Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Nedavni “incidenti” u okolici Knina i Rijeke nanovo su potvrdili zašto su trećejanuarci 2000. godine prvo rasturili SIS, HIS i ostale službe, a potom napravili čistku u HV-u, vojsci koja je dobila rat ne samo u fizičkom, nego i u obavještajnom smislu.

Bilo je potrebno odstraniti i eutanazirati sve one snage koje su u stanju suprotstaviti se djelovanju stranih obavještajnih službi, napose jugoslavenske, kasnije srbijanske, čija se državna politika nikad nije pomirila s gubitkom “vekovnih srpskih zemalja” poput Slavonije, Dalmacije, Like i t.d. Sudeći prema ovim nemilim događajima, Hrvatska se nikad nije oporavila od veleizdaje učinjene te prijelomne 2000. godine, no istini za volju, nije imala ni previše prilike uzme li se u obzir kontinuitet političke i državne vlasti u posljednja 2 desetljeća.

Ogledan se primjer takvog stranog i neprijateljskog djelovanja s ciljem izazivanja političke nestabilnosti pokazao na slučaju Matka Škalamere iz Viškova. Taj je slučaj poučan na više razina pa ćemo ga ukratko i razložiti.

Povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, školovani oficir JNA, koji je početkom 90-ih prijetio po Rijeci da će raznijeti sve i svašta, se porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta. Kao digresiju možemo navesti da je Arsić zaposjeo automobilski prilaz te ga proglasio svojim parkirnim mjestom, što je kulturološki i antropološki dokaz postojanja naroda, u konkretnom slučaju srpskog. U nečijoj se glavi, a zadaća je SOA-e saznati čijoj, nakon “incidenata” u Đevrskama i Uzdolju, pojavila ideja da bi se i taj sukob mogao iskoristiti za “srpsku stvar”. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci (zašto je u Rijeci srpski konzulat?!), inače bivše šefa BIA-e, srpske obavještajne službe, sljednice SDB-a, odnosno još zloglasnije UDB-e.

Treba istaknuti da su djelatnici konzulata i veleposlanstava svih ozbiljnih zemalja praktički legalni špijuni, s ciljem prikupljanja informacija o državi u kojoj rade, kako bi se pravovremeno moglo diplomatski reagirati, a kako vidimo, i ostvarivati svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Možemo pretpostaviti da je Goran Petrović, s takvim pedigreom i takvom funkcijom, točno znao kako verbalni okršaj pretvoriti u “napad na srpsku nejač i starce”, kao što se čini s “Olujom” i cijelom Domovinskim ratom, odnosno od 1941. godine. Dobrivoje Arsić je upućen na novinarku “Novog lista” Slavicu Klevu, kći pukovnika KOS-a i zastavnika JNA Živorada Pejovića i medijska je hajka mogla otpočeti, odnosno nastaviti se.

Zanimljivo je daljnje postupanje državnog odvjetništva i suda u Rijeci. “Incident” se dogodio 20. kolovoza u Viškovu, a Škalamera je uhićen u subotu, 24. kolovoza. U nedjelju (!!!) mu je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci Duško Tišma (prvobitno Dušan, a tek poslije Duško), određuje istražni zatvor, što je pravni presedan, budući se Škalameri izrekla najstroža mjera oduzimanja slobode temeljena na tek svjedočanstvu “žrtve” u najmanju ruku sumnjive povijesti, odnosno čovjeka koji je navodno napadnut jer je Srbin (zar mu narodnost na čelu piše?) i koji je pretrpio fizički napad bez vidljivih fizičkih posljedica te mu je više od dva dana trebalo da to prijavi.

Dakle, iskusni oficir (Arsić), iskusni obavještajac (Petrović), iskusna novinarka (Kleva) te iskusan sudac (Tišma) – sve ih veže narodnost, a istraživačko novinarstvo u Hrvata bi moglo istražiti karike iz policije i državnog odvjetništva, koji inače takve kaznene prijave odbacuju.

Radi se o školskom primjeru obavještajne akcije, na sreću neuspješnom, ali koji je nažalost u potpunosti ogolio jad i bijedu hrvatskih institucija, počev od suda (trenutni predsjednik Vrhovnog suda je veliki protivnik sigurnosnih provjera sudaca, vidimo i zašto), preko državnog odvjetništva i policije do novinara.

Tko god je ismijavao kad se unatrag nekoliko godina govorilo o specijalnom, odnosno asimetričnom ratu protiv Republike Hrvatske, neka analizira ovaj slučaj, odnosno ovu asimetričnu bitku koja se odigrala pred očima cijele hrvatske javnosti. Isto tako, tko god smatra da je lustracija nepotrebna ili da je pak drastična mjera, neka priupita Matka Škalameru koji je ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru. Dobro su na prosvjedu postavili transparent: “Danas Matko, sutra svatko”.

Uz domaće izdajnike, za koje vidimo da su jako dobro raspoređeni, najveći neprijatelji hrvatske opstojnosti jesu upravo mediji, pogotovo ovi “mainstream”. Dio je to KOS-ove operacije “Slog” iz kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Od 400 doušnika, mahom novinara koju su obuhvaćeni tom operacijom u domovini i iseljeništvu, a koje je SIS onomad sve identificirao, do današnjeg je dana umro samo Denis Kuljiš, tako da ako se čeka “prirodna lustracija”, a nastavi li se ovako upravljati državom i voditi anacionalna politika, hrvatska nacija ne će biti dugoga vijeka, a Srbi će, sukladno memorandumu SANU 2, ostvariti u miru ono što nisu uspjeli u ratu.

Pritom se ne treba ljutiti na Srbe jer se ponašaju sukladno planu usmjerenom ispunjenju vlastitih nacionalnih interesa; dapače, od njih bi mogli nešto i naučiti, jer ako ništa, barem su državotvoran i nacionalno svijestan narod. Ipak, ova je operacija ogolila modus operandi srpske obavještajne službe u Hrvatskoj, a razotkrili su se i t.zv. “spavači”, davno postavljeni na sve relevantne društvene položaje i funkcije. Također se pokazalo da je Milorad Pupovac trenutno najveći hrvatski neprijatelj, zbog visine položaja kojeg obnaša te sprovođenja politike iz najviših srbijanskih krugova, potpomognute domaćim izdajnicima na svim razinama, od Bude Lončara, Stjepana Mesića, Ive Josipovića do riječkog suda ili ekipe iz Novoga lista.

Žalosno je što ni nakon svega ovoga, nekoć državotvorna i stožerna stranka hrvatskoga naroda – Hrvatska demokratska zajednica – ne će raskinuti koaliciju s otvorenim neprijateljem hrvatske države, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i koja tobože predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, čak ni nakon što njezin čelnik suvremenu, demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku bez zadrške uspoređuje s NDH.

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari