Reakcija na podvale Mesić-Lončarevog Ifimesa

(Jugo)slovenski institut I-fimes, formalno slovenski činjenično jugoslavenski, kojem je predsjednik Budimir Lončar a počasni predsjednik Stjepan Mesić, izbacio je prigodom zadnjih haških presuda novu količinu laži, obmana, manipulacija, kojima uostalom obiluju svi njihovi tekstovi o radu haškog suda. Ovaj tekst se bavi raskrinkavanjem njihovih laži, licemjerja, dvostrukih kriterija, uskakanja u vlastita usta i njihovim demantiranjme vlastitih prethodnih stavova…

Dakle, njihov zadnji pamflet bavi se presudama Mladiću te Prliću i ostalima (1)

U tom pamfletu koji se zove “Hrvatska-BiH-Srbija: trougao nepriznavanja presuda ICTY-a i ´humanizacija zločina i zločinaca”, već sam naslov je u tipično Mesićevom stilu, licemjeran do bola, dvoličan, gdje se druge optužuje za nešto što “Intsitut” sam čini i to u ovom tekstu kao i u prethodnim tekstovima. Tako “Institut” napadajući suca Alphonesa Oriea kaže da je njegova presuda Stanišiću i Simatoviću sramna, iako to nije njegova presuda nego presuda vijeća kojem je on bio na čelu. Na drugom mjestu u tekstu kaže se da je presuda “protiv Prlića i drugih bila u velikoj mjeri očekivana, ali nakon oslobađajuće presude protiv Ante Gotovine i drugih kod svih poznavalaca rada ICTY-a je postojao razumljiv oprez.” Drugim, rječima “Institut” i dalje ne priznaje presudu Anti Gotovini. Uostalom, “Institut” je žestoko napao suca Merona upravo zbog oslobađajuće presude Anti Gotovini. (2) Naravno, oni su tad čekali da se odigra čitava farsa i da se dosudi oslobađajuća presuda Momčilu Perišiću (gdje su apsolutno svi znali da će prvostupanjska presuda kojom je Perišić bio osuđen na 27 godina biti srušena i da će pravomoćna presuda biti oslobađajuća, i to ne zato jer Perišić nije ratni zločinac, nego zbog niza drugih razloga od kojih ću neke navesti u nastavku teksta), pa su hineći neutralnost, napali obje presude, izvršili pritisak na suca Merona, a sve s ciljem da se na presudu Prliću i ostalima ne primjeni isti pravni stadnard kao u predmetima Gotovina i Perišić. Da bi se razumjelo cijeli ovaj procs potrebno je malo proanalizirati samog Merona.

Theodor Meron

Theodor Meron je čovjek kojeg bi se dalo definirati u krilatici od svega tri riječi: “Puca pod pritiskom”. Ako imate nogometnu ekipu, i imate igrača koji ima psihološka svojstva Theodora Merona, da je on najbolji tehničar na svijetu, da je fizički besprijekoran, motoričan itd ne biste ga stavili na pozicijju zadnjeg veznog ili stopera, jer se jako loše nosi s pritiskom, pa biste primili puno golova iz oduzetih lopti nakon visokog presinga protivničke momčadi. U stvarnosti, na haškom sudu to izgleda ovako: U predmetu Šljivančanin-Mrkšić-Radić, Šljivančanin je u prvom stupnju osuđen na 5 godina zatvora. Budući da je riječ o krvoloku koji je osobno u djelo proveo streljanje 261 ranjenika na Ovčari, (pri čemu mu je Radić asistirao i za to dobio oslobađajuću presudu, a Mrkšić koji s tim slučajem nije imao nikakve veze dobio je 20 godina zatvora) hrvatska javnost reagirala je burno. Hrvatska je izvršila pritisak, i Meron koji ne može izdržati pritisak u drugom stupnju dignuo je Šljivančaninu kaznu na 17 godina zatvora. Međutim, tad se buni Srbija i ona vrši pritisak. Meron, koji ne može izdržati pritisak, odobrava reviziju procesa i spušta Šljivančaninu kaznu na 10 godina. Budući da je hrvatska javnost vrlo snažno pritiskala haški sud u svezi suđenja za Oluju, Meron koji ne može izdržati pritisak donio je oslobađajuće presude u drugom stupnju. Zbog toga je Srbija izvršila pritisak, a Meron koji ne može izdržati pritisak, uzvraća Srbiji tako što oslobađa Perišića i kida sve veze Srbije s ratom u BiH.

Kad je “Institut” uvidio da se Meron slabo nosi s pritiskom, odlučuju se na “revolucionaran čin” koji je podrazumjevao vršenje pritiska na Merona. To su i učinili ovim tekstom (2). Taj tekst pod naslovom “ICTY Meronizacija naše budućnosti” označio je pokretanje hajke na suca Merona zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču (što je njima manje bitno) i pad konstrukcije o UZP-u na čelu s Tuđmanom u Oluji (što je njima od vitalnog značaja).

Kulminacija te hajke pismo je danskog suca Harhoffa, koji je kao ad litem sudac bio član raspravnog vijeća u predmetu Šešelj. Iz tog pisma kojim se napada sudac Meron, dalo se isčitati kako bi on osudio Šešelja, pa bi sudac Jean Claude Antonetti koji je predsjedao raspravnim vijećem u slučaju Šešelj ostao usamljen i preglasan kao i u pretresnom postupku u slučaju Prlić i ostali. Šešelj je pravnik po struci i nije glup (ma koliko bio zao) i on je sastavio podnesak kojim je tražio izuzeće Harhoffa zbog pristranosti. Sud je uvažio taj zahtjev i umjesto Harhoffa uvrstio suca Nianga koji je na kraju skupa s Antonettiem preglasao sutkinju Lattanzi. Tako je zapravo hajka koju je pokrenuo Mesić-Lončarev institut dovela do oslobađajuće presude Šešelju. Naravno, Mesić, Lončar i ostali iz “instituta” krivnju za takav rasplet za kojeg očito oni snose odgovornost, prebacuju na Merona (3)

U ovom tekstu pod naslovom “Šešelj u Meronovoj pravnoj sapunici” oni optužuju Merona jer je maknuo Harhoffa zbog pristranosti, a Meron je to morao učiniti jer je Harhoffova pristranost bila očita i vidljiva iz pisma, a koje je zapravo samo kulminacija napada na Merona koju je započeo upravo “Institut”. Klasična mesićevska zamjena teza. Dakle, “Instiut” je tada napao Merona jer je ovaj kao predsjednik žalbenog vijeća u predmetu “Gotovina i ostali – operacija Oluja” poništio odluku raspravnog vijeća kojem je na čelu bio Alphons Orie. Ili da se poslužim pojednostavljivanjima kakvim se služi “Institut”, Meron je ukinuo Orievu odluku i zato su ga napali. A sad napadaju Oriea, koji prema njima, očito, od presude do presude donosi dobre odnosno loše odluke. Pa njegovu presudu Gotovini poštuju, a presude Mladiću odnosno Stanišiću i Simatoviću ne poštuju. I onda prozivaju nekog da ne poštuje presude, zazivaju nekakav “trougao” što bi valjda trebao biti trokut itd.

Odgovornost Srbije

Sedam dana nakon nastanka ovog teksta, a referirajući se na isti, Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji piše kako je propala strategija Srbije za izbjegavanje odgovornosti za rat u BiH. To je naravno glupost, jer srbijanska strategija je upalila 100% s obzirom na činjenicu da niti jedan jedini Srbin iz Srbije nije pravomoćno u Haagu osuđen za zločine na teritoriju Hrvatske i BiH, a svi su izgledi da će tako i ostati ( s izuzetkom Vojislava Šešelja za kojeg pretpostavljam da će u sklopu startegije bacanja prašine u oči biti osuđen u žalbenom postpupku). “Institut” koji je radio na ujednačavanju krivnje pa snažno doprinio tome da Hrvatska bude osuđena kao jedini krivac za rat u BiH ovim nemuštim pamfletom pokušava vratiti stvarnost u gabarite Mesićeva svjedočenja u Haagu u slučaju Blaškić. Pa onda izmišljaju i lažu primjerice kad pišu “ ICTY je kroz niz presuda utvrdio agresiju SRJ (Srbije ) i Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu ..” Nikakav ICTY nij utvrio ničiju agresiju, jer pojam “agresija” ne postoji u međunarodnom pravu, ne postoji u statutu niti jednog međunarodnog suda, niti je zadaća bilo kojeg međunarodnog suda, među kojima je i ad hoc sud ICTY, utvrđivanje agresije. Kao pojam, “agresija” je definirana Rezolucijom Opće skupštine UN-a broj 3314 od 14. prosinca 1974. godine, ali nikad nije postala ni kazneno djelo ni oblik inkriminacije na bilo kojem međunarodnom sudištu. Postoji naime pojam “međunarodni sukob” koji je uvjet za primjenu članka 2. Statuta ICTY-a (kršenje ženevske konvencije) a koji se ne odnosi na “agresiju” nego na umješanost u sukob. Pa iako “Institut”, pokušavajući oprati Mesićeve laži koje je iznio dok je svjedočio protiv Blaškića, i prodati priču kako je sud utvrdio pokušaj stvaranja “Velike Srbije i Velike Hrvatske”, činjenice im ne daju za pravo. Oni u nemogućnosti potkrijepiti svoje teze, a izbjegavajući svoju odgovornost jednostavno manipuliraju izmišljajući argumente poput ovog:

“ Na osnovu presuda, dokazano je da su velikodržavni ciljevi Srbije i Hrvatske bili osnova za politiku sprovođenja zločina i u pravosnažnoj presudi protiv Duška Tadića (IT-94-1) u paragrafu 660 pod naslovom „Utvrđene činjenice“ je navedeno: “Kako je izneseno, ovo Pretresno vijeće je utvrdilo da je oružani sukob postojao na teritoriji općine Prijedor u relevantno vrijeme i da je jedan aspekt ovog sukoba predstavljala politika činjenja nečovječnih djela protiv civilnog stanovništva na toj teritoriji, naročito nesrpskog stanovništva, u nastojanju da se stvori Velika Srbija.“ “ Kad prevedemo pojam “pravosnažna presuda” na hrvatski jezik, dobijemo “pravomoćna presuda”.

Međutim, u pravomoćnoj presudi u predmetu Tadić ne postoji paragraf 660 (jer pravomoćna presuda ima ukupno 327 paragrafa). Takav paragraf, čiji je citirani dio istrgnut iz cjeline postoji ali u nepravomoćnoj presudi. U istoj toj presudi, u paragrafu 569. jasno stoji kako je postojao međunarodni sukob između Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i BiH, ali samo do 19. svibnja 1992. godine (4) Budući da su ovaj tekst u ime “Instituta” očito pisali diletanti koji misle da nešto znaju, oni nisu naveli, u djelu teksta koji se bavi međunarodnim sukobom paragraf 569. iz presude Tadiću.

Realno najjači argument kojeg bi mogli imati prilikom ovakvog jeftinog pokušaja manipulacije, je paragraf 154. u nepravomoćnoj presudi Radoslavu Brđaninu: 154. Pretresno vijeće stoga zaključuje da je oružani sukob koji se odvijao u ARK-u tokom cijelog perioda na koji se odnosi Optužnica bio međunarodnog karaktera. (5)

Međutim, ni ovaj najjači argument kao ni citirani argument iz paragrafa 660. nepravomoćne presude Tadiću nisu, kako se to tvrdi “utvrđene činjenice”. Odnosno jesu, ali samo u tom predmetu. Međutim, Tadić i Brđanin nisu jedini bosanski Srbi kojima se sudilo u Haagu. U svim daljnim postupcima protiv bosanskih Srba, uključujući i 4 predmeta s najvećom težinom (Plavšić, Krajišnik, Karadžić, Mladić) te “utvrđene činjenice” u predmetima Tadić i Brđnanin su pale, pa je iz presuda nestala odrednica o međunarodnim sukobu, a u svim predmetima, uključujući i ova dva, nema UZP-a za područje BiH u kojem bi bilo Slobodana Miloševića. Zato “Institut” mixa događaje u BiH s presudom Milanu Martiću u kojem je Milošević naveden kao član UZP-a. Ali, tu je riječ o Hrvatskoj a ne o BiH. Dakle, što se tiče Srbije i njenog političkog vodstva u svezi s oružanim sukobom u BiH, nema ni UZP-a ni međunarodnog sukoba, a presuda Perišiću samo je zakucala takav nalaz haškog suda prema kojem Srbija dakle, nema nikakve veze s ratom u BiH. Ja osobno ne prihvaćam takav stav haškog suda, ali “Institut” koji i naslovu ovog svog pamfleta nekog proziva za nepoštivanje presuda bi ih trebao poštivati, kao i nalaze u tim presudama, a ne da se vraćajući na teze iz “pretpotopnih” predmeta pokušavaju “oprati” Mesićevo svjedočenje u procesu protiv Blaškića. Zato se u nedostatku dokaza i nalaza u samim presudama “Institut” poziva na argumente slabije snage odnosno niže razine kao što je ovaj: Na posljednjim sastancima u prosincu/decembru 2017.godine u UN-u, posvećenom radu ICTY, barun Serge Brammertz, glavni tužitelj ICTY i MICT-a, je naglasio važnost Udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kao pravnog instituta: „Zahvaljujući toj teoriji utvrdili smo kako rat u BiH nije bio građanski rat, nego da su Beograd, ali i Zagreb imali ulogu u zločinima u BiH, koji je bio međunarodni oružani sukob.“

Mesić nikako ne može shvatiti da tužiteljstvo nije sud nego samo jedna strana u postupku. On je tvrdio da je tužiteljstvo isto što i sud i kad je dilao dokumente s oznakom državne tajne izravno tužiteljstvu, kršeći na taj način članke 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom.

Sama činjenica da navoda iz fusnota koje se odnose na predmete Brđanin, Delalić i nema u tekstu dovoljno govori sama za sebe. Uzmimo za primjer predmet Delalić koji se navodi u fusnoti. Riječ je o Zejnilu Delaliću koji je bio upravitelj zatvora u Čelebiću kod Konjica. U tom procesu skupa s njim optuženi su njegov zamjenik Hazim Delić te dva zatvorska čuvara, Esad Landžo i Zdravko Mucić. Zdravko Mucić koji je djelovao u ovoj muslimanskoj formaciji etnički je Hrvat. Ujedno, on je od osuđenih dobio najmanju kaznu, 9 godina, Landžo je dobio 15 a Delić 18 godina zatvora. Zejnil Delalić dobio je oslobađajuću presudu. Tu je problematično nekoliko stvari. Prvo, u poveznici ispod teksta “Instituta” koja vodi na ovaj predmet u samom linku stoji prezime “mucic” i kad na to kliknete piše da se predmet zove “Mucić i drugi”. Po kojem kriteriju je ovaj predmet preimenovan, ako je Mucić imao najniži položaj i dobio je najmanju kaznu? U tom predmetu nepobitno je utvrđeno da su zatočenicima, mahom Srbima, kršena prava, da su zlostavljani, mučeni, izgladnjivani, te da je i na druge načine tu došlo do povrede humanitarnog prava. A upravitelj tog zatvora Zejnil Delalić je dobio oslobađajuću presudu? Valjda čovjek nije znao što mu se događa u zatvoru u kojem je on bio upravitelj. Niti je znao, niti je imao razloga znati, da se poslužimo haškom retorikom. Zašto bi onda na primjer Šokota, koji je bio upravitelj detenacijskog centra u Dretelju morao znati ili imao razloga znati što se događa u njegovom zatvoru? Kako to, kad Muslimani drže zatvor, tad odgovornost ne može ići čak ni di upravitelja zatvora, nego maksimalno do njegovog zamjenika, a kad Hrvati drže zatvor onda se odgovornost proteže sve do predsjednika susjedne države, koja se zove Hrvatska i koji je po nacionalnosti Hrvat? Ako Zejnil Delalić, upravitelj zatvora u Čelebiću nije znao što mu se događa u zatvoru, zašto bi zapovjednik Glavnog stožera HVO-a general Praljak morao znati što se događa u nekom od zatvora koje su držali Hrvati?

Uz poveznicu na slučaj “Tužitelj protiv Zejnila Delalića” kao prvu referencu “Institut” navodi paragraf 110. U tom paragrafu ključna rečenica je ovo:

Politički ciljevi srpskih vlasti u Beogradu su izgleda bili da i od Hrvatske i od Bosne i Hercegovine iskroje nove teritorije za Srbe koje bi bile dodate Srbiji i Crnoj Gori. (6)

Drugim rječima, Srbija je htjela napraviti Veliku Srbiju na račun teritorija Hrvatske i BiH. A svi mi jako dobro znamo koje su zapadne granice Velike Srbije i da je to crta Karlovac-Karlobag-Virovitica. Da je tome tako, svjedočio je pod prisegom i sam Mesić u procesu protiv Miloševića (7) Budući da je to jedan od rijetkih trenutaka kad je Mesić pred haškim sudom rekao nešto istinito, treba vidjeti što kaže elementarna logika o takvim Mesićevim navodima. Ako su Srbi htjeli napraviti Veliku Srbiju na zapadnim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica kao što u svom svjedočenju u slučaju Milošević tvrdi Mesić, (naveo sam šest referenci a mogu i još), a što je istina, onda je svakom zemljopisno pismenom čovjeku jasno da je cijela BiH po tom planu trebala završiti u Velikoj Srbiji. Pa gdje je tu onda prostor za Veliku Hrvatsku? Gdje je tu logika za priče o “podjeli BiH između Srba i Hrvata”? Tako to uvijek izgleda kad se Mesić zaplete u vlastitim lažima. Tu uvijek, prvo i bez odgode strada elementarna logika.

Dalje “Institut” navodi paragraf 221. iz predmeta Delalić koji je preimenovan u predmet Mucić. U tom paragrafu se navodi Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 757 od 30. svibnja 1992. godine, u kojoj traže da se iz BiH povuče JNA (dakle ista ona JNA za koju je u predmetu Tadić uvtrđeno da ne postoji nakon 19. svibnja) ali i “elementi Hrvatske vojske još uvijek nazočni u BiH”. Koji su to elementi HV-a nazočni u BiH 30. svibnja 1992. gdje su raspoređeni i protiv koga se bore? Bore li se protiv Muslimana? Je li do 30. svibnja 1992. godine uopće izbio rat između Hrvata i Muslimana? Što ovaj paragraf dokazuje? Ništa! Čime navodi iz ovog paragrafa prisnažuju tezama “Instituta”? Ničim!! Obrada predmeta Delalić koji je nekim čudom preimenovan u predmet Mucić po četvrtooptuženom i najblaže osuđenom Muciću završava paragrafom 233. To je paragraf u kojem se vijeće u ovom predmetu slaže s izdvojenim mišljenjem sutkinje Gabrielle Kirk McDonald u predmetu Tadić da je Srbija i nakon 19. svibnja imala svoju ulogu u BiH, ali za to vrijedi isto što i za onaj, realno najjači argument o paragrafu 154. iz predmeta Brđanin. To su pretpotopni predmeti i svi ti navodi su pali u onim kasnijim, bitnim presudama prije svega protiv Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Jednako kao što nalazi o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Aleksovski, Blaškić i Kordić-Čerkez ne bi imali nikakvu pravnu snagu da je u slučaju “Prlić i ostali” otpala teza o međunarodnom sukobu. A osim toga, čak ni u tim predmetima, dakle Tadić, Brđnanin, Delalić i Deronjić nema zaključka sudskog vijeća o postojanju UZP-a u koji bi bio uključen Milošević ili bilo tko iz Srbije, kao što takvog zaključka nema u predmetima koji su uslijedili nakon navedenih predmeta, pa tako ni u ova 4 slučaja suđenja “krupnim ribama” iz RS-a.

Pozivanje “instituta” na Odluku po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude u predmetu Milošević težak je promašaj. Jer to nije presuda ni konačan zaključak, a osim toga, vijeće kojem je na čelu bio Patrick Robinson, a koji je na to mjesto uskočio nakon smrti suca Richarda Maya (Robinson je prije u O-Gon Kwona bio samo član raspravnog vijeća koji je nakon smrti Maya promaknut na to mjesto, a njegovo mjesto popunio jer sudac Bonomi) usvojilo je dosta osnova koje je tražila obrana Slobodana Miloševića. Dok su u odnosu na Kosovo odbili odmah u startu sve navode, a u slučaju Hrvatske sve navode osim navoda u svezi zločina u selu Ćelije u slučaju BiH, kako je navedeno u dispozitivu, usvojili su navode Miloševićeve obrane u odnosu na Donje Kruhare u Sanskom Mostu i Zaklopaču u Vlasenici (para 325. 1.) kao i ostalo što stoji u para. 326. 1., 327. 1., 328. 1., 329., 330., (8)

Predmet “Prlić i ostali”

Analiza “Instituta” o presudi šestorici Hrvata (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić) kompletna je u funkciji prikrivanja i relativiziranja Mesićevog veleizdajničkog čina dilanja dokumenata s oznakom državne tajne, tzv. “Tuđmanovih transkripata” kojim je prekršen cijeli niz zakona Republike Hrvatske a posebno članci 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ Den Haagu. Stoga je ključna rečenica u ovom poglavlju teksta ova: “Histerični istupi najviših HDZ-ovih i dužnosnika Republike Hrvatske da su transkripti Franje Tuđmana odnosno „predsjednički transkripti“ odlučili žalbeni proces su obmana hrvatske javnosti, jer se svjesno prikriva da je u prva tri suđenja pred ICTY presuđen međunarodni konflikt/agresija Republike Hrvatske bez uporabe Tuđmanovih transkripata.”

Ovo je ponovno tipična mesićevska višeslojna laž i manipulacija. Naime, čak ni u Hrvatskoj nitko ne tvrdi da je u ovom predmetu preko Tuđmanovih transkripata utvrđen međunarodni sukob, nego da je isključivo na temelju tih transkripata, odnosno selektivno i pristrano istrgnutih citata iz tih transkripata a koji su pak u cjelini promatrani izvan tadašnjeg vremenskog, prostornog, međunarodno-političkog i unutar-političkog konteksta, haški sud donio odluku da je prvi hrvatski Predsjednik doktor Franjo Tuđman bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Nalaza o UZP-e nema ni u ova tri predmeta koje navodi “Institut” a ni u četvrtom predmetu kojeg citiraju u fusnoti. Osim toga, tezu da ti transkripti nisu rabljeni u slučaju Kordić trebalo bi provjeriti, jer primjerice, odvjetnik Luka Mišetić na svom facebook profilu drži tekst iz Jutarnjeg lista u kojem stoji ovo: “ Prvostupanjsko vijeće je transkript iz Ureda predsjednika od 27. prosinca 1991. koristilo kao dokaz o “zajedničkom zločinačkom cilju”, odnosno kao izraz namjere za etničko čišćenje. To je poznati transkript sastanka Franje Tuđmana i čelništva HDZ-a BiH s kraja 1991., u kojem Tuđman izlaže svoj koncept Herceg-Bosne, a niz uglednih članova HDZ-a pokušava ga razuvjeriti, govoreći da je to neostvarivo i štetno za Hrvate. Taj se transkript pojavio još 1999. na suđenju Dariju Kordiću, uz svjedočenje Cirila Ribičića. Međutim, Žalbeno vijeće je odbacilo da se iz toga može izvlačiti zaključak o “zajedničkom zločinačkom cilju”. (9)

Također, u suprotnom mišljenju suca Antonettia u odnosu na nepravomoćnu presudu u ovom predmetu, u uvodu, u rubrici kontekst, sudac Antonetti navodi slijedeće. “ Postavlja se pitanje kako je tužiteljstvo uspjelo dobiti te transkripte. Odgovor je dat u predmetu Kordić i Čerkez, u kome su svjedoci objasnili kako su napravljene te snimke, a potom i njihovi transkripti.1 Ono što je veoma iznenađujuće jest saznanje da su svi razgovori sistematski snimani, što je nazočnima izgleda bilo poznato budući da su se u prostorijama nalazili vidljivi mikrofoni.2 Oni su dakle znali da se njihovi razgovori snimaju. Nažalost, mi ne posjedujemo te tonske snimke na jeziku kojim su govorili sudionici budući da su te kazete poslije ponovo korištene, a potom bacane.3 To otvara određeni broj problema. Tonske snimke prevođene su za potrebe suđenja na engleski jezik. Ko ih je preveo i da li prijevod odgovara formulacijama osoba koje su govorile? Isto tako, prilikom razgovora predsjednika Franje Tuđmana sa stranim uglednicima (npr. s lordom Owenom), ono što su i jedna i druga strana govorile prevođeno je usmeno.4 Da li je prevoditelj, čija se nazočnost ne spominje, dobro preveo? Može se konstatirati i da u tekstu mjestimično ima praznina, kada osoba zadužena za prevođenje snimki nije razumjela šta je izgovoreno. “ (10)

Zapravo, “Institut” ovim vraćanjem stvari na predmete Aleksovski, Blaškić i Kordić-Čerkez želi postići samo jednui stvar: navući i dalje Mesićeve protivnike da pričaju o krivokletstvu u slučaju Blaškić i odvući njihovu pozornost s očitog kršenja Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom koje je počinio Mesić dilajući transkripte izravno medijima i tužiteljstvu.(11)

Dakle, Mesić za koga je jasno da je dilao dokumente medijima (12), iako je kasnije govorio kako je novinare britanske TV-postaje Chanel 4 pustio “da snime arhivu samo s vrata” višekratno laže i obmanjuje. Jer kad se pogleda taj TV-prilog posve je jasno da su britanski novinari citirali djelove transkripata, a to nisu mogli “samo snimajući s vrata”. Isto tako, Mesić je dilao dokumente izravno uredu tužitelja (13), iako u člancima 2. i 3. Ustavnog zakona u suradnji s haškim sudom jasno stoji da sve mora ići preko Vlade RH.

Ali, budući da je “Institut” naveo ove tri presude (Aleksovski, Blaškić, Kordić-Čerkez) sad ćemo se malo time pozabaviti. Kao što je odvjetnik Goran Mikuličić više puta rekao, haški sud se po Statutu trebao držati postojećih normi međunarodnog prava a ne stvarati nove. Jedna od normi je bila i norma za određivanje karaktera međunarodnog sukoba koja je bila temeljena na postupku “Nikaragva protiv SAD-a”. Većina u raspravnom vijeću (uz izdvojeno mišljenje suca Rodriguesa) u predmetu Aleksovski držala se postojećih normi međunarodnog prava koje su bili na snazi u vrijeme obuhvaćeno optužnicom i donijela zaključak kako je riječ o unutarnjem sukobu i kako stoga nema uvjeta za primjenu članka 2. Statuta. (14) Na ovaj zaključak raspravnog vijeća tužiteljstvo se žalilo i žalbeno vijeće kojem je na čelu bio sudac Richard May usvojilo je taj dio žalbe, iako je odbilo izreći kaznu Aleksovskom za Kršenje Ženevske konvencije. Usput, kad “Institut” analizira presude Oriea i Kwona, mogao je dati sebi malo truda pa analizirati presude suca Maya. Jer ako bi se moglo reći (a to je jedna od rijetkih stvari s kojom bi se u ovoj analizi “Instituta” trebalo složiti) da su Orie i Kwon orijentirani pro-srpski, ima puno više dokaza da je sudac May orijentiran anti-hrvatski. Richard May je bio pripadnik Libdema, dakle stranke liberalnih demokrata na čijem čelu desetljećima stoji još jedan haški krivokletnik, John Durham Ashdown zvani “Paddy”.

Kad “Institut” spominje tezu kako se do nalaza u međunarodnom sukobu u ova tri predmeta nije došlo putem Tuđmanovih transkripata, zaboravlja navesti kako se došlo do takvog nalaza. Pa ne spominju svjedočenje “povjesnik eksperata” kao što su Robert J. Donia ili John Alcock koji povijest ovih prostora tumače po certifikatu Jovana Deretića. Ili da se ti nalazi temelje na nebulozama Cirila Ribičića kojeg je Zoran Buntić uvjeljivo pobio. Niti spominju da je Ribičićev angažman u svim suđenjima protiv Hrvata iz BiH bio motiviran činjenicom da je nulta točka rata na području bivše jugoslavije dogovor Miloševića i Kučana od 24. siječnja 1991. godine (15) Niti spominju da je do nalaza o međunarodnom sukobu došlo takvim tumačenjem dokumenata kao što je slučaj Stanka Posavca iz Gornjeg Vakufa (16) koji je ubijen u svom rodnom Gornjem Vakufu ali kao dokaz da je riječ o međunarodnom sukobu uzeta je činjenica da je Posavac 1991. godine kao dragovoljac i pripadnik 4. gardijske brigade HV-a branio Hrvatsku. Ili primjer kad se nevjerojatnim “gubitkom u prijevodu” Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina” (OZSZH) pretvara u “Operativna zona Srednja Bosna” (OZSB) (17) Ili da se nalaz o tome da su dvije države, Hrvatska i BiH bile u ratu temelji na iskazima tajnih svjedoka kao što su “Svjedok P”, pa “Svjedok DX” ili pak “Svjedok II” za kojeg danas znamo da je Stjepan Mesić. Sama činjenica da se utvrđuje politička teza o ratu između dvije država na temelju svjedočenja tajnih svjedoka dovoljnoi govori sama za sebe. Ili da se svjedočenje tajnog svjedoka CW u predmetu Blaškić odnosno dio njegovo iskaza da je dopunu plaće odnosno razliku između plaće časnika HVO-a i HV-a dobijao iz hrvatskog državnog proračuna, a što su Pocar, May i kompanija nevjerojatnom logikom umjesto pod “logističku potporu” svrstali pod “planiranje, pripremu i provedbu vojnih operacija”. Ili da je “dokaz” za postojanje međunarodnog sukoba “Ashdownova salveta” na kojoj je predsjednik Tuđman 6. svibnja 1995. godine, dakle 14 mjeseci nakon završetka muslimansko-hrvatskog sukoba povukao jednu crtu koja je predstavljala projekciju razgraničenja sfera utjecaja između NATO-a s jedne i Rusije s druge strane, a referirajući se na mapu koju je izdala firma “Complexe” sa sjedištem u Bruxellesu koja se bavi geostrateškim studijama. (18) Uostalom, ako su Mesić i Ashdown sigurni u svoje konstrukcije, nek kažu zašto haški su uništava dokaze odnosno zašto je sa svojih web-stranica uklonio transkript svjedočenja Paddya Ashdowna, ali i dio svjedočenja Stjepana Mesića (19) gdje Mesić tvrdi kako su Hrvati sami sebe protjerali iz srednje Bosne i onda se takva bestidna i bolesna laž provlači iz postupka u postupak i svoje mjesto nađe i u presudi protiv šestorke? (20) Čak i da je Predsjednik Tuđman crtao Ashdownu na vinskoj karti “podjelu Bosne”, to ne može biti nikakav dokaz o namjeri jer se to dogodilo 14 mjeseci nakon završetka sukoba. Najveća je vjerojatnost da je upravo zato sudac Richard May u presudi Kordiću u paragrafu 137. odlučio, bez ikakve reference, bez ikakvog dokaza, cijeli taj događaj (proslavu 50 obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom u Londonu) translatirati u 1991. godinu. Referencu za ovu činjenicu neću dati preko presude Kordiću, nego preko teksta unutar kojeg je i citirani paragraf, ali su isto tako navedeni i još neki primjeri kako je kršena elementarna logika i kako je napadan zdrav razum u procesu donošenja nalaza o postojanju međunarodnog sukoba. Svaka teza u ovom tekstu potkrijepljena je točnom referencom (21). Kad spominje međunarodni sukob, “Institut” ne spominje ulogu Ante Nobila.

Naime, Nobilo je sabotirao vlastitog klijenta na način da se odbio žaliti na nalaz raspravnog vijeća u slučaju Blaškić koji se tiče međunarodnog sukoba. Budući da je Blaškić pravomoćno osuđen na 9 godina zatvora jer je proglašen krivim po tri točke optužnice od kojih je svaka nosila po tri godine zatvora, a od te tri čak dvije se odnose na Kršenje Ženevske konvencije (članak 2. Statuta), jasno je da je Nobilo sabotirao svog klijenta. Međutim, Nobilo je s druge strane vršio pritisak na svjedoke da promjene iskaz i terete Kordića (22) Isto tako, “Institut” ne spominje ni notornu činjenicu da je Ante Nobilo falsificirao policijsko izvješće i napravio izvješće u kojem je on sam, dakle Nobilo, bio izvor informacija. U toj raboti Nobilu su pomogli Ranko Ostojić, Šime Lučin i Orsat Miljenić. Tim falsifikatom, kao i promjenom iskaza tajnog svjedoka AT (u paragrafu 627. presude Kordiću ovaj svjedok doslovno kaže da je promjenio iskaz jer se u Hrvatskoj promjenila vlast) nakalemljena je odgovornost Kordiću i tu je pravni zametak presude šestorci. Nakon izvjesnog vremena Carla Del Ponte je uvidjela da joj je Nobilo podvalio falsifikat, pa je tražila reviziju presude protiv Blaškića, ali taj njen zahtjev je odbijen. A nakon što je taj zahtjev odbijen, isto to tužiteljstvo, dok mu je na čelu bila ista ta Carla Del Ponte, pokušalo je isto to Nobilovo falsificirano izvješće koristiti protiv obrane generala Gotovine. Međutim, odvjetnik Luka Mišetić oštro se suprostavio takvom pokušaju manipulacije, i ta je situacija bila u tolikoj mjeri groteskna da su se inače pristojni generali Gotovina, Markač i Čermak jedva suzdržavali da ne prasnu od smijeha tijekom te travestije haškog tužiteljstva (23). Analiza “Instituta” također preskače i činjenicu da je u žalbenom postupku u predmetu Kordić-Čerkez obrana brigadira Čerkeza (u kojoj su bili Goran Mikuličić i Nika Pinter) uspjela srušiti test direktne intevencije. Dok se Nobilo nije ni žalio iako mu je u spis ulazilo svašta.

Zato bi “Institut” kad bi skupio snagu, priznao da je Mesić lagao i umjesto što pokušava opravdati njegove laži, objasniti što je istina. A istina je da za nalaz o postojanju međunarodnog sukoba potrebno potvrditi ili direktnu intervenciju ili sveobuhvatnu kontrolu. Kao što smo naveli, direktnu intervenciju je uspjela srušiti obrana brigadira Čerkeza u žalbenom postupku. (24) Test sveobuhvatne kontrole ipak je ostao dijelom pravomoćne presude u predmetu Kordić-Čerkez, ali na jako tankoj niti, odnosno upravo na djelu iskaza tajnog svjedoka CW koji se odnosi na činjenicu da mu je RH nadoknađivala razliku u plaći. Radi se o tome da test sveobuhvatne kontrole mora zadovoljiti dva uvjeta da bi se mogao primjeniti, a to su logistička potpora i planiranje, priprema i provedba vojnih operacija. Budući da su dokaza za prvi uvjet imali na pretek, jer RH nikad nije krila činjenica da je logistički pomagala HVO (kao što je uostalom logistički pomagala i Armiju BiH) , oni su jednostavno činjenicu o isplati razlike u plaći umjesto pod logističku potporu svrstali pod drugi uvjet. Valjda su računali da netko neće planirati, pripremati i voditi ako ne dobije razliku u plaći. To je travestija, to nema veze s mozgom, to je silovanje mozga.

I iz tog ništavila, iz tih lažnih iskaza tajnih svjedoka, iz katastrofalno tumačenih i prepravljanih dokumenata, iz krivotvorenja vremenskog konteksta (gdje je 1995. bila prije nego 1994. ili gdje je 1993. bila prije nego 1992. i slično) iz svjedočenja ljudi koji su imali osobne motive, bilo protiv Tuđmana, bilo protiv Hrvatske oni nisu uspjeli naći ništa pa su sve okačili o jedan dodatak na plaću odnosno isplatu razlike u plaći. A to je, uzgred budi rečeno, standard koji je pao u pravomoćnoj presudi Momčilu Perišiću i za to su bili i Meron i Agius u žalbenom kao i Moloto u raspravnom vijeću u tom predmetu. I zato se “Institut” sad češe oko presude Perišiću. A “Institut” ne zanima što je Perišić srušio pola Zadra i pola Mostara (uostalom, “Institut” je aktivno djelovao u pripisivanju Perišićevog urbicida nad Mostarom 1992. generalima Petkoviću, Praljku i HVO-u, njihov počasni predsjednik je još u predmetu Blaškić ta Perišićeva zlodjela pripisao Hrvatima) a ovi ga optužili za Zagreb, Srebrenicu i Sarajevo, a s čime ovaj, realno gledajući, nije imao nikakve veze. Iz tog ništavila koje se ne bazira ni na čemu nakon završenog žalbenog postupka u predmetu Kordić-Čerkez počinju raditi transkripti koje je Mesić nezakonito izdilao, i već u predmetu Naletilić-Martinović uz pojam “međunarodni sukob” uvodi se i pojam “okupacija”. Predsjedavajući u raspravnom vijeću u tom predmetu, kineski komunist Liu Daqun poslužio se tim transkriptima kako bi složio konstrukciju po oba ova pojma, a u presudu je vratio i tezu o tome da postoji dovoljno dokaza za direktnu intervenciju. Isti taj Daqun, oslobodio je notornog ratnog zločinca Sefera Halilovića unatoč čitavom mnoštvu dokaza o njegovoj upletenosti u zločine nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici. Štoviše, Daqun i njegovo vijeće u toj su presudi naveli kako nema dokaza da je operacija ABiH pod nazivom “Neretva” uopće postojala. (25) Njemu dokaz nije čak ni karta s potpisom Sefera Halilovića na kojoj se velikim slovima kočoperi naslov “Operacija Neretva” (26) Ali bitno je da je Daqun u predmetu Naletilić-Martinović u paragrafu 200. optužio Tuđmana da je 22. listopada 1993. dao naputke za direktnu intervenciju, a onda kao dokaze u fusnoti navodi reference na dva dokumenta koji ne postoje i na dva dokumenta s datumima 16. svibnja 1992 i 18. lipnja 1992. ( 21). Dakle, kad se montira Tuđmanu i Hrvatima sve je moguće pa i to da 22. listopad 1993. bude prije 16. svibnja odnosno 18. lipnja 1992.

Već ova razlika, da ne vrijedi karta s Halilovićevim potpisom a da vrijedi ova bezočna vremenska inverzija pokazuje rasistički odnos prema Hrvatima na haškom sudu. Činjenica da upravitelj muslimanskog zatvora u Čelebiću može biti aboliran dok se za hrvatski zatvor u Dretelju može osuđivati Hrvate sve do razine Predsjednika RH pokazuje jedan rasistički odnos haškog suda prema Hrvatima. Činjenica da je na haškim suđenjima Hrvatima iz BiH presuđivan međunarodni sukob, a Muslimanima za isti taj sukob s Hrvatima kao unutarnji sukob (27) jasno implicira, s obzirom na činjenicu da se bez kvalifikacije međunarodnog sukoba ne može primjeniti članak 2. statuta, da su muslimanski civili i ratni zarobljenici subjekti koje štiti Ženevska konvencija dok hrvatski civili i ratni zarobljenici nisu subjekti koje štiti Ženevska konvencija. To je rasizam na najjače. Haški sud se očito poslužio parafrazom izmišljene izjave suca Milana Vukovića (28) i odlučio kako “Muslimani ne mogu činiti zločine u obrambenom ratu”, a ne samo to nego očito ne mogu ni kršiti Ženevsku konvenciju. Kao uostalom ni Srbi, pogotovo Mladić, Karadžić, Krajišnik i Plavšićka.

Kad Carla Del Ponte u svojoj knjizi “Lov” napiše kako su oni u tužiteljstvu “Srbe zvali kurvinim sinovima, a Hrvate podlim kurvinim sinovima” to je samo još jedan u moru dokaza da se haški sud, a pogotovo njegovo tužiteljstvo, prema Hrvatima čitavo vrijeme ponašao rasistički i šovinistički.

Nalaze iz predmeta kao što su Tadić ili Brđanin, “Institut” koristi kako bi zamaglio notorne činjenice. A notorne činjenice su da su u tim predmetima postavljeni presedani o međunarodnom sukobu koji će se u kasnijim predmetima na najvišoj razini primjenjivati samo na Hrvate, te o UZP-u, koji će se kasnije na najvišoj razini primjeniti opet samo na Hrvate izuzev jednog slučaja, a to je slučaj Milana Martića kad će se taj presedan primjeniti i na srbijansko vodstvo. Naravno, UZP je punom snagom primjenjen i na vodstvo bosanskih Srba, ali uz potpuno aboliranje Srbije i srbijanskog vodstva. Može “Institut” muljati koliko želi, ali u presudi Hrvatima na najvišoj razini (Prlić i ostali) stoji i da je bio međunarodni sukob i da je bila okupacija i da je bio UZP koji seže sve do Predsjednika Republike Hrvatske. Isto tako, koliko god “Institut” muljao, manipulirao i puštao crnilo, činjenica da da u suđenjima bosanskm Srbima na najvišoj razini (Karadžić, Krajišnik, Plavšić, Mladić) nema ni međunarodnog sukoba, ni okupacije, a UZP je ograničen isključivo na vodstvo bosanskih Srba uz potpuno amnestiranje Srbije i njenog vodstva. I to je činjenica tvrda i neoboriva, koliko god nas “Institut” ovim svojim bjednom pamfletićem pokušavao uvjeriti u suprotno. Jednako tako, presedan sadržan u paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću (29) poslužio je samo Srbiji. Naime, iako Mesić godinama laže javnost kako je “svatko u Hrvatskoj dužan dati sve što sud zatraži” a gdje on pod pojmom “sud” vidi tužiteljstvo koje je tek jedna strana u postupku, paragrafi 42. i 43. iz presude Blaškiću direktno razobličavaju takvu Mesićevu bezočnu laž. Tom laži Mesić želi opravdati svoju veleizdaju. Jer, Mesić je svojim dilanjem dokumenata kojim je prekršio članke 2. i 3. ustavvnog zakona te članke 144. st 1. i 146. st 1. kaznenog zakona RH, direktno derogirao napore profesora Ive Josipovića i Ivana Šimonovića koji su dobili taj proces za sub-poenu kojom je haško tužiteljstvo tražilo kompletnu dokumentaciju MORH-a. Ali kao što je poznato, Srbija se ovim presedanom obilato okoristila, te je, pozivajući se na zadnju rečenicu paragrafa 43. u presudi Blaškiću, zatamnila djelove dokumenata koji mogu ugroziti njenu nacionalnu sigurnost. I zato Srbija nema veze sa Srebrenicom. Ali što je još bitnije, zato Srbija nema veze ni s Vukovarom. I mogu Mesić, Lončar i njihova sljedba iz instituta koliko god žele hiniti napad na suca Oriea zbog presude Stanišiću i Simatoviću, ali činjenica je da su oni oslobođeni upravo zato jer nedostaju glavne niti koje ih povezuju s Vukovarom i Srebrenicom, jer su ti djelovi dokumenata zatamnjeni, a zatamnjeni su zato jer se Srbija u skladu s paragrafom 43. presude Blaškiću pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti. Carla Del Ponte se nakon jednog sastanka s Goranom Svilanovićem s tim suglasila, a tadašnji predsjednik suda Theodor Meron potpisao je tu odluku.

Prema tome, kako god je poanta hajke na suca Merona koju je pokrenuo “Institut” zapravo strah da žalbeno vijeće u predmetu Prlić i ostali ne primjeni isti standard koje je primjenilo u slučajevima Gotovina i Perišić, jer bi to značilo oslobađajuću presudu za Prlića, Praljka, Stojića i Pušića uz neke eventualno vrlo blage kazne po drugim oblicima odgovornosti (članak 7(3) Statuta) za Petkovića i Ćorića, tako ovaj tekst “Instituta” nije ništa drugo nego pokušaj relativizacije Mesićeve veleizdaje koja je dovela do toga da Hrvatska ispada jedini krivac za rat u BiH, da je Srbija de facto abolirana ne samo od zločina nego i od sudjelovanja u ratu na području BiH. Njhov manevar kojim žele navesti hrvatsku desnicu da težište svojih optužbi stavi na njegovo svjedočenje u slučaju Blaškić samo pokazuje da težište treba staviti na nezaknito dilanje transkripata i na kršenje članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom.

Njihov upljuvak da se “nakon presude Gotovini od haškog suda može svašta očekivati” je dokaz da ne poštuju pravomoćnu presudu Gotovini, a ujedno i neka vrsta prijetnje, u slučaju da dođe do revizije postupka šestorci, da bi oni možda mogli ponovo izvršiti pritisak na predsjednika MICT-a Merona, znajući da ovaj puca pod pritiskom.

Bilo kako bilo, kad god “Institut” pokuša napraviti neki svoj tekst uvijek i bez iznimke se osramoti. Osim što u svoje tekstove gomilaju laži i manipulacije, u svojim narednim tekstovima pobijaju teze iz istih svojih prethodnih tekstova.

Njihov komunjarski mozak ne shvaća da nije svatko lijep i talentiran poput mene, i da ne može praviti svoje vlastite originalne tekstove.

Zato im za kraj ovog ogleda toplo preporučam da se drže onog u čemu su najjači. A to je plagiranje s wikipedie i masne zarade distrubucijom istog plagijata (30).

Predrag Nebihi/Kamenjar.com