Pratite nas

Analiza

Osmansko carstvo je bilo genocidno carstvo

Objavljeno

na

Hayk Demoyan: Ravnatelj instituta i muzeja genocida nad Armencima

Na Balkanu mnogi narodi, pa tako i hrvatski narod, znaju vrlo dobro kakva je bila osmanska vladavina i imaju zajedničku traumu od te vladavine. Jedna od najvećih trauma osmanske vladavine i nasljeđa je danak u krvi. Primjer janjičara klasičan je primjer kako se stvara genocidna država

Ova je godina obilježena 100. obljetnicom izbijanja Prvog svjetskog rata. Sljedeća će biti, na globalnoj razini sigurno ne toliko snažno, obilježena 100. obljetnicom genocida nad Armencima počinjenim u Turskom Carstvu. Taj događaj itekako opterećuje, uvelike i onemogućuje, odnose između dvije države, pa i dva naroda, i danas. O tome smo razgovarali s Haykom Demoyanom, ravnateljem Instituta i muzeja genocida nad Armencima. Ta je institucija otvorena 1995. godine, o 80. obljetnici događaja. Prostire se na oko 10.000 četvornih metara, a ima veliku i bogatu kolekciju od 80.000 predmeta.

Hayk-Demoyan-Osmansko-carstvo-je-bilo-klasicno-genocidno-carstvo_ca_large  Za sljedeću godinu pripremaju novi stalni postav. Muzej ima, kako kaže Demoyan, više funkcija. Prva je prikazati što se dogodilo i kazati priču o tome. Druga je funkcija znanstvena, objavljivanje znanstvenih radova i dokumenata i do sada je objavljeno oko 200 naslova.

Treći važan zadatak je obrazovanje kako posjetitelja, tako i učenika a ustanova surađuje s armenskim ministarstvom obrazovanja. Četvrta važna komponenta je i međunarodna suradnja, zasad je uspostavljena suradnja s Muzejom holokausta u Washingtonu, sličnom institucijom u Parizu, Memorijalnim muzejem u Lidicama, Muzejem ljudskih prava u Winnipegu i drugima. Demoyan ističe da je muzej mjesto i turskog povijesnog pamćenja, a posljednjih godina muzej posjeti nekoliko stotina Turaka godišnje.

  Pretpostavljam da u Muzeju ne prikazujete samo žrtve, počinitelje i promatrače već i da prikazujete politički kontekst početka 20. stoljeća i kontekst u kojem je taj genocid turska država počinila.

  – I zanijekala. Mi nismo politička institucija, mi smo obrazovna institucija. Ne guramo, ne zagovaramo nikakvu političku aktivnost. Naša prva zadaća je dovesti ljude da naprosto vide. Oprezni smo s time kako predstaviti zbivanja. Dio naše izložbe su i priče o spašavanju, taj dio je posebno važan za turske posjetitelje jer i to je dio i njihove i naše povijesti. Priče o spašavanju, a u spašavanju su sudjelovali ljudi koji su također bili Turci, su dio ukupne povijesti tih zbivanja i to se ne smije zanijekati. Upravo te priče o spašavanju potvrđuju da je riječ o klasičnom državnom organiziranom genocidu. Izdana je striktna naredba muslimanima o zabrani skrivanja kršćana, odnosno Armenaca, i zabrani pomaganja kršćanima, a onima koji bi postupali suprotno zaprijećeno je vješanjem na njihovom kućnom pragu. Dakle, mnogi Turci su riskirali svoje živote, živote svojih članova obitelji kako bi spasili svoje armenske prijatelje, susjede.

    Pitanje brojki

  Jedno od najosjetljivijih pitanja u ovakvim slučajevima, koje je primjerice na prostoru bivše Jugoslavije izazvalo žestoke rasprave i kontroverze, pa i stvorilo duboke društvene i političke probleme i podjele, je pitanje broja žrtava. Kada je riječ o genocidu nad Armencima spominju se različite brojke od 350.000 do 1,5 milijuna. Koja brojka je navedena u vašem muzeju?

PRIZNANJE GENOCIDA BI NAŠTETILO IMIDŽU TURSKE

Tayyip Recep Erdogan nije kemalist, on dapače radi na razgradnji Atatürkove ostavštine. Možda bi mu odgovaralo da prizna genocid te i na taj način pripomogne razgradnji kemalizma?

– Erdogan je islamist i za njega je prihvaćanje i priznanje genocida neprihvatljivo jer bi to iz njegova kuta gledano teško naštetilo imidžu Turske, ali i njegovom političkom pokretu. Priznati genocid znači priznati da je turska država ubijala nedužne žene i djecu, a to je protivno Kuranu, odnosno islamskim propisima. Turskoj bi to naštetilo i kad je riječ o njenim vanjskopolitičkim ambicijama. Njena ekonomija jača, vodi ambicioznu vanjsku politiku, a u slučaju da prizna genocid bila bi opterećena povijesnim teretom.

Što očekujete sljedeće godine o stotoj obljetnici?

– Sljedeća godina nosi i izazove i prilike. To je prilika za početak pomirbe, a prvi korak u tome trebalo bi biti otvaranje granice i uspostava bilateralnih odnosa.

  – Naravno da je pitanje brojki teško. Kako bismo rekonstruirali brojku koristili smo armenske i turske izvore, popise stanovništva i druge dokumente. Prije tri godine konačno su objavljeni dokumenti turskog ministarstva unutarnjih poslova iz 1916. godine. Dio tih dokumenata i karte na kojima su podatci o tome koliko je iz pojedinog kraja Armenaca deportirano, koliko ubijeno, koliko umrlo na putu. Na kraju se spominje brojka od 800.000 mrtvih Armenaca.

  Umrlih ili ubijenih?

  – Većinom ubijenih. Kad se tome pridoda što se zbivalo nakon 1916. godine, dakle zločini i progoni iz 1917. i 1918. godine, pa iz kemalističkog razdoblja, sve do tragedije Izmira koji je 1922. spaljen, uključujući i zločine koje je turska strana počinila nad Armencima na ruskom teritoriju nakon Oktobarske revolucije i za vrijeme građanskog rata, dolazimo do brojke od 1,2 do 1,3 milijuna žrtava.

Karta_armenskog_genocida

  Mnogi u Hrvatskoj su čuli za genocid nad Armencima, ali ne znaju zašto i u kojim okolnostima se dogodio Što je u pozadini?

– Na Balkanu, na Kavkazu, mnogi narodi, i slavenski narodi, pa tako i hrvatski narod, znaju vrlo dobro kakva je bila osmanska vladavina i imaju zajedničku traumu od te vladavine. Jedna od najvećih trauma osmanske vladavine i nasljeđa je danak u krvi, odnosno odvođenje mladih dječaka iz kršćanskih domova, njihovo poturčenje nakon čega su služili kao janjičari, a neki dosegli i visoke državne funkcije. Primjer janjičara klasičan je primjer kako se stvara genocidna država jer ako pogledate Konvenciju o zabrani genocida u njoj ćete pronaći članak koji zabranjuje premještanje djece iz jedne u drugu etničku ili vjersku skupinu. Taj primjer potvrđuje da je Osmansko Carstvo bilo klasično genocidno carstvo.

Pravo na život

  Mnogi će prigovoriti toj tezi i kazati da je Osmansko carstvo u vrijeme svoje ekspanzije, sve do 17. stoljeća, bilo mnogo tolerantnije društvo nego europske države, odnosno društva koja su bila vrlo netolerantna prema inovjercima, a potpuno netolerantna prema drugačijem tipu kršćanstva u vrijeme vjerskih ratova između katolika i protestanata.

  – Naravno da se mogu pronaći razlike, ali osmanska država je bila islamska država u kojoj su na snazi bili šerijatski zakoni. Dakle, kršćani nisu imali pravo jahati konja, nositi oružje i nisu imali mnoga druga prava koja su imali muslimani. To su činjenice.

  Kada je riječ o kontekstu, treba znati da se u 19. stoljeću od osmanske vlasti oslobađaju mnogi kršćanski narodi, posebno na jugoistoku Europe. Armenci su također gledali kako da se oslobode i steknu neovisnost, odnosno autonomiju. Osmanlije su poštovale neka ljudska prava Armenaca, prije svega pravo na život i vlasništvo.

  Što se genocida tiče postoje tri glavna događaja. Abdul Hamid II. (sultan od 1876. do 1909. godine, op.) je u razdoblju od 1894. do 1896. gotovo uništio armensku zajednicu u Istanbulu, a ta je zajednica brojala oko 200.000 ljudi. Ti ljudi nisu bili borci za autonomiju, politički aktivisti, oni su bili trgovci. Drugi je događaj masakr u Adani iz 1909. godine kada je ubijeno više desetaka tisuća Armenaca. Plan za genocid je skovan 1912. na tajnom sastanku mladoturaka u Solunu. Mladoturci, koji su došli na vlast nakon revolucije 1908. godine, su shvatili da ne mogu zadržati veliko prostranstvo naseljeno neturskim stanovništvom, poput velikih dijelova arapskog svijeta, i odlučili su osigurati maloazijski prostor za buduću naciju. U sklopu tog plana odlučili su, u pogodnom trenutku, očistiti teritorij od bilo koga koga su smatrali mogućim neprijateljem, a to su za njih svakako bili Armenci, ali i Grci. Prvi svjetski rat dao im je priliku da pokrenu taj plan. U korijenu je genocida stvaranje ekskluzivne nacionalne države, bez nacionalnih manjina. Danas postoje vrlo mali »rezervati« Grka i Armenaca samo u Istanbulu.

  Genocid je težak teret u odnosima Armenije i Turske koja odbija priznati odgovornost za njega. Čini se da je za Tursku nevažno tko je na vlasti, koja stranka, kemalisti ili umjereni islamisti, ništa se ne mijenja u stavu prema genocidu. Mijenja li se išta u Turskoj, možda je onih nekoliko stotina posjetitelja u muzeju znak neke promjene, i ako se ne mijenja ništa u vrhu turske politike zašto se ne mijenja?

  – Naravno da postoje znaci promjena u Turskoj kada je riječ o odnosu prema genocidu nad Armencima. Pitanje nije mijenja li se u Turskoj nešto ili ne, pitanje je zašto tursko političko vodstvo nastavlja negirati genocid. Za to je potrebno sagledati nešto širu sliku. Granica između Turske i Armenije jedna je zatvorena granica nakon završetka hladnog rata. Turska pritišće Armeniju da ne postavlja pitanje genocida i to vezuje uz pitanje otvaranja granice i uspostave diplomatskih odnosa. Glavna opasnost za Tursku ne leži u pitanju granica, nitko ne očekuje da će se granice mijenjati. Glavna opasnost za tursko vodstvo krije se u ponovnom pisanju povijesti, u odgovoru na pitanje tko su junaci te povijesti, a tko ne, kakvi su bili očevi utemeljitelji Turske. Velik je izazov to ponovo pisati, u slučaju Turske sve izokrenuti naglavce. To znači potpuno drugačije podučavati, napisati drugačije povijesne udžbenike i sve što ide uz to.

  Dakle, to ponovno pisanje turske povijesti može, ako sam dobro shvatio, ugroziti same temelje današnje, moderne, turske republike?

  – I to, ali bi imalo posljedice i po nacionalni identitet i identitet države. Ono što se u Turskoj sada zbiva su mali koraci prema tome da se kaže da se nešto dogodilo. Logika turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua je fantastična: on kaže da se nešto dogodilo s Armencima, ali i da je istovremeno pola milijuna Turaka poginulo u bitci na Galipolju za vrijeme Prvog svjetskog rata. Danas postoje stotine tisuća stranica dokumenata, mnoge od njih iz turskih izvora, koji jasno dokumentiraju što se dogodilo. Mnogi Turci, sa sveučilišta i drugih znanstvenih institucija, odlično razumiju što se dogodilo. No, politika nastavlja nijekati genocid. Sljedeće godine obilježit će se 100. obljetnica genocida, a u turskoj je vladi, pri uredu predsjednika, osnovan poseban ured za borbu protiv armenskih optužbi i tvrdnji. Prije dva mjeseca osnovano je tijelo za borbu protiv armenskih aktivnosti prilikom obilježavanja obljetnice. Uza sve to, tursko se društvo promijenilo. Priznavanje genocida izazvalo bi svojevrstan kolaps i produbilo jaz između turskog društva i političke moći. To je glavni razlog zašto se i dalje niječe genocid.  Foto i tekst:Tihomir PONOŠ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari