Pratite nas

U potrazi za Istinom

Patrijarh srpski iz devetog kruga – mržnja i huškanje kao ‘hrišćansko poslanje’

Objavljeno

na

Uskoro će se navršiti 10 godina od smrti patrijarha srpskog Pavla (građansko ime Gojko Stojčević) i 28 godina od njegova pisma lordu Peteru Carringtonu (u to vrijeme predsjedatelju Konferencije o bivšoj Jugoslaviji) koji je ostao upamćen po svome mirovnom rješenju kojim je tadašnja savezna država trebala biti transformirana u labavi savez suverenih republika – država (a što Srbija nije prihvatila).

U vrijeme dok srpski agresor bezdušno i barbarski razara Hrvatsku (od Vukovara do Dubrovnika), sela i gradovi gore, dnevno se ubija na desetke civila i branitelja a na tisuće ljudi progoni iz domova, srpska propaganda u kojoj SPC igra zapaženu ulogu nastoji svijetu dokazati kako su ustvari Srbi žrtve rata, da se brane i da su izvrgnuti „genocidu“. I te se floskule i bolesne laži ponavljaju poput mantre, unatoč svim činjenicama i dokazima i usprkos tomu što je cijeli civilizirani svijet posredstvom medija svjedokom onoga što se događa.

U tom velikom zločinu čiji je krajnji cilj doseći „zapadne granice Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag metodama genocida i etničkog čišćenja (ili točnije: zatiranjem Hrvata i brisanjem tragova njihova postojanja, prije svega na njihovim povijesnim etničkim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine), politička, intelektualna i crkvena elita su ujedinjene i uživaju nepodijeljenu potporu goleme većine srpskog naroda. Uz to, na svojoj strani imaju i saveznu vojsku („JNA“) koja predstavlja udarnu snagu u borbi za „Veliku Srbiju“.

Svoju huškačku, zločinačku karijeru, Gojko Stojčević je započeo samo 3 mjeseca nakon što je postao patrijarh srpski i uzeo ime Pavle, „Uskršnjom poslanicom“ (u kojoj prosipa otrovnu mržnju i zaziva osvetu i naplatu „duga u krvi“ – na jedan perfidan način, krijući se iza tobožnjih „hrišćanskih“ poruka).

U toj „Poslanici“ prožetoj patološkom mržnjom, koja se prvih dana travnja te ratne 1991. godine čita u svim srpskim pravoslavnim crkvama i objavljuje preko svih medija, on podsjeća na one koji su uništavali i satirali srpski narod „krvožderjem“, spominje ustaški Jasenovac kao „greh svih grehova“ i „novo raspeće Hristovo“ i posebno naglašava kako se „to isto događa i danas, na istom mestu i od istih počinilaca“. Ne propušta ponoviti lažnu brojku od „700.000 jasenovačkih žrtava“ i jasno, optužiti Hrvate za „bratoubilaštvo“, pozivajući se među ostalim i na citate antisemita, fašista i trovača ljudskih duša, đavoljeg vladike Nikolaja Velimirovića (potonjeg sveca srpske crkve, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i jednoga od tvoraca militantne naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije nazvane „svetosavlje“).

(Za šire izvode iz „Uskršnje poslanice“ vidi: https://kamenjar.com/koga-to-jos-u-hrvatskoj-moze-cuditi-ponasanje-srpskog-patrijarha-irineja/)

Treba li podsjećati kako je ovaj pamflet od „Uskršnje poslanice“ objavljen u vrijeme kad su već srpski teroristi prolili krv naših redarstvenika u Pakracu, ubili Josipa Jovića na Plitvicama, u vrijeme kad njihov višemjesečni terorizam (koji je započeo rušenjem balvana u okolici Knina 17. kolovoza 1990. godine) dobiva sve zloćudnije oblike i kad svojim agresivnim ponašanjem jasno daju do znanja što su im ciljevi i na što su sve spremni?

Bilo je to smišljeno dolijevanje ulja na vatru – huškanje iz najnižih pobuda, stvaranje zle krvi i ozračja nacionalne mržnje i to iz samoga vrha Srpske pravoslavne crkve, od njezina prvosvećenika, patrijarha, posljednjega koji bi sebi takvo što smio dopustiti.

Prvosvećenik SPC u kandžama Sotone

  Dana 1. studenoga te ratne 1991. godine, službeni list SPC „Pravoslavlje“, na naslovnici donosi pisma patrijarha Pavla lordu Peteru Carringtonu (iz kojega će ovdje biti citirani samo dijelovi).

“(…) Kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturnoistorijskog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda u ovom prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i fašističkom tvorevinom nacističke Nemačke i fašističke Italije. Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno.

Srbi su lišavani života i na druge, po pravilu surove, načine u Jasenovcu i drugim logorima smrti i u brojnim jamama i ponorima. U takvim jamama neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još su i danas živi svedoci tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba, što je najbolje izložio ustaški ministar bogoštovlja i nastave doglavnik Mile Budak, koji je rekao: ‘Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.’

Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba, što je provodila Katolička crkva u Hrvatskoj.

(…) Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. 

Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama. Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. 

Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica.

Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.

Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju.

Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa.

Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima. Srpska pravoslavna crkva se zalaže za poštovanje interesa hrvatskog naroda, ali da se na isti način uvažavaju i životni interesi srpskog naroda.

Zalažući se za ove principe, molimo Vas da se i Vi zalažete za njih, kako bi se došlo do pravednih rešenja i kako ne bi ogrešili duše. U duhu svoje izvorne misije, Srpska pravoslavna crkva, svi njeni arhijereji, klirici i mirjani, moliće se i mole se Bogu za mir u ovoj napaćenoj zemlji.”

(Vidi: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdfstr. 65-67: dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.10.2019.)

Eto, tako zbori patrijarh srpski, poglavar Srpske pravoslavne crkve „Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački“, Pavle, u vrijeme kad srpski agresor drži pod okupacijom gotovo četvrtinu Hrvatske, kad je već preko 500.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti protjerano s okupiranih i ratom zahvaćenih područja, dok „JNA“, četnici, srpski dobrovoljci, „specijalne“ i paravojne postrojbe u suradnji s teroristima iz „SAO Krajine“ ruše, pale i pljačkaju sela i gradove, siluju, razaraju crkve, bolnice, škole, groblja i spomenike kulture, masovno ubijaju, otvaraju koncentracijske logore, a sve u ime „Pravoslavlja“, „Srpstva“ i „Otadžbine Srbije“.

Osim redovitih „opela“, „parastosa“, „molebana“ i liturgijskih obreda iznad kostiju tobožnjih „srpskih žrtava“ iz Drugoga svjetskog rata (jer, svaka je kost koja se nađe gdje bilo uvijek i obvezno „srpska“) i posjeta Jasenovcu (središnjoj tribini srpske mitologije i mitoamnije s koje se širi otrovna mržnja prema Hrvatima – tom „genocidnom narodu“ koji ne zaslužuje drugo nego istrebljenje), patrijarh Pavle je aktivno angažiran i na dizanju morala „patriotima“ svih vrsta i boja.

On njeguje prisne odnose s Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Milanom Martićem i Milanom Babićem, neumorno ih blagosilja, lomi s njima pogače i drži im liturgije. Druguje i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zločincem i kriminalcem koji ga naziva „vrhovnim komandantom“ (a u novčaniku nosi sliku svetog Save s njegovim potpisom), sastaje se s Vojislavom Šešeljom, Dobricom Ćosićem, klanja se Slobodanu Miloševiću.

Pavle i njegova svita od 1991. godine nadalje, vrijedno obilaze i „sve srpske zemlje i krajine“ zapadno od Drine i agitiraju za nastavak borbi do konačne pobjede, a protiv svakog eventualnog mirovnog sporazuma, pa tako i 1994/95. godine, kad je već posve jasno da od „Velike Srbije“ sa željenim zapadnim granicama nema ništa.

Hodočasti se i diljem „najzapadnije srpske republike“ – „SAO Krajine“, od Vukovara preko Pakraca, Okučana, do Petrinje i Knina.

Patrijarh Pavle samo 4 dana prije VRO Oluja (30. srpnja 1995.) dolazi u Knin, pred nekoliko stotina okupljenih drži emotivni govor spominjući „srpsko mučeništvo kroz vekove“ i obvezuje na krajnju žrtvu („Ako ne možemo ni da bežimo, ni da se borimo, moramo da budemo mučenici za pravdu i istinu“).

(Vidi: https://rs-lat.sputniknews.com/analize/201508013652964/; stranica posjećena 29.10.2019.)

Tamo su i general Ratko Mladić, Mile Mrkšić, „kapetan“ Dragan koji s Babićem i Martićem spremaju strategiju obrane „srpskih zemalja“ i s gnušanjem odbacuju svaki dogovor s „ustašama“, pa i plan „Z-4“ koji je (po njima) „poniženje za srpski narod“.

Krvi nikad dosta, „Nebeska Srbija“ čeka, a „Lazareva vojska budno motri“, pa je poželjno na klaonicu poslati što više sunarodnjaka, a sve ne bi li se ipak nekako (uz topove, tenkove i zrakoplove, ognjem i mačem, istrebljenjem i zatiranjem drugih i drugačijih) dohvatilo carstvo zemaljsko (iliti sanjano „Carstvo Dušanovo“).

Episkopi, mitropoliti, vladike, arhijereji, protojereji i drugi klerici na istom su tragu. Oni slijede Pavla, Pavle njih, svi pušu u isti rog, jednako kao i Sveti arhijerejski sinod, Sabor SPC, crkvena štampa. Ekstremizam, velikosrpska ideologija i mržnja prema „vekovnim neprijateljima“ (prije svih Hrvatima) je ono što određuje poslanje i djelovanje „svetosavske crkve“ i njezinih „pastira“.

Najveći ratni huškači i zločinci iz redova klera (poput Atanasija Jevtića, Filareta Mićevića, Artemija Radosavljevića, Lukijana Vladulova i drugih) bivaju unapređeni zbog ratnih zasluga za „Srpstvo“ i „Pravoslavlje“. Tu nema mjesta Bogu, moralu i razumu – jedini kriterij je odnos prema „Velikoj Srbiji“.

U toj kronici beščašća SPC u ratovima 90-ih, jedna od značajnih epizoda koja u potpunosti razobličuje njezino zločinačko djelovanje i dokazuje sramotnu ulogu što ju je imala u tom razdoblju, jeste slučaj gubitka sudske parnice pred francuskim sudom u Parizu.

Naime, u kolovozu 1994. godine, patrijarh Pavle sa svitom dolazi u  Foču (poslije srpske okupacije nazvanu „Srbinje“), gdje je dvije godine ranije izvršeno etničko čišćenje, uz teške i masovne zločine i progon svih koji nisu Srbi (u prvom redu muslimana). U ovom gradu je prema popisu iz 1991. godine bilo 45,2% Srba, ali prema mjerilima agresora morao je pripasti „Republici Srpskoj“ i tu su oni planirali otvoriti „Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški’“, što je i bio glavni razlog patrijarhovog posjeta. I otvorili su je na zgarištu velikog zločina, na krvi nevinih, u etnički očišćenoj Foči, ali to nije prošlo nezapaženo od svjetske javnosti.

Još 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je „Republika Srpska“ odbacila mirovni plan Kontaktne skupine), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj „Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“, u kojemu se pozivaju svi Srbi da ustanu u obranu „srpskih zemalja“, ističući kako imaju legitimno pravo na „Republiku Srpsku“ i „Republiku Srpsku Krajinu“ (dakle, na sva okupirana područja u BiH i Hrvatskoj“). Podsjetimo, tada srpski agresor drži pod svojom kontrolom gotovo trećinu Republike Hrvatske i oko 70% Bosne i Hercegovine.

Ova je turneja patrijarha Pavla imala za cilj učvrstiti to uvjerenje među bosanskim Srbima kako se ništa ne bi prepustilo slučaju i spriječilo svako možebitno prihvaćanje mirovnog sporazuma.

Pavlov posjet „srpskim zemljama“ u BiH kulminira njegovim odlaskom na Pale (u tzv. Srpsko Sarajevo), gdje 14. kolovoza blagosilja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i njihove suradnike i s njima na velikoj svečanosti uz liturgiju i prigodnu „besedu“ lomi pogaču.

Prvak SPC ih na tom skupu zaklinje „Bogom i svetim Savom“ da po svaku cijenu održe „jedinstvo sa Srbijom“ i riješe međusobne nesporazume (na relaciji Pale – Beograd), jer se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.

Dva tjedna nakon ovog okupljanja pod kišobranom patrijarha Pavla na Palama, mirovni plan Kontakt skupine odbačen je i na referendumu u „Republici Srpskoj“ (28. kolovoza) s 96,66% glasova „protiv“, što je značilo da su Srbi u BiH gotovo plebiscitom ponovno izabrali nastavak rata umjesto mira i potpisivanja sporazuma.

Nedugo poslije ovih događanja dio zapadnih medija oštro je osudio postupanje Srpske pravoslavne crkve, a neki su listovi u svojim tekstovima zaključili kako ova institucija „podržava etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini“, među njima i francuski: Libération. Le Figaro, Le Monde.

U Srbiji i vrhu SPC su bili naročito ogorčeni pisanjem spomenutih francuskih listova, budući da su do tada uvijek računali na tradicionalno prijateljstvo i potporu Francuza, pa je srpska crkva odlučila tužiti ih za klevetu.

Na procesu u Parizu, SPC je zastupao poznati jastreb, nikolajevac, ratni huškač i velikosrpski fašist, Atanasije Jevtić, dok su se na drugoj strani kao eksperti-vještaci našli intelektualci i povjesničari Paul Garde (vodeći francuski slavist) i dr. Ivan Đurić (svjetski poznati bizantolog i sveučilišni profesor, Srbin, podrijetlom iz Kruševca). Poslije provedenog dokaznog postupka SPC je glatko izgubila, što je praktično značilo kako je francuski sud posredno potvrdio njezinu odgovornost za zločine etničkog čišćenja i genocida u BiH.

Jedinstven je to slučaj u svijetu i prvi takav u Europi, da je jedna crkvena institucija na sudu, službeno označena kao krivac za najteže zločine protiv čovječnosti, a stvar je utoliko zanimljivija što je ovdje riječ o „hrišćanskoj“ crkvi, što svakako ima posebnu težinu.

O svemu tomu i sramoti koju je srpskom narodu i pravoslavlju nanijela SPC, pisao je srbijanski sociolog religije i vjerski analitičar Mirko Đorđević, koji se žestoko protivio ideologiji svetosavlja i vladavini nikolajevaca (s pravom smatrajući kako je to rak rana srpskog pravoslavlja i ono što ga u bitnoj mjeri dijeli i udaljava od izvornog kršćanstva).

(Vidi: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; str. 129.; stranica posjećena 10.02.2019.)

Povlačenje patrijarha Pavla na „rezervni položaj“

Osam godina poslije izbijanja rata, u vrijeme kad je već posve jasno kako Srbija sa zapadnim granicama Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag nije moguća, u ožujku 1999. godine patrijarh Pavle dolazi u posjet Hrvatskoj i Sloveniji i u Zagrebu se sreće predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nadbiskupom Josipom Bozanićem i kardinalom u miru dr. Franjom Kuharićem.

Ovdje „okreće ploču“ i gudi posve drugačiju melodiju nego je bila ona s početka 90-ih (iz „Uskršnje poslanice“ i „Javnog pisma lordu Carringtonu“). Posipa se pepelom i kaže među ostalim kako „dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“, a ni prema civiliziranoj „integraciji u hrvatsko društvo“ i na kraju poručuje da je “veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski” i smjerno priznaje: „Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali“.

Bilo je to prvi (i jedini put!) u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa da se jedan srpski crkveni poglavar tako odredio prema hrvatskoj državi i njezinu Ustavu i otvoreno pozvao svoju pastvu na lojalnost domovini.

Pavle ide i korak dalje, pa se 12 godina po svršetku rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (2007. godine) u jednom intervjuu (verbalno) odriče čak i „Velike Srbije“:

„A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavle_(patrijarh_srpski);  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29.10.2019.)

Ovo su, naravno, stavovi promišljanja koja su sasvim u skladu s kršćanskim vrijednostima. Jedini je problem što su te poruke iz usta srpskog patrijarha došle u vrijeme kad je veliko zlo već počinjeno a rat odavno završen i što više nisu imale nikakvoga značaja.

Uzmemo li k tomu u obzir kako je njegov nasljednik Irinej nastavio stopama ratnih huškača i velikosrpskih ideologa ne libeći se otvoreno zagovarati „Veliku Srbiju“ i drugovati s ratnim zločincem Šešeljem, opravdano se postavlja pitanje koliko su te namjere uopće bile iskrene i nisu li te Pavlove riječi izgovorene u Zagrebu 1999. godine bile samo kurtoazne floskule bez značaja i efekta.

Vrijeme je pokazalo da SPC svoju strategiju nije promijenila i da je još uvijek čuvar velikosrpske ideologije i rasadnik ekstremnih pro-fašističkih ideja kojima se siju mržnju i razdor među narodima.

Zločinac u svakom slučaju – svetac nikako!

U ožujku 2015. godine, u Vojvodini i Srbiji su reakcije pojedinih novinara iz Nezavisnog društva Vojvodine koji su patrijarha Pavla (među srpskih radikalnim nacionalistima već je za života slovio kao „svetac koji hoda“) bez oklijevanja nazvali onako kako zaslužuje (zločincem), izazvali ogorčenje i gnjev ne samo klerika i nacionalističke intelektualne elite, nego i dobrog dijela javnosti.

Tadašnji predsjednik ove asocijacije, Dinko Gruhonjić je bez pardona izjavio:

SPC je bila jedan od vodećih generatora ratova. Prvo su popovi, pa topovi, pa lopovi, a posle svega toga ostaje činjenica da je SPC jedina nacionalna institucija koja i dalje uživa veliki ugled u narodu. Pa je*eš takav narod.“

(Vidi: https://www.info-ks.net/vijesti/regija/53336/nezavisno-drustvo-novinara-vojvodine-proglasilo-patrijarha-pavla-ratnim-zlocincem; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29.10.2019.

U navedenom tekstu, pod naslovom „Srbija nad nogama“ navode se i brojne izjave drugih novinara koji iznose argumentaciju zbog koje su patrijarha Pavla proglasili zločincem: činjenicu da su „u vrijeme njegovog upravljanja SPC počinjeni najstrašniji zločini, uključujući i genocid, a on je blagosiljao ratne zločince“; podsjećajući kako su „sveštenici SPC učestvovali u ratnom huškanju i pozivanju na zločine i etnička čišćenja“, te da se „to nije promenilo“ itd., itd.

Dokaza u prilog ovim tvrdnjama je na pretek.

Uzme li se u obzir samo odnos prema vodećim zločincima i ratnim huškačima iz vlastitih crkvenih redova, ne može se opovrgnuti kako su upravo oni najgori među njima po pravilu napredovali u hijerarhiji i postajali episkopi pri čemu su jedini kriteriji bile ratne zasluge.

Tako je, primjerice, jedan od  najopskurnijih likova, notorni fašist koji se u vrijeme rata predstavljao kao „monah“, Filaret Mićević, među svojim sunarodnjacima i crkvenom subraćom stekao ugled svojim medijskim nastupima u kojima je pred televizijske kamere donosio lubanje lažnih (nepostojećih) „srpskih žrtava” (djece) i sjekire kojima su (navodno) „odsijecane glave srpskoj djeci“ (i to u vrijeme kad se u Hrvatskoj i BiH odvijalo etničko čišćenje praćeno masovnim zločinima što su ih činili Srbi), kao i time što se slikao u ratničkim pozama s puškomitraljezom na ramenu (ispred oklopnog borbenog vozila, kod manastira Komogovina, na Banovini – Hrvatska), te aktivno poticao na etničko čišćenje i rat do istrebljenja Hrvata i muslimana, u svibnju 1999. godine postavljen na položaj episkopa mileševskog.

Lukijan Vladulov, arhimandrit manastira Bođani (u Bačkoj) koji je od početka „antibirokratske revolucije“ (1988. godine) nadalje bio angažiran na velikosrpskom projektu – uključujući događaje u Borovu Selu, agresiju na Vukovar, okupaciju Dalja, Erduta i Aljmaša – i jedan od glavnih pokretača huškačke ratne kampanje u istočnoj Slavoniji, već je prije okupacije Dalja (14. srpnja 1991. godine) ustoličen za episkopa nove episkopije SPC (koja je trebala biti prva episkopija sa sjedištem u „SAO Krajini“) osječkopoljske i baranjske. Njegov ratni put obilježen je aktivnim sudjelovanjem u etničkom čišćenju, pri čemu je usko surađivao s Vukašinom Šoškoćaninom, Vojislavom Šešeljem, Milanom Paroškim, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Mirkom Jovićem, Dragoslavom Bokanom i drugim ekstremistima i samo zahvaljujući tim zaslugama rukopoložen je za episkopa.

Ovo su samo dva primjera iz mnoštva drugih iz kojih je jasno vidljivo da su jedino mjerilo za napredovanje u službi bile ratne zasluge. Na sreću, po tom pitanju je u SPC vladao čvrst konsenzus, tako da nije bilo nikakvih odstupanja i iskakanja.

Kolo su (pored patrijarha Pavla) vodili najekstremniji episkopi i mitropoliti (Amfilohije Radović, Artemije Radosavljević, Atanasije Jevtić, Nikolaj Mrđa, Lukijan Pantelić, Irinej Bulović, Nikanor Bogunović, Lukijan Vladulov, Jovan Pavlović, Vasilije Kačavenda, Longin Krčo i drugi), a slično se ponašala i golema većina nižeg svećenstva koje je mahom ustalo za „Veliku Srbiju“ i iz petnih žila, poslušno i podanički podupiralo tu opciju.

Nakon svega rečenog i uzmemo li u obzir i ono čemu svjedočimo danas, doista ne čudi da su među svecima srpske crkve fašisti Nikolaj Velimirović Žički i Joanikije Lipovac, četnički koljači Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, da u crkvenom diptihu ima mjesta za četničke krvnike Dražu Mihailovića i Nikolu Kalabića, pa nije neobično ni to što SPC slavi najveće krvnike (poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Željka Ražnatovića Arkana, Milana Lukića i mnoge druge) kao najveće nacionalne veličine.

Bude li se SPC držala svoje tradicije, u skoro vrijeme možemo očekivati i plejadu novih svetaca u njihovom kalendaru i to onih koji su se posebno istaknuli u ratovima 90-ih godina.

Na nama je da otvorimo oči, pogledamo istini u lice i budemo svjesni toga s kime imamo posla i što od njih možemo očekivati u budućnosti.

To je najmanje što moramo učiniti. Da nam se prošlost ne bi ponovila.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu

Objavljeno

na

Objavio

Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se. Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).

U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.

U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.

Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske

Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.

K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)

Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme

Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)

Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)

Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)

Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje posije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)

Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)

Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)

Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)

Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.

Upad Miloševića u federalni monetarni sustav

Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)

Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).

Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.

Ne laje psa zbog sela, nego zbog sebe.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Na laži o ‘masovnim srpskim žrtvama’ nasjeo je i Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Morbidna igra brojki  i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u.

Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti  kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.

Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s  lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke). Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata  i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.

Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću. U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“  bila je već u Londonu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!? 

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.

Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.

Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović (političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistom Jovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.

U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.

Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.

Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:

Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“ (William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola TeslaPrepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)

Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak  i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.

Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.

Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.),  kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnum crimena i sličnih spisa.

Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).

U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)

Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.

Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.

Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?

Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.

Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?

Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.

Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.

Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari