Nabava borbenih aviona Rafale ponovno je otvorena kao tema dnevne politike, ali rasprava koja se vodi daleko nadilazi uobičajene prijepore između Pantovčaka i Banskih dvora. Riječ je o pitanju koje zadire u samu srž razumijevanja nacionalne sigurnosti, obrambenog planiranja i odgovornosti države prema vlastitim oružanim snagama. Rafale nije simbol političkog prestiža niti marketinški projekt Vlade, nego rezultat nužne, vremenski ograničene i strateški racionalne odluke donesene u okolnostima kada je Hrvatskoj prijetilo potpuno gašenje mlazne komponente ratnog zrakoplovstva. U tom kontekstu, pokušaji da se ovakva odluka svedu na populizam ili površne usporedbe sa Srbijom ne doprinose ozbiljnoj raspravi, nego zamagljuju činjenice i potkopavaju povjerenje u ključne sigurnosne odluke države.
Rafale – ključna strateška odluka, a ne dnevno politički populizam
U svijetlu zadnjih istupa predsjednika Republike prema Vladi, a posebice prema premijeru i ministru obrane ponovo je aktualizirano pitanje nabavke francuskih borbenih aviona Rafale i to sve kroz prizmu usporedbe koga drugog doli Srbije i Hrvatske.
Odmah na početku valja istaknuti kako se ovdje više ne radi o tek pukom političkom stilu ili osobnom neslaganju, nego izravnom zadiranju u temeljno razumijevanje ključnih sigurnosnih odluka države. Posebice jer takve izjave sad već kontinuirano dolaze od predsjednika, a koji je ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.
Kupnju francuskih borbenih aviona Rafale ne treba promatrati kao nečiji hir ili pak PR projekt Vlade niti kao isključivo rezultat navodnog „francuskog marketinga uvaljivanja rabljenje robe”, a kako se to uporno pokušava prikazati u dijelu javnog prostora.
Naime, ovdje je bila riječ o nužnoj, značajno vremenski ograničenoj i strateški racionalnoj odluci države koja se suočila s vrlo konkretnom prijetnjom, a to je potpuno gašenjem mlazne komponente borbenog zrakoplovstva.
Nije se biralo idealno, nego trenutno najbolje moguće
U trenutku donošenja odluke o nabavi francuskih Rafalea, Hrvatska nažalost više nije imala luksuz vremena. Resursi postojećih borbenih mlaznih aviona MIG-21 bili su praktički, a i doslovno iscrpljeni. Dio flote već je bio prizemljen dok je tehnička i logistička potpora realno neumoljivo svakim danom bivala sve slabija. Svaki daljnji odmak značio bi ono što je za ozbiljnu državu neprihvatljivo, a to je gubitak nadzora vlastitog zračnog prostora ili trajnu ovisnost o tuđim sposobnostima. I u konačnici ono najgore u vidu gašenja mlazne komponente borbenog zrakoplovstva. Što bi to značilo za borbenu spremnost i snagu vojske mislim da ne treba dodatno pojašnjavati osim tek naglasiti sitni detalj koji se itekako tiče financija odnosno baš upravo onog dijela cijele priče, a koji i najviše svrbi dežurne kritičare.
Zamislimo da smo doista ugasili mlaznu komponentu i da je nakon nekoliko godina pokušavamo ponovno uspostaviti. U tom slučaju ostaje otvoreno pitanje znaju li zagovornici floskule o „broju vrtića koje smo mogli izgraditi za cijenu polovnih Rafalea“ kolika bi bila stvarna cijena takve avanture i to ne samo financijski, nego u izgubljenom znanju, pilotima, infrastrukturi i vremenu koje se više ne može nadoknaditi?
A ako znaju, sasvim je logično pitanje postaviti koja im je namjera? Ili se možda zapitati za koga rade?
U okolnostima u kojima je Hrvatskoj realno prijetilo gašenje mlazne komponente, izbor se više nije mogao temeljiti na kriteriju „najjeftinijeg“, ako je ta riječ u takvim poslovima uopće primjenjiva, niti na „politički najzgodnijem“ rješenju. Odluka se nužno svela na ono što se može u kratkom roku isporučiti, brzo integrirati i odmah operativno koristiti.
A francuski borbeni mlažnjak Rafale F3R upravo je to i omogućio.
Financijski-Hrvatska je prošla iznad očekivanja
Tvrdnja kako je Hrvatska financijski loše prošla naprosto ne stoji. Naprotiv.
Ugovor je sklopljen u trenutku u kojem je Francuska imala interes zatvoriti posao, a Hrvatska jasnu pregovaračku poziciju. Još važnije, kupovina je od početka bila koncipirana kao ulazak u razvojni ekosustav, s unaprijed predviđenim nadogradnjama.
Kada govorimo o standardu F4 kod Rafale aviona, a koji se danas često spominje kao nešto „što nismo dobili“, u trenutku potpisivanja ugovora gotovo da nije postojao kao gotov paket odnosno operativni standard već je tek započinjao svoj radni vijek kao zamišljena nadogradnja koja je trebala uvesti napredne sposobnosti poput nove elektronike odnosno avionike i naoružanja s time da je i sam proizvođač naglašavao kako je F4 evolucija 4. generacije u 4.5 generaciju.
Dakle, suprotno tvrdnjama dežurnih kritičara Hrvatska nije kupila „mačka u vreći“ i zapela u slijepoj ulici, nego se opskrbila platformom s dugoročnom perspektivom i jasnom razvojnom putanjom.
Usporedba sa Srbijom-površna i nekompetentna
U toj priči posebno mjesto zauzima predsjednik Republike, ne kao ozbiljan akter sigurnosne politike, nego kao stalni proizvođač konfrontirajućeg narativa, često graničnih s teorijama zavjere. Teza o „lukavim Francuzima“ koji su Hrvatsku namjerno prevarili prodavši joj „lošije Rafalee“, dok su Srbima dali „nabrijane“, iskreno ne spada u analizu već u kafanski folklor podignut na razinu predsjedničke retorike. A što je uostalom već i prepoznatljiv stil na relaciji Pantovčak – Vlada.
Pozivanje na navodne privatne razgovore s francuskim ministrom, bez ikakvih dokaza, bez konteksta i bez razumijevanja razlika u paketima, konfiguracijama i političkom okviru, ne govori o želji za istinom, nego o svjesnom trivijaliziranju ozbiljne obrambene teme. Takva razina argumentacije ne pripada državničkom diskursu, nego prije logici pakosne tetke koja „zna nešto, ali ne smije reći sve“.
Kao prvo, nije uopće neuobičajeno da jedan proizvođač istodobno opskrbljuje države koje nisu saveznici ili koje su čak u kontinuiranom poluratnom stanju. Povijest vojne industrije prepuna je takvih primjera. Imamo primjere Izraela i Egipta, pa Grčke i Turske te Indije i Pakistana itd. I kao drugo ključni su paketi opreme i konfiguracija, logistika, obuka i politički okvir koji naprosto nisu isti. U konačnici kao treće, a ujedno i najbitnije Hrvatska je članica NATO-a, integrirana u zapadne sigurnosne strukture, dok Srbija to nije. Naprosto se radi o neusporedivim okolnostima.
Pokušaj izjednačavanja ta dva slučaja služi isključivo dnevnopolitičkoj retorici, a ne nikakvoj ozbiljnoj analizi.
Dovoljno je reći da će hrvatski Rafalei biti nadograđeni na standard F4 prije nego što Srbija uopće primi prvi operativni avion, čime se u potpunosti razotkrivaju priče o „podvalama“ i navodnoj tehničkoj inferiornosti hrvatske konfiguracije. Pod uvjetom da ometanja na relaciji Pantovčak – Banski Dvori ne ekskaliraju toliko te dovedu u pitanje operativnu provedbu unaprijed dogovorenog plana.
Retorika u krivom trenutku
Najproblematičniji dio predsjednikova nastupa nije tehničke naravi, nego političke poruke koju šalje. Kontinuirano obezvređivanje osuvremenjivanja Oružanih snaga RH, u trenutku najveće sigurnosne nestabilnosti u Europi od kraja Hladnog rata, kontraproduktivno je i nepotrebno.
Kritika je legitimna i poželjna, dapače no ipak potkopavanje povjerenja u vlastite sposobnosti pa baš i … nije.
Još je problematičnije što se isti obrazac kritiziranja iz istog smjera ponavlja i drugdje. Od selektivnog čitanja povijesnih činjenica, poput pitanja međunarodnog priznanja Hrvatske, do upornog stvaranja dojma da je Hrvatska trajna žrtva zapadnih „podvala“, dok se istodobno relativizira ili prešućuje stvarna priroda sigurnosnih prijetnji u Europi.
Pumpanje frustracije i bildanje popularnosti
Mobilizacijska snaga takvog govora nije zanemariva. Ankete nam pokazuju da je predsjednik osobno popularan, ali istodobno građani mu ne daju mandat za upravljanje državom. I to je ključna razlika. On je u javnosti prihvaćen kao ventil frustracije, politički zabavljač i glasnik „onoga što se ne smije reći“, ali ne i kao nositelj odgovornosti.
U tom smislu on jednostavno funkcionira kao sigurnosni amortizer sustava jer govori što želi, vrijeđa koga želi, diže temperaturu, dok drugi, a to je u prvom planu Vlada i državne institucije obavljaju posao. Bolje ili lošije no ipak ga obavljaju. U konačnici država funkcionira unatoč njemu, a ne zahvaljujući njemu.
Pantovčak je tako postao pozornica političkog skeča, malo cvijeća, malo paunova, malo „iskrenih“ ispada prema stranim državnicima, nakon čega netko drugi mora objašnjavati da se to ne misli ozbiljno. Sustav to zasad trpi jer je cijena poznata i ograničena.
Gripen – mit o boljoj alternativi
Posebno mjesto u kritici nabave Rafalea zauzima priča o Gripenu. No i ovdje se sustavno ignoriraju ključne činjenice. Švedska u trenutku sklapanja ugovora nije bila članica NATO-a, što u sigurnosnom smislu nije bila tek formalna napomena, nego ozbiljan strateški rizik. Hrvatska je tada tražila pouzdanog saveznika i dugoročno stabilnog dobavljača, a ne državu čija je vanjskopolitička praksa desetljećima balansirala između neutralnosti, pragmatizma i selektivnog pristupa izvozu oružja.
Švedska politika prema izvozu oružanih sustava, uključujući i borbene avione, pokazivala je znatnu dozu prevrtljivosti, često podložne unutarnjopolitičkim pritiscima, ideološkim kriterijima i ad hoc ograničenjima. Takav okvir nije davao jamstvo kontinuiteta, osobito ne u kriznim vremenima, kada pouzdanost dobavljača postaje jednako važna kao i sama platforma.
Uz to, valja istaknuti kako Hrvatskoj nisu nuđeni najnoviji Gripeni E/F, već starije C/D varijante koje se više uopće ne proizvode (iako SAB garantira osuvremenjivanje postojećih no to je druga tema). Ovdje se nije radilo o tehničkim nijansama, nego razlici između budućnosti i kompromisa. Rafale je, za razliku od toga, dolazio iz države čija je strateška autonomija u obrambenoj industriji dokazana, a politička volja za dugoročnu suradnju jasna i mjerljiva.
F-16 Block 70/72 – odličan avion, ali krivo vrijeme
Često se u istom kontekstu spominju i američki F-16, osobito najnoviji Block 70/72 (Viper) standard. Riječ je o izuzetno sposobnoj, suvremenoj i što je najvažnije dokazanoj platformi u praksi, no problem nije bio u kvaliteti platforme, nego u vremenu isporuke. Hrvatska bi u tom slučaju morala čekati godinama, u razdoblju u kojem bi mlazna komponenta HRZ-a faktički nestala.
Drugim riječima F-16 Viper bio je odlična opcija za državu koja već ima operativnu flotu i može si priuštiti prijelazno razdoblje. Hrvatska tada to nije mogla. Čekanje bi značilo privremeno gašenje borbenog zrakoplovstva, gubitak pilota, znanja i sposobnosti koje se kasnije ne obnavljaju brzo, ako se uopće obnove.
Rafale kao odluka epohe, a ne mandata
Kupovinu Rafalea treba promatrati u kontekstu epohe, a ne mandata. U vremenu kada se Europa odrekla iluzije trajnog mira, Hrvatska je napravila ono što ozbiljna država, a koja je ujedno i članica NATO saveza mora. Donijela je odluku na temelju sposobnosti, rokova i pouzdanosti.
Rafale nije savršen. Uostalom niti jedna borbena platforma kao što niti ijedan sustav nije. Ali u trenutku kada je odluka donesena, bio je najbolja moguća opcija za Hrvatsku i to operativno, vremenski i strateški.
Sve ostalo su nažalost naknadne pameti i dnevnopolitičke konstrukcije.
Dubravko Gvozdanović