Connect with us

Kolumne

Najljepši dar i najluđa parodija za Dan državnosti

Objavljeno

on

Vlada RH

Jež ima bodlje, a malen narod, vijekovima na razmeđi civilizacija u globalnom zvjerinjaku, ambijentu u kojem je tek pitanje vremena kad će se s mukom održavana krhka vojno-sigurnosna ravnoteža narušiti, također mora posegnuti za žalcem kako bi grabežljivce odvratio od nasrtaja.

Kako tegobna prošlost uči, nije dovoljno tek pouzdati se u drugoga, ma koliko on moćan i mio bio. Bolje je pomoći si sam dok je još sunčano, tad će i saveznik manje oklijevati oko pomoći kad zagrmi. Zato nije ni neumjesno ni cinično nešto tako razorno poput tuceta modernih borbenih zrakoplova nazvati darom, i to najljepšim. Ta nisu li i ježurki drage njegove bodlje? Nije li i njemu draže ako ih ne mora koristiti?

Gle, tko je protiv!

Nije bitno drukčije ni sa borbenim zrakoplovom, pri čemu nije manje važno za što se sve on može koristiti od toga za što će se doista koristiti. Stoga, svesti usporedbu Hrvatskoj ponuđenih borbenih zrakoplova samo na tehničke performanse, te nagađati što je sve uključeno u paket opreme, a što nije, pa će to trebati nadoplatiti, u biti predstavlja skretanje pozornosti na sporedno, ne bi li se uvukao crv sumnje u konačni izbor.

A on, francuski zrakoplov Rafale, se izdvaja po tome što se radi o u punom smislu višenamjenskom, nogometnim rječnikom – polivalentnom igraču, izrazitom individualcu sposobnom predriblati pola suparničke ekipe i samom sebi kreirati priliku. Slikovito rečeno, Francuz si može sâm nabaciti loptu, usput blokirati suparničkog stopera i braniča, te iz okreta precizno plasirati loptu u rašlje suparničkog gola, čijem vrataru ne preostaje drugo, nego baciti se samo kako bi zgoditak bio ljepši.

Američki zrakoplov F-16 nedvojbeno tehnički ne zaostaje za francuskim. No, tu se ipak radi o uže specijaliziranom igraču, čije kvalitete najbolje dolaze do izražaja u sklopu uigranog tima. On može sve što i Rafale, međutim za to mu treba pomoć jednog, katkad i dva suigrača, a takvu infrastrukturu si mala, još uvijek ne prebogata Hrvatska ne može priuštiti. Drugim riječima, da je izabrala F-16, više bi ovisila o volji drugih, dok joj Rafale daje izrazitiju i konkretniju moć i bez pomoći sa strane. Osim što se pokazalo kako se strpljivost, unatoč silnom zanovijetanju, isplati, jer radi se o pravoj odluci u pravi čas – neusporedivo pripremljenijoj od, primjerice, one o kupnji civilnog europskog zrakoplova nauštrb američkog sredinom devedesetih, k tome i o odluci koja uzima u obzir kontekst francuskog vodstva u razvoju europskih oružanih snaga stvarajući plodno tlo za transfer znanja i tehnologije u dogledno vrijeme – upravo je Rafaleova nesputanost i neovisnost u djelovanju njegova ključna prednost. Zanimljivo, jednu tako do srži suverenističku odluku, nalik onoj o diverzifikaciji izvora energije izgradnjom LNG terminala na Krku, donijela je upravo Vlada Andreja Plenkovića, kojega se prečesto temeljem percepcijske paučine a ne činjenica karakterizira pukim provoditeljem tuđinskih interesa.

Ipak, glede izbora borbenih zrakoplova ne bi bilo fer ne odati priznanje i predsjedniku Zoranu Milanoviću, jer je svjestan vlastite naravi i svojih sposobnosti napravio najviše što je mogao, uistinu konstruktivno odbivši sudjelovati u procesu odlučivanja.

Nakon što je nekih desetak dana prije službene objave izbor Rafalea procurio u javnost, eto, kao za inat, netom nakon što je o odluci obaviješten Zoran Milanović, koji se za svog premijerovanja nije ustručavao inkognito, putem dubokih medijskih grla istupati u javnost, protiv obnove borbene sastavnice Hrvatskog ratnog zrakoplovstva začudo nisu prvi graknuli dežurni antiratni aktivisti poput Gordana Bosanca, Vesne Teršelič i ostalih strastvenih graditelja vrtića, bolnica i škola, čiji je intimni ideal račanovski razoružana Hrvatska.

Pomalo iznenađujuće, prvi su se na izbor obrušili samozvani suverenisti. Po njima je trebalo potrošiti pola milijarde eura više i uzeti manje autonoman i neovisan zrakoplov. Da tu ipak nema mjesta većem iznenađenju, pomaže prisjećanje kako su ti, koji sebi velikodušno lijepe na čelo suverenističke etikete, prosvjedujući rame uz rame s radikalnim ljevičarima opstruirali svaki projekt usmjeren ka energetskoj neovisnosti Hrvatske – još od termoelektrane u Pločama, preko one na Peruči, pa sve do LNG terminala na Krku. Čudni neki suverenisti. Kažu za sebe da nisu crni, a ruše samo bijele figure na šahovskoj ploči. Zašto? A da nisu poltroni zapravo oni koji na Plenkovića pokazuju prstom – gle, poltrona?

Parodija u režiji karikatura ustaša i karikatura partizana

I kako će onda te karikature ustaša proći u srazu protiv karikatura partizana, nego, kao i onomad izvornik protiv originala, pokleknuti? Nije im pomoglo ni što su, neovisni kakvi jesu, ovaj put s mrskim neprijateljima razmijenili sjedišta gospodara, čisto da parodija bude potpuna.

Srećom u nesreći, ovaj put porazom nisu odveli hrvatski narod u užasnu tragediju, nego tek u grotesknu komediju. Doživješe u drugom krugu izbora za zagrebačkog gradonačelnika epsku kataklizmu, poraz gotovo u dlaku jednak onomu ljevice na referendumu o braku, kad su na tom tragu već sami ove izbore označili referendumskima. Takvo što proglasiti uspjehom ili čak pobjedom, pa još tražiti da im se na tomu čestita, kontinuitet je ponašanja onkraj pameti. Za ilustraciju, zamislimo kako bi se promatralo izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije kad bi tražio da mu se čestita, ako se našoj repki na skorašnjem kvalifikacijskom turniru za Olimpijadu zalomi poraz s 30-tak koševa razlike? A kako, nego kao zrelog za promatranje u specijaliziranoj ustanovi zdravstvene skrbi.

Konačno, čemu bespoštedna borba do zadnje laži da bi se na kraju ne samo čestitalo, nego i zapljeskalo Cosa Nostri i Muzemo? Unisoni pljesak bez makar jednog, jedincatog zvižduka značio je samo to da je commedia finita i da je sve što je prethodilo bilo samo „fake“. Nažalost, za mnoge prekasno. Prekasno za nabrijanog, fanatiziranog pristašu, koji je nošen usađenim mu komunističkim refleksom pohitao čestitati pobjednicima na krajnje nedostojanstven, upravo divljački način. Prekasno za Danijela Bezuka. Samo neka ne bude prekasno za sve sablažnjene malene, koji se još dugo ne će pomiriti s time da je predstava bila samo to – predstava i ništa više. Da se nije borilo ni za kakve vrijednosti, ni za kakve ideale, ni za kakav narod. Nego samo za kakve god fotelje, i pod cijenu da u one najudobnije zasjednu oni protiv kojih su se navodno borili. Eto, to im je njihova borba dala.
Da se Miroslav Škoro predstavlja zaštitnikom tradicionalnih narodnih vrijednosti neiskreno, s figom u džepu, promatraču nespremnom odreći se razbora moralo je biti jasno čim nije pristao logiku zbijanja redova protiv nadiruće nove ljevice proširiti i izvan Zagreba, na druge sredine gdje se borilo protiv Tomaševićevih ideoloških blizanaca, a sutra, izgledno, i saveznika mu na nacionalnoj razini. Ograničivši ideološku borbu samo na Zagreb, a drugdje ostavši neutralan, ili čak posredno podržavši Tomaševićeve sumišljenike, Škoro je pokazao kako mu ona i nije pravi cilj, nego tek sredstvo političkog opstanka. Naime, svjestan kako ionako nema veće izglede za pobjedu u Zagrebu, sve je vrhnje želio zadržati samo za sebe, ne mogavši podnijeti da bi se netko drugi s njegova političkog pola time mogao okoristiti, i pod cijenu pobjeda kandidata koje je podržavala ista medijska bulumenta kao Tomaševića. Ponajprije tamo gdje su izborne utrke bile znatno neizvjesnije nego u Zagrebu, neizvjesne poput, primjerice, one na lanjskim predsjedničkim izborima. Time zapravo nije ostavio ni najmanji manevarski prostor onima spremnima progutati žabu i zaokružiti manje zlo.

Redni broj 3 na kvadrat
Škoro se jednostavno toliko uzoholio da bi bio ozbiljan grijeh poticati ga kao brata u Kristu u takvoj raboti. Bez obzira što su mu kao kulisa u predstavi sekundirali i neki uglednici, koji su na vlastitu sliku i priliku patvorili Boga pa se, gle čuda, našli u naručju Zloga. I nisu tu posrijedi samo ovce, nego, nažalost, i poneki pastiri, kojima se nije učinilo sumnjivim cupkanje u ritmu man’ se Očenaša, kao ni zaziv za uklanjanjem križeva iz javnih prostora Škorina kandidata u Osijeku, konačno ni svojedobni poziv na izbor ljevičarskog kandidata dopisivanjem i zaokruživanjem broja 3. A ne možeš tako postupati i očekivati da ti se ne će vratiti kao bumerang, kako na zemlji, tako i u vječnosti, samo tamo, barem ako je vjerovati Danteu, kao redni broj 3 na kvadrat. Eto, takva je budućnost tog, po istinskim tragičarima „Projekta Škoro“ pravog, autentičnog demokršćanstva. Što reći nego – kakvi suverenisti, takvi Hrvati i katolici! Unatoč katkad i neugodnim kompromisima, vodeća hrvatska politička stranka ipak nije toliko gmizava da bi se mogla provući ispod tako nisko postavljene letvice.

Oni, pak, za koje niti jedna letvica nije prenisko, nisu sad izgubili samo izbornu utakmicu, nego su obeščastili sve do jučer im navodno sveto. Lagalo se uzduž i poprijeko, i još gore, pritom se negdje putem posve pogubio sram. A kad izgubiš sram, sve je dopušteno. Pa i nagrditi ono malo svekolikog nacionalnog jedinstva oko radničkoga sina i hrvatskoga bojovnika, vukovarskog junaka Blage Zadre, oko kojeg je, bez obzira na, moguće, i različite motive, ipak bilo postignuto rijetko viđeno opće suglasje. Potpuno predani Gospodaru laži, lakomisleno su se pouzdali i u pomoć njegova ovdašnjeg generalnog zastupnika, Zorana Milanovića, valjda misleći kako jedva čeka odužiti im se zato što su ga ustoličili. Kako li ih je Zoran samo oduševljavao dok je nimalo nježno šamarao ljevičare. Možda Milanović i jest zao poput njih, ali sigurno nije tako glup da bi po svojima pljuvao i tijekom izborne kampanje. Štoviše, on čiju iskrenost hvale, opalio im je čvrgu nacrtavši savršeno precizan kroki predvodnika im, glasovitog „zovi samo zovi, sokola“.

Mi ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo

Da su se Tomašević i Škoro izlegli iz istog, samo drukčije ofarbanog jajeta, pokazuje skoro istovjetan, isprazan retorički model. Niti imaju ideje, niti imaju vizije, niti nude kakve konkretne projekte primjerene gradu veličine Zagreba. Kukavički se skrivaju iza gomile uopćenih frazetina umotanih u moralizam i ideološko ruho. Oni ništa ne znaju, za sve će nekoga pitati, jedan narod, drugi građane, sve samo kako bi se izmakli odgovornosti. Nikakvo čudo što se povode za svjetinom kad su sâmi naučili biti vođeni, i to na prilično kratkoj uzici.

No, dok Tomašević nije bio te sreće, Škoru je narod ipak poštedio prokletstva nad prokletstvima – da će u politici morati nešto raditi, a ne samo blebetati. Sad može odahnuti na tragu prvog dijela nedavne izjave jednog od njegovih saborskih domoljubnih trubadura kako Hrvati baš i ne znaju raditi, ali se zato znaju dobro potući. Skroz krivo! Hrvati znaju dobro raditi kad je vrijeme radu, a bome se znaju i dobro potući kad je vrijeme bitaka.

Potonje je dokazano u bezbroj navrata kroz povijest, a za prethodno je ipak nužno i nekakvo suvislo vodstvo, ono koje će moći priskrbiti sredstva za rad, ali i ljudi koji će znati i htjeti priskrbljena im sredstva učinkovito iskoristiti. Hvala Bogu, Hrvati i to danas imaju.

A tih i takvih, koji ne znaju raditi i umiju se, što doslovce, što samo na riječima, tek potući, posvuda ima, a ne samo među Srbima, među kojima se krajem osamdesetih orilo – mi ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo! Ima takvih među svim narodima i, zvali se ili ne zvali sami tako, sadržajno su i mentalno čisti, nepatvoreni komunisti, u Hrvatskoj povijesnom ironijom danas najzastupljeniji među onima koji se vole hvastati kako nikad nisu bili članovi Partije.

Zeleni komunisti i nacional-komunisti, kao nezrele lubenice i prezrele gnjile jabuke, doista idu ruku pod ruku. I dok premoćna glavnina Hrvatske odbija kušati takve plodove, ma koliko ju se njima nutkalo, Zagreb ipak nije odolio zovu sakriti se v megli toj, a nebo se natmurilo i ponad sunčanog lipog cvita Mediterana. Ha, nekima očito treba više puta ponoviti kako bi naučili.

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari