U bosansko hercegovačkim zemljama, RS, Federacija BiH i distrikt Brčko, odnosno beha zemljè Bosna, Hercegovina i u Daytonu stvorena a od svijeta i priznata Republika Srpska, beha Federacija i distrikt Brčko, ne može se graditi zajedništvo, niti njihova cjelovitost sve dok se ne ispravi zločinačka nepravda prema hrvatskom narodu, kojem je u Daytonu oteto sve ono što jednom narodu može jamčiti sigurnost i opstanak. Otet mu je teritorija.
Zločinačka nepravda učinjena prema Hrvatima zasigurno je najveći pregovarački zločin prema jednoj strani koja se u vjerskom beha ratu za teritorij isključivo branila od velikosrpski i velikomuslimanski beogradskih tajnih pregovarača međusobne diobe Bosne i Hercegovine.
Sama ta činjenica srpsko muslimanskih od hrvatskog naroda skrivenih pregovora diobe beha zajednice, Bošnjaka, Hrvata i Srba, koju su daytonisti morali znati za pregovaračkim stolom u američkoj vojnoj bazi Dayton, dovoljno govori o težini, ne pregovaračke nego ucjenjivačke nepravde nanesene najmalobrojnijoj, a time i najstradalnijoj, zaraćenoj beha strani.
U takvom položaju najmalobrojniji, autohtoni, narod koji je svojim izlaskom na referendum prisilio svijet da prizna beha neovisnost, jedini je beha narod koji se i mogao i morao, a zapravo to i jest činio, borio i bori se i danas za bosansku i hercegovačku neovisnost, ispunjenu ravnopravnošću i jednakošću, suverenošću i konstitutivnošću, jednako za sve tri naroda, pa čak i za one muslimanske i bošnjačke preletače iz nacije u naciju za jedan mandatski dobro plaćeni položaj.
Ti muslimansko bošnjački nacionalni preletači iz jednog jata u drugo zapravo su najradikalniji muslimanski džihadisti. Spremni su, a to i čine, biti i crni đavoli samo da bi Srbe, Hrvate, Rome i Židove izbacili s njihovih političkih mjesta, na koja zasjedaju poput najortodoksnijih okupatora i osvajača. Ti muslimanski džihadisti koji za jedno političko hrvatsko mjesto, u svim razinama vlasti, postaju i “Građani” i “Ostali”, i Romi i Židovi kad im se to mjesto dopadne, su mirnodopski muslimanski zločinci, koji na jedan providan način, uz svu materijalnu i političku pomoć bošnjačkih politički i vjerski muslimanskih partija i zajednica, vrše etničko čišćenje Hrvata i njihovih prostora na talibanski način.
Ima li onda zaista “Građana” ili “Ostali” u takvom agresorsko osvajačkom muslimansko bošnjačkom ratu protiv Hrvata. Zasigurno da nema niti će ih ikada i biti. Svi ti današnji poratni profesionalci “Građani” i “Ostali” su najradikalniji, no i najbrutalniji, ratnici u daytonskom primirju, što školskim primjerom potvrđuje vojnik muslimanske armije Željko Komšić, i mirnodopski Zornići, Pilavi, i silni ti muslimanski osvajači, kao i svi drugi, iz muslimanski ratničkih izvora izašli i “Građani” i “Ostali”.
Da su to ekstremni islamistički borci govore njihova imena koja ih otkrivaju da su ti “Građani” i “Ostali” u 99,99% sve muslimani Bošnjaci. Ili djeca miješanih brakova odgojeni pod kontrolom roditelja koji je Musliman.
Pod zapovjedništvom mlađeg Izetbegovića ta nova muslimanska armija je zapravo sve ono što su bile vehabije i mudžahedini u armiji starijeg Izetbegovića. I ono što su bili janjičari u vremenu turskog danka u krvi.
Nije stoga teško zaključiti, zapravo njihov okupatorski ekstremizam tjera hrvatsku žrtvu na takav zaključak, da su “Građani” i “Ostali” ne samo dio već i nasljednici, u svim oblicima ratovanja i radikalizma, viđenja i ustroja beha zajednice, vehabije i mudžahedini u građansko ostaloj odori, prilagođeni malo više vremenu u kojem ratuju i osvajaju.
Tu novu ratničku odoru, bez kratkih hlača i dugi brada, a ispod sve ne samo da je ostalo isto nego se još više ispunilo mržnjom prema nevjernicima, katolicima, dio interesno prodatog zapadnog, uistinu svijeta koji zapada i nestaje, prihvatio je novom i čak se stavio na njihovu stranu.
Bez ikakva ispitivanja šta se krije ispod te ratne uniforme, Hrvati kao njihove žrtve to znaju, dijelu zapadnjaka su postali suradnici i suratnici u beha zajednici protiv kršćana i kršćanstva. Zapravo protiv katolika i katoličanstva, budući da pravoslavlje u Bosni i Hercegovini, s punim pravom i povijesnom odgovornošću, brani pravoslavna Rusija.
Time se potvrđuje ratna istina, sukob u Bosni i Hercegovini je bio, i jest i danas vjerske naravi kojeg su započeli, u ratu vodili bosansko hercegovački Muslimani, a u poraču istom vjerskom žestinom vode Bošnjaci.
I dok je već u početku tog vjerskog sukoba Muslimanima stigla iz svih islamskih zemalja, vojna, ljudska i materijalna pomoć, Srbima iz pravoslavnih zemalja u prvom redu iz Rusije, Hrvatima katolicima ne da nisu dobili pomoć iz “katoličkih” zemalja, nego su se te “katoličke” zemlje stavile ili na stranu Muslimana ili na stranu Srba.
I to njihovo ratovanje protiv katolika i katoličanstva traje i danas. Zahvaljujući toj antikatoličkoj borbi, na strani Muslimana danas Bošnjaka, “katoličkih” zemalja protiv katolika i katoličanstva u Bosni i Hercegovini, što je predslika prošlosti njihova neodaziva na poziv Pape Pia II. da se krene u oslobađanje od Turaka katolika i katoličanstva u Bosni, današnji bošnjački sultan Bakir osmanlijsko pobjednički izjavljuje. “Neće HDZ, ( ne će Hrvati katolici) sigurno dobiti ništa od onoga što su ranije mogli dobiti, a što su odbijali iako im je išlo u prilog, dok ne prihvate naše zahtjeve”.
Nije to samo muslimanska zasluga Silnog Osvajača Bakira, nego to je pobjednička zasluga neki “katoličkih” zemalja Europe, koje svoju moć na početku svoga kraja, mjere u polutisućljetnom kontinuiranom stradanju Hrvata katolika od Osmanlija i njihovih potomaka Bošnjaka, kako se s ponosom nacionalno izjašnjavaju.
Stoga je više negoli sramotan taj europski govor o održivosti cjelovite beha zajednice, na tolikoj nepravdi, i na tolikim hrvatskim žrtvama osmanlijskog osvajačkog pohoda na Europu, koje se broje sve od tragične 1463. godine kada fratarska Bosna, kraljevina hrvatske kraljice Katarine pade pod čizmu najkrvoločnijeg kršćanofobićnog turskog okupatora. Smjena tih barbara Mehmeda Silni, Osvajača, Paša, Erdogana i Izetbegovića, samo je povećavala broj hrvatskih žrtava, pretvarajući fratarsku Bosnu u najveće katoličko groblje u Europi.
Vinko Đotlo