Pratite nas

U potrazi za Istinom

Patrijarh srpski iz devetog kruga – mržnja i huškanje kao ‘hrišćansko poslanje’

Objavljeno

na

Uskoro će se navršiti 10 godina od smrti patrijarha srpskog Pavla (građansko ime Gojko Stojčević) i 28 godina od njegova pisma lordu Peteru Carringtonu (u to vrijeme predsjedatelju Konferencije o bivšoj Jugoslaviji) koji je ostao upamćen po svome mirovnom rješenju kojim je tadašnja savezna država trebala biti transformirana u labavi savez suverenih republika – država (a što Srbija nije prihvatila).

U vrijeme dok srpski agresor bezdušno i barbarski razara Hrvatsku (od Vukovara do Dubrovnika), sela i gradovi gore, dnevno se ubija na desetke civila i branitelja a na tisuće ljudi progoni iz domova, srpska propaganda u kojoj SPC igra zapaženu ulogu nastoji svijetu dokazati kako su ustvari Srbi žrtve rata, da se brane i da su izvrgnuti „genocidu“. I te se floskule i bolesne laži ponavljaju poput mantre, unatoč svim činjenicama i dokazima i usprkos tomu što je cijeli civilizirani svijet posredstvom medija svjedokom onoga što se događa.

U tom velikom zločinu čiji je krajnji cilj doseći „zapadne granice Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag metodama genocida i etničkog čišćenja (ili točnije: zatiranjem Hrvata i brisanjem tragova njihova postojanja, prije svega na njihovim povijesnim etničkim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine), politička, intelektualna i crkvena elita su ujedinjene i uživaju nepodijeljenu potporu goleme većine srpskog naroda. Uz to, na svojoj strani imaju i saveznu vojsku („JNA“) koja predstavlja udarnu snagu u borbi za „Veliku Srbiju“.

Svoju huškačku, zločinačku karijeru, Gojko Stojčević je započeo samo 3 mjeseca nakon što je postao patrijarh srpski i uzeo ime Pavle, „Uskršnjom poslanicom“ (u kojoj prosipa otrovnu mržnju i zaziva osvetu i naplatu „duga u krvi“ – na jedan perfidan način, krijući se iza tobožnjih „hrišćanskih“ poruka).

U toj „Poslanici“ prožetoj patološkom mržnjom, koja se prvih dana travnja te ratne 1991. godine čita u svim srpskim pravoslavnim crkvama i objavljuje preko svih medija, on podsjeća na one koji su uništavali i satirali srpski narod „krvožderjem“, spominje ustaški Jasenovac kao „greh svih grehova“ i „novo raspeće Hristovo“ i posebno naglašava kako se „to isto događa i danas, na istom mestu i od istih počinilaca“. Ne propušta ponoviti lažnu brojku od „700.000 jasenovačkih žrtava“ i jasno, optužiti Hrvate za „bratoubilaštvo“, pozivajući se među ostalim i na citate antisemita, fašista i trovača ljudskih duša, đavoljeg vladike Nikolaja Velimirovića (potonjeg sveca srpske crkve, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i jednoga od tvoraca militantne naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije nazvane „svetosavlje“).

(Za šire izvode iz „Uskršnje poslanice“ vidi: https://kamenjar.com/koga-to-jos-u-hrvatskoj-moze-cuditi-ponasanje-srpskog-patrijarha-irineja/)

Treba li podsjećati kako je ovaj pamflet od „Uskršnje poslanice“ objavljen u vrijeme kad su već srpski teroristi prolili krv naših redarstvenika u Pakracu, ubili Josipa Jovića na Plitvicama, u vrijeme kad njihov višemjesečni terorizam (koji je započeo rušenjem balvana u okolici Knina 17. kolovoza 1990. godine) dobiva sve zloćudnije oblike i kad svojim agresivnim ponašanjem jasno daju do znanja što su im ciljevi i na što su sve spremni?

Bilo je to smišljeno dolijevanje ulja na vatru – huškanje iz najnižih pobuda, stvaranje zle krvi i ozračja nacionalne mržnje i to iz samoga vrha Srpske pravoslavne crkve, od njezina prvosvećenika, patrijarha, posljednjega koji bi sebi takvo što smio dopustiti.

Prvosvećenik SPC u kandžama Sotone

  Dana 1. studenoga te ratne 1991. godine, službeni list SPC „Pravoslavlje“, na naslovnici donosi pisma patrijarha Pavla lordu Peteru Carringtonu (iz kojega će ovdje biti citirani samo dijelovi).

“(…) Kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturnoistorijskog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda u ovom prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i fašističkom tvorevinom nacističke Nemačke i fašističke Italije. Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno.

Srbi su lišavani života i na druge, po pravilu surove, načine u Jasenovcu i drugim logorima smrti i u brojnim jamama i ponorima. U takvim jamama neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još su i danas živi svedoci tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba, što je najbolje izložio ustaški ministar bogoštovlja i nastave doglavnik Mile Budak, koji je rekao: ‘Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.’

Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba, što je provodila Katolička crkva u Hrvatskoj.

(…) Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. 

Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama. Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. 

Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica.

Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.

Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju.

Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa.

Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima. Srpska pravoslavna crkva se zalaže za poštovanje interesa hrvatskog naroda, ali da se na isti način uvažavaju i životni interesi srpskog naroda.

Zalažući se za ove principe, molimo Vas da se i Vi zalažete za njih, kako bi se došlo do pravednih rešenja i kako ne bi ogrešili duše. U duhu svoje izvorne misije, Srpska pravoslavna crkva, svi njeni arhijereji, klirici i mirjani, moliće se i mole se Bogu za mir u ovoj napaćenoj zemlji.”

(Vidi: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdfstr. 65-67: dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2019.)

Eto, tako zbori patrijarh srpski, poglavar Srpske pravoslavne crkve „Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački“, Pavle, u vrijeme kad srpski agresor drži pod okupacijom gotovo četvrtinu Hrvatske, kad je već preko 500.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti protjerano s okupiranih i ratom zahvaćenih područja, dok „JNA“, četnici, srpski dobrovoljci, „specijalne“ i paravojne postrojbe u suradnji s teroristima iz „SAO Krajine“ ruše, pale i pljačkaju sela i gradove, siluju, razaraju crkve, bolnice, škole, groblja i spomenike kulture, masovno ubijaju, otvaraju koncentracijske logore, a sve u ime „Pravoslavlja“, „Srpstva“ i „Otadžbine Srbije“.

Osim redovitih „opela“, „parastosa“, „molebana“ i liturgijskih obreda iznad kostiju tobožnjih „srpskih žrtava“ iz Drugoga svjetskog rata (jer, svaka je kost koja se nađe gdje bilo uvijek i obvezno „srpska“) i posjeta Jasenovcu (središnjoj tribini srpske mitologije i mitoamnije s koje se širi otrovna mržnja prema Hrvatima – tom „genocidnom narodu“ koji ne zaslužuje drugo nego istrebljenje), patrijarh Pavle je aktivno angažiran i na dizanju morala „patriotima“ svih vrsta i boja.

On njeguje prisne odnose s Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Milanom Martićem i Milanom Babićem, neumorno ih blagosilja, lomi s njima pogače i drži im liturgije. Druguje i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zločincem i kriminalcem koji ga naziva „vrhovnim komandantom“ (a u novčaniku nosi sliku svetog Save s njegovim potpisom), sastaje se s Vojislavom Šešeljom, Dobricom Ćosićem, klanja se Slobodanu Miloševiću.

Pavle i njegova svita od 1991. godine nadalje, vrijedno obilaze i „sve srpske zemlje i krajine“ zapadno od Drine i agitiraju za nastavak borbi do konačne pobjede, a protiv svakog eventualnog mirovnog sporazuma, pa tako i 1994/95. godine, kad je već posve jasno da od „Velike Srbije“ sa željenim zapadnim granicama nema ništa.

Hodočasti se i diljem „najzapadnije srpske republike“ – „SAO Krajine“, od Vukovara preko Pakraca, Okučana, do Petrinje i Knina.

Patrijarh Pavle samo 4 dana prije VRO Oluja (30. srpnja 1995.) dolazi u Knin, pred nekoliko stotina okupljenih drži emotivni govor spominjući „srpsko mučeništvo kroz vekove“ i obvezuje na krajnju žrtvu („Ako ne možemo ni da bežimo, ni da se borimo, moramo da budemo mučenici za pravdu i istinu“).

(Vidi: https://rs-lat.sputniknews.com/analize/201508013652964/; stranica posjećena 29.10.2019.)

Tamo su i general Ratko Mladić, Mile Mrkšić, „kapetan“ Dragan koji s Babićem i Martićem spremaju strategiju obrane „srpskih zemalja“ i s gnušanjem odbacuju svaki dogovor s „ustašama“, pa i plan „Z-4“ koji je (po njima) „poniženje za srpski narod“.

Krvi nikad dosta, „Nebeska Srbija“ čeka, a „Lazareva vojska budno motri“, pa je poželjno na klaonicu poslati što više sunarodnjaka, a sve ne bi li se ipak nekako (uz topove, tenkove i zrakoplove, ognjem i mačem, istrebljenjem i zatiranjem drugih i drugačijih) dohvatilo carstvo zemaljsko (iliti sanjano „Carstvo Dušanovo“).

Episkopi, mitropoliti, vladike, arhijereji, protojereji i drugi klerici na istom su tragu. Oni slijede Pavla, Pavle njih, svi pušu u isti rog, jednako kao i Sveti arhijerejski sinod, Sabor SPC, crkvena štampa. Ekstremizam, velikosrpska ideologija i mržnja prema „vekovnim neprijateljima“ (prije svih Hrvatima) je ono što određuje poslanje i djelovanje „svetosavske crkve“ i njezinih „pastira“.

Najveći ratni huškači i zločinci iz redova klera (poput Atanasija Jevtića, Filareta Mićevića, Artemija Radosavljevića, Lukijana Vladulova i drugih) bivaju unapređeni zbog ratnih zasluga za „Srpstvo“ i „Pravoslavlje“. Tu nema mjesta Bogu, moralu i razumu – jedini kriterij je odnos prema „Velikoj Srbiji“.

U toj kronici beščašća SPC u ratovima 90-ih, jedna od značajnih epizoda koja u potpunosti razobličuje njezino zločinačko djelovanje i dokazuje sramotnu ulogu što ju je imala u tom razdoblju, jeste slučaj gubitka sudske parnice pred francuskim sudom u Parizu.

Naime, u kolovozu 1994. godine, patrijarh Pavle sa svitom dolazi u  Foču (poslije srpske okupacije nazvanu „Srbinje“), gdje je dvije godine ranije izvršeno etničko čišćenje, uz teške i masovne zločine i progon svih koji nisu Srbi (u prvom redu muslimana). U ovom gradu je prema popisu iz 1991. godine bilo 45,2% Srba, ali prema mjerilima agresora morao je pripasti „Republici Srpskoj“ i tu su oni planirali otvoriti „Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški’“, što je i bio glavni razlog patrijarhovog posjeta. I otvorili su je na zgarištu velikog zločina, na krvi nevinih, u etnički očišćenoj Foči, ali to nije prošlo nezapaženo od svjetske javnosti.

Još 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je „Republika Srpska“ odbacila mirovni plan Kontaktne skupine), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj „Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“, u kojemu se pozivaju svi Srbi da ustanu u obranu „srpskih zemalja“, ističući kako imaju legitimno pravo na „Republiku Srpsku“ i „Republiku Srpsku Krajinu“ (dakle, na sva okupirana područja u BiH i Hrvatskoj“). Podsjetimo, tada srpski agresor drži pod svojom kontrolom gotovo trećinu Republike Hrvatske i oko 70% Bosne i Hercegovine.

Ova je turneja patrijarha Pavla imala za cilj učvrstiti to uvjerenje među bosanskim Srbima kako se ništa ne bi prepustilo slučaju i spriječilo svako možebitno prihvaćanje mirovnog sporazuma.

Pavlov posjet „srpskim zemljama“ u BiH kulminira njegovim odlaskom na Pale (u tzv. Srpsko Sarajevo), gdje 14. kolovoza blagosilja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihove suradnike i s njima na velikoj svečanosti uz liturgiju i prigodnu „besedu“ lomi pogaču.

Prvak SPC ih na tom skupu zaklinje „Bogom i svetim Savom“ da po svaku cijenu održe „jedinstvo sa Srbijom“ i riješe međusobne nesporazume (na relaciji Pale – Beograd), jer se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.

Dva tjedna nakon ovog okupljanja pod kišobranom patrijarha Pavla na Palama, mirovni plan Kontakt skupine odbačen je i na referendumu u „Republici Srpskoj“ (28. kolovoza) s 96,66% glasova „protiv“, što je značilo da su Srbi u BiH gotovo plebiscitom ponovno izabrali nastavak rata umjesto mira i potpisivanja sporazuma.

Nedugo poslije ovih događanja dio zapadnih medija oštro je osudio postupanje Srpske pravoslavne crkve, a neki su listovi u svojim tekstovima zaključili kako ova institucija „podržava etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini“, među njima i francuski: Libération. Le Figaro, Le Monde.

U Srbiji i vrhu SPC su bili naročito ogorčeni pisanjem spomenutih francuskih listova, budući da su do tada uvijek računali na tradicionalno prijateljstvo i potporu Francuza, pa je srpska crkva odlučila tužiti ih za klevetu.

Na procesu u Parizu, SPC je zastupao poznati jastreb, nikolajevac, ratni huškač i velikosrpski fašist, Atanasije Jevtić, dok su se na drugoj strani kao eksperti-vještaci našli intelektualci i povjesničari Paul Garde (vodeći francuski slavist) i dr. Ivan Đurić (svjetski poznati bizantolog i sveučilišni profesor, Srbin, podrijetlom iz Kruševca). Poslije provedenog dokaznog postupka SPC je glatko izgubila, što je praktično značilo kako je francuski sud posredno potvrdio njezinu odgovornost za zločine etničkog čišćenja i genocida u BiH.

Jedinstven je to slučaj u svijetu i prvi takav u Europi, da je jedna crkvena institucija na sudu, službeno označena kao krivac za najteže zločine protiv čovječnosti, a stvar je utoliko zanimljivija što je ovdje riječ o „hrišćanskoj“ crkvi, što svakako ima posebnu težinu.

O svemu tomu i sramoti koju je srpskom narodu i pravoslavlju nanijela SPC, pisao je srbijanski sociolog religije i vjerski analitičar Mirko Đorđević, koji se žestoko protivio ideologiji svetosavlja i vladavini nikolajevaca (s pravom smatrajući kako je to rak rana srpskog pravoslavlja i ono što ga u bitnoj mjeri dijeli i udaljava od izvornog kršćanstva).

(Vidi: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; str. 129.; stranica posjećena 10.02.2019.)

Povlačenje patrijarha Pavla na „rezervni položaj“

Osam godina poslije izbijanja rata, u vrijeme kad je već posve jasno kako Srbija sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag nije moguća, u ožujku 1999. godine patrijarh Pavle dolazi u posjet Hrvatskoj i Sloveniji i u Zagrebu se sreće predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nadbiskupom Josipom Bozanićem i kardinalom u miru dr. Franjom Kuharićem.

Ovdje „okreće ploču“ i gudi posve drugačiju melodiju nego je bila ona s početka 90-ih (iz „Uskršnje poslanice“ i „Javnog pisma lordu Carringtonu“). Posipa se pepelom i kaže među ostalim kako „dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“, a ni prema civiliziranoj „integraciji u hrvatsko društvo“ i na kraju poručuje da je “veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski” i smjerno priznaje: „Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali“.

Bilo je to prvi (i jedini put!) u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa da se jedan srpski crkveni poglavar tako odredio prema hrvatskoj državi i njezinu Ustavu i otvoreno pozvao svoju pastvu na lojalnost domovini.

Pavle ide i korak dalje, pa se 12 godina po svršetku rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (2007. godine) u jednom intervjuu (verbalno) odriče čak i „Velike Srbije“:

„A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavle_(patrijarh_srpski);  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29.10.2019.)

Ovo su, naravno, stavovi promišljanja koja su sasvim u skladu s kršćanskim vrijednostima. Jedini je problem što su te poruke iz usta srpskog patrijarha došle u vrijeme kad je veliko zlo već počinjeno a rat odavno završen i što više nisu imale nikakvoga značaja.

Uzmemo li k tomu u obzir kako je njegov nasljednik Irinej nastavio stopama ratnih huškača i velikosrpskih ideologa ne libeći se otvoreno zagovarati „Veliku Srbiju“ i drugovati s ratnim zločincem Šešeljem, opravdano se postavlja pitanje koliko su te namjere uopće bile iskrene i nisu li te Pavlove riječi izgovorene u Zagrebu 1999. godine bile samo kurtoazne floskule bez značaja i efekta.

Vrijeme je pokazalo da SPC svoju strategiju nije promijenila i da je još uvijek čuvar velikosrpske ideologije i rasadnik ekstremnih pro-fašističkih ideja kojima se siju mržnju i razdor među narodima.

Zločinac u svakom slučaju – svetac nikako!

U ožujku 2015. godine, u Vojvodini i Srbiji su reakcije pojedinih novinara iz Nezavisnog društva Vojvodine koji su patrijarha Pavla (među srpskih radikalnim nacionalistima već je za života slovio kao „svetac koji hoda“) bez oklijevanja nazvali onako kako zaslužuje (zločincem), izazvali ogorčenje i gnjev ne samo klerika i nacionalističke intelektualne elite, nego i dobrog dijela javnosti.

Tadašnji predsjednik ove asocijacije, Dinko Gruhonjić je bez pardona izjavio:

SPC je bila jedan od vodećih generatora ratova. Prvo su popovi, pa topovi, pa lopovi, a posle svega toga ostaje činjenica da je SPC jedina nacionalna institucija koja i dalje uživa veliki ugled u narodu. Pa je*eš takav narod.“

(Vidi: https://www.info-ks.net/vijesti/regija/53336/nezavisno-drustvo-novinara-vojvodine-proglasilo-patrijarha-pavla-ratnim-zlocincem; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29.10.2019.

U navedenom tekstu, pod naslovom „Srbija nad nogama“ navode se i brojne izjave drugih novinara koji iznose argumentaciju zbog koje su patrijarha Pavla proglasili zločincem: činjenicu da su „u vrijeme njegovog upravljanja SPC počinjeni najstrašniji zločini, uključujući i genocid, a on je blagosiljao ratne zločince“; podsjećajući kako su „sveštenici SPC učestvovali u ratnom huškanju i pozivanju na zločine i etnička čišćenja“, te da se „to nije promenilo“ itd., itd.

Dokaza u prilog ovim tvrdnjama je na pretek.

Uzme li se u obzir samo odnos prema vodećim zločincima i ratnim huškačima iz vlastitih crkvenih redova, ne može se opovrgnuti kako su upravo oni najgori među njima po pravilu napredovali u hijerarhiji i postajali episkopi pri čemu su jedini kriteriji bile ratne zasluge.

Tako je, primjerice, jedan od  najopskurnijih likova, notorni fašist koji se u vrijeme rata predstavljao kao „monah“, Filaret Mićević, među svojim sunarodnjacima i crkvenom subraćom stekao ugled svojim medijskim nastupima u kojima je pred televizijske kamere donosio lubanje lažnih (nepostojećih) „srpskih žrtava” (djece) i sjekire kojima su (navodno) „odsijecane glave srpskoj djeci“ (i to u vrijeme kad se u Hrvatskoj i BiH odvijalo etničko čišćenje praćeno masovnim zločinima što su ih činili Srbi), kao i time što se slikao u ratničkim pozama s puškomitraljezom na ramenu (ispred oklopnog borbenog vozila, kod manastira Komogovina, na Banovini – Hrvatska), te aktivno poticao na etničko čišćenje i rat do istrebljenja Hrvata i muslimana, u svibnju 1999. godine postavljen na položaj episkopa mileševskog.

Lukijan Vladulov, arhimandrit manastira Bođani (u Bačkoj) koji je od početka „antibirokratske revolucije“ (1988. godine) nadalje bio angažiran na velikosrpskom projektu – uključujući događaje u Borovu Selu, agresiju na Vukovar, okupaciju Dalja, Erduta i Aljmaša – i jedan od glavnih pokretača huškačke ratne kampanje u istočnoj Slavoniji, već je prije okupacije Dalja (14. srpnja 1991. godine) ustoličen za episkopa nove episkopije SPC (koja je trebala biti prva episkopija sa sjedištem u „SAO Krajini“) osječkopoljske i baranjske. Njegov ratni put obilježen je aktivnim sudjelovanjem u etničkom čišćenju, pri čemu je usko surađivao s Vukašinom Šoškoćaninom, Vojislavom Šešeljem, Milanom Paroškim, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Mirkom Jovićem, Dragoslavom Bokanom i drugim ekstremistima i samo zahvaljujući tim zaslugama rukopoložen je za episkopa.

Ovo su samo dva primjera iz mnoštva drugih iz kojih je jasno vidljivo da su jedino mjerilo za napredovanje u službi bile ratne zasluge. Na sreću, po tom pitanju je u SPC vladao čvrst konsenzus, tako da nije bilo nikakvih odstupanja i iskakanja.

Kolo su (pored patrijarha Pavla) vodili najekstremniji episkopi i mitropoliti (Amfilohije Radović, Artemije Radosavljević, Atanasije Jevtić, Nikolaj Mrđa, Lukijan Pantelić, Irinej Bulović, Nikanor Bogunović, Lukijan Vladulov, Jovan Pavlović, Vasilije Kačavenda, Longin Krčo i drugi), a slično se ponašala i golema većina nižeg svećenstva koje je mahom ustalo za „Veliku Srbiju“ i iz petnih žila, poslušno i podanički podupiralo tu opciju.

Nakon svega rečenog i uzmemo li u obzir i ono čemu svjedočimo danas, doista ne čudi da su među svecima srpske crkve fašisti Nikolaj Velimirović Žički i Joanikije Lipovac, četnički koljači Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, da u crkvenom diptihu ima mjesta za četničke krvnike Dražu Mihailovića i Nikolu Kalabića, pa nije neobično ni to što SPC slavi najveće krvnike (poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Željka Ražnatovića Arkana, Milana Lukića i mnoge druge) kao najveće nacionalne veličine.

Bude li se SPC držala svoje tradicije, u skoro vrijeme možemo očekivati i plejadu novih svetaca u njihovom kalendaru i to onih koji su se posebno istaknuli u ratovima 90-ih godina.

Na nama je da otvorimo oči, pogledamo istini u lice i budemo svjesni toga s kime imamo posla i što od njih možemo očekivati u budućnosti.

To je najmanje što moramo učiniti. Da nam se prošlost ne bi ponovila.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari