Pratite nas

Razgovor

Povelja o srpskom kulturnom prostoru – Novi plan za ostvarenje Velike Srbije

Objavljeno

na

Prije nekoliko dana, 4. ožujka, u Vojvodini, u Sremskim Karlovcima, je objavljen i formalno potpisan tzv. Kulturni memorandum Srbije. Nakon Memoranduma SANU-a iz 1986. i 2011. godine, a s obzirom na izmijenjene odnose snaga i trenutnih međunarodnih okolnosti Srbija se odlučila za nešto suptilniju velikosrpsku kampanju. Stoga je osmislila i objavila ‘Povelju o srpskom kulturnom prostoru’. Dokument su potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike srpske. O ovom, u hrvatskoj javnosti potpuno prešućenom dokumentu razgovarali smo sa Stjepanom Lozom autorom kapitalnog djela ‘Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima’. Lozo je dugogodišnjem djelatnik u kulturi, utemeljitelje i ravnatelj Hrvatskog pomorskog muzeja te autor niza značajnih naslova među kojima se ističe spomenuti koji ga svrstava među eksperte velikosrpskog imperijalizma, piše ProjektVelebit.

Kako biste uvodno komentirali Povelju o srpskom kulturnom prostoru?

Pa, iako sam znao kako rade na ovoj platformi, mogu reći kako je ovo hitac dalje ambicije nego što sam očekivao.  Uz dozu crnog humora rekao bih kako mi se čini da je najbolje vodstvo ovog “srpskog kulturnog prostora” prepustiti “Srpskom kulturnom klubu” četničkih vođa Mihailovića i Moljevića. I to pod četničkom parolom “Srbi na okup” iz 1939. godine. To je to. Dakako, prostor odgovara prostoru Pećke patrijaršije, pa onda sve pod arhivodstvom Srpske pravoslavne Crkve, sa svim njezinim zaslugama u raju i u paklu. Srbi ovim drskim iskorakom nastavljaju rad na projektu svoga državnoga širenja, a već su opterećeni hipotekom teških genocidnih zločina i agresije prema susjednim narodima, posebno prema Hrvatima, tijekom 20. stoljeća, o 19. stoljeću ovdje nećemo, pa je utemeljeno držati kako će i ovaj “kulturni” iskorak završiti u recidivu agresije i gen ocida. Tako se, hoćemo–nećemo, pred jugoistočnu Europu problem Srbije postavlja kao problem Kartage pred Rim. U svakom slučaju, problem je velik, dodatno ću objasniti zbog čega još. Dakle neće biti dovoljno tek izolirati uporišta velikosrpske kulturne hegemonije na hrvatskim prostorima.

To dakle stavljate u kontekst obnovljenih radova na širenju države Srbije?

Deklaracija jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora” je izvan svake dvojbe, još je jedan praktičan korak u radu na ostvarenju “Velike Srbije”, velikosrpskog osvajanja. U ovom trenutku ne bi se smjelo gubiti iz vida realno postojanje i drugih platformi velikosrpskog utjecaja, koji egzistenciju “Velike Srbije” čine realnom tamo gdje je danas mogu činiti realnom. Od onoga što svatko može vidjeti to je prije svega platforma Srpske pravoslavne crkve, kojom se upravlja iz Beograda, no također to je i načelo univerzalne pravne jurisdikcije, a potom to je i nekakav političko-pravni okvir nedovoljno definiranog Zapadnog Balkana. Sada dolazi i ova povelja-deklaracija.

Kakva je pozicija Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ovom slučaju?

Potpuno je jasno kako je ovaj čin grubi izazov, bacanje rukavice u lice susjedima, jer je koordiniranje jedinstvenog srpskog “kulturnog prostora” izravan ulazak u državno štićene vrijednosti i kategorije drugih država. Deklaracije ne izriče, ali je potpuno jasno kako podrazumijeva i postojanje nekakvog ministarstva jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora”, a to je onda paradržava, ili paralelna država. Za sada konkretno govore o o “lektoratu” i o “institucionalnim okvirima”, a to onda nema granica. Dakle ministar Srbije je sasvim eksplicitno najavio “jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda”, ali to ne nemoguće jer to otvara niz pravnih pitanja. On ih rješava tako što kaže da će tako biti “bez obzira na politički format i na državu u kojoj srpski narod danas živi”. Kako će tako biti ako neki Srbin živi u Dalmaciji, u državi Hrvatskoj? U Zagrebu? Tako što će se u Hrvatskoj provoditi politika ministarstva kulture Republike Srbije. Upravo to nudi ekipa iz Beograda i to je jedna kombinacija suvremenog asimetričnog kolonijalizma. Jer ne govori se o Srbinu pojedincu nego o “srpskom kulturnom prostoru”, a on onda ulazi u “kulturni prostor” koji ima nadležnost Republike Hrvatske. Tako bi Hrvatka mirno trebala promatrati kako na njezinom teritoriju proizvednom u imaginarni “kulturni prostor” kulturnu politiku provodi ministarstvo druge države, i to u osnovi još uvijek neprijateljske države Srbije.

Kako bi se zapravo trebalo predočiti što je to “kulturni prostor”?

Upravo ste dobro rekli, “predočiti”. U osnovi se radi o manipulaciji. “Srpski kulturni prostor” koji nadilazi granice države Srbije realno ne postoji. On je ovdje manipulacija. Dokle sežu i koja su utemeljenja ovakvih presizanja potrebno će biti i ponešto dublje teorijski raščlaniti i potkrijepiti, no to je stvar reakcije koja će tek doći. Upozoravam kako se tu Hrvati ni u kom slučaju ne bi trebali, poglavito ne u javnosti, zalijetati u nepotrebna raspravljanja i iscrpljivanja “iščitavanjem”, kako nam se dogodilo s Memorandumom SANU 1986. godine, a što su Srbi upravo i htjeli. To žele i danas u ovom slučaju. Ovo valja sasjeći realnim činima hrvatske države i društva, tihim ali učinkovitim, formalnim i neformalni. Ovo će i biti sasječeno, neka se nitko ne zavarava, pitanje je tek u kakvom raspletu.

Mogu li u državi Hrvatskoj biti dva kulturna prostora? 

Kako vi to mislite da će Njemačka u Austriji proglasiti bilo gdje svoj kulturni prostor? Ili u Švicarskoj? Države imaju svoje odgovornosti. Ovim se Srbija ponovno potvrđuje kao neodgovorna država koja svijet oko sebe gura u konflikte i kaos. U Hrvatskoj postoji samo jedan kulturni prostor kada je riječ o onome što dizajnira ova Povelja srpskog ministarstva kulture. Riječ je o pravnom redu i proceduri, a onda i o identitetskoj paradigmi, osnovnoj predodžbi za postojanje države i zdravlje društva. U njemu može biti milijun sastavnica, no apsolutna ingerencija pripada zajednici koja tvori državu ili administrativnu cjelinu. U Hrvatskoj može postojati samo jedan politički prostor. U takvom prostoru se ne daju niti misaono ekscidirati pojedine sastavnice. Jedinstveni “srpski kulturni prostor” smo na neki način imali u Kraljevini Jugoslaviji, a na posebno nakaradan način izraženo i u SR Hrvatskoj i to je bila prava katastrofa za Hrvate. Hrvati su taj problem dva puta već razriješavali ratom. Srbi u Hrvatskoj toga moraju biti svjesni i na vrijeme se distancirati. Hrvatska država im u tome mora pomoći.

Od kuda sada “Republika Srpska” u priči o kulturnoj edukaciji?

Kao prvo, tzv. Republika Srpska je dio države Bosne i Hercegovine pa treba vidjeti kakve će ovo reperkusije imati u toj državi. No, svakako je posebno nastrana činjenica što o “srpskom kulturnom prostoru” velikosrpski istupa tzv. Republika Srpska. Ta je povijesna pojava nastala na genocidu, razorila je mnoge, gotovo sve vjerske, dakle i kulturne, objekte i simbole Hrvata, katolika, muslimana, istjerala ljude, narod kao nositelja kulture, i do danas svim silama protucivilizacijski čuva stečevin zločina protiv čovječnosti, srpsku “čistoću” svoga “kulturnog prostora”, ali povrh svega objavljuje nove ciljeve “srpskog kulturnog prostora” drugima oko sebe.

Postaje li tako i “Republika Srpska” ponovno platforma za neprijateljski ulazak u Republiku Hrvatsku?

Pa, simbolički rečeno, s teritorija Bosne i Hercegovine već su vršeni i gori napadi na Republiku Hrvatsku. S druge strane, treba li danas, u zlokobnoj sjeni ove povelje-deklaracije, uopće reći što je u Hrvatskoj? Kakve su posljedice predavanja djelova Ministarstva kulture Republike Hrvatske u ruke jedva prikrivenim četnicima i velikosrbima nakon dolaska na vlast crne družine 2000. godine i dalje. Nevjerojatna je inventura nacionalnih dobitaka i gubitaka u posljeratnom razdoblja u Hrvatskoj i “Republici Srpskoj”, o Republici Srbiji da i ne govorim. Nacionalno je neusporedivo čišći “srpski kulturni prostor” tzv. Republike Srpske, genocidne tvorevini, nego što je to “hrvatski kulturni prostor” u Republici Hrvatskoj koja je višestruka žrtva velikosrpske agresije i genocida u recidivu. Dakle Republika Hrvatska je već u nekoj mjeri velikosrpski kulturno kolonizirana i zloporabljena. Hoće li dakle od danas i Republika Hrvatska plaćati sastavnice od strane Srbije državno deklarirano jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora”? Ovakvo stanje u hrvatskoj kulturi nedorživo je i treba ga iz temelja i žurno mijenjati. Pokraj svega drugoga što također treba mijenjati. Ono će i biti promijenjeno, samo je pitanje u kakvom procesu.

Predviđa li ovo kulturnu autonomiju Srbima u Hrvatskoj?

To je tek posebno polje manipulacije, ali hrvatskih vlasti prema hrvatskom narodu. Ovo što su vlasti Republike Hrvatske dozvolile, recimo tako, Pupovčevim “Srbima” u Hrvatskoj, završilo je pravom katastrofom za Hrvate, a bojim se da će tako završiti i za obične Srbe. Kulturnu autonomiju Raškoviću, dakle Srbima u Hrvatskoj, htio je naivno dati i Tuđman još 1990., na neki način izigravajući većinu hrvatskog naroda, no oni su to odbili, pa je i to završilo pravom katastrofom za Hrvate, a vidjeli smo i za Srbe. Nema više povratka. Ali, po svemu sudeći ovo što danas objavljuju Srbi ide dalje od toga, a ni to nisu dobili, barem ne legalno. Poništavaju se granice i teoretski se uzima sve. No valja upozoriti sve strane, Hrvati su to pitanje razriješili obrambenim i oslobodilačkim ratom i nije pametno dirati u stečevine takvoga rata.

Može li se po svemu ovome zaključiti kako je ovo doista jedan od najprovokativnijih istupa obnovljenog velikosrpstva do sada?

Hrvati mogu ovako misliti: “Ideja srpskog kulturnog prostora obit će se Srbima o glavu jer će se drugi, pa i Hrvati, homogenizirati te izolirati strano tjelo”. Doista, to će se sigurno dogoditi, no srpski stratezi to znaju, pa to svatko vidi iz prve, a ipak idu s ovakvim dizajnom. O čemu bi se, dakle, tu moglo raditi? Djelom zasigurno blefiraju i riskiraju, ali očito su dijelom, što komplotima i intrigama, a što upornim tajnim radom i korupcijom, osigurali podršku jačih.

Želite reći kako postoje snage koje podupiru stvaranje “Velike Srbije”?

Proširenje države Srbije, da. Upozoravam, Dačić je prije koju godinu, 2014., “gradu i svijetu” sasvim jasno s međunarodne tribine rekao: “Strateški interes Srbije je izlazak na more”! Psi su šutjeli, a karavan je išao dalje. Sa Haškog sudišta koje ulazi u antologiju svjetskog beščašća kada su u pitanju Hrvati, 2016. godine puštaju na slobodu notornoga Šešelja. To što su ga pustili jedan je problem, obrazloženje po kojem je “Velika Srbija” legitimna politička ideja, drugi je problem. Niz je prisnažio 2017. godine Aleksandar Dugin, ruski politički analitičar, utjecajan u Kremlju, koji je u svojoj dionici apokalipse otkrio kako je “Došlo vrijeme stvaranja Velike Srbije”. I mediji su to tako prenijeli. Iste godine rimski biskup Bergoglio na funkciji pape zaustavlja proces kanonizacije hrvatskom mučeniku i pravedniku Alojziju Stepincu. Nije to trebao učiniti, no, dobro, valjda ima neke razloge, čovjek je visoko, ima na to pravo, iako je to neuobičajeni problem. No to što je osnovao komisiju koja će Stepincu ponovno suditi, a u nju kao glavnog partnera pozvao Srpsku pravoslavnu crkvu, to je nazabilježen moralni pad, možda i među najdubljima u povijesti Katoličke Crkve. Bergoglio na to nije imao pravo. Takav postupak mogao je nastati samo vrlo snažnom korupcijom, neovisno u kojem njezinom obliku. Kao kruna svega predsjednik SAD-a Trump, oženjen za Melaniju, prošle godine je ničim izazavan, kao grom iz vedra neba, šokirao jugoistočnu Europu govorom kako su Crnogorci “agresivan narod” i kako prijeti pobigibelj da mogu “povući svijet u treći svjetski rat”. Predsjednik svjetske super sile. Zbog čega je, dakle to tako rekao. Nakon toga za srpske “fige u džepu” Trump pokazuje sklonost  žrtvovanju možda najvjernijeg američkog saveznika na svijetu, kosovskih Albanaca. Nakon toga Hrvati u prozirnom performansu, ostaju bez zrakoplovstva. Trumpova politika je u kratkom vremenu dopustila vidno uzdizanje Srbija, egzistencijalnu ugroženost Kosova i znatno slabljenje Hrvatske. Ne mogu se donositi konačni zaključci na temelju primjera koje sam gore iznio, ali rekonstrukcija položaja aktera u kontekstu, daje male šanse za pogrešne zaključke.

Od kuda odjednom tako snažan utjecaj Srbije u međunarodnom miljeu?

Pa i nije baš odjednom. Kao prvo, postoji mudrost iskorištavanja procjepa među velikima kako bi se unaprijedila srpksa pozicija. Srbi su tu dugo na sceni. Tu je stvar prilično jednostavna i nije je potrebno dublje elaborirati. Recimo, sjediti na dvije stolice. Ali Srbija tako sjedi ne kao “umiljato janje koje dvije majke siše”, nego kao zločesto dečko koje ucjenju malo majku, malo oca. No, to u povijesti uvijek dođe do dana odluke, do zida, i ovaj će se puta tako dogoditi. Po onome što vidim, Srbi će ponovno proći loše. Mogli bi i jako loše. No Srbi su sada doista posložili jake karte. Tek možemo razmišljati koliko je od toga plaćeno novcem, crnim koruptivnim novcem, kojeg su izvuki preko svoje agenture u Hrvatskoj prodajući hrvatsko nacionalno bogatstvo i hrvatske tvrtke. To može, ako bude spremnosti i politčkog raspoloženja pomoći hrvatskoj državnoj politici.

Tko su najjači zagovornici srpskih pozicija i zahtijeva danas?

Zbog različitih razoga, to je evidentno Rusija. No pitanje je koga su sve Srbi pridobili osim Putina, u kojoj mjeri Trumpa, Merkel, ljude oko njih, u kojoj mjeri recimo Liebermana, Bergoglia? Širenje države Srbije je netko stavio na dnevni red, molim Vas lijepo! Hrvati su u teškoj situaciji. Odanom katolički većinskom narodu na vrhu piramide je Bergoglio. Na čelu masonske organizacije u Hrvatskoj je koliko smo obaviješteni odnedavno neki Srbin. Procjenjujem da za sada još nisu pridobili Veliku Britaniju, i da sada krajnjim snagama rade upravo na tome, uz još neke što se može prepoznati. Pozicija Izraela na zapadnom Balkanu mi nije jasna, mislim da nemaju čist odnos, a moguće je da kalkuliraju s ustupcima Rusiji u svom bližem okružju. Većem broj država Hrvatska bi mogla izgledati kao moneta za potkusurivanje, a nekima iz susjedstva kao meta. No, dakle, kako je povijest dinamična, i na dobro posloženoj “velikosrpskoj šahovskoj ploči” dolazi do promijena. Merkel je pred promjenom ili pred odlaskom, a Trump je dobrano načet, prosruski, pa u toj mjeri dakle i prosrpski ozbiljno prokazan. Tek ćemo vidjeti što će od toga izići, što je iza zavjese. Sila okolne ugorženosti sve više izolira Putinovu Rusiju, koja pod sankcijama slabi. Bergoglio je problem, no tu treba vidjeti što napraviti, ima načina. Možda i shvati. Mnogošto drugoga Srbima, velikosrbima, također ne ide na ruku, ne treba ovdje ići u detalje. Moraju dakle žuriti, a Hrvati ih u tome moraju ometati i u konačnici spriječiti. Kako, to je tema za neko drugo mjesto, a ovdje samo dio.

Što je Hrvatima danas na prvom mjestu, što trebaju činiti?

Hrvatska mora hitno, najhitnije, počititi prosrpsku, u toj mjeri i prorusku, agenturu koja se ma i u najmanjoj mjeri pokaže kao takva bilo gdje u strukturama koje kontrolira i financira. A među prvima i onu koja je instalirana u Briselu (Bruxelles) u i Rimu u kvoti Republike Hrvatske, jer su nam prijeko potrebni naši jaki prirodni saveznici prema kojima su nam Srbi stali na put. Odmah potom i u drugim ključnim metropolama. Republika Hrvatska ne treba misliti kako je mala i kako nema snage mijenjati uvjerenja u Europi. Moralna načela i istina te slobodarski duh jednog naroda imaju otvoren ulaz na najviše adrese. Republika Hrvatska mora snažno, neumorno i kontinuirano ukazivati na problem riječima koje će drugi shvatiti, ne gnjaviti drugoga nego ga upućivati i obogaćivati. Republika Hrvatska mora biti proaktivna, podučavati, pomoći Europi da se othrve velikosrpskoj p rijetnji, a nažalost ponovno i ruskoj toksičnosti umjesto prijateljstva, s obzirom na njihovo preuzeto pokroviteljstvo agresivne Srbije.

Problem Srbije narasta, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska. Što je sljedeće?

Hrvate čeka ozbiljna bitka, tu je, i mogu je dobiti, sve su dobili, ali moraju ozbiljno shvatiti svoju situaciju. Hrvati moraju pokazati kako danas imaju svoju državu. A pogotovo je ozbiljno moraju shvatiti bosansko-hercegovački muslimani. Srbi ovom poveljom-deklaracijom na najvišoj razini drsko idu dalje, pa nije vjerovati kako je u pitanju tek blef. A na oči cijeloga svijeta se enormno naoružavaju. Stvar je opasna.

Tko će pobjediti?

Vjerujem kako će pobjediti demokracija i sloboda naroda. U svakom slučaju, Srbi riskiraju i veliki poraz. U onom što vjerojatno slijedi, ako se ne zaustavi, u sukobu koji ni danas, to svatko može vidjeti, ničim ne izazivaju Hrvati, Hrvati bi mogli unaprijediti svoje pozicije. Ali prije toga Hrvatska Hrvatima! Kad mogu svi, što ne bi i mi. Hrvati imaju dovoljno vlastite snage, a imaju i snažna sudbinski vezana savezništva s onima kojima velikosrpstvo u dugom vremenu radi o glavi. Hrvatska politika mora, odmah, postati radikalna prema izvoru pobigelji, i prema onima koji nas na bilo koji način pritišću zbog obrane golog života. Svakome mora biti jasno da nema pravo i ne može tražiti od Hrvatske financiranje “srpskoga kulturnog prostora”, nakon što je rušiteljima izgradila kuće i plaća im mirovine, dok iz zemlje iseljava mlade Hrvate. Takve treba uvjeravati i javno i manje javno. Vrijeme je u kojem nema vremena za spavanje nikome, a pogotovo ne onima na položajima. Mora se raditi puno, učiti, doprinositi, i živjeti u skladu s mogućnostima, skromno, ulagati. Stalno nas dovode pred “gotov čin” i moramo shvatiti kako su se oblici ratovanja promijenili. U ono dijelu u kojem hrvatska država ne štiti elementarne interese hrvatskoa naroda, u tom dijelu je okupirana. Moramo upozoriti svoje vođe i pomoći im da budu na razini izazova naše generacije.

Postoji li mogućnost obnove Jugoslavije ili podjele Bosne i Hercegovine?

U povijesti uvijek postoje različite, pa i neočekvane mogućnosti, i svaka kriza, pa i stramputica, može biti i šansa. Ovisi o mnogim faktorima, prije svega o zrelosti političke i društvene elite. Vidimo kako samostalna hrvatska država kojom vlada Pupovac nije skoro ništa bolja od one kojom je vladao Bakarić. Kako je do toga došlo? Hrvati na to pitanje moraju dati odgovor. Moraju! A ako bi netko htio iskoristiti ovaj oblik iskazivanja srpskog iredentizma prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, pa nam plasirati priču kako je najbolji riješenje za suzbijanje takve “nemani” u nekom novom “jugoslavenskom ujedinjenju”, to trebamo raskrinkati. To bi, sasvim je jasno, bilo moralno potpuno promašeno, politički gotovo neizvedivo, a povijesno odbačeno. Ako je današnja Srbija Scila i Haribda, Hrvati s gnušanjem i prijezirom trebaju to odbaciti koliko je do njih. No, ne znamo što se krije iza zastora, možemo zazirati, zgražati se, ali ne zabijajmo glavu u pijesak. Legalizirajmo govor o tome. Promašeno bi bilo ići i za stol podjele Bosne i Hercegovine, kako se to u posljednje vrijeme provlači kroz pikantne vijesti. Ako se otvore međunarodne konferencije o tom pitanju, a nakon Kosova vidimo da je sve moguće, ne treba istrčavati u javnost. Naravno da je uvijek bolje imati više, ali pitanje je što bi u tom to “više” donijelo za ukupni hrvatski interes. Ne kupujmo rog za svijeću. Tu treba biti jako jako suzdržan, odlično obavješten i znanstvenim projekcijama potkovan. I svakako obziran prema bosansko-hercegovačkim muslimanima. A i oni prema katolicima i svim Hrvatima. Konačno želim u tom svjetlu reći kako Republika Hrvatska mora Hrvate u Bosni i Hercegovini tretirati kao temelj svoga državnog opstanka.

Intervju vodio: Marko Jurič/projektvelebit.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Koronavirus je Kalvarija našeg života, ali nije sve završilo na Velikom Petku

Objavljeno

na

Objavio

Sanja Pažin

Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice.

 Sanja Pažin je naša mlada, ali renomirana književnica. Studira na II. godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. No, iako je mlada, mnogi bismo mi stariji mogli dosta naučiti od nje.

Živimo u teškom vremenu. Snašao nas koronavirus. Kako to izgleda iz pozicije studenta?

-Pa mislim da je svakom studentu ovo vrlo neobična situacija, ali zar nije svima nama? Navikli smo imati neku svoju svakodnevnu rutinu, a sada smo morali izaći iz zone comforta na koju smo navikli i shvatiti da se naš život mijenja i da gotovo ništa nije kao prije. Profesori se, bar na mom faksu, a čini mi se i na drugima, trude poslati materijale na vrijeme da se stignemo pripremiti, ali svima nam je ovo jedna velika nepoznanica i treba vremena da se svi naviknemo na novonastalu situaciju.

Kao mlada, ali već renomirana književnica kršćanskoga pristupa, kako ti gledaš na novonastalu situaciju?

-Mnogi će ljudi ovo gledati kao “kaznu” za naše grijehe, opomenu za ono što činimo krivo i, istina doista je, da smo kao ljudi; kao čovječanstvo mnoge stvari radili krivo. Ali ja to ne gledam na takav način. Dok proživljavamo sve ovo, svakodnevno gledajući vijesti i potresne događaje prvo s koronavirusom, onda s potresima u Zagrebu mogli bismo pomisliti navedene stvari, ali ja ne gledam na našeg Boga kao nekoga tko gleda odozgo dolje na nas i samo traži način da nas kazni. Pomalo me ovo razdoblje kroz koje sad prolazimo podsjeća na Veliki petak, muku koju je Isus prolazio dok je hodio putem Kalvarije. Moguće da je ovo Kalvarija našeg života. Ali nije sve stalo na Velikom petku i toga moramo u svakom trenu biti svjesni – jer nakon muke i smrti, kad se činilo da je svemu došao kraj, Isus je uskrsnuo na život. Tako da duboko vjerujem kao mlada djevojka odrasla u katoličkoj sredini da neće sve stati na ovome, nego će doći dan kada će sve ovo proći i kada ćemo izaći ponovno iz svojih kuća i vratiti se normalnom životu. Ipak, voljela bih naglasiti kako ćemo kao i Krist biti preobraženi nakon što sve ovo prođe – preobraženi u bolje osobe, koje će se vratiti onim istinskim vrijednostima.

Kako ljudima vratiti osmjeh u ovom vremenu?

-Mislim da je ovo idealno vrijeme da se svima nama vrati osmijeh na lice. Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice. Nazovite nekoga, recite dragim ljudima da ih volite, pošaljite neki smiješan gif prijateljima u inbox, neki video, sliku, budite zajedno (naučimo cijeniti to zajedništvo) – sve su to stvari koje ljudima mogu vratiti osmijeh na lice.

Pored nas živi veliki broj bolesnih i ljudi u potrebi kako pristupiti tim ljudima. Uče li danas o tim stvarima na našim fakultetima?

-Da, mnogo je potrebitih ljudi u našem okruženju, pogotovo u ovim teškim vremenima. Ipak, ne mislim da bi uopće smjelo biti potrebe da o tome i sličnome uče na našim fakultetima jer mišljenja sam da od malih nogu trebamo imati usađeno poštovanje prema svakom čovjeku, a osobito prema onome u potrebi. I mislim da to današnja naša mladež ima u sebi. To pokazuju mnogim primjerima volontiranja i nesebičnog davanja, osobito u vremenima krize kao što je ova. Kako pristupiti tim ljudima, pitate? Onako kako je Isus prilazio bolesnima, ljudima u potrebi i grešnicima – s poštovanjem i samilošću; Pažljivo i s puno ljubavi. I naravno bez ikakvog osuđivanja.

Koliko ti fali Sveta misa?

– Iskreno, ovo pitanje me pogađa ravno u srce. Sad shvaćam koliko sam zapravo uzimala Euharistiju zdravo za gotovo. Iako, bilo bi mi još teže da nema ove moderne tehnologije. Bogu hvala na našim svećenicima – pastirima koji znaju da nama – stadu Kristovom – fali Euharistija pa pronalaze sve moguće načine da nam donesu Krista. Svaki dan imamo priliku pratiti svetu misu online i duhovno se pričestiti. To puno pomaže sad kad ne možemo fizički prisustvovati na misi. Don Damir je u svom vjeronauku ove srijede rekao da sad moramo naučiti čeznuti za Isusom. Mislim da ovo vrijeme uistinu možemo i moramo iskoristiti upravo za to – da čeznemo i time jačamo i produbljujemo našu vjeru i povjerenje u Isusa. Biblija, obiteljska molitva, praćenje svete mise online, čitanje duhovnog štiva – sve to može biti način da se baš u ovo vrijeme korizme približimo Isusu i tako blizu njemu dočekamo Uskrs. Istina je bolna da nam svima sad fali jako Sveta misa, ali upravo je to onda razlog da idući put kad se svi okupimo u crkvi na misi budemo pripravni i da shvatimo da je uistinu Krist ondje prisutan; onaj Krist za kojim sad toliko čeznemo. Jedva čekam taj trenutak.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari