Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Jergović ne zna ni što su dokazi niti što je znanstveno poštenje

Objavljeno

na

Ovih je dana Fra Mario Knezović komentirao prljave optužbe na račun fra Bernardina Sokola i, povezano s time, ružne riječi upućene Predsjednici Republike Hrvatske što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu.

Ovdje tome želim dodati promišljanje o sličnom napadu na fra Sokola i gđu Predsjednicu koji je došao iz pera g. Miljenka Jergovića. U svojemu komentaru u „Jutarnjem listu“ od 24. rujna 2019. g. Miljenko Jergović je kritizirao gospođu predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović zato što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Prema Jergoviću, partizani jesu na kraju rata ubili fra Sokola bez suđenja, ali je on navodno Nijemcima prije toga prijavio skrovište 7 partizana koje su Nijemci onda pobili. Nadalje g. Jergović uspoređuje povijesnu i medicinsku znanost i kaže:

„Povijest je, pak, egzaktna u nalazima, u činjenicama, u događajima i datumima, a slobodna u tumačenju. I skoro bi se reklo da je slična medicini. Egzaktno je da je pacijent bolestan, a na liječniku je kako će ga i hoće li ga liječiti.“

Prve dvije rečenice su točne, ali da je „na liječniku kako će ga (pacijenta) i hoće li ga liječiti“, misao je koja nema veze ni s medicinskim pravilima niti sa stvarnošću. Liječnik mora liječiti pacijenta, a kako će ga liječiti odlučuje prema preciznim uputama i propisima koji se zovu „kliničke upute (postupnici)“, „“standardizirani postupci (SOP), algoritmi i sustavni pregledi i metaanalize koji se zajedničkim imenom zovu „Medicina (klinička praksa) zasnovana na dokazima“.

Velika je sramota reći to što je rekao g. Jergović, ali mogli bismo mu to oprostiti s obzirom da nije stručnjak ni za povijest niti za medicinu. No malignost i nepoštenje ne mogu mu se oprostiti, pače, hrvatska javnost mora znati koliko je u krivu i maliciozan bio kad je nadalje napisao:

„Međutim, postoji i starija povijesna činjenica: fra Bernardin Sokol njemačkoj je komandi u Korčuli u ljeto 1944. prijavio da se na obližnjem otočiću skrivaju sedmorica partizana… To su, dakle, povijesne činjenice o čijoj su vjerodostojnosti posvjedočili časna sestra Manes Karninčić, fratri s Badije, koji su surađivali s partizanskim pokretom, otočki partizani, kojih do prije petnaest-dvadeset godina nije bilo malo među živima. I premda su svi oni danas mrtvi, njihovo je svjedočenje živo. Ono povijest čini egzaktnom.“

Tu Jergović dotiče pitanje dokaza. Poznajem dokazivanje i čestitost u medicinskim istraživanjima i ovdje tretiram Jergovićeve riječi po kriterijima i moralu dokazivanja u medicini.

1. Jergović nema dokaza da je fra Sokol Nijemcima prijavio partizane. Tračevi nisu dokaz. Svjedočenja mogu biti dokaz, ali za to moraju biti pisana (snimljena s pristankom) i potpisana. Mora se izvan svake sumnje dokazati da svjedoci nisu svjedočili pod prisilom ili iz interesa.

2. Mora se saslušati sve svjedoke, a barem neki fratri su izjavili da fra Sokol nije prijavio partizane. Kriteriji uvjerljivosti moraju biti isti za sve svjedoke.

3. U slučaju da su svjedočenja kontradiktorna, svjedoke se mora suočiti, a kad to nije moguće (npr. da su umrli) onda se analizira pouzdanost njihova svjedočenja, okolnosti svjedočenja, kontradiktornosti i podudarnosti s drugim događajima i slično (to je znanost forenzike).

4.Da je fra Sokol Nijemcima doista prijavio partizane, u arhivi te njemački komande postojala bi o tome zabilješka. Ako zabilješke nema, mogli su je uništiti samo partizani, ili se i danas krije u nekom zanemarenom arhivu. Pošten i školovan istraživač tražio bi takvu zabilješku i objasnio kako ju je tražio, tako da forenzični stručnjaci mogu zaključiti je li sve napravio stručno i maksimalnim naporom. Ništa od toga nema Jergović u sklopu svojih optužbi, kao što nemaju ni oni slični njemu (D. Markovina, koji je tu laž i proširio). Ako imaju, neka to iznesu u javnost.

To nas dovodi do pitanja poštenja, odnosno znanstvene čestitosti. Ljudima poput Markovine i Jergovića, odnosno cijeloj komunističkoj svijesti, posebno je slatko lagati protiv Katoličke crkve. Dajem sada dva primjera takvih laži, koji su toliko sigurni i impresivni da, kad bi se primijenio znanstveni moral i kriteriji, nikad više ni jedan komunist (danas se nazivaju „antifašistima“, „socijalistima“, čak i „liberalima“) ne bi smjeo u javnosti nastupati s objedama protiv Crkve, vjere, svećenika i redovnika. Slučaj prvi: Alojzije Stepinac i Židovi Generacije učenika u svim su jugoslavenskim školama (dakle i ja, više puta) učene da je Stepinac bio kolaborator, zločinac, da je… nema kraja nizu optužbi… do toga da je njegova izreka „Srbe na vrbe“.

Mnogo godina poslije, židovska povjesničarka dr. Esther Gitman dokazala je upravo suprotno: da je Stepinac spasio tisuće Srba i Židova (komunista, Roma i mnogih drugih) i da mu je u tome svesrdno pomagao hrvatski puk. I procijenila je da je Stepinac – na međunarodnoj razini – jedan od najčasnijih ljudi II. Svjetskoga rata i – STUP LJUDSKIH PRAVA.

Kad malo bolje promislimo, vidimo strahovitu štetu – nacionalnu, vjersku, intelektualnu i političku koja je time bila nanesena Hrvatskoj i Hrvatima.

Slučaj drugi: Ivo Josipović i redovnici sa Širokoga Brijega

Taj slučaj je svjež, star tek nekoliko mjeseci i zato je posebno dojmljiv, poučan i provjerljiv. Ukratko, g. Ivo Josipović je javno ustvrdio da su (pobijeni od partizana) redovnici sa Širokoga Brijega bili „legalan ratni cilj“ – „jer su zajedno s ustašama, s oružjem u ruci branili svoj grad i samostan“.

No Hrvatski tjednik je 6. lipnja 2019. donio neoborive forenzične dokaze o četiri identificirana širokobriješka franjevca koji su ubijeni hitcem u glavu i zatrpani u masovnu grobnicu kraj Zagvozda. Dakle se ni Jergović, ni Markovina, ni Josipović nikad više ne bi smjeli pojaviti u hrvatskoj javnosti, kao ni oni koji govore poput njih.

O isprikama ili kaznama za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje javnosti i klevete da ne govorimo. Govorimo o znanosti i moralu i vidimo da su se ta trojica sami prokazali. Valjda su mislili da su pametniji od nas, a sigurno su mislili da su pametniji nego što jesu. Matko Marušić, profesor emeritus Split

Budući da je g. Jergović svoj napad na gđu Predsjednicu objavio u „Jutarnjem listu“, tom sam listu 25. rujna 2019. poslao i ovu reakciju, s popratnim pismom:

Poštovani gospodine uredniče, u privitku Vam šaljem svoje pismo, reakciju na članak g. Miljenka Jergovića od 24. rujna u kojemu je govorio o gđi Predsjednici Kolindi Grabar Kitrović i podizanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Iskusan sam znanstvenik i poznajem znanstvenu metodu u medicini i znanosti općenito (to sam predavao, publicirao i udžbenik o tome napisao) i želim reagirati na krive navode g. Jergovića o dokazima i moralu u znanosti, napose u odnosu na medicinu, koju g. Jergović u tom članku uspoređuje s povijesnom znanosti (također većinom krivo). Molim Vas da ovaj moj prilog objavite u Jutarnjem listu – na korist Vaših čitatelja, jer ih je g. Jergović krivo obavijestio, krivo naputio i krivo interpretirao i povijest i medicinu, konkretni događaj i ulogu gđe Predsjednice. Molim Vas da mi javite Vašu odluku.

S poštovanjem, Matko Marušić

Urednik mi se nije javio, a moja reakcija nije objavljena u „Jutarnjem listu“. Vjerujem da vrijedi hrvatskoj javnosti otkriti kako funkcionira i g. Jergović i „Jutarnji list“.

narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari