Pratite nas

Intervju

Miroslav Tuđman: Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Objavljeno

na

VELIKI INTERVJU MIROSLAVA TUĐMANA ZA GLOBUS

Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada, bit će predstavljena u Zagrebu početkom rujna. Saborski zastupnik HDZ-a, političar i sveučilišni profesor, bivši prvi čovjek hrvatskih obavještajnih službi i sin prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije samo svjedok vremena nego i pomni analitičar događaja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest. Miroslav Tuđman kaže da se njime bavi zato što su njegovi stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine. Recenzent knjige akademik Davorin Rudolf piše da je ova knjiga “nesumnjivo vrijedan prinos pedantnog i marljivog znanstvenika i političara Miroslava Tuđmana novijoj hrvatskoj historiografiji”.

Kako komentirate gotovo bizarnu informaciju da su bosanski Srbi, ali i Bošnjaci, izgubili svoje primjerke originala Daytonskog sporazuma? Ne govori li to, barem na simboličkoj razini, o tome što je od daytonske BiH danas zapravo ostalo?

– Na simboličkoj razini to je pokazatelj koliko oni drže do Daytonskoga sporazuma. No, ne mogu precizno govoriti kako je s dokumentacijom u BiH, ali mogu reći da ni ja nisam mogao doći do određenih transkripata Skupštine BiH koji su me interesirali. Ali, isto tako, ni arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske nije cjelovita. Tako sam, primjerice, dokument o hrvatskom priznavanju BiH našao u dokumentima iz Haaga, a ne u nekoj našoj arhivi. Hrvatska nije imala iskustvo u vođenju vanjskih poslova. Ali, to su bile godine u kojima se događalo daleko više toga nego u bilo kojem periodu prije ili poslije. Moje je mišljenje da se u tih prvih pet godina stvaranja Hrvatske dogodilo više nego u prethodnih 50 ili što će se dogoditi u narednih 50 godina.

Kada govorimo o Republici Srpskoj, znakovito je da su oni donijeli svoj Ustav početkom devedesetih, a nakon 1995. u taj Ustav unijeli su samo izmjene koje je donio Dayton. Dakle, imamo paradoks da oni imaju kontinuitet Republike Srpske od devedesetih koji se nastavlja do danas. Ustav BiH počinje s 1995. godinom.

U svojoj novoj knjizi bavite se doktrinom i politikom Alije Izetbegovića. Slijedi li Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA nauk i politiku svoga oca?

– U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s time što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio.

Ali, napisali ste da je Alija Izetbegović ipak bio konzistentan.

– Bio je konzistentan u ostvarivanju svojih ciljeva. On 2000. godine priznaje da je potpisao Cutileirov plan samo zato da bi došlo do priznanja BiH. Ali, sam kaže, da mu nikada nije bilo na pameti da prihvati taj plan ili neki drugi plan koji bi polazio od toga da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda. U tome je on bio dosljedan i nikada to nije želio prihvatiti.

Efendija Mustafa Cerić devedesetih, kako pišete u knjizi, kaže da su Bošnjaci i Turci jedno i isto. Međutim, ovih dana Bakir Izetbegović u Cazinu kaže nešto drugo, da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju “isti genetski kod” i da svi potječu od, kako je rekao, “Bošnjana”.

– BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima. Naime, Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.

Očigledno je da Izetbegovićevi stavovi o naciji nisu ni u kakvoj korelaciji sa stavovima koji već dugo prevladavaju na Zapadu. Ali, nisu li i u islamskom, pa čak i arapskom svijetu nacije već formirane, od turske, iranske, indonezijske, niza arapskih nacija poput egipatske?

– Riječ je o njegovu elementarnom nesporazumu s faktografijom. To su teze koje zagovaraju ne samo Izetbegović nego i Filipović i Silajdžić. Nacionalne države postoje od Azije, Australije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike. Početkom devedesetih nastaje petnaest novih nacionalnih država u Europi, a to je trećina novih članica Vijeća Europe. Proces europske integracije i procesi nacionalne individualizacije su međusobno kompatibilni i jedan bez drugoga ne može. Ne bi bilo Europske unije da se nisu ujedinile Istočna i Zapadna Njemačka. Prije Prvog svjetskog rata bilo je 14 država u Europi, nakon tog rata 22, nakon Drugog 32, kada su se formirali Ujedinjeni narodi 1946. bile su 52 članice, a sada su 193 države u Ujedinjenim narodima. I u islamskom svijetu formiraju se nacije, ima i sekularnih država, od Malezije do nama puno bliže Albanije. Od Albanaca nećete čuti da su muslimani po nacionalnosti, nego Albanci ili Kosovari. Sam Izetbegović u svojoj autobiografiji piše kako je u jugoslavenskom zatvoru u Foči sedamdesetih želio uspostaviti vezu s Albancima upravo na muslimanskoj osnovi. Oni o tome nisu htjeli ni razgovarati. Međutim, mi moramo prihvatiti činjenicu da je danas vjera kao i nacija jednako motivirajući faktor i pokretačka snaga svega ovog što se zbiva u svijetu i Europi. Teroristički napadi danas nisu potaknuti nacionalnim ili ideološkim pobudama, nego i vjerskim.

Kakva može biti sudbina Bosne i Hercegovine ako je usporedimo sa sudbinama drugih federativnih zemalja poput SFRJ, SSSR-a ili ČSSR-a? Niti jedna nije preživjela. O tome je više puta govorio i sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija.

– Hrvatska politika bila je konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama. U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman početkom devedesetih vodili su niz pregovora, a o nekim presudnim temama imali su dijametralno suprotne stavove. Primjer je Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske.

– Alija Izetbegović već je u svom predizbornom govoru prije demokratskih promjena početkom devedesetih rekao da su oni protiv “sramotnog sporazuma Cvetković-Maček”. Konstanta u njegovoj doktrini je da ne priznaje pravo narodima na njihove nacionalne interese u tronacionalnoj BiH. I to je ono što zapanjuje, da on ne uviđa da su za BiH ključni međunacionalni odnosi. A on ih negira. U vrijeme postizanja sporazuma Cvetković-Maček muslimani sami sebe još nisu identificirali kao naciju i još nisu imali formirane nacionalne institucije. Povjesničar Franjo Tuđman još je osamdesete godine u knjizi “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” izgradio svoju osnovnu tezu da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira. On je već tada napisao da je preduvjet za europske integracije upravo ujedinjenje Njemačke. To je tada bilo kao da danas kažete da je preduvjet mira i prosperiteta ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Ta njegova povijesna prosudba doživjela je svoju potvrdu početkom devedesetih.

Ipak, Sporazum Cvetković-Maček postignut je bez Muslimana i nauštrb Muslimana, danas bismo rekli Bošnjaka. Nije li to bio prvi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Muslimana koji je svoj vrhunac doživio javnom percepcijom kako su u Karađorđevu 1991. Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu?

– Sporazum Cvetković-Maček bio je pokušaj izlaska iz diktature koja je trajala deset godina u monarhističkoj Jugoslaviji, te pokušaj uvođenja federalizma i kakvih-takvih demokratskih promjena. U tom procesu bili su zakinuti i Makedonci i Albanci na Kosovu, jer su u monarhističkoj Jugoslaviji kao narodi bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci.

Ali Makedonci i Albanci tada nisu bili u fokusu interesa i ključnih političkih procesa u Kraljevini Jugoslaviji.

– Nisu, ali nisu bili ni Muslimani. Tek trideset godina nakon toga dolazi do artikulacije muslimanskog nacionalnog identiteta i zahtjeva za njihovim priznanjem kao nacije. I umjesto da zatraži ravnopravan položaj sve tri nacije u trojnim pregovorima o budućnosti BiH, Alija Izetbegović ide ispod razine koja je dosegnuta sporazumom Cvetković-Maček i faktički ne priznaje hrvatske i srpske nacionalne interese u BiH, nego ih dosljedno osporava.

A što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa?

– Nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj. Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu.

Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni.

Zašto im je u tom trenutku tako bitna Srednja Bosna?

– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna.

Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat.

Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije.

Alija Izetbegović u to se vrijeme zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Muslimani, kako je govorio, od Novog Pazara do Ljubljane, živjeli u istoj državi. Nije li to bila identična politika onoj koju su tada zagovarali Milošević i Ćosić koji su ultimativno tražili da svi Srbi žive u istoj državi?

– Potpuno isto. Izetbegović sam za sebe kaže da je on predsjednik svih Muslimana Jugoslavije. Prva stranka koja je formirana bila je njegova SDA, potom srpski SDS i posljednji HDZ. Prve oružane snage bile su Izetbegovićeva Patriotska liga, prije SDS-a i prije nastanka HVO-a. Pažnji javnosti izmiče da je Patriotska liga imala svoje postrojbe i na Sandžaku, što znači u Srbiji i u Crnoj Gori. U jednom Halilovićevu izvještaju spominje se da u Sandžaku imaju 30 tisuća ljudi pod oružjem. Izetbegović od prvog dana traži autonomiju Sandžaka. Posljedica svega je da je koncepcija bošnjaštva kao nacije prošla prvenstveno na Sandžaku, gdje se na zadnjem popisu stanovništva oko 150 tisuća ljudi izjasnilo Bošnjacima.

Za kakvo se islamsko društvo zapravo zalagao Alija Izetbegović i mogu li se njegove ideje usporediti s danas postojećim državama u kojima žive gotovo isključivo muslimani, od Turske, preko Irana do Saudijske Arabije? Na kraju, u kakvom je odnosu njegova politička teorija s najekstremnijim i najradikalnijim konceptima poput ovog u tzv. Islamskoj državi?

– Alija Izetbegović se već u svojoj Islamskoj deklaraciji deklarirao kao panislamist i on teži integraciji svih muslimana, pa tako kaže da zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. S druge strane tvrdi da je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Koliki je bio njegov animozitet prema sekularizmu vidi se iz podatka da je Alija Izetbegović, osim Homeinija, jedini strani državnik koji se u službenom posjetu Turskoj nije želio pokloniti Atatürku, tvorcu moderne Turske. Za njega nema islamskog društva bez islamskog poretka jer je to najviši oblik istinske demokracije.

Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.

Kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom?

– Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu potporu hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću potporu dobivao od Irana i Saudijske Arabije. Uvjet za njihovu financijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina.

Koliko su promjene u turskoj politici i dolazak Erdoğana utjecale na politiku SDA i sadašnjeg predsjednika Bakira Izetbegovića?

– Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Europa to koči. To je uvelike determiniralo promjene u turskoj politici. Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktualne bošnjačke službene politike uz Erdoğana i veličanje njegove politike.

Ali Alija Izetbegović je akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoğanu.

– To je točno, ali zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni. Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vodstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopće ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.

U kakvom je odnosu Izetbegovićeva teorija o nepriznavanju nacija s današnjom politikom tzv. građanske BiH koju snažno podržavaju EU i Njemačka?

– Lako je gledati iz Njemačke koja je savezna država, koju čine države u kojima živi isti narod. U BiH žive tri naroda. Koncept građanske države može proći tek ako su nacionalna prava riješena i garantirana. Izetbegović i njegovi sljedbenici sada govore da je građanska država država onih građana koji se s njom mogu identificirati. Ali ako imaju dualne identitete, po definiciji su građani drugog reda. To je tzv. koncept perfidnog građanstva, kako je to nazvao prof. Vlaisavljević. Samo jedna digresija. Kakvo je to građansko društvo u kojem se u Predsjedništvu BiH raspravlja hoće li će se službeno čestitati Božić ili neće?

Kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma koji bi mogao imati svoju europsku bazu u jednoj takvoj BiH? Postoji li opasna koncentracija ekstremista u BiH? Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na to, izbila je međudržavna kriza.

– Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju. Ali ima i onih u Sarajevu koji ne misle tako. U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991.-1992. dijelili stavove Izetbegovića. To je put prema nekom racionalnom rješenju koje bi moglo zadovoljiti sve tri strane. Drugo je pitanje kako će se Europa postaviti prema terorizmu koji sada ni u Europi više nije uvozni terorizam, nego domaći terorizam. Mi više ne govorimo o prvoj generaciji doseljenih imigranata, nego o drugoj i trećoj čiji se pripadnici bave terorizmom. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta. Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu.

Koliko može biti opasan spor oko budućnosti Republike Srpske? To što su Sarajevo i Banja Luka nepomirljivo suprotstavljeni, i nije najveći problem. Iza Milorada Dodika stoje Beograd i Moskva, a iza Sarajeva Berlin i Washington. Može li problem Republike Srpske dobiti geostrateške dimenzije?

– Osnovni argument Bošnjaka je da je Republika Srpska nastala na genocidu i da Srbi kao agresori nemaju pravo na svoj entitet. Ali, činjenica jest da je sam Alija Izetbegović pristao na Republiku Srpsku i da je pristao na 49 posto teritorija koji treba pripasti Srbima. Podjela teritorija dogovorena je na američkom nosaču aviona Invisible. Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” piše da je s Holbrookeom u Ankari razgovarao satima i da ga je on na neki način ucijenio. Rekao mu je da ako ne pristane na kompromis Amerika više ne može učiniti ništa za Bošnjake. To je bilo dva mjeseca prije Daytonskog sporazuma. I, kaže Alija: “Ja sam pristao.”

Ako bismo postavili pitanje koje su sve države nastale na genocidu, ne znam gdje bi nam bio kraj i koje bi države opstale. Države postoje i opstoje po međunarodnim ugovorima i sporazumima, a ne prema moralnim kriterijima. Mnogi nisu svjesni da danas veličina nekog teritorija nije presudna za opstanak neke države. Na Manhattanu živi 10 milijuna ljudi. Današnje generacije, primjerice, nisu ni svjesne koliko je velikosrpska politika još od Garašanina bila opsjednuta izlaskom Srbije na more. Danas izlazak na more nema ono značenje koje je imalo prije 200-300 godina jer postoje moćne aviokompanije i zračni promet. Ni Rusima više nije presudan izlazak na topla mora jer već sada plove preko Sjevernog pola. Nije sve promijenjeno, ali svjetska geopolitika se modificira. Nekada je vrijedila krilatica da onaj tko ima dominaciju na moru taj vlada svijetom. U 20. stoljeću velesile su one zemlje koje imaju dominaciju u zraku, a sada svijetom vladaju oni koji imaju dominaciju u informacijskom prostoru.

Jeste li vidjeli da turska državna televizija, uz potporu predsjednika Erdoğana, snima tv-seriju i film o Aliji Izetbegoviću?

– Postoje oficijelne politike, ali i one zakulisne, koje se ponekad preklapaju. Dnevni Avaz je Aliju Izetbegovića već 2000. proglasio muslimanom stoljeća. 2001. godine u Saudijskoj Arabiji dobio je priznanje muslimana godine. Očito, on ima potporu ne samo u bošnjačkom narodu nego i u islamskom svijetu. Premda, danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA. Da je bio u vrhu SDA, Fikret Abdić bi mogao u redovnoj rotaciji doći na čelo cijele BiH. Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.

Turska serija o Aliji Izetbegoviću lako bi mogla poprimiti razmjere popularnosti turskih sapunica koje masovno emitiraju hrvatske televizije. Zanimljivo je da je u tom velikom filmskom projektu samo redatelj iz Sarajeva, da su svi producenti, glavni i sporedni glumci Turci, da je na turskom… Kako komentirati činjenicu da su Bosanci mogli biti samo statisti?

– To što će turska državna televizija TRT snimati seriju o životu Alije Izetbegovića, uz izravnu političku potporu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, te što promociju te serije najavljuje veleposlanik Turske u Sarajevu, prvenstveno je politička poruka o odnosu i interesima Turske prema BiH i u njoj. Kako su i producenti i glumci Turci, to samo znači da će interpretacija “lika i djela” Alije Izetbegovića na turskom jeziku biti primarno sa stajališta autora projekta. U političkom smislu to znači da Turska želi vezati BiH još više uz sebe. I potvrda onoga što je Erdoğan nakon izbora izjavio da je njegova pobjeda i pobjeda Bosne. Glorifikacija Izetbegovića ne mora biti presudna, ali je važan korak koji može BiH još više udaljiti od EU, a ujedno i Hrvatske. Krajnje je vrijeme da i Bruxelles i Zagreb počnu provoditi europsku politiku u BiH i prema njoj.

Globus

Erdogan upravlja politikom u BiH!?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Nametanje Željka Komšića je prigoda koja se mora iskoristiti za uvjetovanje izmjena Ustava BiH

Objavljeno

na

Objavio

Izbor Željka Komšića je akt političke agresije na hrvatski narod u BiH. Njegovim izborom smo dovedeni do ruba. Mora se postaviti pitanje ima li uopće ovakva BiH smisao postojanja? Ima li ovakva BiH u kojoj je osnovni prioritet da susjednu crkne krava, po cijenu i osobne egzistencije, uopće budućnost?

Predsjednik Hrvatske republikanske stranke (HRS) Slaven Raguž u intervjuu za Dnevnik.ba govori o izbornom rezultatu stranke koju vodi, ciljevima HRS-a u nadolazećem mandatu, izboru Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ali i budućnosti Bosne i Hercegovine.

Gospodine Raguž, jeste li zadovoljni izbornim rezultatima HRS-a?

Trebao bih biti zadovoljan. HRS je sebi zacrtao kao cilj ulazak u Skupštine županija u sve tri županije sa hrvatskom većinom, što smo i uspjeli. Osobito, kad vidite da smo iza sebe ostavili stranke koje su raspolagale sa stotinama tisuća KM, neskrivenom podrškom medija, međunarodne zajednice, lobističkih skupina i dr., moramo biti ponosni na napravljeno, jer smo sve napravili isključivo svojim resursima. Međutim, zašto nema mjesta zadovoljstvu. Iz prostog razloga što cijeli izborni proces je bio festival korupcije, inženjeringa i prijevare. Doveli smo se u situaciju da su isti ljudi koji su 4 godine protratili u vlasti ne samo da su nagrađeni još jednim mandatom, nego su dobili više glasova nego ikada. Kao što sam i predviđao, velika apstinencija birača ostavila je dovoljno prostora za malverzacije iza 19.00 sati, tako da ćemo ponovno imati u Parlamentima ljude koji riječi nisu rekli, ljude koji primaju izdašne plaće za nerad, ljude koji zaborave da su predstavnici hrvatskog naroda u trenutku kada iziđu iz tunela ispod Ivana prema Sarajevu. Imamo ljude kojima će ovo biti 6., 7. ili ne znam ni ja više koji mandat po redu. Meni je to nepojmljivo. Potpuni izostanak političke odgovornosti. Dodajte ovome kriminal s kojim je nametnut Željko Komšić, eto odgovora zašto nema mjesta zadovoljstvu, unatoč HRS-ovom rezultatu.

Kakvo će sada biti djelovanje HRS-a? Hoćete li ulaziti u vlast i u jednoj od županija?

Ne treba uopće o tome razmišljati, budući da je HDZ BiH osvojio većine u HBŽ i ZHŽ, a u HNŽ zajedno sa svojim vječnim koalicijskim partnerom SDA mogu samostalno imenovati Vladu. Što se tiče našeg djelovanja, mi ćemo se sada posvetiti širenju infrastrukture, budući da imamo zahtjeve iz cijele BiH za organizacijom općinskih odbora. Radom u Skupštinama moramo opravdati povjerenje naših birača putem prijedloga zakona, inicijativama i dr. Dobili smo mogućnost izlaska na pozornicu i to ne smijemo prokockati. Sad je do nas.

Što trebaju biti prioritetu nove vlasti u županijama s hrvatskom većinom?

Radit će se vjerojatno o starim-novim vlastima. Prioritet bi moralo biti djelovanje na širenju i zaštiti županijskih nadležnosti. Županije su naši entiteti i kao takvi se moramo ponašati. Ne dopuštati oduzimanje ovlasti od strane Federacije, osobito kada se radi o organskim zakonima. Dalje, raditi na financijskoj neovisnosti i djelovanju u smjeru povećanja povrata javnih sredstava u županije, na štetu Federacije. Jedna od prvih stvari koje ćemo mi pokrenuti je povrat protupravno oduzetog vlasništva javnih poduzeća od strane Federacije. Na ovaj način će se stvoriti temelji za gospodarsko socijalne reforme, kako bi proračunska sredstva bivala korištena za razvoj, a ne kupovinu socijalnog mira.

Kako gledate na izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva?

Izbor Željka Komšića je akt političke agresije na hrvatski narod u BiH. Njegovim izborom smo dovedeni do ruba. Mora se postaviti pitanje ima li uopće ovakva BiH smisao postojanja? Ima li ovakva BiH u kojoj je osnovni prioritet da susjednu crkne krava, po cijenu i osobne egzistencije, uopće budućnost? Nametanje Željka Komšića je izvrsna prigoda za konačan dogovor o konceptu BiH kao države između tri naroda ili konačan razlaz, jer je više nego očigledno kako većinski narod ne želi BiH u kojoj ćemo svi biti ravnopravni.

Podržavate li stav Dragana Čovića da stranke HNS-a neće ulaziti u vlast dok se ne izmijeni Izborni zakon?

Ne slažem se sa tim stavom. Ne možete danas tražiti i uvjetovati izmjene Izbornog zakona, a jučer ste aktivno sudjelovali u izbornom procesu po pravilima tog istog zakona. Problem Izbornog zakona nije od jučer. Zašto nismo bojkotirali izbore, kad se vidjelo kako nema dogovora? Ja sam to predlagao početkom godine. S druge strane, da je kojim slučajem Dragan Čović pobijedio Komšića, imali bismo identičan scenarij kao i pri prošlim Općim izborima. Ušlo bi se u vlast i 4 godine parazitiralo, ništa ne radilo, govorilo kako se treba mijenjati Izborni zakon, a molilo Boga da se ništa ne promijeni. Izbor Željka Komšića nam daje mogućnost za mnogo veće stvari od Izbornog zakona, jer je očigledno kako je Izborni zakon samo manji dio puno većeg problema.

Koje bi to stvari bile? Kako bi se trebali Hrvati ponašati u ovim okolnostima?

Nije svako zlo za zlo.  Nametanje Željka Komšića je prigoda koja se mora iskoristiti ne za uvjetovanje izmjena izbornog zakona, nego izmjena Ustava BiH i pokretanje razgovora o konceptu BiH kao države općenito. Osnovni problem BiH je taj što to uopće nije država u funkcionalnom i suvereno/demokratskom smislu, mi se pravimo godinama da jeste, ali objektivno to nije. Ona to može postati isključivo ako su u njenim temeljima ugrađena jednaka prava za sve narode. Radikalističko nametanje građansko-islamističkog koncepta čiji je Željko Komšić nusprodukt vodi ovu državu u propast. Ukoliko bošnjačka elita to želi, neka nastave tim putem, ali bez nas Hrvata. Ukoliko uistinu žele BiH koja bi imala neku budućnost, onda moramo sjesti i ne napuštati dogovore dok se ne dogovorimo kakvu to BiH uopće želimo. Nametanje Željka Komšića od strane bošnjačkog naroda je prigoda za to. Nema formiranja vlasti ukoliko se ne dogovorimo o BiH kao državi, a ne izbornom zakonu.

Jesu li Bošnjaci spremni odreći se luksuza da Hrvatima biraju predstavnike?

Očigledno da nisu. Činjenica kako je Željko Komšić dobio više glasova od Šefika Džaferovića koji je izabran za Člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda to potvrđuje. Razlika u glasovima bi bila i drastičnija da nije dolazilo do poništavanja glasova Željka Komšića, jer, kako rekoše, bila bi sramota da ima duplo više glasova od kandidata iz SDA. Iz ovog razloga je bitan stav kojeg sam spomenuo u prethodnom odgovoru. Pokrenuti razgovore o konceptu  BiH kao države. Ako je njima cilj država u kojoj će se u izbornoj noći klicati poklič s kojim je Armija BiH po Središnjoj Bosni i Hercegovini masakrirala djecu i civile i radila masovne zločine, kao jedna poruka u kojem smjeru će se djelovati nakon izbora, onda hajdemo se lijepo organizirati na način da svatko ovisi od sebe, sporazumno se razvesti i riješena stvar, pa neka oni nastave to klicati, ali u svojoj kući, ne u našoj.

Ovih dana mnogi načelnici, županijski premijeri proglašavaju Željka Komšića „personom non grata“. Kako to komentirate? Podržavate li to?

Prisjetite se da smo i 2011. imali prosvjede zbog majorizacije, transparente straha od gaženja hrvatskog jezika itd. Sa neke načelno simboličke osnove, inicijativa je u redu. No, poznajući subjekte direktno, to nije ništa drugo nego mazanje očiju narodu. Tipično naše već viđeno: „idemo se dobro najesti, pa ćemo štrajkati glađu, dok opet ne ogladnimo“. Većini tih načelnika i premijera su obični građani lokalnih jedinica koje predstavljaju istinske „persone non grate“. Dok se oni bave Komšićem, gorivo je skočilo na 2.42, sindikalna potrošačka korpa na 2200 KM, Aluminij pred gašenjem, podaci o iseljavanju sve porazniji. Želim vidjeti te ljude koji danas šalju poruke Komšiću za dva mjeseca kako će se ponašati. Hoće li opet Emir Suljagić osvanuti u Vijeću ministara, kao i nakon pretprošlih Općih izbora?

Koalicije se već naveliko sklapaju, iako se ne zna kako će se popuniti Dom naroda FBIH. Komentar?

Ako govorite o županijskim razinama, onda je sasvim legitimno razgovarati o koalicijama. Međutim, bilo kakav razgovor o koalicijama na federalnoj i državnoj razini je deplasiran. Neka mi kažu kako planiraju popuniti Domove naroda svi oni koji misle drugačije? Tu ja vidim prigodu nas Hrvata, ako budemo imali hrabrosti i dosljednosti, da izbjegavanjem bilo kakvih razgovora jednostavno natjeramo sve u BiH na razgovor o samom konceptu države.

Kako će na to reagirati međunarodna zajednica?

Sigurno da neće gledati blagonaklono. Zato i govorim kako je potrebna dosljednost i hrabrost. Potrebno je da se postavimo proaktivno, ne reaktivno. Iskoristiti položaj Republike Hrvatske, naše iseljeništvo u Americi i jednostavno krenuti sa lobiranjima, zaobilazeći ovu diplomatsku treću ligu predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Doduše, ne znam ni kako ćemo to uspjeti napraviti znajući kako na prste jedne ruke možemo nabrojati naše dužnosnike koji govore jedan strani jezik.

Što stanovnici BiH mogu očekivati u sljedeće četiri godine?

Ništa što već do sada nisu vidjeli i iskusili. Stanovnici su izabrali iste ljude koji su ih doveli u situaciju u kojoj se nalaze, prema tome, ne može biti bolje, može samo biti isto ili lošije.

Razgovarao: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Ivan Vukoja: Radikalni unitaristi žele mobilizirati Bošnjake i gurnuti ih u sukob s Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U BiH su održani izbori. Dogodio se i onaj scenarij na kojega su Hrvati upozoravali – Bošnjaci su im ponovno nametnuli političke predstavnike. U Predsjedništvo BiH ušao je Željko Komšić unatoč činjenici kako je više od 80 posto hrvatskih birača izabralo Dragana Čovića. Što ovo znači za BiH, odnose Hrvata i Bošnjaka, je li BiH u političkoj krizi, ali i što slijedi u budućnosti razgovarali smo s Ivanom Vukojom iz Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara.

Iz FBiH su birana dva člana Predsjedništva – bošnjački i hrvatski. Kako je Izborni zakon BiH manjkav, a nisu provedene presude Ustavnoga suda BiH koje bi ga korigirale, dogodila se treća prijevara – Bošnjaci su Hrvatima ukrali poziciju u Predsjedništvu BiH!?

S obzirom da Bošnjaci čine 70,40% a Hrvati 22,44% stanovništva Federacije BiH, Izborni sustav u BiH omogućava Bošnjacima da samostalno izaberu dva člana tročlanog Predsjedništva BiH. To se događa evo već treći put, Bošnjaci su kao svoga drugog člana Predsjedništva izabrali Komšića. Pored toga, osporeni i protuustavni Izborni zakon omogućavao im je da samostalno izaberu 37 od 58 izaslanika u Domu naroda FBiH (DN FBIH), odnosno 14 od 17 izaslanika u bošnjačkom klubu DN FBiH, 12 od 17 u srpskom klubu, 6 od 17 u hrvatskom klubu i 5 od 7 u klubu Ostalih. Time je Bošnjacima omogućeno da izbornim inženjeringom osiguraju punu kontrolu DN FBiH i sva četiri njegova kluba. Onaj tko kontrolira DN FBiH također imenuje i kontrolira Vladu FBiH. Bošnjački politički predstavnici ne žele se odreći mogućnosti biranja dva člana Predsjedništva kao ni mogućnosti da kontroliraju DN FBiH a preko njega i kompletnu Vladu FBiH. To je glavni razlog zašto bošnjačke stranke blokiraju proces izmjena IZ i provedbu odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kao i punu provedbu odluke Ustavnog suda BiH iz 2000., tzv. odluke o konstitutivnosti.

Na izborima za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Dragan Čović je dobio više od 80 % podrške hrvatskih birača u BiH, a Komšić tek oko 1%. Ali ni ovi omjeri nisu bili dovoljni da se uvaži volja Hrvata. Što ovo znači i kako u budućnosti funkcionirati?

U tri općine BiH u kojima Hrvati čine više od 98% stanovništva (Grude, Posušje, Široki Brijeg) Komšić je dobio manje od 1% glasova. U općini Goražde gdje po službenom popisu stanovništva žive samo 23, od prijeratnih 76 Hrvata, Komšić je dobio 4.842 glasa. Ovo su samo slikoviti primjeri nacionalne strukture njegovih glasača i apsurdnosti postojećeg izbornog sustava. Matematički i statistički egzaktno je utvrđeno da je Komšić izabran bošnjačkim glasovima. To je dokaziva i nepobitna činjenica. S obzirom da politički predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, Željko Komšić je bošnjački predstavnik, odnosno bošnjački član Predsjedništva BiH. Stoga je pogrešno tvrditi da je Dragan Čović izgubio izbore za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Naprotiv, Čović je te izbore uvjerljivo dobio s oko 80 posto podrške hrvatskih birača. Čović nije ušao u Predsjedništvo BiH zato što je Komšić, kandidat za drugog bošnjačkog člana Predsjedništva imao više glasova od njega. Ono što je posebno frustrirajuće za Hrvate u ovoj situaciji je slijedeća činjenica: Čak i u slučaju da svi Hrvati u FBiH s pravom glasa izađu na izbore i svi svoj glas daju jednom kandidatu, Bošnjaci i u tom slučaju svojim glasovima mogu izabrati drugoga kandidata i imati dva bošnjačka člana u Predsjedništvu BiH.

Nakon izbora, većina medija bila je usredotočena na Komšića, uključujući i one u RH. Mnogi¸nisu zabilježili gotovo prijeteću poruka Hrvatima i Srbima čelnika SDA Bakira Izetbegovića izrečenu uz poklike “Allahu Ekber” „kako BiH nije skrojena po željama Čovića i HDZ-a BiH, te kako Bošnjake iritira postojanje RS-a”. Kako objašnjavate izjave?

Spomenuta izjava Bakira Izetbegovića, prigodno ukrašena „tekbirima“ i poklicima „Allahu ekber“ u stranačkim prostorijama i na dan općih izbora, jedna je u nizu izjava i aktivnosti koje za cilj imaju relativiziranje i ukidanje ustavne kategorije konstitutivnosti tri naroda i pretvaranje najprije Federacije BiH u entitet s bošnjačkom većinom i dominacijom, a zatim i cijele BiH. Ono što posebno iritira je način i razina argumentacije takvih zahtjeva. Izetbegović je u pravu kada kaže kako BiH nije skrojena po željama Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Ona je skrojena u skladu s temeljnim načelom Daytonskog sporazuma i Ustava BiH a to je načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Hrvati u BiH preko Dragana Čovića i HDZ-a BiH traže samo ona prava koja im po Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH pripadaju, a koja im Izetbegović i njegove pristaše sustavno relativiziraju i otimaju pa i ovakvim podvalama da Čović i HDZ traže ono što im ne pripada i što ne postoji u Ustavu. Konstitutivnost Hrvata izvorno nema veze niti s Draganom Čovićem ni s HDZ-om BiH, a niti s Bakirom Izetbegovićem, nego s Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH. Hrvati će imati konstitutivna prava i za njih se boriti i ako na političkoj sceni potpuno nestane i Čovića i HDZ-a, zato što su ta prava ne samo sastavni dio Daytonskog sporazuma i Ustava BiH nego i njihovo temeljno načelo.

Što govore ovakvi rezultati izbora i činjenica da su u vrlo prljavoj predizbornoj kampanji tzv. građanske stranke, bile puno radikalnije i isključivije u porukama?

Rezultati ovih izbora su još jednom pokazali da su nacionalna pitanja i nacionalne politike dominantne u cijeloj državi i na svim razinama. Čak što više, pokazali su da su trenutno najveći nacionalisti i šovinisti u BiH zagovornici građanske države okupljeni oko projekta Komšić. Najbolje rezultate ostvarile su stranke koje jasno i dosljedno u prvi plan svoga djelovanja stavljaju odgovornost prema vlastitom narodu i njegovim državotvornim interesima. Sviđalo se to nekome ili ne, to će biti tako sve dok se međunacionalni odnosi u BiH ne riješe na pravedan i ustavan način, sve dok se ne napravi institucionalni i zakonski okvir koji će onemogućiti dominaciju bilo kojega naroda i osigurati punu jednakopravnost između tri konstitutivna naroda na onim razinama i u onim tijelima i institucijama koje su Daytonski sporazum i Ustav BiH predvidjeli i odredili.

Kakav bi trebao biti odgovor Hrvata na nametanje Komšića i kakva je ovo Hrvatima poruka od strane Bošnjaka. Mnogi političari i analitičari to tumače kao akt neprijateljstva?

Prvi korak koji Hrvati trebaju napraviti je proglasiti Komšića personom non grata u svim tijelima i institucijama u kojima mogu donijeti takvu odluku te kroz građanski neposluh organizirati bojkot svih njegovih aktivnosti. Premda bojkot Komšića treba biti odlučan i beskompromisan, ipak treba biti oprezan i suptilan kada su odnosi između Bošnjaka i Hrvata u pitanju. Nepobitna je činjenica da Bošnjaci imaju mogućnost izabrati i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. To se već tri puta i dogodilo. Ipak, iz činjenice da su Bošnjaci izabrali Komšića ne trebamo i ne smijemo zaključiti da su svi Bošnjaci protiv hrvatske konstitutivnosti i da su svi za to da se Hrvatima biraju i nameću njihovi politički predstavnici. Također, ni sve bošnjačke stranke nisu iste kada je u pitanju odnos prema Hrvatima i načelu konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda. Provodeći svoju naivnu unitarističko-građansku ideologiju i forsirajući takozvane građanske političke opcije predstavnici međunarodne zajednice omogućili su stvaranje i jačanje radikalnih unitarista koji svoj šovinizam i mržnju, u prvom redu prema Hrvatima, maskiraju i predstavljaju kao borbu za građansku državu. Ti radikalni unitaristi i šovinisti okupljeni oko projekta Komšić u prvom redu žele mobilizirati sve Bošnjake, pretvoriti ih u protivnike konstitutivnosti i gurnuti u sukob s Hrvatima (i Srbima, u drugom poluvremenu) koji se ne žele odreći svojih konstitutivnih prava.

Što radikalni unitaristi, kako ih zovete, žele postići ovakvim potezima i nametanjem predstavnika Hrvatima?

Njihov je cilj da svaki Bošnjak svakog političkog i konstitutivnog Hrvata vidi kao prijetnju vlastitoj opstojnosti i opstojnosti države BiH. Zato su izgradili te stalno novim lažima i izljevima šovinističke mržnje obnavljaju narativ o Hrvatima kao saveznicima Milorada Dodika u negiranju i rušenju BiH, a sve to navodno kao uvod u novi genocid nad Bošnjacima zato što su muslimani. Potpuno suluda teza! I razni drugi ekstremisti i politički radikali unutar unitarističkog narativa i okvira vide svoju šansu i aktivno se uključuju u njega, od velikobošnjačkih nacionalista do radikalnih islamista. Svi oni u unitarističkom narativu o građanskoj državi vide sredstvo za ostvarivanje svojih političkih ideja i ciljeva. Naravno, u tom okviru su i mnogi koji zapravo ne razumiju u kakvo kolo su se upleli i koji nastupaju iz dobronamjernih ali vrlo naivnih pobuda. Stoga imamo samo naizgled apsurdnu činjenicu da u unitarističko-građanskom stroju zajedno marširaju zagovornici lijevo-liberalnih nadnacionalnih teorija i ideologija, velikobošnjački nacionalisti i radikalni islamisti te predstavnici međunarodnih institucija i organizacija u BiH. Ono što ih povezuje je zajednički cilj: ukinuti načelo konstitutivnosti tri naroda i pretvoriti najprije FBiH u entitet s građanskom (bošnjačkom) većinom, a zatim i cijelu državu. Prva prepreka radikalnim unitaristima na tom putu su Hrvati koji se bore za svoja konstitutivna prava, a druga Bošnjaci koji Hrvatima ne žele kršiti i otimati njihova ustavna prava. Stoga žele radikalizirati i jedne i druge, uplašiti ih onim Drugim, poljuljati međusobno povjerenje i gurnuti ih u nove sukobe jer je to jedini način na koji oni mogu opstati na političkoj sceni i ostvariti svoje ideje i ciljeve. Komšić je simbol i sredstvo te politike. Ukoliko se ta politika ne onemogući i dekonstruira ona će nužno voditi u sve veće međunacionalne sukobe i sve veću političku nestabilnost u BiH.

Mislite li da je možda percepcija suradnje Dodik – Čović i loša komunikacija HDZ-a po ovom pitanju motivirala Bošnjake da glasuju za Komšića jer je u predizbornoj kampanji i on sam to koristio kao oružje za motiviranje glasača?

Ništa u BiH nije jednoznačno, niti crno-bijelo. Sva tri naroda u BiH imaju svoja iskustva iz bliže ili dalje povijesti prema onima drugima i trećima. Dio tih iskustava za sva tri naroda je vrlo bolan i duboko frustrirajući. Svi smatraju kako su u nekom razdoblju ili situaciji oni drugi bili nepravedni prema njima i nanijeli im štetu ili bol. Svatko tko se bavi politikom u BiH trebao bi toga biti svjestan i uzimati to u obzir pri svom političkom djelovanju. Tako je i odnos Dodik-Čović, pa i generalno odnos Srba i Hrvata u BiH, vrlo kompleksan. Prostom političkom logikom oni su upućeni jedan na drugog jer imaju zajedničkoga političkog neprijatelja u obliku sarajevskog radikalnog unitarizma. Strah od bošnjačke dominacije i većinskoga nacionalizma Hrvate i Srbe udružuje i hrani njihove vruće manjinske nacionalizme koji, osobito u srpskom slučaju, imaju i elemenata separatizma i secesionizma. S druge strane, Bošnjaci potencijalni savez Dodika i Čovića, odnosno Hrvata i Srba vide kao ugrozu vlastite pozicije i kao prijetnju opstojnosti države. Vrlo često Bošnjaci i Hrvati jedni prema drugima djeluju iz nedostatka povjerenja i straha. Ako iz bošnjačke državotvorne perspektive i postoji nešto problematično u odnosu Dodika i Čovića, ili Srba i Hrvata, ponižavanje Hrvata kroz nametanje Komšića zasigurno nije rješenje tog problema niti smjer u kojem trebaju ići bošnjačko-hrvatski odnosi. Nerazumijevanja i krivih poteza je bilo i s jedne i druge strane, ipak, ostaje činjenica da su Bošnjaci Hrvatima nametnuli Komšića, a ne obrnuto. I to tri puta. Kao što je i činjenica da je Komšić projekt, a ne incident. Jednom nešto može biti iznimka, treći put to postaje pravilo i projekt.

Brojni sarajevski krugovi provlače tezu kako HDZ BiH ima maksimalističke zahtjeve te da svjesno izaziva blokade, kako promjena Izbornog zakona tako i uspostave vlasti?

Teza da će HDZ BiH izazivati nekakve blokade je vrlo opasan unitaristički spin i podvala koja za cilj ima oslabiti političku i pregovaračku poziciju HDZ-a odnosno HNS-a BiH. Iz iste kuhinje se zahtjevi za vladavinom prva, poštivanjem Ustava i provođenjem odluka Ustavnog suda nazivaju maksimalističkim zahtjevima. Bh. unitaristi i njihovi međunarodni pokrovitelji nastavljaju svoju borbu na svim oblastima društvenog i političkog života, sustavno i uporno svim raspoloživim sredstvima grade i jačaju unitaristički narativ i agendu zato jer su svjesni da svaku političku akciju treba prije toga dobro medijski i društveno pripremiti. Pri tom se služe raznim obmanama, podvalama i lažima. Jedna od omiljenih metoda im je zamjena teza. Provjerljiva je i dokaziva činjenica kako su jedino predstavnici Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH u propisanom roku kroz legalnu parlamentarnu proceduru pokušali provesti odluku Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić i izmijeniti Izborni zakon BiH u skladu s navedenom odlukom. Pri tom, HNS-ov prijedlog je dobio pozitivno mišljenje parlamentarne ustavno-pravne komisije te dobio natpolovičnu većinu državnog Doma naroda. Nakon žalbe bošnjačkog kluba Doma naroda PSBiH, Ustavni sud BiH je presudio kako HNS-ovim prijedlogom ni u jednom segmentu nije povrijeđen bošnjački vitalni nacionalni interes. Nakon toga, bošnjačka većina u Zastupničkom domu PS BiH oborila je HNS-ov prijedlog. Usprkos svemu navedenom, unitaristi i njihovi mediji te međunarodni pokrovitelji konstruiraju priču da su HDZ i HNS glavni krivci što odluka Ljubić nije provedena niti je izmijenjen Izborni zakon. Po istoj matrici obmanjuju javnost da HDZ i HNS BiH blokiraju uspostavu vlasti premda znaju da vlast nije moguće uspostaviti prije nego se izmjeni Izborni zakon BiH. Upravo onaj zakon čije izmjene su blokirali i koje će nastaviti blokirati. Oni su izazvali političku, ustavnu i izbornu krizu te i dalje svojim neustavnim i antidaytonskim djelovanjima proizvode blokade za koje svojom bolesnom logikom optužuju one koji inzistiraju na vladavini prava, poštivanju Ustava i Daytona te provođenju odluka Ustavnog suda.

Koji su motivi kako ste kazali konstruiranja takvih priča?

Motivi su politički oslabiti a nakon toga u potpunosti dekonstituirati Hrvate. Slijedom toga, kako bi zamaskirali ciljeve iopravdali svoje nelegitimne i nelegalne aktivnosti, unitaristi optužuju HDZ i HNS BiH da namjerno izazivaju krize i blokade. A blokada je HDZ-u potrebna, tvrdi dalje njihov spin, kako bi skupa s Dodikom rušili državu BiH. Tim nebuloznim konstrukcijama i spinovima nastoje opravdati grubo kršenje Daytonskog sporazuma i Ustava BiH te ponižavanje Hrvata koje su napravili projektom Komšić. Slijedeća faza toga projekta je pokušaj da se legitimne hrvatske političke predstavnike izbaci iz vlasti i na državnoj i na entitetskoj razini. Zato laž i spin o planiranim HDZ-ovim i Čovićevim blokadama i ucjenama treba nastaviti napuhivati i jačati. Unitaristi, očito, ne mogu prihvatiti BiH kao državu tri konstitutivna i ravnopravna naroda pa stoga ne žele ni provesti odluku Ljubić čija bi puna provedba Hrvatima osigurala legitimno predstavljanje u Domu naroda i Predsjedništvu BiH. Oni svojim djelovanjem negiraju i ugrožavaju ne samo konstitutivnost naroda nego i državu BiH, njezin ustavno-pravni poredak i Daytonski sporazum. Umjesto da ih strogo kazne zbog toga, OHR i određeni predstavnici međunarodne zajednice navodno ih u tome podržavaju radeći zajednički plan kako opstruirati provedbu odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i time izbaciti HDZ-HNS koaliciju iz buduće vlasti premda ta koalicija nosi preko 75% hrvatskog izbornog legitimiteta.

Kakve reakcije očekujete iz Hrvatske. Činjenica je da vlast u RH imala prve vrlo mlake reakcije na grube napade pa i prijetnje iz BiH, prvo od Komšića, pa i Džaferovića?

Hrvati u BiH velike nade i očekivanja polažu u pomoć iz Hrvatske. Ne zato jer su nesposobni sami se brinuti o sebi i vlastitim interesima nego zato jer su pravnim, političkim i medijskim nasiljem bosanskohercegovačkih unitarista i njihovih međunarodnih pokrovitelja dovedeni do toga da se trenutno bore za golo nacionalno i političko preživljavanje. Hrvatima se u BiH sustavno krše ustavna prava, oduzimaju im se ovlasti, nameću politički predstavnici, izbacuje ih se iz vlasti i s pozicija koja im po Ustavu pripadaju, opstruiraju se odluke Ustavnog suda koje idu njima u korist… Hrvatska na dvije formalne razine ima pravo i obvezu pomoći Hrvatima u BiH. Prva je Ustav RH koji ju obvezuje na pomoć svim Hrvatima, ma gdje bili, kojima se krše njihova kolektivna, građanska i ljudska prava. Druga razina je činjenica da je RH supotpisnica Daytonskoga sporazuma i kao takva obavezna štiti i provoditi taj sporazum. Kršenje i oduzimanje konstitutivnih prava Hrvatima ujedno je i čin kršenja Daytonskoga sporazuma i Ustava BiH kao njegovog aneksa, stoga RH i po tom osnovu ima međunarodno pravo i obvezu štiti i Hrvate kao konstitutivan narod u BiH i daytonski ustavno-pravni poredak. Ako unitaristi koji krše Dayton i Ustav imaju međunarodne pokrovitelje i javne zagovaratelje, ne vidim razlog zašto RH ne bi mnogo snažnije i odlučnije stala u zaštitu Daytonskoga sporazuma i prava koja su Hrvati dobili tim sporazumom i Ustavom BiH. Kao prvi korak predlažem i da RH proglasi Komšića personom non grata.

Kako komentirate izvještavanje hrvatskih medija, posebno HRT, i činjenice da se najviše prostora davalo upravo Komšiću, da se često osjeti nepripremljenost, neinformiranost?

Mediji u RH su još jedna bolna točka Hrvata u BiH. Često se, prečesto, naime događa da mediji, pa i neki političari iz RH u cijelosti preuzimaju unitaristički narativ i kroz njega gledaju i tumače društvene i političke procese i fenomene u BiH. U najvećem broju slučajeva radi se o neupućenosti i nerazumijevanju, ali svejedno, zahvaljujući tom narativu kreira se slika o Hrvatima u BiH, kao i o BiH općenito, koja ne odgovara činjenicama niti istini. Jako malo ljudi, pa i novinara u RH razumije da se u BiH vrlo često plasiraju medijski sadržaji koji su u funkciji ideološke borbe i obračuna s neistomišljenicima a ne u funkciji istine i objektivnog informiranja. Unitaristički narativ kao ideološko-politički konstrukt koji se svakodnevno medijski obnavlja u bh. javnosti Hrvati u BiH doživljavaju kao medijsko nasilje prema sebi i svojim legitimnim i ustavnim pravima. Stoga ih posebno boli kada dijelove tog narativa pronalaze i prepoznaju i u medijima u RH, osobito kada je HRT u pitanju. No, osobna iskustva mi govore kako se na tom planu procesi kreću u dobrome smjeru./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari