Pratite nas

Komentar

Poučak Živi zid  – Što su hrvatski građani morali naučiti o izboru europarlamentaraca?

Objavljeno

na

foto HINA

Nakon što smo posljednjih dana gledali prilično zabavan politički reality show u režiji Živog zida potrebno je razmotriti i što smo iz njega naučili. Zakon o izborima za Europski parlament donesen 2013. godine određuje da mandat osvaja kandidat koji je dobio najmanje 10% preferencijalnih glasova liste, a istog zamjenjuje prvi sljedeći neizabrani kandidat s najviše glasova, nakon kojeg su izabrani kandidati prema redoslijedu na listi. Po izbornoj matematici, mandat liste Živog zida s više od 10% preferencijalnih glasova  osvojio je predsjednik Ivan Vilibor Sinčić.

Kao jedan od načina prestanka mandata koje zakon predviđa je podnošenje ostavke. Ostavka se podnosi tako da izabrani kandidat o podnesenoj ostavci obavještava predsjednika Hrvatskog sabora, dakle Gordana Jandrokovića, a koji o tomu obavještava predsjednika Europskog parlamenta. Ako Ivan Sinčić odluči podnesti ostavku, njegov zamjenik je Branimir Bunjac koji je sljedeći na listi osvojio najveći broj preferencijalnih glasova, a ako i Branimir Bunjac odluči podnijeti ostavku, njegov zamjenik je Tihomir Lukanić, koji je prvi sljedeći kandidat na listi. Ako pak i Tihomir Lukanić podnese ostavku, njega mijenja sljedeća kandidatkinja liste, Dolores Schauer, nju mijenja Dominik Vuletić, njega Goranka Dorotić i tako redom do posljednjeg kandidata liste. Ako bi i posljednji kandidat liste dao ostavku mjesto Živog zida ostaje nepopunjeno, a Europski parlament u ovom sazivu ima jednog zastupnika manje.

Nekoliko dana nakon izbora, Tihomir Lukanić, trećeplasirani na listi Živog zida na svom facebook profilu objavio je „kako mandat neće konzumirati“, te kako “predsjednika stranke nitko ne može ucjenjivati”. Na Zrinjevačkoj presici Ivan Sinčić izjavljuje kako je “suspendirao“ Bunjca, koji postupa „nečasno“, pošto se ne želi odreći svog legitimno osvojenog mandata,  odnosno ga ne želi „predati njemu“ (Sinčiću), da bi ga ovaj dalje „predao Lukaniću“, a kako je tobože prethodno bilo dogovoreno. Na istoj presici i petoplasirani Dominik Vuletić poziva Bunjca da podnese ostavku na svoj mandat, kako bi u Brisel mogli poslati trećeplasiranog Lukanića. Na istoj presici, Sinčić nam otkriva i plan koji su osmislili u Živom zidu, po kojem bi svake godine principom rotacije na put u Brisel krenuo jedan novi anonimus s liste Živog zida da bi se tamo politički profilirao. Ubrzo je u javnost puštena i snimka iz kuhinje nečijeg stana u kojem su od Bunjca tražili da potpiše nekakav ugovor koji bi ga obvezao na prepuštanje mandata Lukaniću. Bunjac tvrdi kako je “ugovor poderao“, a da je snimka puštena u javnost kako bi ga se prikazalo kao agresivca i foteljaša, nakon što nije podlegao ucjenama stranačkih čelnika.

Kada se izjave Živozidaša i odredbe izbornog zakona dovedu u vezu lako je zaključiti da se radi o hordi politički nepismenih amatera. Ostaje nejasno kako Tihomir Lukanić misli „konzumirati mandat koji nije osvojio“? Nije jasno ni zašto Lukanić misli da je nečasno ucjenjivati predsjednika stranke, a da je časno ucjenjivati kandidata da se mandata odrekne? Da li Lukanić i Vuletić misle da je legitimno od bolje plasiranog kolege očekivati da se mandata odrekne kako bi oni lošije plasirani putovali u Brisel?. Zašto Sinčić misli da je nečasno kada kandidat koji je osvojio više od 10% preferencijalnih glasova isti želi i konzumirati?  Na temelju čega su čelnici Živog zida zaključili da bi nekakvi interni dogovori i ugovori imali nekakvu pravnu snagu koja bi pojedinog kandidata obvezala na odricanje od pošteno osvojenog mandata? Zašto Sinčić misli da je „žalosno da se jedan od njegovih najiskusnijih članova vidi u Briselu“, čime ostavlja dojam da svoje istaknute članove koristi za prelaženje praga, a u stvarnosti od njih očekuje da se mandata odreknu, pod prijetnjom suspenzije kako bi on instalirao nekog po svojoj volji, a ne onog kojeg su izabrali birači. Da li je stranačka volja u Živom zidu ispred volje birača?

Čelnici Živog zida su se morali i bolje upoznati s institutom davanja ostavke. Da bi predsjednik Hrvatskog sabora o ostavci mogao obavijestiti predsjednika Europskog parlamenta potrebno je da ovaj prvo bude izabran. Novog predsjednika parlamenta birat će novoizabrani kandidati na konstituirajućoj sjednici zakazanoj početkom srpnja 2019. godine u Strasbourgu, na kojoj će kao prvoizabrani s liste sudjelovati i Sinčić, a nakon čega o ostavci može obavijestiti Jandrokovića. To dakle znači da ni Sinčić, ni Bunjac, a ni bilo tko treći s liste Živog zida ne može formalno podnijeti ostavku prije konstituirajuće sjednice odnosno izbora novog predsjednika.  Valja spomenuti i pomalo smješnu ideju o rotaciji kandidata s ciljem političkog profiliranja, čime su Živozidaši pokazali kako uopće ne razumiju svrhu Europskog parlamenta u kojem su upravo osvojili mandat. Europarlament je platforma u kojoj zastupnici putem amandmana i ostalih instrumenta moraju utjecati na zakonodavstvo štiteći interese svoje države, a ne platforma za bildanje političkih životopisa. Iako je profiliranje novih političara nužno i poželjno, logika je stvari da bi se taj cilj jednostavnije ostvario kroz rad u Saboru.

Koji je dakle poučak Živi zid? Političari bi se prvo trebali podrobno educirati o pravilima igre u kojoj sudjeluju. Time bi se izbjegle prevare birača pa bi kandidati s liste koje su birači birali u stvarnosti bili i izabrani. Svaka ozbiljna stranka bi trebala omogućiti kandidatima s liste koji su mandat pošteno zaradili da isti i konzumira. Pronalaženje kompromisnog rješenja koje je u osnovi svake demokracije bilo je svakako moguće da je u Živom zidu postojalo imalo političke mudrosti. Sinčić i Bunjac, dva najozbiljnija člana Živog zida su mogli mandat „podijeliti“, a za voditelja briselskog ureda su mogli instalirati Lukanića da se tamo politički profilira. Na mjesto Sinčića i Bunjca u Sabor su mogli instalirati nova lica, pa bi umjesto raskola stranke i pada popularnosti dokazali da su po djelima, a ne samo na riječima sposobni realno pristupiti stvarima, djelovati otvoreno i transparentno. Ovako ćemo Živi zid pamtiti po raskolu, hrpi politički nepismenih anonimusima i pokojem zapaženom saborskom govoru Pernara i Bunjca. Epilog serijala Živi zid je Sinčić koji odlazi u Brisel, Pernar koji je osnovao novu stranku, Bunjac koji se vratio na mjesto učitelja, te popularnost stranke koja strelovito opada i teško će ovdje biti prilike za bilo kakvu političku reprizu. No, to možda i nije više toliko važno obzirom da će nekolicina Živozidaša još neko vrijeme koristiti dobro plaćene sinekure u Saboru i Briselu.

Bojana Kocijan

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zlatko Pinter: ‘Imamo bolesno i duboko poremećeno društvo’

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Jeste li poželjeli ovih dana izgubiti se negdje između dvije dimenzije, provući se kroz neku od onih vremenskih “crvotočina” i završiti u srednjem vijeku (ako se već plašite onoga što bi vas moglo čekati u budućnosti), ili možda zažalili što niste imućniji pa da možete sljedećih mjesec dana provesti na drugom kraju svijeta – na Havajima, Sejšelima ili kakvoj sličnoj destinaciji, dok ne prođu izbori i sve se ne vrati u kakvu-takvu normalu?

Ako jeste, onda za vas ima nade, u suprotnom, ne piše vam se dobro, jer to znači da se polako navikavate na ludnicu i držite normalnim ono što nije niti može biti normalno.

Prije svega, ovakva euforija koju nesmiljeno podgrijavaju mediji, s toliko strasti, žuči, netrpeljivosti, jeftinog senzacionalizma, kleveta, blaćenja ljudi, izljeva mržnje, primitivizma, uvreda, psovki i svega drugoga što se ne može nazvati drugačije nego sirovim, nagonskim porivom s krajnjim ciljem da se drugomu nanese šteta ili ga se povredi, nije niti može biti odraz zdravog društva. Teška je to bolest, karcinom koji nagriza zdravo tkivo. I nije nikakva utjeha što se radi o manjini, jer, koliko se vidi, ona normalna većina šuti, a ne bi smjela šutjeti.

Nisam više čak siguran ni u to jesu li oni koji se ponašaju protivno svim civilizacijskim normama javne komunikacije uopće manjina ili su toliko glasni i agresivni da ostavljaju dojam kako ih je znatno više.

Osim što smo (ne od jučer) oštro podijeljeni i raslojeni (ideološki, svjetonazorski, u socijalnom smislu itd.), mi u sebi imamo i jednu teško objašnjivu crtu samodestrukcije ili mazohizma i kao da uživamo u tomu što se mnogi među nama ponašaju po principu “što gore to bolje”.

Da stvar bude još tragičnija, to o čemu govorim ne dolazi samo s one “druge” strane političkog spektra koju mi s “desnice” najčešće krivimo za sve loše što nam se događa u društvu  nego jednim dobri dijelom u tom javnom beščašću i ludnici koju pravimo od vlastitih života sudjeluju i naši “kršćani”, “katolici”, “veliki Hrvati”, “bogoljubi i domoljubi” koji imaju jedno lice u Crkvi, drugo u obitelji, a treće kad se nađu u poziciji izreći svoj politički stav putem medija, pogotovu Interneta.

Onaj tko širi zlu krv i mržnju, napose u ovom vremenu Došašća, u razdoblju kad očekujemo rođenje Spasitelja i kad bi se morali u tišini preispitati, očistiti srca i pripremiti za Njegov dolazaka, nije kršćanin i nije katolik, jer ponaša se protivno Riječi Božjoj i nauku Isusa Krista. Onaj tko nije u stanju prihvatiti svoga bližnje kao čovjeka koji ima pravo (i po Božjim i ljudskim zakonima) misliti drugačije i razlikovati se od njega samoga, nije kršćanin i nije katolik. Tko namjerno kleveće, iznosi neistine i ne poštuje dostojanstvo osobe, nije kršćanin i nije katolik.

Kršćanin i katolik se ne postaje tako što se redovito odlazi u crkvu, prima svete sakramente i pripremi bogata trpeza za Božić i Uskrs. To je farizejština i pomodarstvo, a ne vjera, ako nema dublji smisao i ako se čovjek ne drži temeljnih postulata što ih kršćanstvo sobom nosi i na čemu se zasniva.

Veći grijeh čine oni koji glume praktične vjernike a ne ponašaju se u skladu s Evanđeljem i Riječju Božjom, nego drugi koji čine to isto a nikad nisu stupili nogom u crkvu niti u Boga vjeruju.

Nemam namjeru moralizirati, još manje držati “propovijed”, ali ne bi bilo loše ponekad se sjetiti temeljnih zasada na koje se mi konzervativci, kršćani, katolici, tako često pozivamo – i jako smo uzrujani kad netko takne u našu Crkvu ili vjeru. Koliko sami suštinski držimo do te vjere i naše Crkve u čujemo li mi glas Boga ili odlazimo na svete Mise reda radi, zbog tradicije, iz navike, zato da bi nas susjedi vidjeli tamo? Odgovore na ova pitanja dugujemo sami sebi, a ne drugima. Sebi.

Predizborna kampanja je i ozračje je užareno. U velikoj mjeri smo izgubili temeljne kriterije ponašanja (mislim prije svega na političare, medije i posjetitelje Interneta). Ali, svjedoci smo i jednog zanimljivog fenomena kojega u normalnim okolnostima možda i nismo svjesni. Naime, opet se u praksi pokazalo kako između primitivizma, nekulture, mržnje i isključivosti nema razlike, s koje god strane to dolazilo – s “desna”, “lijeva”, iz “centra”. Laž je laž, kleveta je kleveta, zlo je zlo i te kategorije nemaju ideološki predznak, nego su prije svega izraz poremećaja sustava vrijednosti ili odraz patologije ljudske svijesti.

Predizborna kampanja nije izgovor za amoralno ponašanje. Za gaženje temeljnih civilizacijskih normi. Za napade na obitelj predsjedničkih kandidata, za zloćudne konstrukcije i izmišljotine, za svjesno i namjerno širenje laži.

A kod nas se ta nečasna sredstva neograničeno i nesmetano koriste. Najveći broj medija i Internet portala je sklon čak davati prednost naručenim i zlonamjernim sadržajima i stimulirati takvu vrstu “informiranja” javnosti, dok se oni drugi koji su uravnoteženi i pozivaju na razum guraju na margine. I tako se krug zatvara. Na nesreću svih normalnih ljudi u Hrvatskoj i na zadovoljstvo onih drugih koji se ni po jednom poznatom kriteriju (bilo sociološkom ili medicinskom) među normalne nikako ne bi mogli svrstati.

Kritizirati političare je poželjno i to je sastavnicom demokracije. Nije problem ni kad se neke njihove mane, nepromišljene izjave ili gafove izvrgava ruglu – ali samo pod uvjetom da se ne pređe granica dobrog ukusa i ne naruši dostojanstvo na koje svatko od nas ima neotuđivo pravo. Kritika, satira, vic, ironija, sarkazam – sve je to normalno i poželjno, ali uz poštivanje nekih temeljnih civilizacijskih uzusa. Prije svega, mora se govoriti istinu, a drugo ne smije se ići ispod razine ljudskog dostojanstva i narušavati integritet osobe.

Količina prljavština i nabačenog blata na pojedine od predsjedničkih kandidata (ali i na članove obitelji nekih od njih, što je posebno degutantno) svjedoči, nažalost, o tomu da je naše društvo u dobroj mjeri bolesno i da je balkanština uzela svoj danak.

Sramotno je to kako se ponašamo. Umjesto da nam izbori budu festival demokracije, mi se gložimo, vodimo ratove, svađamo, vrijeđamo, širimo zlu krv.

Ako normalna većina dopusti onoj manjini koja nije normalna prostor za djelovanje i šutke promatra sve to, nije li suodgovorna za ovo bolesno stanje u našem društvu?

Hrvati, kršćani, katolici, vi koji niste u stanju obuzdati se, Došašće je (ako niste znali). Nije li vrijeme da dođete k sebi? Pokušajte svoje niske strasti primiriti barem u ovom razdoblju pred Božić i ne činite ništa od onoga što ne želite da se i vama samima čini.

Izbori će biti i proći, ali to nije razlog da se prestanemo ponašati kao moralni i čestiti ljudi.

Unaprijed svjestan kako je ovo što pišem glas vapijućeg u pustinji i da će tekst na većini portala (ako ga uopće i objave) završiti na “repu” u odnosu na one nabijene strastima i isključivošću, želim samo podsjetiti kako smo u pripravi za Božić mi kršćani i vjernici posljednji koji bi smjeli sebi dopuštati ono što je duboko protivno našoj vjeri i kršćanskom moralu.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Milan Ivkošić: Miroslav Škoro kao Mesićevo proročanstvo i Mesićeva kopija

Objavljeno

na

Objavio

“Mesić je narodu vratio milijarde, Škoro državu”

Kako se približavaju predsjednički izbori, na internetskim portalima i autori i čitatelji nalaze sve više sličnosti između Mesića i Škore, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Sam Mesić je još u svibnju ove godine prorekao Škorinu pobjedu, što je “Jutarnji list” popratio naslovom – “Stipe Mesić misli kako bi na predsjedničkim izborima mogao pobijediti Miroslav Škoro”. Te citirao bivšeg predsjednika:

“Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Podsjećajući na Mesićevo obećanje da će vratiti desetke milijardi dolara pokradenih u vrijeme Tuđmana, komentator “Kamenjara” Kazimir Mikašek u tekstu pod posprdnim naslovom: “Mesić je vratio opljačkani novac s Djevičanskih Otoka, Škoro će narodu vratiti državu”, piše kako i nema razlike između Mesića i Škore.

Mesić je “razbio HDZ-ovo biračko tijelo i zahvaljujući glupim HDZ-ovim crnim labudovima iz tog vremena dva puta osvojio Pantovčak, a sada isto to radi pjevač Škoro kada na sav glas tvrdi da je upravo on HDZ-ov kandidat za predsjednika”. Vidjet ćemo hoće li učinci razbijanja HDZ-a biti isti.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Mesić je vratio opljačkani novac sa djevičanskih otoka, Škoro će narodu vratiti državu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari