Pratite nas

U potrazi za Istinom

Na laži o ‘masovnim srpskim žrtvama’ nasjeo je i Nikola Tesla

Objavljeno

na

Morbidna igra brojki  i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u.

Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti  kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.

Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s  lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke). Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata  i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.

Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću. U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“  bila je već u Londonu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!? 

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.

Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.

Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović (političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistom Jovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.

U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.

Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.

Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:

Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“ (William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola TeslaPrepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)

Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak  i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.

Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.

Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.),  kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnum crimena i sličnih spisa.

Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).

U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)

Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.

Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.

Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?

Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.

Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?

Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.

Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.

Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari