Analizirajući društvene mreže i lavinu komentara koji su se s velikom dozom mržnje obrušili na Andreja Plenkovića zbog njegove izjave u Davosu, kada je umjesto velikosrpska agresija upotrijebio riječ problem, sam sebi postavljam pitanje: trebam li vjerovati u ono što je stotinu puta Plenković izjavio o agresiji na Hrvatsku, ili trebam vjerovati ovome što se slučajno dogodilo jednom? Ako si dobronamjeran odgovor je jednostavan?
Piše: politički analitičar Kazimir Mikašek-Kazo
U recentnom slučaju, u kontekstu kratke izjave Andreja Plenkovića u kojoj je agresiju na Hrvatsku nazvao „problemom“ , mogu ponoviti još jedanput. „Problem“, koji je Andrej Plenković više od tisuću puta prije ovoga komunicirao kao „velikosrpsku agresiju na Hrvatsku“, (a jučer zadnji put), mi smo odavno riješili veličanstvenom pobjedom u Domovinskom ratu. Mislim da nije potrebno svaki dan, osobito ne na ovako velikim međunarodnim forumima, teškim riječima i slikama opterećivati sudionike foruma temom, koja nije na dnevnom redu. Za one koji su dobronamjerni i ne ruše, jasno je kao dan na što je Plenković mislio pod pojmom „problem“! Za Plenkovića je Domovinski rat neupitno jedini pravi temelj hrvatske slobode i neovisnosti, što je također više stotina puta komunicirao, a svojim djelatnim potezima prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata jasno dokazao.
Kome se te činjenice trebaju posebno dokazivati i taksativno nabrajati, od „Vukovara, grada posebnog pijeteta“, pa sve do veličanstvene i dostojanstvene proslave „Oluje“, da bih demantirao neviđen tsunami mržnje i uvrijeda na društvenim mrežama na račun prvog čovjeka Republike Hrvatske, kojemu je hrvatski narod tri puta zaredom vjerovao i dao mu mandat pobjednika?
Po mnogim planovima s ljevice, „Vukovarske kolone“ i „Oluje“ više uopće ne bi trebalo biti. Upravo je Plenkovićeva Vlada ova dva presudna povijesna događaja Hrvatske stavila visoko na ljestvicu nacionalnih prioriteta.
Činjenica je da je onih koji su Plenkoviću dali svoje povjerenje daleko više od svih „čopora“ mrzitelja, koji imaju legitimno pravo mrziti, ali kao Hrvati i Hrvatice, kršćani i kršćanke, imaju pravo i mogućnost svoje neslaganje iznijeti na argumentirano pristojan način. Kada bi tako bilo dobili bi i pristojan odgovor. U što su se pretvorili ti ljudi predvođeni kojekakvim vucibatinama i sličnim lajkolovcima na društvenim mrežama?
Plenkovićevi najbolji odvjetnici su zapravo oni koji ga najjače strasno napadaju, a među njih spada general Željko Sačić. Čovjek se godinama predstavlja kao general Hrvatske vojske, mi ga tituliramo kao takvog, a ni dan danas ne znamo je li to točno? Predsjednički ukaz o dodjeli generalskog čina nikada nismo vidjeli! Ali gle čuda, predsjednik Zoran Milanović nedavno je hrvatskog generala Željka Sačića odlikovao najsjajnijim odličjem, Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Kako je to moguće? Za Željka Sačića koji hladnokrvno prima to odličje, „prodavač usisavača“ Milanović iz vremena Domovinskog rata nije ni dezerter, ni komunjara, ni četnik, ni udbaš, niti je Milanović predsjednik slučajnog naroda u slučajnoj državi? To je ta konzistentnost! Za Sačića Milanović nije onaj premijer pod čijom su palicom padali branitelji i invalidi Domovinskog rata na Trgu Svetog Marka, on nije onaj čiji je ministar pendrekaš Ostoja Ranković ubijao Pajičića zbog otpora čirilizaciji Vukovara, nije onaj koji je HOS-ovu ploču bacao na smetlište.
Za Sačića je Milanović čovjek s čistim rukama iz kojih prima sjajno odličje, a Plenković je veleizdajnik, jer je velikosrpsku agresiju na Hrvatsku jednom nazvao problemom? A što je to drugo bilo nego problem? Svaka čast ovakvoj logici! Dok tako visoko uzorni i moralni likovi brutalno napadaju Plenkovića, zapravo mu postaju najbolji odvjetnici. Ima li uopće sličnosti u riječima i političkim djelima između Milanovića i Plenkovića, što se agresivno nameće u javnosti? Oni su isti! Ni približno!
U ovoj recentnoj priči, najžešći su takozvani desničari i ljevičari u koaliciji, pa me to neodoljivo podsjeća na rušenje Kolinde Grabar Kitarović i na rušenje Tomislava Karamarka. Za jedne je KGK bila „četnikuša“, a za druge „ustaška kurva“, istu kalvariju je prošao Karamarko „ustaša i udbaš“, a danas prolazi i Andrej Plenković. Samo zato što je HDZ na vlasti? Znači odavno viđena matrica i modus operandi „bijesnih čopora pasa“ s brojnim predvodnicima, koji na društvenim mrežama bace kost, na koju se obruše trolovi puni mržnje i bjesnila.
Ipak najbolji odvjetnici Plenkoviću dolaze s lijeve strane političkog spektra. Pogledajte samo ovu jednu naslovnicu od stotinu sličnih i sve će vam biti jasno? Kada će se konačno te ostrašćene desno-lijeve strukture međusobno dogovoriti što je zapravo Plenković? Ustaša ili četnik? Ili je možda samo običan Hrvat, odmjeren i razuman s odlikama lidera koji se ne koristi PR-ovskim senzacionalizmom?
Šteta, ta „važna pitanja“ mu nisu postavili na zadnjem gostovanju na CNN-u, gdje se pred milijune gledatelja sigurno ne dolazi na lijepe oči. Zvali su ga, jer je politički relevantan diplomat u ovim teškim vremenima kada je potreban razum. Na pitanje što bi napisao kao ključno za ovaj svjetski politički trenutak napisao je: „Zdrav razum“! Poruka je podjednako važna političarima koji odlučuju o sudbini Svijeta, ali i našoj hrvatskoj javnosti. Zdrav razum!
Sudbina političara je takva! Ili te vole ili te mrze, no žalosno je da mržnja ima daleko jači odjek od ljubavi. Ali kada si uspješan, uglavnom ti nikako ne mogu oprostiti uspjehe. Tu mržnju osjećamo i mi malobrojni novinari koji slobodno misle drugačije. Kuda ideš moja Hrvatska?
Politički analitičar: Kazimir Mikašek-Kazo