Komentar
Peternel: Ovi što se danas boje fašizacije društva nisu bili uzrujani kad je napadnuta Ružica Ćavar
Da, napad na Pupovca je odvratan i opasan jer je posljedica “ad hominem” kampanje u javnom prostoru. Treba ga oštro osuditi i nešto iz toga naučiti, napisao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel na facebooku, te dodao:
Iznenađuje samo što ovi koji se danas zgražaju na fejsu i boje fašizacije društva nisu uopće bili uzrujani kad je svojedobno gospođa Ružica Ćavar u centru grada također bila napadnuta…, ali ne voćem i povrćem već šakom u glavu od ljevičarskog aktivista!
To većinu danas zabrinutih tada ni najmanje nije potreslo!
Fejs je prokleta stvar ako si ovdje dugo i imas bezobrazno dobru memoriju, kakvu ja imam! Napisao je Peternel.
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Treba li više dokazivati koliko je uništena hrvatska glazba kad desetljećima skupljamo neuspjehe na Eurosongu?
Matko Jelavić je objavio još jedan nastavak svoga serijala ‘Kako je propala hrvatska glazba’.
Kakvo je stanje hrvatske glazbe danas?
– Diskografske kuće su na rubu propadanja. Ne financiraju ništa i vrlo rijetko izdaju nove albume
– Festivali su uništeni, naročito splitski. I zagrebački! Dora također. Melodije Istre i Kvarnera, požeški, šibenski i drugi su postali nebitni i nevidljivi
– Koncerti su strogo kontrolirani i namijenjeni odabranima. Mala bara, puno krokodila!
– Mediji se pomalo mijenjaju, ali nedovoljno. U programima vlada kaos, pa ne mogu više utjecati na razvoj glazbe. Najsumnjivije su radio postaje, koje se sve manje slušaju.
– ‘Struka’ se ne mijenja. Idu uporno starim, neuspješnim putem. Publika ih stalno napušta, ali oni odlučno do konačne propasti.
– Treba li više dokazivati koliko je uništena hrvatska glazba kad desetljećima skupljamo neuspjehe na Eurosongu? Kao da imamo virus u organizmu nacije, kao malo koja zemlja svijeta?
– Menadžera više nemamo, oni koji se tako nazivaju samo su izvršitelji volje onih koji plaćaju – gradonačelnika, turističkih zajednica i raznih grupacija
– Aktualni skladatelji su iznimno neuspješni, ali i dalje snažno promovirani u medijima. Stalno se narodu nameću ‘hitovi’ koje taj isti narod – odbija!
– Mladi pjevači uglavnom izvrsni kad imitiraju tuđe pjesme, ali kad snime svoje onda su neuvjerljivi i bezlični.
– U hrvatskom iseljeništvu se događaju vrlo čudni procesi. I njima fali nove dobre glazbe, kao i nama kod kuće.
– Snažna je ideologija u glazbi. Politička korektnost! A to ne smije biti jer glazba nije politika!
– Snažno je i protivljenje tradiciji hrvatske glazbe. Kako više nema uporišta, sadašnja ‘hrvatska’ glazba je kao list na vjetru. Nema naših nacionalnih obilježja ni sadržaja.
– Pad kvalitete je značajka SVIH glazbenih stilova Hrvatske.
– Što kaže publika? Koga briga za publiku. Ionako ne kupuju CD-ove, sve dobijaju besplatno.
– Zbog svega napisanoga, mlađi naraštaji su preplavljeni ‘cajkama’. Bez obzira što su se gostovanja srpskih pjevača smanjila u zadnje vrijeme i dalje se iz automobila čuje tutnjava te ‘muzike’. Tako će i biti, sve dok ne ponudimo kvalitetno svoje.
– Za biti pošten treba reći da i velik broj hrvatskih izvođača nastupa u Sloveniji. Naročito klape. Iako Slovenci vole našu glazbu, osjećam da tako ometaju kolege slovenske glazbenike da oporave svoju nacionalnu. Kaos!
Ovo je previše da bi bilo slučajno. Očito je na djelu velika nevolja. Privremena ili trajna? Znat ćemo uskoro.
Ne možemo raditi svoj posao!
Zato, spašavajmo se slušajući stare pjesme. Do daljnjega!
Matko Jelavić – Ispiranje mozga turbo-folkom kao specijalni rat
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Marko Ljubić: Jesu li četnici stradali na Bleiburgu imali dušu?
Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada na Bleiburgu ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.
S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.
Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?
Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?
Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.
Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.
Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.
Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.
Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.
S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.
Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.
Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.
Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?
Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?
Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku
