Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Nedavni “incidenti” u okolici Knina i Rijeke nanovo su potvrdili zašto su trećejanuarci 2000. godine prvo rasturili SIS, HIS i ostale službe, a potom napravili čistku u HV-u, vojsci koja je dobila rat ne samo u fizičkom, nego i u obavještajnom smislu.

Bilo je potrebno odstraniti i eutanazirati sve one snage koje su u stanju suprotstaviti se djelovanju stranih obavještajnih službi, napose jugoslavenske, kasnije srbijanske, čija se državna politika nikad nije pomirila s gubitkom “vekovnih srpskih zemalja” poput Slavonije, Dalmacije, Like i t.d. Sudeći prema ovim nemilim događajima, Hrvatska se nikad nije oporavila od veleizdaje učinjene te prijelomne 2000. godine, no istini za volju, nije imala ni previše prilike uzme li se u obzir kontinuitet političke i državne vlasti u posljednja 2 desetljeća.

Ogledan se primjer takvog stranog i neprijateljskog djelovanja s ciljem izazivanja političke nestabilnosti pokazao na slučaju Matka Škalamere iz Viškova. Taj je slučaj poučan na više razina pa ćemo ga ukratko i razložiti.

Povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, školovani oficir JNA, koji je početkom 90-ih prijetio po Rijeci da će raznijeti sve i svašta, se porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta. Kao digresiju možemo navesti da je Arsić zaposjeo automobilski prilaz te ga proglasio svojim parkirnim mjestom, što je kulturološki i antropološki dokaz postojanja naroda, u konkretnom slučaju srpskog. U nečijoj se glavi, a zadaća je SOA-e saznati čijoj, nakon “incidenata” u Đevrskama i Uzdolju, pojavila ideja da bi se i taj sukob mogao iskoristiti za “srpsku stvar”. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci (zašto je u Rijeci srpski konzulat?!), inače bivše šefa BIA-e, srpske obavještajne službe, sljednice SDB-a, odnosno još zloglasnije UDB-e.

Treba istaknuti da su djelatnici konzulata i veleposlanstava svih ozbiljnih zemalja praktički legalni špijuni, s ciljem prikupljanja informacija o državi u kojoj rade, kako bi se pravovremeno moglo diplomatski reagirati, a kako vidimo, i ostvarivati svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Možemo pretpostaviti da je Goran Petrović, s takvim pedigreom i takvom funkcijom, točno znao kako verbalni okršaj pretvoriti u “napad na srpsku nejač i starce”, kao što se čini s “Olujom” i cijelom Domovinskim ratom, odnosno od 1941. godine. Dobrivoje Arsić je upućen na novinarku “Novog lista” Slavicu Klevu, kći pukovnika KOS-a i zastavnika JNA Živorada Pejovića i medijska je hajka mogla otpočeti, odnosno nastaviti se.

Zanimljivo je daljnje postupanje državnog odvjetništva i suda u Rijeci. “Incident” se dogodio 20. kolovoza u Viškovu, a Škalamera je uhićen u subotu, 24. kolovoza. U nedjelju (!!!) mu je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci Duško Tišma (prvobitno Dušan, a tek poslije Duško), određuje istražni zatvor, što je pravni presedan, budući se Škalameri izrekla najstroža mjera oduzimanja slobode temeljena na tek svjedočanstvu “žrtve” u najmanju ruku sumnjive povijesti, odnosno čovjeka koji je navodno napadnut jer je Srbin (zar mu narodnost na čelu piše?) i koji je pretrpio fizički napad bez vidljivih fizičkih posljedica te mu je više od dva dana trebalo da to prijavi.

Dakle, iskusni oficir (Arsić), iskusni obavještajac (Petrović), iskusna novinarka (Kleva) te iskusan sudac (Tišma) – sve ih veže narodnost, a istraživačko novinarstvo u Hrvata bi moglo istražiti karike iz policije i državnog odvjetništva, koji inače takve kaznene prijave odbacuju.

Radi se o školskom primjeru obavještajne akcije, na sreću neuspješnom, ali koji je nažalost u potpunosti ogolio jad i bijedu hrvatskih institucija, počev od suda (trenutni predsjednik Vrhovnog suda je veliki protivnik sigurnosnih provjera sudaca, vidimo i zašto), preko državnog odvjetništva i policije do novinara.

Tko god je ismijavao kad se unatrag nekoliko godina govorilo o specijalnom, odnosno asimetričnom ratu protiv Republike Hrvatske, neka analizira ovaj slučaj, odnosno ovu asimetričnu bitku koja se odigrala pred očima cijele hrvatske javnosti. Isto tako, tko god smatra da je lustracija nepotrebna ili da je pak drastična mjera, neka priupita Matka Škalameru koji je ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru. Dobro su na prosvjedu postavili transparent: “Danas Matko, sutra svatko”.

Uz domaće izdajnike, za koje vidimo da su jako dobro raspoređeni, najveći neprijatelji hrvatske opstojnosti jesu upravo mediji, pogotovo ovi “mainstream”. Dio je to KOS-ove operacije “Slog” iz kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Od 400 doušnika, mahom novinara koju su obuhvaćeni tom operacijom u domovini i iseljeništvu, a koje je SIS onomad sve identificirao, do današnjeg je dana umro samo Denis Kuljiš, tako da ako se čeka “prirodna lustracija”, a nastavi li se ovako upravljati državom i voditi anacionalna politika, hrvatska nacija ne će biti dugoga vijeka, a Srbi će, sukladno memorandumu SANU 2, ostvariti u miru ono što nisu uspjeli u ratu.

Pritom se ne treba ljutiti na Srbe jer se ponašaju sukladno planu usmjerenom ispunjenju vlastitih nacionalnih interesa; dapače, od njih bi mogli nešto i naučiti, jer ako ništa, barem su državotvoran i nacionalno svijestan narod. Ipak, ova je operacija ogolila modus operandi srpske obavještajne službe u Hrvatskoj, a razotkrili su se i t.zv. “spavači”, davno postavljeni na sve relevantne društvene položaje i funkcije. Također se pokazalo da je Milorad Pupovac trenutno najveći hrvatski neprijatelj, zbog visine položaja kojeg obnaša te sprovođenja politike iz najviših srbijanskih krugova, potpomognute domaćim izdajnicima na svim razinama, od Bude Lončara, Stjepana Mesića, Ive Josipovića do riječkog suda ili ekipe iz Novoga lista.

Žalosno je što ni nakon svega ovoga, nekoć državotvorna i stožerna stranka hrvatskoga naroda – Hrvatska demokratska zajednica – ne će raskinuti koaliciju s otvorenim neprijateljem hrvatske države, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i koja tobože predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, čak ni nakon što njezin čelnik suvremenu, demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku bez zadrške uspoređuje s NDH.

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari