Pratite nas

Kultura

Predao sam zemlju svetu u ruke Hrvata

Objavljeno

na

Kako započeti jednu od najvažnijih i najemotivnijih tema za našu domovinu? Znam za sve vojno-redarstvene akcije, no nešto me veže za Oluju. Sama priča onih koji su sudjelovali u toj akciji.

Hrvatska vojska i policija su od 4.kolovoza pa sve do 7.kolovoza 1995.oslobađali okupirana područja Republike Hrvatske koja su bila pod nadzorom pobunjenih Srba. Oslobodili su cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Uz operaciju Bljesak, Oluja je ključna operacija koja je dovela do samog kraja Domovinskog rata.

Piše: Ela Miličević, dijete branitelja

U Oluji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara,odnosno 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Oluji je prethodila i akcija Zima 1994“ na području BIH kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara.

Zatim slijedi jednodnevna akcija „Skok-1“ kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari te je oslobođeno 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija.

Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo. Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, Skok-2. Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamačkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.

Akcijom Ljeto 1995 opet na području BiH od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BIH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Pitate odakle ovoliki interes za ovo i znanje? Neki kažu rat je davno završio. Je. Ali bol, suze, ponos i priče mog tate pa i svih branitelja neće nikad završiti. Mlada sam, još učim o životu i znam da je ovo tema koju nekad branitelji izbjegavaju. Ne jer nisu ponosni i jer ne bi opet isto napravili nego jer ih boli nepravda.

Gledam mnoge kako mole i za kruh svojoj djeci. Ljudi koji su stvorili ovu državu. Znam da ja, cura koja je tek zinila na svijet to ne može promjeniti. Uvijek sam govorila, dok je mene znat će se gdje je moj tata bio i tko je bio. Kao i za ostale branitelje. Ne mogu im ponuditi bolji život. Ne mogu im obećati da im djeca neće ići u druge države u potrazi za boljim životom. Bole suze roditelja kada prate svoje dite u drugu državu jer ovu koju su stvarali nema bolje uvjete. Pitaju se onda čemu sve?

Znam da vam moje hvala neće ništa promjeniti. Uvijek sam težila k tome da tati i striki zahvalim na neki način. Bog posloži sve na svoj način. Prolazila sam kraj Udruge veterana 4.gardijske brigade u Splitu. Zna se da je jedna udarna.

U njoj mi je i tata bio. Ušla sam,iskreno jer sam sama u velikom gradu, tata je daleko i tako se osjećam bliže njemu. I saznam da se sastaju djeca hrvatskih branitelja domovinskog rata. Pitaju me želim li se pridružiti. To mi nije bilo pitanje. Samo sam uzela broj od predsjednika. Zovem tatu i govorim mu. Tata ne iskazuje često emocije, ali tad mu je bilo i više nego drago. Ispričao mi je sve što sam pitala. Vodio je on mene na obljetnice. Ali teško mu je bilo govoriti o tome.

Kada sam došla na sastanak, morala sam reći zašto se želim pridružiti. Ne znam kako nisam zaplakala dok sam govorila. U glavi samo tata i striko i svi ostali zbog kojih sam tu, u slobodnoj državi. Nije idealna, živi se kako se živi ali je naša. Neki su dali živote za ovu slobodu, a neki su riskirali svoje živote. Ako na tome ne znamo biti zahvalni, zapitajmo se kakvi smo. Govorili su mi „ma daj Ela koja ti korist od toga“ . Ne treba mi korist. Meni je bitno da oni znaju da nisu zaboravljeni, da ih cijenimo, i da će se njihovo sve prenositi i na mlađe generacije. Bog sve vidi i sve zna. Čeka vas pravda. Istina je voda duboka. Mnogi branitelji nisu ništa dobili, a niti njihova dica. Ja jesam.

S ponosom mogu reći gdje mi je tata bio. S ponosom gledam sve njegovo iz rata. S ponosom sam u četvrtoj zbog njega. Nije bajno, muči se svatko od nas. Ali ova država pod imenom Hrvatska je stvorena od ruke mog tate i ostalih branitelja. I zbog toga ne idem nigdje. Makar kruha bila gladna. Vaša dica preuzimaju dalje, idemo vašim stopama. U vaše ime i volontiramo, djelujemo humanitarno, idemo na obljetnice. Sve za vas, kako ste i vi nekada za nas.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PLAČ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

Zaplakale tamburice,
zacvilile mandoline,
isplakale zlatne žice
plač naše Domovine!

Sklopio je otac ruke,
suzu pusti stara mati,
na spomen teške muke
koju prođoše Hrvati!

Padali su vitezovi
kao pokošeno cvijeće,
ugasiše im se snovi,
odsanjat se nikad neće.

Branili su nas životom,
odajmo im vječnu slavu,
ogrnut ćemo se sramotom
ako predamo ih zaboravu!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

ANDRIJA MATIJAŠ PAUK – Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja

 

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče, zaboravit nikad, glas sa neba viče

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

KAMO IDEŠ DOMOVINO MOJA?

Objavljeno

na

Objavio

Sanjao sam čudne snove!
Tužnu majku što kroz suze zove,
starog oca kako bolno jeca,
po ulicam kako ginu djeca!

Sanjao sam djevojčicu jednu
uplakanu u plavom kaputu.
Sanjao sam tog zmaja iz pakla,
stajao je na prašnjavom putu!

Vidio sam tu dugu kolonu,
pognute glave što korača.
Oblake su razbijali krici
satkani od dječjeg plača!

Pred oči meni dođe slika,
slomljenog hrvatskog vojnika,
cijelog sebe Domovini dade,
udaraju, on ipak ne pade!

Vidio sam na tisuće lica,
gazili su kroz patnju i muku,
slomilo ih, dalje nisu mogli,
pa na sebe podigoše ruku!

Sanjao sam usnule heroje,
prekrile ih tri krvave boje
nad njima su pjevali i pili,
oni što u ratu su se krili!

Sanjao sam da je san to bio,
ne postoji ta krvava boja,
ali budan sanjat se ne može,
kamo ideš Domovino moja!?

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče, zaboravit nikad, glas sa neba viče

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari