Pratite nas

Analiza

Osmansko carstvo je bilo genocidno carstvo

Objavljeno

na

Hayk Demoyan: Ravnatelj instituta i muzeja genocida nad Armencima

Na Balkanu mnogi narodi, pa tako i hrvatski narod, znaju vrlo dobro kakva je bila osmanska vladavina i imaju zajedničku traumu od te vladavine. Jedna od najvećih trauma osmanske vladavine i nasljeđa je danak u krvi. Primjer janjičara klasičan je primjer kako se stvara genocidna država

Ova je godina obilježena 100. obljetnicom izbijanja Prvog svjetskog rata. Sljedeća će biti, na globalnoj razini sigurno ne toliko snažno, obilježena 100. obljetnicom genocida nad Armencima počinjenim u Turskom Carstvu. Taj događaj itekako opterećuje, uvelike i onemogućuje, odnose između dvije države, pa i dva naroda, i danas. O tome smo razgovarali s Haykom Demoyanom, ravnateljem Instituta i muzeja genocida nad Armencima. Ta je institucija otvorena 1995. godine, o 80. obljetnici događaja. Prostire se na oko 10.000 četvornih metara, a ima veliku i bogatu kolekciju od 80.000 predmeta.

Hayk-Demoyan-Osmansko-carstvo-je-bilo-klasicno-genocidno-carstvo_ca_large  Za sljedeću godinu pripremaju novi stalni postav. Muzej ima, kako kaže Demoyan, više funkcija. Prva je prikazati što se dogodilo i kazati priču o tome. Druga je funkcija znanstvena, objavljivanje znanstvenih radova i dokumenata i do sada je objavljeno oko 200 naslova.

Treći važan zadatak je obrazovanje kako posjetitelja, tako i učenika a ustanova surađuje s armenskim ministarstvom obrazovanja. Četvrta važna komponenta je i međunarodna suradnja, zasad je uspostavljena suradnja s Muzejom holokausta u Washingtonu, sličnom institucijom u Parizu, Memorijalnim muzejem u Lidicama, Muzejem ljudskih prava u Winnipegu i drugima. Demoyan ističe da je muzej mjesto i turskog povijesnog pamćenja, a posljednjih godina muzej posjeti nekoliko stotina Turaka godišnje.

  Pretpostavljam da u Muzeju ne prikazujete samo žrtve, počinitelje i promatrače već i da prikazujete politički kontekst početka 20. stoljeća i kontekst u kojem je taj genocid turska država počinila.

  – I zanijekala. Mi nismo politička institucija, mi smo obrazovna institucija. Ne guramo, ne zagovaramo nikakvu političku aktivnost. Naša prva zadaća je dovesti ljude da naprosto vide. Oprezni smo s time kako predstaviti zbivanja. Dio naše izložbe su i priče o spašavanju, taj dio je posebno važan za turske posjetitelje jer i to je dio i njihove i naše povijesti. Priče o spašavanju, a u spašavanju su sudjelovali ljudi koji su također bili Turci, su dio ukupne povijesti tih zbivanja i to se ne smije zanijekati. Upravo te priče o spašavanju potvrđuju da je riječ o klasičnom državnom organiziranom genocidu. Izdana je striktna naredba muslimanima o zabrani skrivanja kršćana, odnosno Armenaca, i zabrani pomaganja kršćanima, a onima koji bi postupali suprotno zaprijećeno je vješanjem na njihovom kućnom pragu. Dakle, mnogi Turci su riskirali svoje živote, živote svojih članova obitelji kako bi spasili svoje armenske prijatelje, susjede.

    Pitanje brojki

  Jedno od najosjetljivijih pitanja u ovakvim slučajevima, koje je primjerice na prostoru bivše Jugoslavije izazvalo žestoke rasprave i kontroverze, pa i stvorilo duboke društvene i političke probleme i podjele, je pitanje broja žrtava. Kada je riječ o genocidu nad Armencima spominju se različite brojke od 350.000 do 1,5 milijuna. Koja brojka je navedena u vašem muzeju?

PRIZNANJE GENOCIDA BI NAŠTETILO IMIDŽU TURSKE

Tayyip Recep Erdogan nije kemalist, on dapače radi na razgradnji Atatürkove ostavštine. Možda bi mu odgovaralo da prizna genocid te i na taj način pripomogne razgradnji kemalizma?

– Erdogan je islamist i za njega je prihvaćanje i priznanje genocida neprihvatljivo jer bi to iz njegova kuta gledano teško naštetilo imidžu Turske, ali i njegovom političkom pokretu. Priznati genocid znači priznati da je turska država ubijala nedužne žene i djecu, a to je protivno Kuranu, odnosno islamskim propisima. Turskoj bi to naštetilo i kad je riječ o njenim vanjskopolitičkim ambicijama. Njena ekonomija jača, vodi ambicioznu vanjsku politiku, a u slučaju da prizna genocid bila bi opterećena povijesnim teretom.

Što očekujete sljedeće godine o stotoj obljetnici?

– Sljedeća godina nosi i izazove i prilike. To je prilika za početak pomirbe, a prvi korak u tome trebalo bi biti otvaranje granice i uspostava bilateralnih odnosa.

  – Naravno da je pitanje brojki teško. Kako bismo rekonstruirali brojku koristili smo armenske i turske izvore, popise stanovništva i druge dokumente. Prije tri godine konačno su objavljeni dokumenti turskog ministarstva unutarnjih poslova iz 1916. godine. Dio tih dokumenata i karte na kojima su podatci o tome koliko je iz pojedinog kraja Armenaca deportirano, koliko ubijeno, koliko umrlo na putu. Na kraju se spominje brojka od 800.000 mrtvih Armenaca.

  Umrlih ili ubijenih?

  – Većinom ubijenih. Kad se tome pridoda što se zbivalo nakon 1916. godine, dakle zločini i progoni iz 1917. i 1918. godine, pa iz kemalističkog razdoblja, sve do tragedije Izmira koji je 1922. spaljen, uključujući i zločine koje je turska strana počinila nad Armencima na ruskom teritoriju nakon Oktobarske revolucije i za vrijeme građanskog rata, dolazimo do brojke od 1,2 do 1,3 milijuna žrtava.

Karta_armenskog_genocida

  Mnogi u Hrvatskoj su čuli za genocid nad Armencima, ali ne znaju zašto i u kojim okolnostima se dogodio Što je u pozadini?

– Na Balkanu, na Kavkazu, mnogi narodi, i slavenski narodi, pa tako i hrvatski narod, znaju vrlo dobro kakva je bila osmanska vladavina i imaju zajedničku traumu od te vladavine. Jedna od najvećih trauma osmanske vladavine i nasljeđa je danak u krvi, odnosno odvođenje mladih dječaka iz kršćanskih domova, njihovo poturčenje nakon čega su služili kao janjičari, a neki dosegli i visoke državne funkcije. Primjer janjičara klasičan je primjer kako se stvara genocidna država jer ako pogledate Konvenciju o zabrani genocida u njoj ćete pronaći članak koji zabranjuje premještanje djece iz jedne u drugu etničku ili vjersku skupinu. Taj primjer potvrđuje da je Osmansko Carstvo bilo klasično genocidno carstvo.

Pravo na život

  Mnogi će prigovoriti toj tezi i kazati da je Osmansko carstvo u vrijeme svoje ekspanzije, sve do 17. stoljeća, bilo mnogo tolerantnije društvo nego europske države, odnosno društva koja su bila vrlo netolerantna prema inovjercima, a potpuno netolerantna prema drugačijem tipu kršćanstva u vrijeme vjerskih ratova između katolika i protestanata.

  – Naravno da se mogu pronaći razlike, ali osmanska država je bila islamska država u kojoj su na snazi bili šerijatski zakoni. Dakle, kršćani nisu imali pravo jahati konja, nositi oružje i nisu imali mnoga druga prava koja su imali muslimani. To su činjenice.

  Kada je riječ o kontekstu, treba znati da se u 19. stoljeću od osmanske vlasti oslobađaju mnogi kršćanski narodi, posebno na jugoistoku Europe. Armenci su također gledali kako da se oslobode i steknu neovisnost, odnosno autonomiju. Osmanlije su poštovale neka ljudska prava Armenaca, prije svega pravo na život i vlasništvo.

  Što se genocida tiče postoje tri glavna događaja. Abdul Hamid II. (sultan od 1876. do 1909. godine, op.) je u razdoblju od 1894. do 1896. gotovo uništio armensku zajednicu u Istanbulu, a ta je zajednica brojala oko 200.000 ljudi. Ti ljudi nisu bili borci za autonomiju, politički aktivisti, oni su bili trgovci. Drugi je događaj masakr u Adani iz 1909. godine kada je ubijeno više desetaka tisuća Armenaca. Plan za genocid je skovan 1912. na tajnom sastanku mladoturaka u Solunu. Mladoturci, koji su došli na vlast nakon revolucije 1908. godine, su shvatili da ne mogu zadržati veliko prostranstvo naseljeno neturskim stanovništvom, poput velikih dijelova arapskog svijeta, i odlučili su osigurati maloazijski prostor za buduću naciju. U sklopu tog plana odlučili su, u pogodnom trenutku, očistiti teritorij od bilo koga koga su smatrali mogućim neprijateljem, a to su za njih svakako bili Armenci, ali i Grci. Prvi svjetski rat dao im je priliku da pokrenu taj plan. U korijenu je genocida stvaranje ekskluzivne nacionalne države, bez nacionalnih manjina. Danas postoje vrlo mali »rezervati« Grka i Armenaca samo u Istanbulu.

  Genocid je težak teret u odnosima Armenije i Turske koja odbija priznati odgovornost za njega. Čini se da je za Tursku nevažno tko je na vlasti, koja stranka, kemalisti ili umjereni islamisti, ništa se ne mijenja u stavu prema genocidu. Mijenja li se išta u Turskoj, možda je onih nekoliko stotina posjetitelja u muzeju znak neke promjene, i ako se ne mijenja ništa u vrhu turske politike zašto se ne mijenja?

  – Naravno da postoje znaci promjena u Turskoj kada je riječ o odnosu prema genocidu nad Armencima. Pitanje nije mijenja li se u Turskoj nešto ili ne, pitanje je zašto tursko političko vodstvo nastavlja negirati genocid. Za to je potrebno sagledati nešto širu sliku. Granica između Turske i Armenije jedna je zatvorena granica nakon završetka hladnog rata. Turska pritišće Armeniju da ne postavlja pitanje genocida i to vezuje uz pitanje otvaranja granice i uspostave diplomatskih odnosa. Glavna opasnost za Tursku ne leži u pitanju granica, nitko ne očekuje da će se granice mijenjati. Glavna opasnost za tursko vodstvo krije se u ponovnom pisanju povijesti, u odgovoru na pitanje tko su junaci te povijesti, a tko ne, kakvi su bili očevi utemeljitelji Turske. Velik je izazov to ponovo pisati, u slučaju Turske sve izokrenuti naglavce. To znači potpuno drugačije podučavati, napisati drugačije povijesne udžbenike i sve što ide uz to.

  Dakle, to ponovno pisanje turske povijesti može, ako sam dobro shvatio, ugroziti same temelje današnje, moderne, turske republike?

  – I to, ali bi imalo posljedice i po nacionalni identitet i identitet države. Ono što se u Turskoj sada zbiva su mali koraci prema tome da se kaže da se nešto dogodilo. Logika turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua je fantastična: on kaže da se nešto dogodilo s Armencima, ali i da je istovremeno pola milijuna Turaka poginulo u bitci na Galipolju za vrijeme Prvog svjetskog rata. Danas postoje stotine tisuća stranica dokumenata, mnoge od njih iz turskih izvora, koji jasno dokumentiraju što se dogodilo. Mnogi Turci, sa sveučilišta i drugih znanstvenih institucija, odlično razumiju što se dogodilo. No, politika nastavlja nijekati genocid. Sljedeće godine obilježit će se 100. obljetnica genocida, a u turskoj je vladi, pri uredu predsjednika, osnovan poseban ured za borbu protiv armenskih optužbi i tvrdnji. Prije dva mjeseca osnovano je tijelo za borbu protiv armenskih aktivnosti prilikom obilježavanja obljetnice. Uza sve to, tursko se društvo promijenilo. Priznavanje genocida izazvalo bi svojevrstan kolaps i produbilo jaz između turskog društva i političke moći. To je glavni razlog zašto se i dalje niječe genocid.  Foto i tekst:Tihomir PONOŠ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari