krvavi sport”

Scene iz hollywoodskog hita “Bloodsport” inspirirale su ga i da intenzivno vježba špagu.

Radio sam je čak i na silu, a jednom sam i ozlijedio prepone pa sam morao pauzirati šest mjeseci. No bolovi su prestali, a ja i danas mogu napraviti špagu kad god hoću.

Toliko sam se u mladosti istezao da sam špagu mogao napraviti i nakon nekoliko mjeseci pauze zbog rehabilitacije nakon operacija.

Špagom je izgradio i fleksibilnost koja će biti presudna i za razvoj high-kicka, udarca kojim će pokoriti borilački svijet. A i njega je počeo trenirati u šupi ili, kako on kaže, u garaži-svinjcu.

U prvo vrijeme nisam imao ni rukavica pa sam udarce radio samo nogama. Što po vreći, što po boksačkoj krušci. Ja sam kružni udarac nogom znao izvesti i po 1000 puta na treningu.

Po 500 svakom nogom i tu sam razvio tajming i stekao vještinu maskiranja tog udarca.

Da biste stekli predodžbu koliko je to, pokušajte samo brojati do 1000 pa ćete se umoriti, a kamoli da i toliko udaraca izvedete. A high-kick je nastavio usavršavati i u Karate klubu Varaždin, kamo ga je odvela sudbina ratnog prognanika.

Mene je rat zatekao na kraju drugog razreda srednje škole pa sam treći razred upisao u Varaždinu.

Živio sam u Ludbregu, kod obitelji Varga, kod doista divnih ljudi, a svakodnevno sam putovao u školu u Varaždin i tamo ostajao i na večernjem treningu.

Imao sam izbor ili karate ili boks pa sam zato otišao u Karate klub Varaždin jer je ipak bliži kikboksu pa sam mogao usavršavati svoje nožne udarce. Inače, bio je to klub pokojnog Marijana Mlinarića, bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Bio sam vuk samotnjak

Bez obzira na to što je bio odvojen od obiteljskog doma u Privlaci, tih varaždinsko-ludbreških dana vrlo se rado sjeća.

To mi je bilo najljepše razdoblje u životu, a posebno mi je u uspomeni ostao taj treći razred srednje škole. No tada sam pomalo postao i vuk samotnjak jer, dok bi drugi dečki nakon škole nastavili druženje, ja bih otišao u dvoranu trenirati.

A u Ludbreg sam išao vlakom svaki dan u 23.05 pri čemu sam ga na kolodvoru znao sam čekati i po sat vremena. Četvrti razred srednje škole ponovo sam pohađao u Vinkovcima, a potom sam otišao u vojsku.

Svoj prvi nokaut kasnije nadaleko poznatim high-kickom ostvario je u svojoj 21. godini.

Bilo je to na Prvenstvu Hrvatske u savate boksu. Ja se takozvanim francuskim boksom nisam bavio, ali je to bila jedna od prilika za nastup. Bio je to nokaut za 9 sekundi, praktički u drugom kontaktu. Najprije sam protivnika pogodio prednjim niskim udarcem po nozi, onda sam fintirao isto i pogodio u glavu protivnika koji se skljokao bez svijesti.

S 20 godina Mirko je došao u Zagreb gdje je počeo studirati na Policijskoj akademiji. I nastavio trenirati s jednakim zanosom i žestinom pa mu je vrlo brzo došla i prilika da se okuša među profićima.

U profesionalnom ringu debitirao je s 21 i pol godinom i šokirao borilački svijet pobijedivši tada već etabliranog Francuza Jeromea Le Bannera.

Uoči te borbe ja sam imao, brojkom i slovom, samo dva meča. Osim onog meča u savateu, imao sam i jedan javni sparing u boksu protiv tadašnjeg prvaka države, momka od dva metra.

I danas mi je teško povjerovati da sam se na to odvažio jer nakon nastupa u savateu u varaždinskoj dvorani Graberje i 300 gledatelja i javnog sparinga u Boksačkom klubu Lokomotiva pred 150 ljudi, ja sam se odjednom našao pred 20 tisuća ljudi u Yokohama Areni.

Kad sam ušao u dvoranu, izgubio sam se, no borbu izgubio nisam premda sam nasuprot sebe imao sjajna borca koji je nekoliko mjeseci prije bio u finalu K-1 Grand Prix turnira u kojem je izgubio od Petera Aertsa.

Već dva mjeseca kasnije Mirko se u četvrtfinalu K-1 Grand Prixa borio protiv velikog Ernesta Hoosta.

Hoost me tada deklasirao jer sam bio neiskusan. Izudarao me po nogama pa sam shvatio da moram još jako puno toga naučiti. Tada te udarce još nisam znao ni braniti.

Do novoga nastupa u Japanu proći će nešto manje od tri godine.

Dogodilo se to zahvaljujući jednom dušobrižniku čije ime neću spominjati. Čovjek vjerojatno nije ni svjestan kakvu mi je uslugu tada napravio, a htio me uništiti.

Nakon što sam obavijestio Japance da više nisam u njegovu timu i da sa mnom mogu kontaktirati izravno, on se javio i poručio da se više nigdje neću boriti i da će mi zatvoriti sva vrata. Čak je slao i pisma K-1 organizaciji kojima me pokušavao diskreditirati, pa čak i pričama da kradem automobile i slično. Eto, to je rezultiralo s tom pauzom koja je meni spasila karijeru.

Pauzu je Mirko iskoristio vrlo korisno. Posvetio se amaterskom boksu u kojem je skupio 56 nastupa i 48 pobjeda.

Već 1997. bio sam prvak države u teškoj. Tih godina stekao sam ključno iskustvo i uvijek kažem momcima koji se raspituju o moj karijeri da sam najteže mečeve odradio potpuno besplatno.

Boksao sam tada sa svjetskim doprvakom Kubancem Rubalcabom, sa svjetskim i europskim prvakom Rusom Lezinom, s kasnijim svjetskim amaterskim i europskim profesionalnim prvakom Turčinom Samilom, s osvajačem olimpijske bronce Paolom Vidozom, s kasnijim svjetskim profesionalnim prvakom Ljahovičem… Svi ti ulasci u ring, pa i doživljeni porazi, bili su mi odskočna daska za sve što ću kasnije napraviti.

Naučio je tada i kako podnositi udarce u glavu.

Sve je to stvar treninga, ali i tjelesnih predispozicija. Što više udaraca primiš, to ih bolje podnosiš, no to za glavu ne vrijedi. Sve što ide u tijelo stvar je navike, a ono što ide u glavu, na to se ne možeš potpuno naviknuti.

Borac se ne smije bojati primati udarce. To vam je kao i kod lovačkog psa koji se ne smije bojati pucnja iz puške. Tipični borci koji mogu primiti batina kao vol jesu Mark Hunt i Roy Nelson, a s obojicom sam se borio i vrlo dobro znam što sve mogu izdržati. To je urođeno.

No otpornost na udarce može se i istrenirati.

Da, ali samo do jedne granice. To se čini što boljom kondicijom, ali i jačanjem mišića vrata. Što si bolje spreman, to se brže oporaviš od udarca, a što imaš jači vrat, to imaš bolju amortizaciju udaraca.

Jedan od Mirkovih dječačkih snova bio je i biti policijskim specijalcem. I ta mu se želja ostvarila.

Dvije godine bio sam specijalac u Lučkom i moram istaknuti da su ti dečki i onda i danas imali iznimno loše uvjete rada, da ne spominjem koliko su podcijenjeni i loše plaćeni. Čini mi se da su negdje na prosjeku hrvatske plaće.

Žalosno je što jedna elitna postrojba nema streljanu, a ona je izgorjela prije 7-8 godina i država još nije našla novca da je obnovi. Da dođe do bilo kakve krizne situacije, svi bi čekali da to dođu riješiti specijalci iz Lučkog, a oni imaju plaću manju od vozača tramvaja.

Ilegalac u studentskom domu

Bili smo svojedobno u Lučkom, u tadašnjoj Mirkovoj sobi koja je bila tek nešto veća od studentske.

Tamo sam uglavnom i spavao, bio mi je to stalan i lijep posao te nezaboravno iskustvo. No, kako mi je u borilačkim sportovima išlo sve bolje, morao sam otići iz jedinice jer sam se morao 100 posto posvetiti sportu, s dva treninga dnevno. Zbilo se to baš negdje kad sam prelazio s kikboksa na slobodnu borbu.

A taj prijelaz dogodio se 2001. nakon poraza u Melbourneu od Kanađanina McDonalda. Sjećamo se da nam je nakon tog poraza kazao:

Podcijenio sam protivnika, spuštao ruke i bio zato kažnjen. I zato sada, da se kaznim, idem u slobodnu borbu.

Već dva mjeseca poslije imao je i prvu borbu, i to protiv tada obožavanog japanskog hrvača Kazujukija Fujite kojeg je tako nabio koljenom u čelo da je prisilio suca prekid već nakon 39 sekundi. Bio je to senzacionalan debi jednog kikboksača u novoj vrsti borilačkog sporta pa su se Mirku otvorili novi vidici.

No, da bi od svoje velike životne strasti jednog dana mogao i dobro živjeti, shvatio je već dvije godine prije.

– Zbilo se to kada sam jednim udarcem nokautirao divovskog Nortjea, a potom i Nickolsona. Tada sam shvatio da imam ono nešto i da imam i veliku priliku, no bio sam svjestan i da sve to može otići u vjetar dogodi li mi se kakva teška ozljeda.

Trebalo je, dakako, imati i malo sreće jer da mi se ovo što me sada s koljenom muči dogodilo tada, od svega toga ne bi bilo ništa.

Nakon što je tehničkim nokautima eliminirao Bernarda, Musashija i Greca, Mirko se te 1999. plasirao u finale K-1 Grand Prixa gdje je izgubio od Ernesta Hoosta, ali zbog toga što je u tu borbu ušao sa slomljenim rebrom. No i unatoč porazu tada si je trasirao put za bolji život.

Kada sam došao u Zagreb, najprije sam bio ilegalac u Studentskom domu na Savi gdje sam za 300 njemačkih maraka “kupio” sobu, a taj novac zaradio sam kao redar u diskoteci Best. Onda sam se prebacio u Špansko, u podstanare, u stan od 38 kvadrata koji njegov vlasnik i danas iznajmljuje, a ja razmišljam da ga kupim zbog uspomena.

A tada, u tom stanu, govorio sam: “Bože, molim te, omogući mi da dignem kredit da si mogu kupiti ovaj stan, ništa mi više ne treba”. Kada sam mogao kupiti stan od novca koji sam krvavo zaradio, bio je to poseban osjećaj, puno bolji nego kada takvo nešto naslijediš ili novac dobiješ na lutriji. Baš kao i nekoliko godina kasnije kada sam si kupio zemljište i sagradio kuću.

Kada je počeo bolje zarađivati, pobrinuo se i za majku Anu.

Od prve zarade kupio sam sebi stan, a od prve sljedeće mami. Doveo sam je u Zagreb iz Privlake 2001. godine jer nisam htio da tamo bude sama.

A mama je ostala sama 1994. kada je umro Mirkov otac Žarko kojem je tada, u svojoj velikoj tuzi, obećao da nikad neće piti, pušiti ni kockati.

I održao je riječ, a tate se sjetio i pod svjetlima reflektora, u najsvjetlijem trenutku svoje karijere – nakon pobjede na Grand Prixu organizacije Pride. A ona se dogodila u rujnu 2006., točno na njegov 32. rođendan.

U trenutku trijumfa briznuo je u plač jer su mu pred očima proletjele slike svih patnji i tisuća odrađenih treninga.

Jako mi je žao što moj otac nije doživio moj najveći uspjeh i zato mu posvećujem ovu pobjedu – kazao je tada Mirko koji će 10 godina poslije pobjedu na Rizinovu Grand Prixu posvetiti 13-godišnjem sinu Ivanu.

A kada se vratio kući, zatekao je “uvrijeđenog” mlađeg sina Filipa koji mu je zamjerio što i njega nije spomenuo u ringu.

Ja sam mislio da on sa svojih šest godina još ne razumije čime se tata bavi, no čini se da on ipak i to jako dobro razumije.

Osim profesionalnim borbama, Mirko se nekoliko godina bavio i politikom. Kao nestranački kandidat na SDP-ovoj listi postao je saborski zastupnik i obnašao dužnost između prosinca 2003. i siječnja 2008.

Htio sam doživjeti i to iskustvo, vidjeti kako funkcioniraju hrvatska politika i državni Sabor. Ispunio sam si i tu želju i to iskustvo više ne bih ponovio – kazao nam je tada.

Ispunio si je Mirko još jednu želju, a to je bilo osvajanje pojasa pobjednika K-1 organizacije čiji je Grand Prix turnir u Zagreb 2013. doveo njegov tadašnji menadžer Orsat Zovko.

Orsat je bio i moj menadžer kada sam se 1999. vraćao u Japan. On mi je tada puno pomogao oko vizualnog identiteta.

Napravio je video s mojim borbama, ali i katalog kojim me je prezentirao Japancima, a i moj nadimak Cro Cop nastao je u razgovoru s njim. Morali smo naći borilačko ime jer svi su ga borci imali, a on je predložio Cro Cop i meni se to odmah svidjelo.

“Wild Boys” inače ne slušam

Njih dvojica zajedno su došla i do rješenja za takozvanu “entrance music”, glazbu uz koju će ulaziti u gladijatorske arene.

Morali smo naći i pjesmu pa smo obojica došla s nekoliko prijedloga, a na kraju nam se svidjela pjesma skupine Duran Duran “Wild Boys”. Inače, ja tu pjesmu nemam uopće snimljenu i, kada je čujem na radiju, ja mijenjam stanicu. Ne želim je slušati često, no kad bih uz nju izlazio u borilište, uvijek bih se naježio. Ona bi me razbudila i napunila energijom.

Uz tu pjesmu Cro Cop je ulazio u najveće bitke. I one koje je gubio, ali i one koje su mu obnavljale ili pojačavale borilačku slavu.

A ona je bila takva da je bilo godina kada je bio strah i trepet. Uostalom, zauvijek će se pamtiti sljedeća njegova izjava dana u danima najveće borilačke moći, kojom je oslikao svoje najjače oružje high-kick, odnosno kružni udarac nogom.

Desna noga u glavu = bolnica, lijeva noga u glavu = groblje.

Premda je i sam doživljavao poraze, jer u njegovu sportu nema nepobijeđenih i nepobjedivih, Mirko je na koncu otišao kao pobjednik. U dobi (43) u kojoj je za mnoge sportaše natjecateljski sport već daleka prošlost.

Unatoč koljenu koje mora ponovo na operaciju radi nadogradnje hrskavice, osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali.

Pobijedio sam puno mlađe protivnike, pobijedio sam favorizirane rivale, pobijedio sam i kladioničarske prognoze i držim da je najbolji trenutak da se baš sada povučem – kazao je ovih dana Cro Cop i otišao u legendu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ivan Anušić: Zašto smo zapravo izgubili? Čudo da je uopće ušla u drugi krug

Objavljeno

na

Objavio

HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić, koji je u predsjedničkoj kampanji bio šef izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, gostovao je u četvrtak u emisiji Osječke TV “Karte na stol” koju vodi Goran Flauder.

U dugom razgovoru Anušić je detaljno i iskreno progovorio o razlozima zašto Grabar-Kitarović nije uspjela osvojiti drugi mandat.

Na samom početku emisije voditelj je Anušića upitao kako bi rekapitulirao izgubljene izbore, to jest da objasni zbog čega je predsjednica izgubila, a Zoran Milanović dobio.

Kada govorimo o izborima iza nas i svemu onome što se događalo u izbornom procesu trebali bismo imati neku emisiju koja bi završila tek u 12 sati navečer, ali ću ja to pokušati skratiti – počeo je Anušić, prenosi jutarnji list

Ako gledamo sve ono što se događalo u izborima i oko Kolinde Grabar-Kitarović, prvo moramo reći da je kao predsjednica koja je branila mandat bila u težoj poziciji nego izazivači. Morala je, naravno, braniti sve ono što se događalo u proteklih pet godina, objašnjavati neke poteze – vi kad radite, uvijek napravite nešto što nije po volji svima. To je bio prvi otežavajući faktor u njenoj kampanji.

Drugi otežavajući faktor bio je taj da dio stranke (HDZ, op. a.) nije bio zainteresiran da sudjeluje proaktivno i da pomogne u kampanji Kolinde Grabar Kitarović – to je bilo vidljivo na samom početku. To sam vidio obilazeći teren po cijeloj Hrvatskoj i bilo je jasno i nedvojbeno da će određeni ljudi, ajmo to tako reći, povući ručnu. Ti su ljudi bili nevidljivi u prvom krugu, njih niste vidjeli – rekao je Anušić na Osječkoj TV.

Neki su štetili namjerno, a neki su svojim nečinjenjem radili što su radili. Tako je prošao prvi krug. Pomoć, to jest vjetar u leđa, predsjednici svakako nisu bile ni stvari koje su se dogodile, stavimo ih pod navodnike – gafovi, i nekakvi potezi koji su i meni bili teško objašnjivi i nerazumljivi. Tu govorimo o prekidanju debate, o verbalnom napadu na Milanovića – rekao je Anušić nakon čega se ubacio voditelj i spomenuo da nisu pomogli ni savjetnici predsjednice “koji su napravili više štete nego koristi”.

Tako je. I kroz svih tih pet godina, možemo se složiti, a posebno sada kada je to bilo ekstra vidljivo i ekstra pod lupom javnosti koja je promatrala njen svaki korak – kazao je Anušić pa nastavio.

Dogodilo se što se dogodilo. Ja ću ovdje biti vrlo, vrlo izravan – Kolinda Grabar-Kitarović je napravila čudo u prvom krugu u tome da je uopće uspjela ući u drugi krug. Kad sam izanalizirao sve što se događalo, i medijsku scenu i platformu, logistiku, infrastrukturu i sve ono što je imao njen protukandidat, u ovom slučaju govorimo o Miroslavu Škori, i borbi za i to biračko tijelo… Čudo je da je ona uopće ušla u drugi krug.

‘U 12 sati sam znao da smo izgubili’

Na napomenu voditelja da je Škoro tu “pomogao” i u “zadnja dva, tri dana” izgubio izbore, Anušić je rekao:

On je izbore u velikom dijelu izgubio u jedinom sučeljavanju u prvom krugu. Tada je već bilo vidljivo da nije to to. Imao je i nejasne teze koje su vrludale od ljevice do desnice, preko centra, sve praktički nejasno – rekao je Anušić pa nastavio pričati o kampanji Grabar-Kitarović.

Na neki način uspjelo se ući u drugi krug, iako smo imali dva jaka kandidata desnice u prvom krugu. U drugom krugu su stvari pomalo otišle u pogrešnom smjeru jer se dogodilo da smo završili s čak šest posto razlike u korist Milanovića, dok je u prvom krugu taj zaostatak bio manji od 3 posto.

Da smo izgubili izbore shvatio sam taj dan u 12 sati, 5. siječnja. Zašto? Zato što su stigle prve informacije o izlaznosti prema kojima je u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji, Primorsko-goranskoj županiji i Međimurskoj županiji već bio 2 posto veći odaziv birača nego u prvom krugu. Tad sam znao da je mobilizirano biračko tijelo koje neće dati glas Kolindi Grabar-Kitarović – rekao je Anušić.

Dva ključna problema

Na pitanje voditelja čime su mobilizirani ti birači, Anušić je odgovorio:

Prvenstveno porukama koje smo slali i kojima smo se odmakli od one širine koju je Grabar-Kitarović trebala imati. Ne možete se bazirati samo na stranačkoj infrastrukturi i glasačkoj mašineriji, nego morate širiti tu priču. Mi smo umjesto toga to malo suzili i zaoštrili i to je na neki način bio veći poticaj onima koji su odlučili glasati za Zorana Milanovića.

Dva najveća problema koja su se, po meni, dogodila u drugom krugu su bili prekidanje debate na RTL-u gdje je savjetnica ušla u studio i pokušala ubrzati završetak te debate ili nešto u tom stilu. Ne znam jer ja tada nisam bio prisutan. A drugo je bio onaj verbalni napad njenog drugog savjetnika na Zorana Milanovića nakon sučeljavanja na HRT-u, a on je bio apsolutno nevjerojatan – rekao je Anušić.

Ja sam obavio razgovor i s ljudima iz suprotnog stožera, s biračima, novinarima i svima koji su to promatrali i vijest da se voze autobusima birači iz Bosne, fake news o onih 500 kuna za glas, pa redovi u Mostaru… Sve to je mobiliziralo birače drugog kandidata i Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila.

Izgubila je od boljeg kandidata koji je bio u boljoj političkoj formi i tu nema nikakvih dilema. Iz ovog treba izvući zaključke i idemo dalje – rekao je Anušić.

Voditelj je potom dao opasku da se u kampanji stekao dojam da je Grabar-Kitarović previše povezana s HDZ-om, i da je Milanović to ispravno procijenio te se u finišu kampanje više borio protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a nego protiv nje.

Milanović se predstavio kao kandidat s karakterom, dok je kod predsjednice to nedostajalo, a dodatno se istaknulo potezom savjetnice koja je htjela prekinuti debatu – rekao je voditelj prije nego je Anušić nastavio.

‘Kolinda nije marioneta HDZ-a’

Milanović je čovjek s karakterom, ali i najneuspješniji hrvatski premijer u povijesti koji je izravno nanio najveću štetu Slavoniji, Baranji i Srijemu. Ne bih ga glorificirao, na njemu je da pokaže da će biti uspješniji predsjednik nego li je bio premijer.

Neke poruke koje je poslao na početku, poput ignoriranja Titove biste, su u redu. Kolindi Grabar-Kitarović u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, nije pomogla ni koalicija s Milanom Bandićem, to smo zaboravili spomenuti. Ja o njemu neću pričati, i to zato što su sada svi ljudi koji su njemu virili iz džepa i gledali ga kao svetinju prvi u redu da ga okrive. Ali da, Bandić je u ovom trenutku u silaznoj putanji.

Što se tiče dojma da je Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, nama je u prvom krugu bilo jasno da moramo proširiti spektar i da moramo dobiti glasove šireg kruga birača. Zoran Milanović je to uspio napraviti sa svojom povučenom retorikom i odmjerenim izjavama. Upravo su tu priču poništile ove situacije o kojima sam govorio. Ali da zaključim – nikad nije bila Kolinda Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, niti se nju tako tretiralo u stranci – rekao je Anušić.

Na inzistiranje voditelja da je dojam taj koji je važan, Anušić je rekao:

Druga je stvar percepcija, ona se stvarala kroz medije, poruke, izjave i spinove kojima se Grabar-Kitarović nije uspjela othrvati na pravi način. Da, bilo je tu otežavajućih okolnosti. No, ja sam kao voditelj kampanje organizirao preko 600 stožera u Hrvatskoj, 30 velikih skupova, a prikupili smo i preko 230.000 potpisa za njenu kandidaturu.

Što se tiče strategije koju smo imali, i koja se trebala primjenjivati, tu smo zapeli u jednom smjeru jer se predsjednica nije slagala s jednim dijelom strategije. Jedan dio je prihvaćala, a drugi je “nadoštukavala”. Tako se izgubilo nešto što je tu trebalo biti. Plus, kad ste na vlasti, puno je teže obraniti poziciju, to jest u hrvatskoj politici je lakše napadati – rekao je Anušić.

Pitanje savjetnika

Znate da se predsjednica riješila svih koji su je doveli u ured u prvoj kampanji? A nakon što se riješila Mate Radeljića, u javnosti se pojavila teza da je na to bila ucijenjena podrškom na izborima.

Navodno su joj rekli, Plenković ili Jandroković, da ako želi logistiku HDZ-a, financijsku i organizacijsku pomoć, da se mora riješiti svog savjetnika za unutarnju politiku – počeo je pričati voditelj, a Anušić mu je odgovorio da on za to ne zna. Voditelj je potom nastavio:

Nije ni bitno, to je bila teza koja se počela širiti u medijima i koja se prepričavala, a koju ona nikad nije uvjerljivo demantirala. A već ju je taj čin predodredio na neki način za marionetu HDZ-a. Do tog trenutka, do te smjene, od nje se više nije mogla čuti kritika na račun HDZ-a, a prije toga je znala kritizirati Vladu i premijera. Kao odrezano. Nije se odredila ni prema štrajku prosvjetara i teško da je tu dobila njihov glas i glas njihovih obitelji – primijetio je voditelj.

Pa definitivno da joj prosvjetari nisu bili skloni dati glas jer dolazi iz političke opcije protiv koje su štrajkali. Ali ona se o njihovim zahtjevima očitovala. Naravno da taj štrajk njoj nije koristio. Ja mislim da on nije ni pomogao, ni odmogao predsjednici u kampanji, ja sam razloge za poraz naveo u prvom dijelu emisije, a tu su i drugi o kojima sada nije ni vrijeme ni mjesto da se priča.

Skup u Osijeku

Prije nego završimo analizu zbora, moramo se osvrnuti i na skup u Osijeku koji je po mnogočemu karakterističan. Ja sam čuo da se predsjednica uopće nije držala scenarija, nego je puno improvizirala.

Njezino ponašanje je bilo neprirodno – prenaglašavanje, pjevanje, mahanje rukama, mimike, jednostavno se činilo kao da nije bila sasvim svoja. Ne znam je li to bilo pod utjecajem nekih šampanjaca, tableta ili ne znam čega. Uglavnom, to nije bila Kolinda koju znamo iz prvog mandata i drugog kruga, u Osijeku je bila nešto sasvim drugo i onih 8000 eura je u stvari bila sprdnja, ona je time htjela privući birače, a zapravo ih je time otjerala. Što se dogodilo u Osijeku? – pitao je voditelj.

To je bilo 19. prosinca, čini mi se. U obranu predsjednice reći ću ovako: Vi kad krenete ujutro na teren, a kreće se oko 8, od samog izlaska na teren do recimo kad dođemo do 20 ili 18 sati, vi ako nemate ogromnu prirodnu energiju više ne možete stajati na nogama.

Prije toga je bilo niz skupova i događaja na kojima konstantno pričate i družite se s ljudima. Ja se nisam vozio s njom u službenom kombiju, imali smo prije toga Valpovo, Našice i Đakovo, pa smo išli autima da možemo brže doći.

Definitivno, kad nakon toga dođete na scenu, kad je na vama apsolutno sve fokusirano, ne možete vjerovati koliko čovjeka to iscrpi. Upravo to se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović. To je bio velik skup, samo je u Ciboni bio veći, ali mi svakako nismo bili zadovoljni tim skupom. To je i jedan od razloga zašto smo prošli tako u prvom i drugom krugu – rekao je Anušić koji je kasnije napomenuo i kako predsjednica tijekom prvog mandata nije smijenila sve svoje savjetnike.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari