Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Jergović ne zna ni što su dokazi niti što je znanstveno poštenje

Objavljeno

na

Ovih je dana Fra Mario Knezović komentirao prljave optužbe na račun fra Bernardina Sokola i, povezano s time, ružne riječi upućene Predsjednici Republike Hrvatske što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu.

Ovdje tome želim dodati promišljanje o sličnom napadu na fra Sokola i gđu Predsjednicu koji je došao iz pera g. Miljenka Jergovića. U svojemu komentaru u „Jutarnjem listu“ od 24. rujna 2019. g. Miljenko Jergović je kritizirao gospođu predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović zato što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Prema Jergoviću, partizani jesu na kraju rata ubili fra Sokola bez suđenja, ali je on navodno Nijemcima prije toga prijavio skrovište 7 partizana koje su Nijemci onda pobili. Nadalje g. Jergović uspoređuje povijesnu i medicinsku znanost i kaže:

„Povijest je, pak, egzaktna u nalazima, u činjenicama, u događajima i datumima, a slobodna u tumačenju. I skoro bi se reklo da je slična medicini. Egzaktno je da je pacijent bolestan, a na liječniku je kako će ga i hoće li ga liječiti.“

Prve dvije rečenice su točne, ali da je „na liječniku kako će ga (pacijenta) i hoće li ga liječiti“, misao je koja nema veze ni s medicinskim pravilima niti sa stvarnošću. Liječnik mora liječiti pacijenta, a kako će ga liječiti odlučuje prema preciznim uputama i propisima koji se zovu „kliničke upute (postupnici)“, „“standardizirani postupci (SOP), algoritmi i sustavni pregledi i metaanalize koji se zajedničkim imenom zovu „Medicina (klinička praksa) zasnovana na dokazima“.

Velika je sramota reći to što je rekao g. Jergović, ali mogli bismo mu to oprostiti s obzirom da nije stručnjak ni za povijest niti za medicinu. No malignost i nepoštenje ne mogu mu se oprostiti, pače, hrvatska javnost mora znati koliko je u krivu i maliciozan bio kad je nadalje napisao:

„Međutim, postoji i starija povijesna činjenica: fra Bernardin Sokol njemačkoj je komandi u Korčuli u ljeto 1944. prijavio da se na obližnjem otočiću skrivaju sedmorica partizana… To su, dakle, povijesne činjenice o čijoj su vjerodostojnosti posvjedočili časna sestra Manes Karninčić, fratri s Badije, koji su surađivali s partizanskim pokretom, otočki partizani, kojih do prije petnaest-dvadeset godina nije bilo malo među živima. I premda su svi oni danas mrtvi, njihovo je svjedočenje živo. Ono povijest čini egzaktnom.“

Tu Jergović dotiče pitanje dokaza. Poznajem dokazivanje i čestitost u medicinskim istraživanjima i ovdje tretiram Jergovićeve riječi po kriterijima i moralu dokazivanja u medicini.

1. Jergović nema dokaza da je fra Sokol Nijemcima prijavio partizane. Tračevi nisu dokaz. Svjedočenja mogu biti dokaz, ali za to moraju biti pisana (snimljena s pristankom) i potpisana. Mora se izvan svake sumnje dokazati da svjedoci nisu svjedočili pod prisilom ili iz interesa.

2. Mora se saslušati sve svjedoke, a barem neki fratri su izjavili da fra Sokol nije prijavio partizane. Kriteriji uvjerljivosti moraju biti isti za sve svjedoke.

3. U slučaju da su svjedočenja kontradiktorna, svjedoke se mora suočiti, a kad to nije moguće (npr. da su umrli) onda se analizira pouzdanost njihova svjedočenja, okolnosti svjedočenja, kontradiktornosti i podudarnosti s drugim događajima i slično (to je znanost forenzike).

4.Da je fra Sokol Nijemcima doista prijavio partizane, u arhivi te njemački komande postojala bi o tome zabilješka. Ako zabilješke nema, mogli su je uništiti samo partizani, ili se i danas krije u nekom zanemarenom arhivu. Pošten i školovan istraživač tražio bi takvu zabilješku i objasnio kako ju je tražio, tako da forenzični stručnjaci mogu zaključiti je li sve napravio stručno i maksimalnim naporom. Ništa od toga nema Jergović u sklopu svojih optužbi, kao što nemaju ni oni slični njemu (D. Markovina, koji je tu laž i proširio). Ako imaju, neka to iznesu u javnost.

To nas dovodi do pitanja poštenja, odnosno znanstvene čestitosti. Ljudima poput Markovine i Jergovića, odnosno cijeloj komunističkoj svijesti, posebno je slatko lagati protiv Katoličke crkve. Dajem sada dva primjera takvih laži, koji su toliko sigurni i impresivni da, kad bi se primijenio znanstveni moral i kriteriji, nikad više ni jedan komunist (danas se nazivaju „antifašistima“, „socijalistima“, čak i „liberalima“) ne bi smjeo u javnosti nastupati s objedama protiv Crkve, vjere, svećenika i redovnika. Slučaj prvi: Alojzije Stepinac i Židovi Generacije učenika u svim su jugoslavenskim školama (dakle i ja, više puta) učene da je Stepinac bio kolaborator, zločinac, da je… nema kraja nizu optužbi… do toga da je njegova izreka „Srbe na vrbe“.

Mnogo godina poslije, židovska povjesničarka dr. Esther Gitman dokazala je upravo suprotno: da je Stepinac spasio tisuće Srba i Židova (komunista, Roma i mnogih drugih) i da mu je u tome svesrdno pomagao hrvatski puk. I procijenila je da je Stepinac – na međunarodnoj razini – jedan od najčasnijih ljudi II. Svjetskoga rata i – STUP LJUDSKIH PRAVA.

Kad malo bolje promislimo, vidimo strahovitu štetu – nacionalnu, vjersku, intelektualnu i političku koja je time bila nanesena Hrvatskoj i Hrvatima.

Slučaj drugi: Ivo Josipović i redovnici sa Širokoga Brijega

Taj slučaj je svjež, star tek nekoliko mjeseci i zato je posebno dojmljiv, poučan i provjerljiv. Ukratko, g. Ivo Josipović je javno ustvrdio da su (pobijeni od partizana) redovnici sa Širokoga Brijega bili „legalan ratni cilj“ – „jer su zajedno s ustašama, s oružjem u ruci branili svoj grad i samostan“.

No Hrvatski tjednik je 6. lipnja 2019. donio neoborive forenzične dokaze o četiri identificirana širokobriješka franjevca koji su ubijeni hitcem u glavu i zatrpani u masovnu grobnicu kraj Zagvozda. Dakle se ni Jergović, ni Markovina, ni Josipović nikad više ne bi smjeli pojaviti u hrvatskoj javnosti, kao ni oni koji govore poput njih.

O isprikama ili kaznama za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje javnosti i klevete da ne govorimo. Govorimo o znanosti i moralu i vidimo da su se ta trojica sami prokazali. Valjda su mislili da su pametniji od nas, a sigurno su mislili da su pametniji nego što jesu. Matko Marušić, profesor emeritus Split

Budući da je g. Jergović svoj napad na gđu Predsjednicu objavio u „Jutarnjem listu“, tom sam listu 25. rujna 2019. poslao i ovu reakciju, s popratnim pismom:

Poštovani gospodine uredniče, u privitku Vam šaljem svoje pismo, reakciju na članak g. Miljenka Jergovića od 24. rujna u kojemu je govorio o gđi Predsjednici Kolindi Grabar Kitrović i podizanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Iskusan sam znanstvenik i poznajem znanstvenu metodu u medicini i znanosti općenito (to sam predavao, publicirao i udžbenik o tome napisao) i želim reagirati na krive navode g. Jergovića o dokazima i moralu u znanosti, napose u odnosu na medicinu, koju g. Jergović u tom članku uspoređuje s povijesnom znanosti (također većinom krivo). Molim Vas da ovaj moj prilog objavite u Jutarnjem listu – na korist Vaših čitatelja, jer ih je g. Jergović krivo obavijestio, krivo naputio i krivo interpretirao i povijest i medicinu, konkretni događaj i ulogu gđe Predsjednice. Molim Vas da mi javite Vašu odluku.

S poštovanjem, Matko Marušić

Urednik mi se nije javio, a moja reakcija nije objavljena u „Jutarnjem listu“. Vjerujem da vrijedi hrvatskoj javnosti otkriti kako funkcionira i g. Jergović i „Jutarnji list“.

narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari