Raspadne li se Europska unija ili oslabi li NATO kao temelj europske sigurnosti, pitanje strateškog smjera Hrvatske ponovno bi se otvorilo u punoj političkoj težini. U tom kontekstu, istupi bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić o „jugoistočnoeuropskoj Skandinaviji“ ne djeluju kao usputna akademska refleksija, nego kao indikacija starog političkog obrasca koji se u kriznim vremenima redovito vraća na stol. Povijesno iskustvo, regionalna realnost i aktualni sigurnosni odnosi, međutim, otvaraju ozbiljno pitanje je li takva vizija uopće kompatibilna s hrvatskim državnim interesima ili predstavlja povratak konceptima koji su u prošlosti donosili nestabilnost i sukobe, piše Tihomir Dujmović:
RASPADNE LI SE UNIJA VESNA PUSIĆ OTKRIVA PLAN O NOVOJ PROŠIRENOJ JUGOSLAVIJI
Dođe li do nasilnog raspleta priče o Grenlandu to bi moglo dovesti do raspada NATO pakta, a raspad NATO pakta otvara pitanje sudbine EU obzirom da joj obrambeni štit daje samo i jedino NATO. Desnica koja je u galopu na vlast u Njemačkoj, ali i u Francuskoj, svaka na svoj način najavljuje temeljite promjene dosadašnje EU u slučaju da preuzmu vlast, a te promjene sežu sve do AFD-ovog najavljenog povratka njemačke marke i posve drugačijih veza između država članica koje sada moraju imati čak i zajedničke veličine krastavaca. Takva dramaturgija događaja realno otvara pitanje raspada EU koja više uopće nije nezamisliva i tu počinje povijesna priča o tragediji malih država koje redovito stradavaju u tom plesu velikih političkih slonova. Zato je vrijeme otvoriti mučnu temu: kuda će Hrvatska u slučaju takvih tektonskih promjena? Kome se okrenuti, s kim ući u savez, hoćemo li i možemo li opstati sami bez ulaska u bilo kakav savez, možemo li se u tom slučaju vojno oduprijeti pretendentima na dijelove Hrvatske? U zadnjih stotinu godina velike sile su za ovo područje redovito planirale jugoslavensku zajednicu. Francuska, iznad svega Velika Britanija, ali vrlo često i Njemačka „ovaj prostor“ su vidjeli kao zajednički, redovito sa Beogradom kao centralom. Da je i sada taj plan na stolu doznajemo od bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja nam biranim riječima, daje do znanja da se o jugoslavenskim rješenjima razmišlja i ovaj put.
Na upit novinara N1 TV, a u kontekstu mogućeg raspada europskog poretka, tko bi mogao biti lokalni partner Hrvatskoj u novom miješanju karata, Pusićka odgovara ovako: “U nekim najljepšim snovima, najljepšim projekcijama naše budućnosti mi smo uvijek razmišljali o ovoj regiji jugoistočne Europe kao o nekoj jugoistočnoeuropskoj Skandinaviji, ne samo u obrambenom smislu, nego i u ekonomskom, trgovinskom smislu, političkom smislu-to je bila neka projekcija pozitivnog razvoja događaja. To naravno nismo uspjeli iz niza razloga i iz činjenice da su naši konflikti recentniji od onih u nordijskim zemljama“.
Ne može Vesna Pusić ni sanjati, a da u snovima nema kakve takve Jugoslavije! U najljepšim snovima politički Hrvat je uvijek vidio samostalnu hrvatsku državu, a ako smo nešto sanjali, sanjali smo da bude kao Švicarska, ne samo bogata nego i neutralna! Samo su integralni jugoslaveni sanjali Hrvatsku u sklopu „jugoistočnoeuropske Skandinavije“. Samo su njima ti snovi bili -najljepši. Jer, skandinavske zemlje su godinama funkcionirale kao neka vrsta labave konfederacije, Nordijsko vijeće formirano 1952 je ozakonilo zajedničko tržište i slobodu kretanja bez putovnice na cijelom području tadašnjih pet država uz niz drugih poveznica što je vrlo funkcionalno rješenje u njihovim odnosima punim zapretene povijesti, ali teško da je to bio najljepši hrvatski san za naša rješenja. Uostalom i kad je Tuđman nudio konfederaciju to je bio samo i jedino pokušaj da se izbjegne rat. Samo je hrvatskim jugoslavenima to rješenje bilo u domeni „najljepšeg sna“. Tako da se i danas pokazuje da je samo srce unutar hrvatskih sukoba ta krvava, mučna, rovovska, vječna, borba unatrag stotinu godina očito i borba budućih stotinu godina: borba između hrvatstva i jugoslavenstva. Između hrvatskih i jugoslavenskih rješenja. To razdire Hrvatsku i jučer i danas, tako će biti i sutra, jer je bolest ozbiljna, ne liječi se, o njoj se ni ne razgovara. A to je tema svih tema koja se pažljivo izbjegava.
Prostor bivše Jugoslavije i skandinavski prostor se jednostavno ne mogu uspoređivati.
Iako ima zajedničkih sličnosti, iako se sličan jezik nameće kao nekakva poveznica, skandinavci imaju zajedničku dinamičnu prošlost još od doba Vikinga, dakle praktički tisuću godina, dok Hrvatska i Srbija do pred dvije stotine godine jedna o drugoj jedva da su nešto i znale. Povijest odnosa Danske, Švedske i Norveške posve je neusporediva sa poviješću odnosa Hrvatske, Srbije i primjerice Makedonije. Kakve veze kroz povijest mimo Jugoslavije imaju Slovenija i Crna Gora? Cijeli taj konstrukt je posve neusporediv, a iznad svega je neusporediva stvarnost i realnost koju Vesna Pusić kao ni kompletna ljevica uporno ne priznaje. Skandinavski odnosi na ovom prostoru su nemogući jer Srbija ovaj prostor nikad nije vidjela, niti ga sad gleda, kao prostor koji bi tako mogao biti uređen, nego samo i jedino kao prostor borbe za veliku Srbiju. Kako sanjati skandinavizaciju sa takvim susjedom? Ali to je ta politička narkomanija hrvatske ljevice koja je od kad je nastala hrvatska država u stalnoj potrazi za zamjenskim narkotikom.
„Naša suradnja bi mogla biti sa Slovenijom, Austrijom i Italijom. Mogla bi biti i s NATO članicama u našoj regiji, to su Crna Gora i Albanija“ ističe Pusićka bez ikakve opservacije. Naime, u slučaju raspada EU neka međudržavna zajednica Hrvatske i Italije je posve nerealna i Pusićka to zna bolje od mene. Ne jednako, ali podjednako je nerealna zajednica Austrije i Hrvatske. Ne zato jer je takva zajednica nemoguća, nego zato jer bi to bio uvod u novovremenu Habzburšku uniju, a to oni koji smišljaju planove o kojima Pusićka govori, a povijest uči da je to uvijek bio London, neće dopustiti oživljavanje austrijskog carstva. Suradnja sa NATO članicama ne znači u ovom smislu ništa, Crna Gora je čvrsto u rukama velikosrpske opcije bez obzira što je u NATO paktu. Andrija Mandić predsjednik crnogorske skupštine je naime formalni četnički vojvoda kojeg je Porfirije odlikovao najvećim ordenima! Kako surađivati s takvom „NATO članicom u našoj regiji“?
„Bilo bi naravno logično da surađujemo sa svim našim susjedima“ nastavlja Pusić, ali priznaje da “Mađarska odskače iz svih aranžmana europskih“, da „imamo Srbiju koja za sada barem, ima drugačiju putanju, drugačiji politički stav što se tiče Rusije i NATO-a. Imamo BIH koja u nekim stvarima naprosto teško funkcionira“ i zaključuje da „naši susjedi nisu jednoznačno orijentirani kao što su to nordijske zemlje“.
Zanimljivo da Vesna Pusić Hrvatsku ne vidi u sklopu Višegradske skupine, premda su tu redom članice NATO-a, ona ne vidi, odnosno ne projicira da će Plenković uspjeti zadržati Hrvatsku u zajednici sa zemljama koje čine zapadni kostur tog saveza, ona isključivo govori o regiji. Italija i Austrija su ovdje alibistički ubačeni, da se da fiktivna širina tezi, a sve druge zemlje koje navodi kao poželjne za suradnju, osim Albanije, dolaze iz priče o bivšoj Jugoslaviji. Pri tom priznaje
da Srbija ne dolazi u obzir jer „ima drugačiji stav prema Rusiji i NATO paktu“, ali znakovito navodi da je to „ barem za sada“. U prijevodu padne li Vučić, novoj Srbiji samo zato jer bi se odmaknula od Rusije, Vesna Pusić bi široko otvorila vrata suradnji sa Hrvatskom. Premda sve srbijanske opcije i mimo Vučića, na ovaj ili onaj način sanjaju veliku Srbiju. Nitko živ u Srbiji na republiku Srpsku ne gleda kao na tvorevinu nastalu na genocidu, nitko živ u Srbiji nema ništa protiv političke okupacije Crne Gore i nitko živ u političkoj Srbiji nije reagirao na tezu tamošnjeg nota bene ministra kako se od Hrvatske Srbija treba teritorijalno namiriti. Tko u Srbiji ima išta protiv svojatanja dubrovačke književnosti? Je li itko u Srbiji javno rekao „čekajte ne možete od Bunjevaca raditi naciju, radi se o Hrvatima“? I mogao bih tako do zore…Samo je Jugoslavenima u Hrvatskoj dovoljno za „skandinavizaciju“ da se Srbija odmakne od Rusije i ako je moguće primakne NATO paktu. Jer je to jedini preduvjet vanjskopolitičkih sponzora nove „skandinavizacije“.
Plan koji je tobože nehajno, naizgled lapidarno, ocrtala Vesna Pusić tradicionalno je pipanje terena, osluškivanje reakcija i slanje probnih balona. To smo sve gledali devedesetih nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. I uvijek je mozak ovih operacija bio u Londonu. Andrej Plenković se kako vidimo bori pod svaku cijenu održati Hrvatsku u europskim relacijama, grčeviti zagrljaj sa čelnikom NATO pakta ilustrira da se jednako tako drži i tih relacija i u ovom trenutku za Hrvatsku bolje opcije doista i nema. No u slučaju disolucije, u slučaju raspada EU, a pogotovo tektonskih promjena u NATO paktu, a tu je Grenland najveće iskušenje, Hrvatska mora imati rezervnu opciju. To ne smije biti opcija iz Pusićkinih snova jer bi povratak Hrvatske u jugoslavenske okvire, kako ih god uljepšavali, izazvao građanski rat. Rat Hrvata i hrvatskih jugoslavena. Jer, o jugoslavenskim rješenjima, koji se doduše ne bi tako zvali, nakon svega što smo prošli nema diskusije. Ako se sva ta priča o zajedničkom jeziku, „postjugoslavenskoj književnosti“ što god to značilo, o zajedničkoj glazbi, srpskim cajkama, neshvatljivom broju srpskih kulturnih centara, zajedničkih športskih regionalnih liga koje danas u Hrvatskoj postoje u svim, ali svim momčadskim športovima, osim nogometa za seniore, ako je sve to bila samo priprema za ostvarenje hrvatsko-jugoslavenskih snova iz Pusičkine sanjarice, onda treba reći da ako taj plan bude ozbiljno na stolu, da će to biti znak startnog pištolja da se samostalna hrvatska država brani oružjem. Naime, kad se na ovim prostorima počne govoriti o skandinavizaciji, poučeni prošlošću, poučeni jamama napunjenim nevinim ljudima,( mi za sto godina dviju Jugoslavija imamo više stratišta negoli za 800 godina Austro -ugarske), poučeni srpskim pokoljem u zadnjem ratu i iznad svega poučeni onim što u Srbiji gledamo od rata naovamo, odgovorni ljudi se na ovu podvalu hvataju za pištolj, znajući kako izgleda skandinavizacija sa „srpskim svetom“.
Tihomir Dujmović