Pratite nas

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Koga zapravo podržavaju članovi i simpatizeri HSS-a

Objavljeno

na

Objavio

Po većini relevantnih agencijskih istraživanja stranačkih preferencija HSS ima podršku oko 3 %, što  bi trebala biti respektabilna snaga no jeli to baš tako.

Sudeći po broju bivše HSS-e stranačke vrhuške na donatorskoj večeri za kampanju kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar Kitarović, te posebno rezultatima Amsterdamske koalicije na izborima za EP, gdje je sadašnji čelnik te stranke Krešo Beljak bio svojevrsni frontmen koalicije, ta podrška na osnovu agencijskih ispitivanja nije ni približno točna niti odgovara stvarnom stanju na terenu.

Iako HSS broji oko 35 000 članova, na izborima za EP njen frontmen Krešo Beljak osvojio je samo  5614 glasova. Takav rezultat jasno pokazuje da ne kontrolira stranku ili točnije ostatke članstva te da su rezultati anketa  rezultat političkog inženjeringa i pokušaja da HSS bolje istrguje svoju političku budućnost na listi SDP-a.

Da članstvo te stranke još uvijek vjeruje svojim bivšim liderima pokazuje i rezultat Marijane Petir koji je ostvarila na tim izborima u vidu pedesetak tisuća glasova iako je na izbore izišla kao neovisni kandidat. Posebno je zanimljiv podatak o međusobnom omjeru glasova u direktnom srazu u Samoboru i Zagrebu.

Osim podrške koju je javno dala Marijana Petir, podršku Kolindi Grabar Kitarović dao je bivši čelnik HSS-a, a sada dopredsjednik HDS-a Branko Hrg kao i župani Koren i Kožić, te mnogobrojni bivši članovi i stranački dužnosnici.

Svi ovi pokazatelji, jasno pokazuju da HSS-ci nisu skloni promjenama i nametanju samovolje čelništva. Oni prije svega drže do kontinuiteta i ne vole nikakve eksperimente i nametanje nekakvih Mesija i pojedinaca koji su dokazano nesposobni.

Na naš upit da komentira ovakav odaziv bivših čelnika HSS -a na donatorskoj večeri Kolinde Grabar Kitarović , Branko Hrg izrekao je.:

Svi mi koji smo nazočili večeri, istinski podržavamo Kolindu Grabar Kitarović, ali i artikuliramo podršku velike većine sadašnjih i bivših članova HSS-a. Pokazujemo zajedništvo svih sadašnjih i bivših članova stranke i pokazujemo koliko je suluda i štetna politika sadašnjeg vodstva HSS-a. Siguran sam da će velika većina bivših i sadašnjih članova HSS-a podržati Kolindu Grabar Kitarović, a ne nametnutog Zorana Milanovića ili Škoru koji je proizvod nekih struktura unutar i van politike, pogotovo MOST-a i kvazi desnice.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Kratki vodič za čitanje predizbornih anketa

Objavljeno

na

Objavio

Iako se katkad ne doimlje tako, malo što na ovome svijetu nema neku, manje ili više vidljivu svrhu. Ta, doduše, ne odgovara uvijek onoj javno deklariranoj, štoviše, zna biti i dijametralno joj suprotna. Tako ni svrha predizbornih anketa za ispitivanje političkih sklonosti nije tek puko ispipavanje pulsa javnosti korištenjem alata i metoda statističke znanosti. Prema onoj – prilika čini lopova – znanstvena neutralnost tu često ustukne pred napasti da se izbor birača oblikuje i usmjerava ga ka željenom ishodu. Ispravno to zamjećuje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Istina, rezultati anketa se razlikuju ovisno o izvođaču (Promocija Plus, Ipsos, Cro Electo), metodi ispitivanja (telefonski i terenski), uzorku (struktura i broj ispitanika), napokon i o naručitelju (televizijske i ine medijske kuće), što stvara dojam raznolikosti, a istodobno i mogućnost kontrole međusobnom usporedbom. No, sav taj čušpajz predstavlja i plodno tlo za stvaranje meteža umjetnim kreiranjem posve nevjerojatnih dinamika i obrata, to izraženijih što se bliži čas izbora, a kojih u stvarnosti ne može biti, ponajprije stoga jer je velika većina birača već opredijeljena. Dočim opredjeljenje manjine neodlučnih i pokolebljivih ne može u kratkome vremenu toliko varirati kako oblikovatelji anketa sugeriraju.

Školski primjer beskrupulozne manipulacije predstavlja anketa agencije IPSOS koju je u petak, na sv. Nikolu, u Dnevniku Nove TV predstavio Bago kao svojevrsni danajski dar tzv. desnici. Kako reče, predsjednička utrka je, suprotno dosad objavljivanim anketama, odjednom postala jako napeta. Razmak između tri vodeća kandidata je zgusnut kao promet u Zagrebu usred špice (Grabar Kitarović 27,4%, Milanović 24%, Škoro 23%). No, redoslijed je ipak zadržan kako bi se IPSOS zaštitio od možebitnih naknadnih prozivki da čak ni to nisu pogodili, a za ostalo ih poslije izbora ionako nitko ništa ne će pitati. Prije svega upada u oči nagli rast Miroslava Škore, mada je posve nejasno kojim bi to potezom tako drastično odskočio u odnosu na dosadašnje ankete. Tim više što je prije koji tjedan anketa agencije Promocija Plus, provedena, kao i IPSOS-ova, telefonski na podjednakom broju ispitanika, pokazala kako Mislav Kolakušić sustiže Škoru, dok od IPSOS-a sad dobiva gotovo trostruko manje. Jest, prethodna je anketa nagnala Škoru da promijeni redoslijed provođenja svojih referenduma i na čelo stavi onaj o ovrhama, ali malo je vjerojatno da bi to imalo tako dramatičan učinak.

Pomniji uvid u rezultate na brzaka provedene, bombastične IPSOS-ove ankete pokazuje kako je ona, riječima informatičkih stručnjaka rečeno, prepuna „bugova“ (programskih grešaka) zato što joj je očito svrha pripraviti put ka izbornoj pobjedi kandidata s nepopravljivim „bugom“ u karakteru, Zorana Milanovića.

Kako bi se to ostvarilo, Milanovića treba u prvome krugu što više približiti Grabar Kitarović, idealno bi bilo kad bi se našao u vodstvu, te do krajnjih granica pojačati razočaranje Škorinih birača, kako bi, osjetivši se prevarenima, u što većoj mjeri apstinirali u drugome krugu. Uzevši tu nakanu u obzir, navodna mrtva utrka između Zorana Milanovića i Miroslava Škore upućuje na to da se Milanovića namjerno podcjenjuje, a Škoru debelo precjenjuje.

Naime, sugerirano pripetavanje između njih dvojice nesumnjivo djeluje poticajno na mobilizaciju potencijalnih birača kako jednog, tako i drugog. Kako se njihova biračka tijela minimalno preklapaju, tj. zanemariv je broj onih koji se nećkaju između njih dvojice, očito je to usmjereno poboljšanju rezultata obojice isključivo nauštrb drugih. Fiktivno kreirajući osjećaj da je izbacivanje Milanovića u prvom krugu nadohvat ruke, IPSOS-ova anketa neodlučne između Škore i Grabar Kitarović usmjerava prema Škori, što neminovno vodi k pogoršanju rezultata Grabar Kitarović. S druge strane, stvaranje slike da Mislav Kolakušić nema nikakve šanse ima dvojaku svrhu – neodlučne između njega i Škore utjerati k Škori, a one koji dvoje između njega i Milanovića privesti potonjem.

No, Milanovića se ne podcjenjuje samo kako bi se mobiliziralo njegove i Škorine birače, nego i kako bi se nakon prvoga kruga stvorio dojam da je on, dobivši više nego što su ankete predviđale, u nezadrživom naletu. Generalna proba za to upriličena je uoči proljetnih europskih izbora kad je IPSOS-ova anketa SDP-u davala mizernih 13%, da bi na samim izborima Partija osvojila ne odveć senzacionalnih, ali zamjetno većih skoro 19%. Na krilima namjerno sniženih očekivanja, mediji su to predstavili fantastičnim uspjehom, davši početni vjetar u leđa Milanovićevoj kandidaturi. Sad se na isti kalup stvaraju preduvjeti da Milanović, praćen tutnjavom medijskih doboša, na juriš pobijedi u drugome krugu.

Drugi ključni element u priči je igra na ogorčenost Škorinih birača. To što ga sad IPSOS diže iznad plafona lako će poslije, nakon hladnog izbornog tuša za Škoru, objasniti (evo, u zadnji čas je naglo posustao, nije izdržao, ispuhao se, ostao bez energije, nešto je krivo rekao ili jednostavno ustao na krivu nogu, ili vjerojatnije od svega – Kolakušić mu je u zadnji čas preoteo tzv. antisistemske birače). Međutim, kudikamo bitnije, to će navesti ogorčene Škorine birače da za raskorak između anketom visoko postavljenih očekivanja i postignutog rezultata okrive APIS „koji broji glasove“. Njima, naime, nema nikakve vajde objašnjavati kako APIS ne broji glasove, nego to čine birački odbori na tisućama biračkih mjesta, kontrolirani mnoštvom promatrača, dok ih APIS tek prikuplja, elektronički obrađuje i zbraja. To zapravo znači da ozbiljni kandidati znaju rezultate s velikom preciznošću i prije nego što ih APIS unese u informacijski sustav, a izborno povjerenstvo službeno objavi.

Iako se u prošlosti našlo i onih koji su se žalili da su pokradeni na izborima, nitko za to nikad nije predočio neki uvjerljivi dokaz (pritom su sporadične sitne nepravilnosti, preuveličavane u medijima i urbanim legendama, posve irelevantne jer ne utječu presudno na rezultat). Ali ne samo to, nitko nije izložio čak niti ideju kako uopće izvesti učinkovitu izbornu krađu. Budući da to nije moguće učiniti većom prijevarom na manjem broju biračkih mjesta – jer bi se pojavila razložna sumnja usporedbom s rezultatima na prethodnim izborima i s onima na biračkom strukturom sličnim izbornim mjestima – takav zločinački pothvat bi zahtijevao manju prijevaru na mnogo mjesta što zahtijeva savršenu koordinaciju i zakon šutnje više tisuća ljudi, savršeno utreniranih da prevare brojne promatrače.

No, nedostatak bilo kakvih indicija, dokaze da ne spominjemo, ne će spriječiti ogorčenjem zaslijepljene Škorine pobornike da krivnju za poraz svale na APIS. Njihov bijes će dodatno pojačati IPSOS-ovo podmetanje kako Škoro sigurno pobjeđuje u drugome krugu tkogod mu bio protivnik, dok je ishod sraza Kolinde i Milanovića neizvjestan. Svrha toga je naoružati Škorine pristaše streljivom za moralno puškaranje po Kolindinima – eto, da ste glasovali za Škoru, imali bismo sigurnog pobjednika, ovako pružate Milanoviću priliku! Ovdje je ključno primijetiti kako su rezultati potencijalnog sučeljavanja u drugome izbornom krugu u cijelosti podložni anketarskoj mašti i željama budući su posve neprovjerljivi, u konkretnom slučaju jednostavno zato što Škoro drugog kruga ne će vidjeti.

Bezočnu predizbornu pristranost agenciji IPSOS olakšava brkanje predizbornih anketa s izlaznim anketama, objavljivanima neposredno po zatvaranju biračkih mjesta. Osim znatnih razlika u metodi provedbe, u izlaznim anketama si ipak mogu dopustiti biti vjerodostojnima, jer one nemaju više nikakvog utjecaja ni na koga i ni na što (naime, objavljuju se po zatvaranju biračkih mjesta). Štoviše, u zadnje su vrijeme čak blago naklonjeni HDZ-u, poučeni blamažom s parlamentarnih izbora 2007. kad su ljevicu proglasili pobjednikom, a što je lakovjerne novinare nagnalo preuranjeno proglasiti Ljubu Jurčića novim premijerom, da bi im entuzijazam ubrzo splasnuo.

Međutim, ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o (ne)vjerodostojnosti vodećih anketnih kuća kao prethodni predsjednički izbori. Prema predizbornim anketama Kolinda se nikako nije uspijevala spustiti ispod 12% zaostatka za tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Viđeniji analitičari, ne više neovisni od anketnih agencija, i još manje neovisna udarna novinska pera su to lakonski tumačili – jasno je da mu ne može ni blizu kad si svako malo puca u nogu. Sličnost s današnjim događajima, čini se, nije slučajna.

Unatoč tome, nakon prvoga kruga Josipović je vodio s mršavih 1% razlike, da bi se u drugome ta prednost posve istopila i Kolinda naposljetku pobijedila. Zabezeknute rezultatima prvoga kruga, vodeće anketne kuće tada po prvi put nisu objavljivale ankete između dva izborna kruga, a prethodno se nisu sjetile ni ispitivati što bi bilo kad bi bilo u drugome krugu. A možda i jesu, moguće su ta istraživanja doista provodili, samo im, izgleda, neovisnima kakvi jesu, rezultati nisu bili po volji. Ili možda nisu bili po volji onima koji ih objavljuju? Kao, napokon, i rezultati samih izbora. Kako god bilo, kad im je to prošlo, a da ih se unatoč tome još drži relevantnima, i nakon što su se nemušto opravdavali time da su glasovi za sistemskog Josipovića preko noći otišli anti-sistemskom Sinčiću, što im stoji na putu da nastave spletkariti? Pametnima dosta! Ostalima nikad dosta!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari