Pratite nas

Intervju

Miroslav Tuđman: Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Objavljeno

na

VELIKI INTERVJU MIROSLAVA TUĐMANA ZA GLOBUS

Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada, bit će predstavljena u Zagrebu početkom rujna. Saborski zastupnik HDZ-a, političar i sveučilišni profesor, bivši prvi čovjek hrvatskih obavještajnih službi i sin prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije samo svjedok vremena nego i pomni analitičar događaja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest. Miroslav Tuđman kaže da se njime bavi zato što su njegovi stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine. Recenzent knjige akademik Davorin Rudolf piše da je ova knjiga “nesumnjivo vrijedan prinos pedantnog i marljivog znanstvenika i političara Miroslava Tuđmana novijoj hrvatskoj historiografiji”.

Kako komentirate gotovo bizarnu informaciju da su bosanski Srbi, ali i Bošnjaci, izgubili svoje primjerke originala Daytonskog sporazuma? Ne govori li to, barem na simboličkoj razini, o tome što je od daytonske BiH danas zapravo ostalo?

– Na simboličkoj razini to je pokazatelj koliko oni drže do Daytonskoga sporazuma. No, ne mogu precizno govoriti kako je s dokumentacijom u BiH, ali mogu reći da ni ja nisam mogao doći do određenih transkripata Skupštine BiH koji su me interesirali. Ali, isto tako, ni arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske nije cjelovita. Tako sam, primjerice, dokument o hrvatskom priznavanju BiH našao u dokumentima iz Haaga, a ne u nekoj našoj arhivi. Hrvatska nije imala iskustvo u vođenju vanjskih poslova. Ali, to su bile godine u kojima se događalo daleko više toga nego u bilo kojem periodu prije ili poslije. Moje je mišljenje da se u tih prvih pet godina stvaranja Hrvatske dogodilo više nego u prethodnih 50 ili što će se dogoditi u narednih 50 godina.

Kada govorimo o Republici Srpskoj, znakovito je da su oni donijeli svoj Ustav početkom devedesetih, a nakon 1995. u taj Ustav unijeli su samo izmjene koje je donio Dayton. Dakle, imamo paradoks da oni imaju kontinuitet Republike Srpske od devedesetih koji se nastavlja do danas. Ustav BiH počinje s 1995. godinom.

U svojoj novoj knjizi bavite se doktrinom i politikom Alije Izetbegovića. Slijedi li Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA nauk i politiku svoga oca?

– U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s time što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio.

Ali, napisali ste da je Alija Izetbegović ipak bio konzistentan.

– Bio je konzistentan u ostvarivanju svojih ciljeva. On 2000. godine priznaje da je potpisao Cutileirov plan samo zato da bi došlo do priznanja BiH. Ali, sam kaže, da mu nikada nije bilo na pameti da prihvati taj plan ili neki drugi plan koji bi polazio od toga da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda. U tome je on bio dosljedan i nikada to nije želio prihvatiti.

Efendija Mustafa Cerić devedesetih, kako pišete u knjizi, kaže da su Bošnjaci i Turci jedno i isto. Međutim, ovih dana Bakir Izetbegović u Cazinu kaže nešto drugo, da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju “isti genetski kod” i da svi potječu od, kako je rekao, “Bošnjana”.

– BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima. Naime, Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.

Očigledno je da Izetbegovićevi stavovi o naciji nisu ni u kakvoj korelaciji sa stavovima koji već dugo prevladavaju na Zapadu. Ali, nisu li i u islamskom, pa čak i arapskom svijetu nacije već formirane, od turske, iranske, indonezijske, niza arapskih nacija poput egipatske?

– Riječ je o njegovu elementarnom nesporazumu s faktografijom. To su teze koje zagovaraju ne samo Izetbegović nego i Filipović i Silajdžić. Nacionalne države postoje od Azije, Australije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike. Početkom devedesetih nastaje petnaest novih nacionalnih država u Europi, a to je trećina novih članica Vijeća Europe. Proces europske integracije i procesi nacionalne individualizacije su međusobno kompatibilni i jedan bez drugoga ne može. Ne bi bilo Europske unije da se nisu ujedinile Istočna i Zapadna Njemačka. Prije Prvog svjetskog rata bilo je 14 država u Europi, nakon tog rata 22, nakon Drugog 32, kada su se formirali Ujedinjeni narodi 1946. bile su 52 članice, a sada su 193 države u Ujedinjenim narodima. I u islamskom svijetu formiraju se nacije, ima i sekularnih država, od Malezije do nama puno bliže Albanije. Od Albanaca nećete čuti da su muslimani po nacionalnosti, nego Albanci ili Kosovari. Sam Izetbegović u svojoj autobiografiji piše kako je u jugoslavenskom zatvoru u Foči sedamdesetih želio uspostaviti vezu s Albancima upravo na muslimanskoj osnovi. Oni o tome nisu htjeli ni razgovarati. Međutim, mi moramo prihvatiti činjenicu da je danas vjera kao i nacija jednako motivirajući faktor i pokretačka snaga svega ovog što se zbiva u svijetu i Europi. Teroristički napadi danas nisu potaknuti nacionalnim ili ideološkim pobudama, nego i vjerskim.

Kakva može biti sudbina Bosne i Hercegovine ako je usporedimo sa sudbinama drugih federativnih zemalja poput SFRJ, SSSR-a ili ČSSR-a? Niti jedna nije preživjela. O tome je više puta govorio i sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija.

– Hrvatska politika bila je konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama. U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman početkom devedesetih vodili su niz pregovora, a o nekim presudnim temama imali su dijametralno suprotne stavove. Primjer je Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske.

– Alija Izetbegović već je u svom predizbornom govoru prije demokratskih promjena početkom devedesetih rekao da su oni protiv “sramotnog sporazuma Cvetković-Maček”. Konstanta u njegovoj doktrini je da ne priznaje pravo narodima na njihove nacionalne interese u tronacionalnoj BiH. I to je ono što zapanjuje, da on ne uviđa da su za BiH ključni međunacionalni odnosi. A on ih negira. U vrijeme postizanja sporazuma Cvetković-Maček muslimani sami sebe još nisu identificirali kao naciju i još nisu imali formirane nacionalne institucije. Povjesničar Franjo Tuđman još je osamdesete godine u knjizi “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” izgradio svoju osnovnu tezu da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira. On je već tada napisao da je preduvjet za europske integracije upravo ujedinjenje Njemačke. To je tada bilo kao da danas kažete da je preduvjet mira i prosperiteta ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Ta njegova povijesna prosudba doživjela je svoju potvrdu početkom devedesetih.

Ipak, Sporazum Cvetković-Maček postignut je bez Muslimana i nauštrb Muslimana, danas bismo rekli Bošnjaka. Nije li to bio prvi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Muslimana koji je svoj vrhunac doživio javnom percepcijom kako su u Karađorđevu 1991. Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu?

– Sporazum Cvetković-Maček bio je pokušaj izlaska iz diktature koja je trajala deset godina u monarhističkoj Jugoslaviji, te pokušaj uvođenja federalizma i kakvih-takvih demokratskih promjena. U tom procesu bili su zakinuti i Makedonci i Albanci na Kosovu, jer su u monarhističkoj Jugoslaviji kao narodi bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci.

Ali Makedonci i Albanci tada nisu bili u fokusu interesa i ključnih političkih procesa u Kraljevini Jugoslaviji.

– Nisu, ali nisu bili ni Muslimani. Tek trideset godina nakon toga dolazi do artikulacije muslimanskog nacionalnog identiteta i zahtjeva za njihovim priznanjem kao nacije. I umjesto da zatraži ravnopravan položaj sve tri nacije u trojnim pregovorima o budućnosti BiH, Alija Izetbegović ide ispod razine koja je dosegnuta sporazumom Cvetković-Maček i faktički ne priznaje hrvatske i srpske nacionalne interese u BiH, nego ih dosljedno osporava.

A što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa?

– Nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj. Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu.

Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni.

Zašto im je u tom trenutku tako bitna Srednja Bosna?

– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna.

Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat.

Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije.

Alija Izetbegović u to se vrijeme zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Muslimani, kako je govorio, od Novog Pazara do Ljubljane, živjeli u istoj državi. Nije li to bila identična politika onoj koju su tada zagovarali Milošević i Ćosić koji su ultimativno tražili da svi Srbi žive u istoj državi?

– Potpuno isto. Izetbegović sam za sebe kaže da je on predsjednik svih Muslimana Jugoslavije. Prva stranka koja je formirana bila je njegova SDA, potom srpski SDS i posljednji HDZ. Prve oružane snage bile su Izetbegovićeva Patriotska liga, prije SDS-a i prije nastanka HVO-a. Pažnji javnosti izmiče da je Patriotska liga imala svoje postrojbe i na Sandžaku, što znači u Srbiji i u Crnoj Gori. U jednom Halilovićevu izvještaju spominje se da u Sandžaku imaju 30 tisuća ljudi pod oružjem. Izetbegović od prvog dana traži autonomiju Sandžaka. Posljedica svega je da je koncepcija bošnjaštva kao nacije prošla prvenstveno na Sandžaku, gdje se na zadnjem popisu stanovništva oko 150 tisuća ljudi izjasnilo Bošnjacima.

Za kakvo se islamsko društvo zapravo zalagao Alija Izetbegović i mogu li se njegove ideje usporediti s danas postojećim državama u kojima žive gotovo isključivo muslimani, od Turske, preko Irana do Saudijske Arabije? Na kraju, u kakvom je odnosu njegova politička teorija s najekstremnijim i najradikalnijim konceptima poput ovog u tzv. Islamskoj državi?

– Alija Izetbegović se već u svojoj Islamskoj deklaraciji deklarirao kao panislamist i on teži integraciji svih muslimana, pa tako kaže da zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. S druge strane tvrdi da je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Koliki je bio njegov animozitet prema sekularizmu vidi se iz podatka da je Alija Izetbegović, osim Homeinija, jedini strani državnik koji se u službenom posjetu Turskoj nije želio pokloniti Atatürku, tvorcu moderne Turske. Za njega nema islamskog društva bez islamskog poretka jer je to najviši oblik istinske demokracije.

Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.

Kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom?

– Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu potporu hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću potporu dobivao od Irana i Saudijske Arabije. Uvjet za njihovu financijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina.

Koliko su promjene u turskoj politici i dolazak Erdoğana utjecale na politiku SDA i sadašnjeg predsjednika Bakira Izetbegovića?

– Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Europa to koči. To je uvelike determiniralo promjene u turskoj politici. Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktualne bošnjačke službene politike uz Erdoğana i veličanje njegove politike.

Ali Alija Izetbegović je akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoğanu.

– To je točno, ali zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni. Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vodstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopće ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.

U kakvom je odnosu Izetbegovićeva teorija o nepriznavanju nacija s današnjom politikom tzv. građanske BiH koju snažno podržavaju EU i Njemačka?

– Lako je gledati iz Njemačke koja je savezna država, koju čine države u kojima živi isti narod. U BiH žive tri naroda. Koncept građanske države može proći tek ako su nacionalna prava riješena i garantirana. Izetbegović i njegovi sljedbenici sada govore da je građanska država država onih građana koji se s njom mogu identificirati. Ali ako imaju dualne identitete, po definiciji su građani drugog reda. To je tzv. koncept perfidnog građanstva, kako je to nazvao prof. Vlaisavljević. Samo jedna digresija. Kakvo je to građansko društvo u kojem se u Predsjedništvu BiH raspravlja hoće li će se službeno čestitati Božić ili neće?

Kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma koji bi mogao imati svoju europsku bazu u jednoj takvoj BiH? Postoji li opasna koncentracija ekstremista u BiH? Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na to, izbila je međudržavna kriza.

– Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju. Ali ima i onih u Sarajevu koji ne misle tako. U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991.-1992. dijelili stavove Izetbegovića. To je put prema nekom racionalnom rješenju koje bi moglo zadovoljiti sve tri strane. Drugo je pitanje kako će se Europa postaviti prema terorizmu koji sada ni u Europi više nije uvozni terorizam, nego domaći terorizam. Mi više ne govorimo o prvoj generaciji doseljenih imigranata, nego o drugoj i trećoj čiji se pripadnici bave terorizmom. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta. Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu.

Koliko može biti opasan spor oko budućnosti Republike Srpske? To što su Sarajevo i Banja Luka nepomirljivo suprotstavljeni, i nije najveći problem. Iza Milorada Dodika stoje Beograd i Moskva, a iza Sarajeva Berlin i Washington. Može li problem Republike Srpske dobiti geostrateške dimenzije?

– Osnovni argument Bošnjaka je da je Republika Srpska nastala na genocidu i da Srbi kao agresori nemaju pravo na svoj entitet. Ali, činjenica jest da je sam Alija Izetbegović pristao na Republiku Srpsku i da je pristao na 49 posto teritorija koji treba pripasti Srbima. Podjela teritorija dogovorena je na američkom nosaču aviona Invisible. Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” piše da je s Holbrookeom u Ankari razgovarao satima i da ga je on na neki način ucijenio. Rekao mu je da ako ne pristane na kompromis Amerika više ne može učiniti ništa za Bošnjake. To je bilo dva mjeseca prije Daytonskog sporazuma. I, kaže Alija: “Ja sam pristao.”

Ako bismo postavili pitanje koje su sve države nastale na genocidu, ne znam gdje bi nam bio kraj i koje bi države opstale. Države postoje i opstoje po međunarodnim ugovorima i sporazumima, a ne prema moralnim kriterijima. Mnogi nisu svjesni da danas veličina nekog teritorija nije presudna za opstanak neke države. Na Manhattanu živi 10 milijuna ljudi. Današnje generacije, primjerice, nisu ni svjesne koliko je velikosrpska politika još od Garašanina bila opsjednuta izlaskom Srbije na more. Danas izlazak na more nema ono značenje koje je imalo prije 200-300 godina jer postoje moćne aviokompanije i zračni promet. Ni Rusima više nije presudan izlazak na topla mora jer već sada plove preko Sjevernog pola. Nije sve promijenjeno, ali svjetska geopolitika se modificira. Nekada je vrijedila krilatica da onaj tko ima dominaciju na moru taj vlada svijetom. U 20. stoljeću velesile su one zemlje koje imaju dominaciju u zraku, a sada svijetom vladaju oni koji imaju dominaciju u informacijskom prostoru.

Jeste li vidjeli da turska državna televizija, uz potporu predsjednika Erdoğana, snima tv-seriju i film o Aliji Izetbegoviću?

– Postoje oficijelne politike, ali i one zakulisne, koje se ponekad preklapaju. Dnevni Avaz je Aliju Izetbegovića već 2000. proglasio muslimanom stoljeća. 2001. godine u Saudijskoj Arabiji dobio je priznanje muslimana godine. Očito, on ima potporu ne samo u bošnjačkom narodu nego i u islamskom svijetu. Premda, danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA. Da je bio u vrhu SDA, Fikret Abdić bi mogao u redovnoj rotaciji doći na čelo cijele BiH. Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.

Turska serija o Aliji Izetbegoviću lako bi mogla poprimiti razmjere popularnosti turskih sapunica koje masovno emitiraju hrvatske televizije. Zanimljivo je da je u tom velikom filmskom projektu samo redatelj iz Sarajeva, da su svi producenti, glavni i sporedni glumci Turci, da je na turskom… Kako komentirati činjenicu da su Bosanci mogli biti samo statisti?

– To što će turska državna televizija TRT snimati seriju o životu Alije Izetbegovića, uz izravnu političku potporu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, te što promociju te serije najavljuje veleposlanik Turske u Sarajevu, prvenstveno je politička poruka o odnosu i interesima Turske prema BiH i u njoj. Kako su i producenti i glumci Turci, to samo znači da će interpretacija “lika i djela” Alije Izetbegovića na turskom jeziku biti primarno sa stajališta autora projekta. U političkom smislu to znači da Turska želi vezati BiH još više uz sebe. I potvrda onoga što je Erdoğan nakon izbora izjavio da je njegova pobjeda i pobjeda Bosne. Glorifikacija Izetbegovića ne mora biti presudna, ali je važan korak koji može BiH još više udaljiti od EU, a ujedno i Hrvatske. Krajnje je vrijeme da i Bruxelles i Zagreb počnu provoditi europsku politiku u BiH i prema njoj.

Globus

Erdogan upravlja politikom u BiH!?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found