U jeku rasprave o Bleiburgu donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti
Partizani su 8. svibnja 1945. bez otpora ušli u Zagreb.
– Dokumenti koje smo dobili u beogradskom arhivu, a nije ih bilo jednostavno dobiti, govore da se mašinerija koja je ubijala pripremala oko pola godine – napomenuo je Jože Dežman, predsjednik Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta Slovenije (2005.-2008.), piše Večernji List.
U svim gradovima scenarij je bio sličan – policijski sat, zabrana putovanja, svaka kuća imala je popis stanara s opisom što su radili tijekom rata. Za podatke se jamčilo životom. Počela su i masovna prokazivanja – istinita i lažna.
– To je bila završna faza procesa od uhićenja prema popisima, preko izvlačenja informacija pod torturom do tajnih likvidacija pod okriljem noći tijekom jeseni 1944. i proljeća 1945. u Srbiji. Kasnije su prestale u Srbiji, ali su provođene u drugim krajevima – rekao je Srđan Cvetković, tajnik Državne komisije za otkrivanje tajnih grobnica Srbije.
No, vojno-partijski vrh nije bio zadovoljan učinkom. Čelnik OZNE, Aleksandar Ranković je 17. svibnja iz Beograda poslao depešu: ‘Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za deset dana u oslobođenom u Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost u čišćenju Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično te da sve svršite u prvim danima.’.
– Rankovićeva intervencija u Zagrebu je išla za tim da pokaže da se to mora dovršiti čim prije jer poslije neće biti vremena. Poslije će se morati ići na formalnosti, procese… U tom trenutku to se moglo obaviti lako, odmah i bez formalnosti – rekao je Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Na lokaciji Obernjak u Gračanima dva dana nakon Rankovićeve depeše likvidirano je 210 bolesnika i ranjenika iz vojne bolnice Brestovac na Sljemenu.
– Jedan dio tih ranjenika koji su bili pokretni i bolesnika uputili su prema Zagrebu rekavši im idite dolje, tamo će vas dočekati prijevoz dok su nepokretni ostali gore. One koji su se zaputili dolje pobili su oko Adolfovca, a one koji su ostali su izveli te ih ubili nedaleko od bolnice. Poznato je gdje su te masovne grobnice – kaže povjesničar Anđelko Mijatović.
Pobila ih je 6. lička divizija. Zapovjednik Đoko Jovanić 1960-ih je postao komandant zagrebačke vojne oblasti. Pripadnici poraženih vojski odazivali su se na pozive osloboditelja koji su im jamčili za život.
– Kad su čuli slatkorječivi poziv da se jave uz tvrdnje da će biti sve u redu. Mislili su, a bilo je i uobičajeno da se vojni obveznici prijave i prijavili su se – dodao je Mijatović.
U izvješću načelniku OZNE za Hrvatsku je pisalo: ‘U svibnju novoj vlasti prijavilo se 2882 domobranska oficira. Polovica već je riješena. U svibnju se prijavilo i oko 17.000 podoficira i žandara. Većina istih također je riješena. Ostali u toku.’
Navedene brojke odnose se samo na one koji su se dragovoljno predali.
– Kad je riječ o pripremama mašinerije za ubijanje, ona je išla tako da se kompletirala OZNA, pripremao se KNOJ i osnovni princip je bio da svaka nacija ubija svoje – kazao je Jože Dežman.
Sa svibnja na lipanj 1945. provodile su se višednevne likvidacije na Žumberku. U organizaciji načelnika OZNE za Zagreb, Marijana Cvetkovića, pobijeni su civili, teško bolesni i ranjeni vojnici iz zagrebačkih bolnica.
– Bolničari su iznosili ranjenike iz bolnice Sv. Duh. To su bili mladi ljudi između 20 i 30 godina. Bili su u pidžamama – ispričao je Branko Mulić, podoficir OZNE koji je odvozio žrtve iz bolnice Sveti Duh.
Pred jamom su žrtve ruku vezanih žicom uglavnom ubijane iz pištolja, a neke i sjekirom.
– Kako su kojeg ubili tako su ih bacali u rupu i dovodili druge. I svima su pucali u potiljak – dodao je Mulić.
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava tek potkraj devedesetih istražilo je jamu Jazovku. Pronađeni su ostaci 447 žrtava. Osim političkih nalogodavaca, svjedoci su otkrili i egzekutore.
– Drago Rafaj i Živko Vujčić stajali su s pištoljima u rukama na metar razmaka. Vojnici su izvlačili ljude iz autobusa i dovlačili ih do rupe – prisjetio se Mulić.
Vujčić je mirovinu dočekao u jugoslavenskoj policiji, a Rafaj je od obavještajca dogurao do visokopozicioniranog suca. Umro je na slobodi u dubokoj starosti.
Nova komunistička vlast za sobom je samo u Zagrebu ostavila 60 masovnih grobnica. U tim jamama skončali su oni koji nisu mogli pobjeći, koji su naivno vjerovali pobjednicima, uvjereni antikomunisti, ali i oni lažno prokazani. Istodobno, prema britanskim podacima, oko 200.000 vojnika u pratnji pola milijuna civila pokušalo se domoći Austrije…