Pratite nas

Komentar

Poučak Živi zid  – Što su hrvatski građani morali naučiti o izboru europarlamentaraca?

Objavljeno

na

foto HINA

Nakon što smo posljednjih dana gledali prilično zabavan politički reality show u režiji Živog zida potrebno je razmotriti i što smo iz njega naučili. Zakon o izborima za Europski parlament donesen 2013. godine određuje da mandat osvaja kandidat koji je dobio najmanje 10% preferencijalnih glasova liste, a istog zamjenjuje prvi sljedeći neizabrani kandidat s najviše glasova, nakon kojeg su izabrani kandidati prema redoslijedu na listi. Po izbornoj matematici, mandat liste Živog zida s više od 10% preferencijalnih glasova  osvojio je predsjednik Ivan Vilibor Sinčić.

Kao jedan od načina prestanka mandata koje zakon predviđa je podnošenje ostavke. Ostavka se podnosi tako da izabrani kandidat o podnesenoj ostavci obavještava predsjednika Hrvatskog sabora, dakle Gordana Jandrokovića, a koji o tomu obavještava predsjednika Europskog parlamenta. Ako Ivan Sinčić odluči podnesti ostavku, njegov zamjenik je Branimir Bunjac koji je sljedeći na listi osvojio najveći broj preferencijalnih glasova, a ako i Branimir Bunjac odluči podnijeti ostavku, njegov zamjenik je Tihomir Lukanić, koji je prvi sljedeći kandidat na listi. Ako pak i Tihomir Lukanić podnese ostavku, njega mijenja sljedeća kandidatkinja liste, Dolores Schauer, nju mijenja Dominik Vuletić, njega Goranka Dorotić i tako redom do posljednjeg kandidata liste. Ako bi i posljednji kandidat liste dao ostavku mjesto Živog zida ostaje nepopunjeno, a Europski parlament u ovom sazivu ima jednog zastupnika manje.

Nekoliko dana nakon izbora, Tihomir Lukanić, trećeplasirani na listi Živog zida na svom facebook profilu objavio je „kako mandat neće konzumirati“, te kako “predsjednika stranke nitko ne može ucjenjivati”. Na Zrinjevačkoj presici Ivan Sinčić izjavljuje kako je “suspendirao“ Bunjca, koji postupa „nečasno“, pošto se ne želi odreći svog legitimno osvojenog mandata,  odnosno ga ne želi „predati njemu“ (Sinčiću), da bi ga ovaj dalje „predao Lukaniću“, a kako je tobože prethodno bilo dogovoreno. Na istoj presici i petoplasirani Dominik Vuletić poziva Bunjca da podnese ostavku na svoj mandat, kako bi u Brisel mogli poslati trećeplasiranog Lukanića. Na istoj presici, Sinčić nam otkriva i plan koji su osmislili u Živom zidu, po kojem bi svake godine principom rotacije na put u Brisel krenuo jedan novi anonimus s liste Živog zida da bi se tamo politički profilirao. Ubrzo je u javnost puštena i snimka iz kuhinje nečijeg stana u kojem su od Bunjca tražili da potpiše nekakav ugovor koji bi ga obvezao na prepuštanje mandata Lukaniću. Bunjac tvrdi kako je “ugovor poderao“, a da je snimka puštena u javnost kako bi ga se prikazalo kao agresivca i foteljaša, nakon što nije podlegao ucjenama stranačkih čelnika.

Kada se izjave Živozidaša i odredbe izbornog zakona dovedu u vezu lako je zaključiti da se radi o hordi politički nepismenih amatera. Ostaje nejasno kako Tihomir Lukanić misli „konzumirati mandat koji nije osvojio“? Nije jasno ni zašto Lukanić misli da je nečasno ucjenjivati predsjednika stranke, a da je časno ucjenjivati kandidata da se mandata odrekne? Da li Lukanić i Vuletić misle da je legitimno od bolje plasiranog kolege očekivati da se mandata odrekne kako bi oni lošije plasirani putovali u Brisel?. Zašto Sinčić misli da je nečasno kada kandidat koji je osvojio više od 10% preferencijalnih glasova isti želi i konzumirati?  Na temelju čega su čelnici Živog zida zaključili da bi nekakvi interni dogovori i ugovori imali nekakvu pravnu snagu koja bi pojedinog kandidata obvezala na odricanje od pošteno osvojenog mandata? Zašto Sinčić misli da je „žalosno da se jedan od njegovih najiskusnijih članova vidi u Briselu“, čime ostavlja dojam da svoje istaknute članove koristi za prelaženje praga, a u stvarnosti od njih očekuje da se mandata odreknu, pod prijetnjom suspenzije kako bi on instalirao nekog po svojoj volji, a ne onog kojeg su izabrali birači. Da li je stranačka volja u Živom zidu ispred volje birača?

Čelnici Živog zida su se morali i bolje upoznati s institutom davanja ostavke. Da bi predsjednik Hrvatskog sabora o ostavci mogao obavijestiti predsjednika Europskog parlamenta potrebno je da ovaj prvo bude izabran. Novog predsjednika parlamenta birat će novoizabrani kandidati na konstituirajućoj sjednici zakazanoj početkom srpnja 2019. godine u Strasbourgu, na kojoj će kao prvoizabrani s liste sudjelovati i Sinčić, a nakon čega o ostavci može obavijestiti Jandrokovića. To dakle znači da ni Sinčić, ni Bunjac, a ni bilo tko treći s liste Živog zida ne može formalno podnijeti ostavku prije konstituirajuće sjednice odnosno izbora novog predsjednika.  Valja spomenuti i pomalo smješnu ideju o rotaciji kandidata s ciljem političkog profiliranja, čime su Živozidaši pokazali kako uopće ne razumiju svrhu Europskog parlamenta u kojem su upravo osvojili mandat. Europarlament je platforma u kojoj zastupnici putem amandmana i ostalih instrumenta moraju utjecati na zakonodavstvo štiteći interese svoje države, a ne platforma za bildanje političkih životopisa. Iako je profiliranje novih političara nužno i poželjno, logika je stvari da bi se taj cilj jednostavnije ostvario kroz rad u Saboru.

Koji je dakle poučak Živi zid? Političari bi se prvo trebali podrobno educirati o pravilima igre u kojoj sudjeluju. Time bi se izbjegle prevare birača pa bi kandidati s liste koje su birači birali u stvarnosti bili i izabrani. Svaka ozbiljna stranka bi trebala omogućiti kandidatima s liste koji su mandat pošteno zaradili da isti i konzumira. Pronalaženje kompromisnog rješenja koje je u osnovi svake demokracije bilo je svakako moguće da je u Živom zidu postojalo imalo političke mudrosti. Sinčić i Bunjac, dva najozbiljnija člana Živog zida su mogli mandat „podijeliti“, a za voditelja briselskog ureda su mogli instalirati Lukanića da se tamo politički profilira. Na mjesto Sinčića i Bunjca u Sabor su mogli instalirati nova lica, pa bi umjesto raskola stranke i pada popularnosti dokazali da su po djelima, a ne samo na riječima sposobni realno pristupiti stvarima, djelovati otvoreno i transparentno. Ovako ćemo Živi zid pamtiti po raskolu, hrpi politički nepismenih anonimusima i pokojem zapaženom saborskom govoru Pernara i Bunjca. Epilog serijala Živi zid je Sinčić koji odlazi u Brisel, Pernar koji je osnovao novu stranku, Bunjac koji se vratio na mjesto učitelja, te popularnost stranke koja strelovito opada i teško će ovdje biti prilike za bilo kakvu političku reprizu. No, to možda i nije više toliko važno obzirom da će nekolicina Živozidaša još neko vrijeme koristiti dobro plaćene sinekure u Saboru i Briselu.

Bojana Kocijan

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Brane se Varivode, ali o Tepljuhu se šuti

Objavljeno

na

Objavio

Brane se Varivode, ali o Tepljuhu se šuti Obilježen je Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora a među ostalim položen je vijenac ispred razbijene spomen-ploče u Tepljuhu.

Predsjednik splitsko-dalmatinske podružnice Društva logoraša Ivan Turudić izjavio je da bi stav o razbijanju spomen-ploče trebale izreći sve stranke, a istaknuo je kako je “izostala očekivana reakcija” pučke pravobraniteljice Lore Vidović i Vesne Teršelič, voditeljice Documente.

Ne bih se baš složio da je njihova reakcija bila očekivana, ali sigurno ne bi izostala da je bila riječ o incidentu ili “incidentu” koji su napravili “hrvatski nacionalisti” ili o “ustaštvu”. Tako će, na primjer, i pravobraniteljica poput Turudića govoriti o “izostanku reakcija” na “relativizaciju zločina NDH” koji “otvara prostor mržnji”, ali prešućivanje oskvrnuća spomenika hrvatskim žrtvama i ratnicima, među njima i logorašima, ne vodi mržnji.

A ako su šutjeli poslije divljaštva u Tepljuhu, Vesna Teršelič i njezina Documenta svojedobno su marljivo ustvrdili kako je “drveni krst” podignut u spomen srpskim žrtvama u Varivodama “vandalski oskvrnut”.

Tako Vidovićka i Teršelička ne pate od viška uvjerljivosti, koja ionako za njihovu jednostranost nije potrebna.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Koji jedini narod u Europi nema narodne nošnje?

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je u Kviskoteci na Hrvatskoj televiziji bilo postavljeno pitanje koje je otprilike glasilo – koji jedini narod u Europi nema narodne nošnje? Odgovor je bio – Srbi.

Potvrđuje to i primjer o kojem je 2008. pisao Jutarnji list – Vrličani su se pobunili pošto je s domjenka u povodu Eurosonga u Beogradu svijetu poslana poruka da je njihova narodna nošnja – srpska.

To je samo jedan od mnoštva primjera srpskog prisvajanja hrvatskoga. Osim velik dio hrvatskog teritorija, Srbi prisvajaju Gundulića, Držića, hrvatsku narodnu književnost… Ono što se na fakultetima u Hrvatskoj uči kao starija hrvatska književnost, za njih je primorska književnost.

Prisvajali su crkvu sv. Spasa, čak i kralja Tomislava, a oni najekstremniji gotovo svekoliku hrvatsku povijest. Posebna su im slabost veliki znanstvenici. Dok je kao predsjednik Srbije prijateljevao s Ivom Josipovićem, Boris Tadić je izjavio da je Ruđer Bošković bio Srbin katolik.

Sada su ogorčeni što će na svjetskoj izložbi „Dubai Expo“ 2020. Hrvatska predstaviti Nikolu Teslu kao hrvatskog znanstvenika i inovatora. Meštrovićev spomenik Tesli u središtu Zagreba sasvim je blizu mjesta gdje su u ratu padale srpske granate, komentirao je Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari