Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Nedavni “incidenti” u okolici Knina i Rijeke nanovo su potvrdili zašto su trećejanuarci 2000. godine prvo rasturili SIS, HIS i ostale službe, a potom napravili čistku u HV-u, vojsci koja je dobila rat ne samo u fizičkom, nego i u obavještajnom smislu.

Bilo je potrebno odstraniti i eutanazirati sve one snage koje su u stanju suprotstaviti se djelovanju stranih obavještajnih službi, napose jugoslavenske, kasnije srbijanske, čija se državna politika nikad nije pomirila s gubitkom “vekovnih srpskih zemalja” poput Slavonije, Dalmacije, Like i t.d. Sudeći prema ovim nemilim događajima, Hrvatska se nikad nije oporavila od veleizdaje učinjene te prijelomne 2000. godine, no istini za volju, nije imala ni previše prilike uzme li se u obzir kontinuitet političke i državne vlasti u posljednja 2 desetljeća.

Ogledan se primjer takvog stranog i neprijateljskog djelovanja s ciljem izazivanja političke nestabilnosti pokazao na slučaju Matka Škalamere iz Viškova. Taj je slučaj poučan na više razina pa ćemo ga ukratko i razložiti.

Povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, školovani oficir JNA, koji je početkom 90-ih prijetio po Rijeci da će raznijeti sve i svašta, se porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta. Kao digresiju možemo navesti da je Arsić zaposjeo automobilski prilaz te ga proglasio svojim parkirnim mjestom, što je kulturološki i antropološki dokaz postojanja naroda, u konkretnom slučaju srpskog. U nečijoj se glavi, a zadaća je SOA-e saznati čijoj, nakon “incidenata” u Đevrskama i Uzdolju, pojavila ideja da bi se i taj sukob mogao iskoristiti za “srpsku stvar”. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci (zašto je u Rijeci srpski konzulat?!), inače bivše šefa BIA-e, srpske obavještajne službe, sljednice SDB-a, odnosno još zloglasnije UDB-e.

Treba istaknuti da su djelatnici konzulata i veleposlanstava svih ozbiljnih zemalja praktički legalni špijuni, s ciljem prikupljanja informacija o državi u kojoj rade, kako bi se pravovremeno moglo diplomatski reagirati, a kako vidimo, i ostvarivati svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Možemo pretpostaviti da je Goran Petrović, s takvim pedigreom i takvom funkcijom, točno znao kako verbalni okršaj pretvoriti u “napad na srpsku nejač i starce”, kao što se čini s “Olujom” i cijelom Domovinskim ratom, odnosno od 1941. godine. Dobrivoje Arsić je upućen na novinarku “Novog lista” Slavicu Klevu, kći pukovnika KOS-a i zastavnika JNA Živorada Pejovića i medijska je hajka mogla otpočeti, odnosno nastaviti se.

Zanimljivo je daljnje postupanje državnog odvjetništva i suda u Rijeci. “Incident” se dogodio 20. kolovoza u Viškovu, a Škalamera je uhićen u subotu, 24. kolovoza. U nedjelju (!!!) mu je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci Duško Tišma (prvobitno Dušan, a tek poslije Duško), određuje istražni zatvor, što je pravni presedan, budući se Škalameri izrekla najstroža mjera oduzimanja slobode temeljena na tek svjedočanstvu “žrtve” u najmanju ruku sumnjive povijesti, odnosno čovjeka koji je navodno napadnut jer je Srbin (zar mu narodnost na čelu piše?) i koji je pretrpio fizički napad bez vidljivih fizičkih posljedica te mu je više od dva dana trebalo da to prijavi.

Dakle, iskusni oficir (Arsić), iskusni obavještajac (Petrović), iskusna novinarka (Kleva) te iskusan sudac (Tišma) – sve ih veže narodnost, a istraživačko novinarstvo u Hrvata bi moglo istražiti karike iz policije i državnog odvjetništva, koji inače takve kaznene prijave odbacuju.

Radi se o školskom primjeru obavještajne akcije, na sreću neuspješnom, ali koji je nažalost u potpunosti ogolio jad i bijedu hrvatskih institucija, počev od suda (trenutni predsjednik Vrhovnog suda je veliki protivnik sigurnosnih provjera sudaca, vidimo i zašto), preko državnog odvjetništva i policije do novinara.

Tko god je ismijavao kad se unatrag nekoliko godina govorilo o specijalnom, odnosno asimetričnom ratu protiv Republike Hrvatske, neka analizira ovaj slučaj, odnosno ovu asimetričnu bitku koja se odigrala pred očima cijele hrvatske javnosti. Isto tako, tko god smatra da je lustracija nepotrebna ili da je pak drastična mjera, neka priupita Matka Škalameru koji je ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru. Dobro su na prosvjedu postavili transparent: “Danas Matko, sutra svatko”.

Uz domaće izdajnike, za koje vidimo da su jako dobro raspoređeni, najveći neprijatelji hrvatske opstojnosti jesu upravo mediji, pogotovo ovi “mainstream”. Dio je to KOS-ove operacije “Slog” iz kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Od 400 doušnika, mahom novinara koju su obuhvaćeni tom operacijom u domovini i iseljeništvu, a koje je SIS onomad sve identificirao, do današnjeg je dana umro samo Denis Kuljiš, tako da ako se čeka “prirodna lustracija”, a nastavi li se ovako upravljati državom i voditi anacionalna politika, hrvatska nacija ne će biti dugoga vijeka, a Srbi će, sukladno memorandumu SANU 2, ostvariti u miru ono što nisu uspjeli u ratu.

Pritom se ne treba ljutiti na Srbe jer se ponašaju sukladno planu usmjerenom ispunjenju vlastitih nacionalnih interesa; dapače, od njih bi mogli nešto i naučiti, jer ako ništa, barem su državotvoran i nacionalno svijestan narod. Ipak, ova je operacija ogolila modus operandi srpske obavještajne službe u Hrvatskoj, a razotkrili su se i t.zv. “spavači”, davno postavljeni na sve relevantne društvene položaje i funkcije. Također se pokazalo da je Milorad Pupovac trenutno najveći hrvatski neprijatelj, zbog visine položaja kojeg obnaša te sprovođenja politike iz najviših srbijanskih krugova, potpomognute domaćim izdajnicima na svim razinama, od Bude Lončara, Stjepana Mesića, Ive Josipovića do riječkog suda ili ekipe iz Novoga lista.

Žalosno je što ni nakon svega ovoga, nekoć državotvorna i stožerna stranka hrvatskoga naroda – Hrvatska demokratska zajednica – ne će raskinuti koaliciju s otvorenim neprijateljem hrvatske države, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i koja tobože predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, čak ni nakon što njezin čelnik suvremenu, demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku bez zadrške uspoređuje s NDH.

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari