Pratite nas

Intervju

Miroslav Tuđman: Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Objavljeno

na

VELIKI INTERVJU MIROSLAVA TUĐMANA ZA GLOBUS

Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada, bit će predstavljena u Zagrebu početkom rujna. Saborski zastupnik HDZ-a, političar i sveučilišni profesor, bivši prvi čovjek hrvatskih obavještajnih službi i sin prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije samo svjedok vremena nego i pomni analitičar događaja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest. Miroslav Tuđman kaže da se njime bavi zato što su njegovi stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine. Recenzent knjige akademik Davorin Rudolf piše da je ova knjiga “nesumnjivo vrijedan prinos pedantnog i marljivog znanstvenika i političara Miroslava Tuđmana novijoj hrvatskoj historiografiji”.

Kako komentirate gotovo bizarnu informaciju da su bosanski Srbi, ali i Bošnjaci, izgubili svoje primjerke originala Daytonskog sporazuma? Ne govori li to, barem na simboličkoj razini, o tome što je od daytonske BiH danas zapravo ostalo?

– Na simboličkoj razini to je pokazatelj koliko oni drže do Daytonskoga sporazuma. No, ne mogu precizno govoriti kako je s dokumentacijom u BiH, ali mogu reći da ni ja nisam mogao doći do određenih transkripata Skupštine BiH koji su me interesirali. Ali, isto tako, ni arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske nije cjelovita. Tako sam, primjerice, dokument o hrvatskom priznavanju BiH našao u dokumentima iz Haaga, a ne u nekoj našoj arhivi. Hrvatska nije imala iskustvo u vođenju vanjskih poslova. Ali, to su bile godine u kojima se događalo daleko više toga nego u bilo kojem periodu prije ili poslije. Moje je mišljenje da se u tih prvih pet godina stvaranja Hrvatske dogodilo više nego u prethodnih 50 ili što će se dogoditi u narednih 50 godina.

Kada govorimo o Republici Srpskoj, znakovito je da su oni donijeli svoj Ustav početkom devedesetih, a nakon 1995. u taj Ustav unijeli su samo izmjene koje je donio Dayton. Dakle, imamo paradoks da oni imaju kontinuitet Republike Srpske od devedesetih koji se nastavlja do danas. Ustav BiH počinje s 1995. godinom.

U svojoj novoj knjizi bavite se doktrinom i politikom Alije Izetbegovića. Slijedi li Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA nauk i politiku svoga oca?

– U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s time što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio.

Ali, napisali ste da je Alija Izetbegović ipak bio konzistentan.

– Bio je konzistentan u ostvarivanju svojih ciljeva. On 2000. godine priznaje da je potpisao Cutileirov plan samo zato da bi došlo do priznanja BiH. Ali, sam kaže, da mu nikada nije bilo na pameti da prihvati taj plan ili neki drugi plan koji bi polazio od toga da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda. U tome je on bio dosljedan i nikada to nije želio prihvatiti.

Efendija Mustafa Cerić devedesetih, kako pišete u knjizi, kaže da su Bošnjaci i Turci jedno i isto. Međutim, ovih dana Bakir Izetbegović u Cazinu kaže nešto drugo, da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju “isti genetski kod” i da svi potječu od, kako je rekao, “Bošnjana”.

– BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima. Naime, Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.

Očigledno je da Izetbegovićevi stavovi o naciji nisu ni u kakvoj korelaciji sa stavovima koji već dugo prevladavaju na Zapadu. Ali, nisu li i u islamskom, pa čak i arapskom svijetu nacije već formirane, od turske, iranske, indonezijske, niza arapskih nacija poput egipatske?

– Riječ je o njegovu elementarnom nesporazumu s faktografijom. To su teze koje zagovaraju ne samo Izetbegović nego i Filipović i Silajdžić. Nacionalne države postoje od Azije, Australije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike. Početkom devedesetih nastaje petnaest novih nacionalnih država u Europi, a to je trećina novih članica Vijeća Europe. Proces europske integracije i procesi nacionalne individualizacije su međusobno kompatibilni i jedan bez drugoga ne može. Ne bi bilo Europske unije da se nisu ujedinile Istočna i Zapadna Njemačka. Prije Prvog svjetskog rata bilo je 14 država u Europi, nakon tog rata 22, nakon Drugog 32, kada su se formirali Ujedinjeni narodi 1946. bile su 52 članice, a sada su 193 države u Ujedinjenim narodima. I u islamskom svijetu formiraju se nacije, ima i sekularnih država, od Malezije do nama puno bliže Albanije. Od Albanaca nećete čuti da su muslimani po nacionalnosti, nego Albanci ili Kosovari. Sam Izetbegović u svojoj autobiografiji piše kako je u jugoslavenskom zatvoru u Foči sedamdesetih želio uspostaviti vezu s Albancima upravo na muslimanskoj osnovi. Oni o tome nisu htjeli ni razgovarati. Međutim, mi moramo prihvatiti činjenicu da je danas vjera kao i nacija jednako motivirajući faktor i pokretačka snaga svega ovog što se zbiva u svijetu i Europi. Teroristički napadi danas nisu potaknuti nacionalnim ili ideološkim pobudama, nego i vjerskim.

Kakva može biti sudbina Bosne i Hercegovine ako je usporedimo sa sudbinama drugih federativnih zemalja poput SFRJ, SSSR-a ili ČSSR-a? Niti jedna nije preživjela. O tome je više puta govorio i sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija.

– Hrvatska politika bila je konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama. U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman početkom devedesetih vodili su niz pregovora, a o nekim presudnim temama imali su dijametralno suprotne stavove. Primjer je Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske.

– Alija Izetbegović već je u svom predizbornom govoru prije demokratskih promjena početkom devedesetih rekao da su oni protiv “sramotnog sporazuma Cvetković-Maček”. Konstanta u njegovoj doktrini je da ne priznaje pravo narodima na njihove nacionalne interese u tronacionalnoj BiH. I to je ono što zapanjuje, da on ne uviđa da su za BiH ključni međunacionalni odnosi. A on ih negira. U vrijeme postizanja sporazuma Cvetković-Maček muslimani sami sebe još nisu identificirali kao naciju i još nisu imali formirane nacionalne institucije. Povjesničar Franjo Tuđman još je osamdesete godine u knjizi “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” izgradio svoju osnovnu tezu da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira. On je već tada napisao da je preduvjet za europske integracije upravo ujedinjenje Njemačke. To je tada bilo kao da danas kažete da je preduvjet mira i prosperiteta ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Ta njegova povijesna prosudba doživjela je svoju potvrdu početkom devedesetih.

Ipak, Sporazum Cvetković-Maček postignut je bez Muslimana i nauštrb Muslimana, danas bismo rekli Bošnjaka. Nije li to bio prvi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Muslimana koji je svoj vrhunac doživio javnom percepcijom kako su u Karađorđevu 1991. Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu?

– Sporazum Cvetković-Maček bio je pokušaj izlaska iz diktature koja je trajala deset godina u monarhističkoj Jugoslaviji, te pokušaj uvođenja federalizma i kakvih-takvih demokratskih promjena. U tom procesu bili su zakinuti i Makedonci i Albanci na Kosovu, jer su u monarhističkoj Jugoslaviji kao narodi bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci.

Ali Makedonci i Albanci tada nisu bili u fokusu interesa i ključnih političkih procesa u Kraljevini Jugoslaviji.

– Nisu, ali nisu bili ni Muslimani. Tek trideset godina nakon toga dolazi do artikulacije muslimanskog nacionalnog identiteta i zahtjeva za njihovim priznanjem kao nacije. I umjesto da zatraži ravnopravan položaj sve tri nacije u trojnim pregovorima o budućnosti BiH, Alija Izetbegović ide ispod razine koja je dosegnuta sporazumom Cvetković-Maček i faktički ne priznaje hrvatske i srpske nacionalne interese u BiH, nego ih dosljedno osporava.

A što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa?

– Nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj. Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu.

Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni.

Zašto im je u tom trenutku tako bitna Srednja Bosna?

– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna.

Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat.

Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije.

Alija Izetbegović u to se vrijeme zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Muslimani, kako je govorio, od Novog Pazara do Ljubljane, živjeli u istoj državi. Nije li to bila identična politika onoj koju su tada zagovarali Milošević i Ćosić koji su ultimativno tražili da svi Srbi žive u istoj državi?

– Potpuno isto. Izetbegović sam za sebe kaže da je on predsjednik svih Muslimana Jugoslavije. Prva stranka koja je formirana bila je njegova SDA, potom srpski SDS i posljednji HDZ. Prve oružane snage bile su Izetbegovićeva Patriotska liga, prije SDS-a i prije nastanka HVO-a. Pažnji javnosti izmiče da je Patriotska liga imala svoje postrojbe i na Sandžaku, što znači u Srbiji i u Crnoj Gori. U jednom Halilovićevu izvještaju spominje se da u Sandžaku imaju 30 tisuća ljudi pod oružjem. Izetbegović od prvog dana traži autonomiju Sandžaka. Posljedica svega je da je koncepcija bošnjaštva kao nacije prošla prvenstveno na Sandžaku, gdje se na zadnjem popisu stanovništva oko 150 tisuća ljudi izjasnilo Bošnjacima.

Za kakvo se islamsko društvo zapravo zalagao Alija Izetbegović i mogu li se njegove ideje usporediti s danas postojećim državama u kojima žive gotovo isključivo muslimani, od Turske, preko Irana do Saudijske Arabije? Na kraju, u kakvom je odnosu njegova politička teorija s najekstremnijim i najradikalnijim konceptima poput ovog u tzv. Islamskoj državi?

– Alija Izetbegović se već u svojoj Islamskoj deklaraciji deklarirao kao panislamist i on teži integraciji svih muslimana, pa tako kaže da zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. S druge strane tvrdi da je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Koliki je bio njegov animozitet prema sekularizmu vidi se iz podatka da je Alija Izetbegović, osim Homeinija, jedini strani državnik koji se u službenom posjetu Turskoj nije želio pokloniti Atatürku, tvorcu moderne Turske. Za njega nema islamskog društva bez islamskog poretka jer je to najviši oblik istinske demokracije.

Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.

Kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom?

– Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu potporu hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću potporu dobivao od Irana i Saudijske Arabije. Uvjet za njihovu financijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina.

Koliko su promjene u turskoj politici i dolazak Erdoğana utjecale na politiku SDA i sadašnjeg predsjednika Bakira Izetbegovića?

– Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Europa to koči. To je uvelike determiniralo promjene u turskoj politici. Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktualne bošnjačke službene politike uz Erdoğana i veličanje njegove politike.

Ali Alija Izetbegović je akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoğanu.

– To je točno, ali zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni. Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vodstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopće ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.

U kakvom je odnosu Izetbegovićeva teorija o nepriznavanju nacija s današnjom politikom tzv. građanske BiH koju snažno podržavaju EU i Njemačka?

– Lako je gledati iz Njemačke koja je savezna država, koju čine države u kojima živi isti narod. U BiH žive tri naroda. Koncept građanske države može proći tek ako su nacionalna prava riješena i garantirana. Izetbegović i njegovi sljedbenici sada govore da je građanska država država onih građana koji se s njom mogu identificirati. Ali ako imaju dualne identitete, po definiciji su građani drugog reda. To je tzv. koncept perfidnog građanstva, kako je to nazvao prof. Vlaisavljević. Samo jedna digresija. Kakvo je to građansko društvo u kojem se u Predsjedništvu BiH raspravlja hoće li će se službeno čestitati Božić ili neće?

Kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma koji bi mogao imati svoju europsku bazu u jednoj takvoj BiH? Postoji li opasna koncentracija ekstremista u BiH? Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na to, izbila je međudržavna kriza.

– Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju. Ali ima i onih u Sarajevu koji ne misle tako. U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991.-1992. dijelili stavove Izetbegovića. To je put prema nekom racionalnom rješenju koje bi moglo zadovoljiti sve tri strane. Drugo je pitanje kako će se Europa postaviti prema terorizmu koji sada ni u Europi više nije uvozni terorizam, nego domaći terorizam. Mi više ne govorimo o prvoj generaciji doseljenih imigranata, nego o drugoj i trećoj čiji se pripadnici bave terorizmom. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta. Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu.

Koliko može biti opasan spor oko budućnosti Republike Srpske? To što su Sarajevo i Banja Luka nepomirljivo suprotstavljeni, i nije najveći problem. Iza Milorada Dodika stoje Beograd i Moskva, a iza Sarajeva Berlin i Washington. Može li problem Republike Srpske dobiti geostrateške dimenzije?

– Osnovni argument Bošnjaka je da je Republika Srpska nastala na genocidu i da Srbi kao agresori nemaju pravo na svoj entitet. Ali, činjenica jest da je sam Alija Izetbegović pristao na Republiku Srpsku i da je pristao na 49 posto teritorija koji treba pripasti Srbima. Podjela teritorija dogovorena je na američkom nosaču aviona Invisible. Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” piše da je s Holbrookeom u Ankari razgovarao satima i da ga je on na neki način ucijenio. Rekao mu je da ako ne pristane na kompromis Amerika više ne može učiniti ništa za Bošnjake. To je bilo dva mjeseca prije Daytonskog sporazuma. I, kaže Alija: “Ja sam pristao.”

Ako bismo postavili pitanje koje su sve države nastale na genocidu, ne znam gdje bi nam bio kraj i koje bi države opstale. Države postoje i opstoje po međunarodnim ugovorima i sporazumima, a ne prema moralnim kriterijima. Mnogi nisu svjesni da danas veličina nekog teritorija nije presudna za opstanak neke države. Na Manhattanu živi 10 milijuna ljudi. Današnje generacije, primjerice, nisu ni svjesne koliko je velikosrpska politika još od Garašanina bila opsjednuta izlaskom Srbije na more. Danas izlazak na more nema ono značenje koje je imalo prije 200-300 godina jer postoje moćne aviokompanije i zračni promet. Ni Rusima više nije presudan izlazak na topla mora jer već sada plove preko Sjevernog pola. Nije sve promijenjeno, ali svjetska geopolitika se modificira. Nekada je vrijedila krilatica da onaj tko ima dominaciju na moru taj vlada svijetom. U 20. stoljeću velesile su one zemlje koje imaju dominaciju u zraku, a sada svijetom vladaju oni koji imaju dominaciju u informacijskom prostoru.

Jeste li vidjeli da turska državna televizija, uz potporu predsjednika Erdoğana, snima tv-seriju i film o Aliji Izetbegoviću?

– Postoje oficijelne politike, ali i one zakulisne, koje se ponekad preklapaju. Dnevni Avaz je Aliju Izetbegovića već 2000. proglasio muslimanom stoljeća. 2001. godine u Saudijskoj Arabiji dobio je priznanje muslimana godine. Očito, on ima potporu ne samo u bošnjačkom narodu nego i u islamskom svijetu. Premda, danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA. Da je bio u vrhu SDA, Fikret Abdić bi mogao u redovnoj rotaciji doći na čelo cijele BiH. Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.

Turska serija o Aliji Izetbegoviću lako bi mogla poprimiti razmjere popularnosti turskih sapunica koje masovno emitiraju hrvatske televizije. Zanimljivo je da je u tom velikom filmskom projektu samo redatelj iz Sarajeva, da su svi producenti, glavni i sporedni glumci Turci, da je na turskom… Kako komentirati činjenicu da su Bosanci mogli biti samo statisti?

– To što će turska državna televizija TRT snimati seriju o životu Alije Izetbegovića, uz izravnu političku potporu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, te što promociju te serije najavljuje veleposlanik Turske u Sarajevu, prvenstveno je politička poruka o odnosu i interesima Turske prema BiH i u njoj. Kako su i producenti i glumci Turci, to samo znači da će interpretacija “lika i djela” Alije Izetbegovića na turskom jeziku biti primarno sa stajališta autora projekta. U političkom smislu to znači da Turska želi vezati BiH još više uz sebe. I potvrda onoga što je Erdoğan nakon izbora izjavio da je njegova pobjeda i pobjeda Bosne. Glorifikacija Izetbegovića ne mora biti presudna, ali je važan korak koji može BiH još više udaljiti od EU, a ujedno i Hrvatske. Krajnje je vrijeme da i Bruxelles i Zagreb počnu provoditi europsku politiku u BiH i prema njoj.

Globus

Erdogan upravlja politikom u BiH!?

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari