Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ovako je govorio Džafer-beg Kulenović „Gospodo ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist“

Objavljeno

na

Među  muslimanskim javnim radnicima i književnicima, koji su u svojim djelima i u svom radu nastupali kao Hrvati, od vremena Austro-Ugarske 1878. pa sve do obnove Jugoslavije 1945. potrebno je posebno istaknuti sljedeće osobe:

*Džinić. Hamdi-beg držao česte govore u duhu Ante Starčevića;

*Handžić, N- bio je jedna od prvih BiH muslimana koji je na književnom polju nastupio kao Hrvat;

*Bašagić, Safet-beg (1870-1934) povjesničar, pjesnik, napisao „ Znameniti Hrvati BiH u Turskoj carevini „ Zajedno s Hadžićem i Ekremom Mulabdićem pokrenuo „Behar „, prvi književni list koji je utjecao na prosvjećivanje muslimanske mladeži u hrvatskom duhu. Kada je u Mostaru počeo izlaziti hrvatski pravaški list „Osvit „ uzeo je za geslo upravo Bašagićeve stihove :

„I mog hrvatskog jezika šum

Može da spoji istok i zapad

Može da goji pjesmu i um „

*Mulabdić, Edhem (1862-1954) predsjednik „ Narodne uzdanice“ (1929-1945) izrazito hrvatski književnik;

*Čaušević, Hadži Mehmed Džamaludin (1870-1938) pomagao kod osnutka društva „Gajret“ koje je bilo hrvatski orijentirano. Za vrijeme prve Jugoslavije Čaušević je nastojao da BiH muslimani pišu latinicom, iako je Beogradska vlada nastojala da se pišu ćirilicom. 1914. Bio je izabran za reis-ulemu, a u javnosti je uvijek nastupao kao musliman-Hrvat ;

*Kulvić, ef. Esad-jedan od najobrazovanijih BiH muslimana i vodeća osoba sarajevskih muslimana-Hrvata. Bio je načelnik Sarajeva ;

*Kurt, Mehmed Dželaludin-pisac i skupljač narodnih pjesama. Napisao 1902 u Mostaru „Hrvatske ženske narodne pjesme (muslimanske ) „ U predgovoru ističe kako je Vuk Karadžić falsificirao i prisvajao iz muslimanskog i hrvatskog narodnog blaga ;

*Bičakčić, Edhem-aga (1884-1941) godine 1918 u Narodnom vijeću u Sarajevu, zajedno s ef.Spahom i ef. Muftićem, glasao da se Bosna ujedini s Hrvatskom. Zadnji je gradonačelnik Sarajeva kojega je narod izabrao 1928. Na slobodnim izborima ;

*Dr. Hrasnica, Halid-beg-ugledni odvjetnik iz Sarajeva, uvijek je u javnosti nastupao kao Hrvat ;

9899-1*Ćatić, Mustafa Ćazim (1878-1915) jedno vrijeme bio urednik „Bisera „ u Mostaru, „Behara „ u Sarajevu. Svoje pjesme objavljivao je u zagrebačkim časopisima „Hrvatska smotra „ i „Suvremenik „. Smatra se najboljim pjesnikom u BiH muslimana u modernoj hrvatskoj književnosti ;

*Spaho, ef.Fehim (1887-1942)-brat Muhameda Spahe. U javnosti je uvijek nastupao kao Hrvat, a 1918. U Narodnom vijeću glasovao da se Bosna priključi Hrvatskoj. Kada je muslimansko kulturno društvo „Gajret“ pod udarom beogradskih vladinih krugova zaplovilo protuhrvatskim pravcem, Fehim Spaho, zajedno s drugim rodoljubima muslimanima, osniva novo muslimansko društvo „Narodna uzdanica „ ;

*Mešić, Adem-aga (1868-1945)-najzaslužnija osoba za buđenje hrvatske svijesti među BiH muslimanima. 1895. Osnovao je u Tešnju „ Hrvatsku muslimansku čitaonicu „, pa je završio u zatvoru Kallayeva režima. Bio je jedan od pokretača „Behara „ a 1902 bio je među osnivačima potpornog društva „Gajret“ i među onima koji su osnovali „Narodnu uzdanicu „. 1914 Adem-aga osniva „Centralnu muslimansku banku „ koja se 1923 spojila s „Hrvatskom centralnom bankom „ u Sarajevu, kako bi zajednički djelovale u korist Hrvata muslimana i katolika. Mešić pokreće s Hakijom Hadžićem „Hrvatsku svijest „. Ćiro Truhelka u svojim uspomenama zabilježio je o Mešiću :“ Njemu je Starčevićeva nauka bila kao drugi Kuran, koji ni u najtežim trenutcima nije zatajio svoje hrvatstvo, te je vedra i ponosna čela dočekao čas hrvatskog uskrsnuća ( U NDH bio je imenovan doglavnikom, a padom NDH povlači se u Austriju, gdje su ga britanski vojni redarstvenici uhitili i izručili jugoslavenskim vlastima. Vojni sud ga je 1945 osudio na 20 godina zatvora )“ ;

*Dr. Šahinović, Hamid Ekrem pisao je drame i komedije. U javnom životu uvijek je nastupao kao Hrvat, list „Behar“ prestaje izlaziti u sarajevu a Kalajdžić pokreće u Sarajevu „Biser“ za širenje prosvjete među BiH muslimanima, za urednika je postavio Musu Ćazima Ćatića;

*Kreševljaković, Hamdija (1888-1959) učitelj, bio je zbog svog hrvatskog uvjerenja i aktivnosti umirovljen 1932 ;

*Prof.Hakija Hadžić (1883-1959) jedan od osnivača društva hrvatskih muslimanskih sveučilištaraca „Svijest“ u Beču. Po povratku u domovinu mnogo je radio za „Narodnu uzdanicu „ i „Hrvatski napredak „. Kada je Stjepan Radić osnovao HRSS Hadžić je bio jedan od širitelja stranke u Hercegovini, te je s Adem-agom Mešićem predstavljao muslimansko krilo stranke. Kako bi se što jače širila svijest među BiH muslimanima, Hadžić osniva list „Hrvatska svijest „.;

*Dr. Džafer-beg Kulenović (1891-1956). God 1909, dva mjeseca prije mature bio je sa bratom Osmanom i dvojicom Hrvata katolika isključen iz tuzlanske gimnazije zbog sukoba sa srpskim đacima. Za vrijeme studija u Beču bio je izabran za predsjednika muslimansko-starčevićanskog društva „Svijest“. God 1920 izabran je za zastupnika Ustavotvorne skupštine u Beogradu, u kojoj je glasovao protiv Vidovdanskog ustava.

image-2U debati je rekao :“ Pitate me čija je BiH ? u prvom redu nas Bosanac i Hercegovaca  sprovedite slobodne izbore pa ćete vidjeti da je BiH hrvatska „ Nakon smrti Muhameda Spahe (1939) kada je Džafer-beg bio izabran predsjednikom Jugoslavenske muslimanske organizacije u BiH, dao je načelnu izjavu koju je novinarima tri puta ponovio : „Gospodo ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda „ Džafer-beg protivio se diobi Cvetković-Maček. Ali kada je srpski ministar M.Gavrilović na ministarskoj sjednici predložio da se oni dijelovi Bosne koji nisu bili dodijeljeni Banovini hrvatskoj pripoje Srbiji, Kulenović je odgovorio: „ dok sam ja živ to nećete napraviti „ ;

*Ajanović, Hamzalija 1892-1925) uvijek se isticao kao rodoljub Hrvat, na Sveučilištu u Zagrebu 1912 bio je predsjednik „Mlade Hrvatske „ ;

*Bukvica, Abdul-beg jedan je od osnivača i prvi predsjednik društva napredne islamske omladine iz BiH „Svijest“, koje je imao izrazito hrvatski značaj ;

*Dr.Denislić, Mustafa (1892-1925), medicinu završio u Beču. Od đačkih dana osjećao se Hrvatom i pomagao svako poduzeće i rad koji je išao za preporodom hrvatske svijesti među BiH muslimanima. Bio je dragovoljni kućni liječnik u katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu.

Ovo su kratke crte za 20-tak muslimanskih javnih radnika, intelektualaca i povjesničara Hrvata. Na kraju Prvog svjetskog rata u BiH je postojao veliki broj naobraženih muslimana koji su se priznavali Hrvatima, pa je tako od 24 narodna zastupnika koje su u BiH izabrali muslimani 28.11.1920.g. u ustavotvornu skupštinu u Beogradu, njih 22 službeno se izjasnilo Hrvatima, dok su se samo predsjednik i tajnik Muslimanskog kluba zapisali ka „jugoslaveni“ misleći da će tako lakše raditi u beogradskoj Skupštini u kojoj su Srbi imali većinu.

U povijesti je zapisano i ovo: kada je 1899 Antun Radić putovao BiH i došao u Duvno (Tomislavgrad ) susreo je mjesnog hodžu koji nije završio nikakve škole, osim strogo islamskih i rekao mu je o svom duhovnom radu: „Uzmem ćitab pa učim jednu rič iz ćitaba jednu rič hrvatski, najbolje bi bilo da se sva vaz (govor, pripovijed) govori hrvatski“ Kada su dulje razgovarali, hodža mu je kazao: pa ti govoriš hrvatski kao da si iz Bosne „

Kada je Radić u isto vrijeme došao u Blagaj, nepismeni dječak rekao mu je za svoj materinski jezik „ to nije turski nego hrvatski jezik „

K.K./kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tko to moje ime doziva – komu smeta Thompson?

Objavljeno

na

Objavio

Youtube/Isječak

Jeste li kad čuli za „ČETNOVIZIJU“?

Ako niste, kliknite na link: https://www.youtube.com/watch?v=P4YiFDESkCo  kako bi se upoznali s „umjetničkim stvaralaštvom“ srpskih „patriota“. Ako ste čuli a zaboravili, podsjetite se, ako Vas tema ne zanima, nemojte dalje čitati.

To pjevaju i slušaju oni koji pljuju na Thompsona i nas Hrvate nazivaju „zločincima“ i „genocidnom rasom“.

Pod uvjetom da imate dobar želudac, možete i nastaviti, pa poslušati, primjerice, pjesmu Miroslava Pažulja (Lepog Momčila) „Džamije lete“ (https://www.youtube.com/watch?v=AU-b6gIcXtI  ili također prilično popularan hit Mire Somborca  „Jadna Bosno suverena“  (https://www.youtube.com/watch?v=FdXFFp3m0Jo, potom možda od Baje Malog Knindže (Mirko Pajčin), „Ne volim te Alija“ (https://www.youtube.com/watch?v=lcPWwQ4p4JM ) i „Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo“ (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk ), pa, recimo pjesmu „Ćuti, ćuti ujko“, koju ovaj „krajiški umjetnik“ izvodi u duetu s četničkim vojvodom Borom Đorđeviće Čorbom (https://www.youtube.com/watch?v=XsyMzXdXcq4).

Ili onu koju u duetu pjevaju Bora Čorba i „Minđušari“ – „E, moj druže zagrebački“ (https://www.youtube.com/watch?v=Pw6O1805bU8) zapamćenu po „poetičnim stihovima“ o „Franji koji pravi sranje – nekad veće nekad manje“ i najavi dolaska četnika u Zagreb („…eto nas kod vas u pljački…“).

„Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo šiptarije“, numera je koja je isto tako jako popularna kod naših istočnih  „komšija“ pogotovu u genocidnoj tvorevini „republici srpskoj“ ali i Srbiji (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk).

Ima i „šaljivih“ pjesama, poput one „Da zna Bula kakva je slanina“ (https://www.youtube.com/watch?v=lLqwx0a-cAY), ali i žala za prošlim vremenima s početka 90-ih u „krajini“ i nedovršenom „poslu“ u Bosni – „Srebrenice ti si meni mila, što se nisi dvaput ponovila“ (https://www.youtube.com/watch?v=tegoZ8izPoI).

Ne zaboravljaju se ni muslimani Sandžaka kojima se šalje jasna poruka pjesmom:  „Oj  Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice druga Srebrenice“ (https://www.youtube.com/watch?v=RHShavLtZjY).

I da ne bi tko pomislio da je tu kraj, odmah ćemo ga razuvjeriti – jer tema još nije ni načeta.

Kod spomenutih „patriota“ (ekstremista iz nekadašnje „krajine“, današnje „republike srpske“ i Srbije – koji bez izuzetka slave zločin, pokolje i one koji su najodgovorniji za genocid 90-ih godina na prostoru SFRJ), jako su popularne i sve numere koje veličaju krvnike Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ovom prigodom, evo samo nekoliko linkova, primjera radi (jer produkcija je tolika da sve ne bi stalo ni u enciklopedijsko izdanje a kamo li jedan ovakav tekst):

„Pjesma o Radovanu Karadžiću“ u izvođenju Miška Cvijetića

(https://www.youtube.com/watch?v=7Z0S8F2bt6c ),  potom, „Nova pjesma Radovanu Karadžiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=v6peHHza4NQ pa ona koju su „Momci sa Sovića“ na albumu „Krajiška ljubav“ posvetili su svome idolu a zove se „Volimo te Radovane“ (https://www.youtube.com/watch?v=kJB75gLA-4Y).

Dakako, u slavu aveti s Durmitora ispjevane su nebrojene numere i napisani mnogi stihovi, ali je nemoguće sve to i spomenuti, kamo li analizirati.

Isti je slučaj i sa zločincem koji je prevodio pokolje diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

„Pjesma o Ratku Mladiću“ koju izvodi Bojan Milanović (https://www.youtube.com/watch?v=Z9ltLvQoRF4) , potom još jedna sličnog naziva –  „Pjesma Ratku Mladiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=JQ9uBLtvUrQ) i na kraju hit Lepog Miće, „Svi su Srbi Ratkovi vojnici“ (https://www.youtube.com/watch?v=pZvQSBbttPI).

„Srpski talibani“ otpjevali su mu pjesmu „Generalu Republike Srpske“ (https://www.youtube.com/watch?v=H4-7-ddC0_I) , itd., itd.

Postoje i pjesme posvećene Šešelju, Arkanu i drugim zločincima, kao i onih o Draži, Kalabiću, Momčilu Đujiću i njihovim koljačima. Toliko da ih je nemoguće prebrojati.

Čovjek bi mogao provesti dane u preslušavanju ovih uradaka koji slave zločin, krv i nož, pa sam stoga ovdje izdvojio samo znakovite primjere.

Dakle, u ovoj vizuri srpske ekstremne „patriotske“ populacije stvari su posve jasne: ŠTO VEĆI ZLOČINAC – VEĆI HEROJ, ŠTO VEĆI I MASOVNIJI POKOLJI – TO VEĆA SLAVA.

Osim već spomenutih izvođača, slične uratke kojima se slave zločini i širi bolesna mržnja osmislili su i javno izvode: Neđo Kostić, Mile Delija, Neđo Mitrović, Borislav Zorić Ličanin, Gordan Krajišnik, Krajišnici Žare i Goci, Rodoljub Vulović Roki, Ljubiša Kalaš, Svetomir Ilić Siki, Radiša Urošević, Nikola Urošević Gedža i mnogi drugi.

Guslari su posebna priča. Zoran Plemić Pleki, Đorđije Koprivica i deseci „narodnih umjetnika“ sličnih njima nastavljaju staru mitomansku tradiciju izvrćući noviju povijest i prikazujući Srbe kao jedine žrtve, kako u Drugom svjetskom, tako i u ratovima 90-ih godina XX stoljeća.

Sve u svemu, ova vrsta „patriotske poezije“ uzela je poprilično maha i na cijeni je kod svih koji sanjaju „veliku srbiju“ i žale što nema novih pljački, klanja, silovanja, rušenja tuđih domova, progona i genocida – onoga što je neizbježna sastavnica i srž velikosrpske nacionalne ideje.

U isto se vrijeme ova naci-fašistička rulja nemilice baca blatom na Thompsona i želi po svaku cijenu uvući nas Hrvate u njihov bolesni svijet mržnje, iako im NEMA RAVNIH NA SVIJETU – kad je to u pitanju.

Od njih su gori samo naši domaći autošovinisti i bolesnici koji kleveću vlastiti narod i pljuju po svemu što diše hrvatski. Nikad niste čuli niti ćete čuti da su progovorili riječ o ovome o čemu pišem u tekstu, ali su zato spremni u svako doba skočiti poput lešinara na Thompsona i nas koji ga volimo, iako u njegovim pjesmama nema niti naznaka bilo kakve mržnje i isključivosti.

Naravno, mi jako dobro znamo da nisu u pitanju ni Thompson ni njegove pjesme – jer u njima nikad nije bilo ničega spornog. Taj ljudski šljam mrzi iz dna duše Hrvatsku i hrvatski narod, branitelje ne može vidjeti očima niti čuti za Domovinski rat i suverenu i slobodnu Hrvatsku. A naš Marko Perković Thomspon simbol je takve Hrvatske. To njima smeta. Samo to, ništa drugo.

I sad, nakon ovog veličanstvenog slavlja čiji smo svjedoci bili i na kojemu su milijuni Hrvata jasno iskazali svoj stav prema Domovini, naciji i svojim vrijednostima, oni gube živce i postaju još agresivniji.

Hrvatska je danas omiljena u svijetu i to je trn u oku jadnicima koji je mrze iz dna duše. Oni ne mogu nikako podnijeti da smo svi – od Hrvatske preko Herceg Bosne i dijaspore – čvrsto ujedinjeni oko temeljnih nacionalnih vrijednosti i da smo svima na kugli Zemaljskoj pokazali pravo lice. Klevetnicima koji nas Hrvate prikazuju kao „fašiste“ i „talibane“, ksenofobičnu rulju bez kulture i morala, dali smo najbolji mogući odgovor i potukli ih do nogu. Mi i naši Vatreni.

Ali, nemojmo se previše baviti njima.

Ostavimo ih nek se sami nose sa svojim traumama i frustracijama kako znaju, a mi nastavimo živjeti i dalje uzdignute glave, časno i ponosno. Čuvajmo svoje vrijednosti i svetinje, držimo se našeg morala, svjetonazora, obiteljskih vrijednosti, volimo svoju Domovinu, zalažimo se za istinu i pravdu i ne odbacujmo Boga.

Dok je tako, ničega se ne moramo bojati.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari