Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srpski udžbenici siju mržnju i promiču velikosrpsku ideologiju 1.dio

Objavljeno

na

Sjećate li se kad su prije nešto više od 4 godine (u rujnu 2013.) na beogradskoj „Marakani“ u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska srpski navijači na tribinama spalili nekoliko hrvatskih zastava? I to pred očima našeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića koji je sjedio u počasnoj loži sa svojim domaćinom, inače zakletim četničkim vojvodom (tada predsjednikom Srbije) Tomislavom Nikolićem Grobarom kao njegov gost. Jovanović, navodno, „nije vidio“ paljevinu ni jedne od naših zastava (kako je kasnije izjavio) i nije mu palo napamet napustiti ložu i vojvodino društvo, iako je rulja kroz cijelih 90 minuta skandirala najogavnije rasističke uvrede na račun naroda i države koju je predstavljao.

No, nije poanta u paljenju naših zastava, jer to srpski ekstremisti i četnici svaki čas rade, pa smo na takve njihove performanse gotovo navikli. Pravo poniženje je tek uslijedilo po povratku našeg „dičnog“ ministra Jovanovića u Zagreb.

Naime, njegov domaćin (spomenuti četnički vojvoda s nadimkom Grobar – dobio ga je zbog profesije kojom se bavio dok se nije uključio u Šešeljevu Radikalnu stranku i vinuo u visoku politiku) od nekoga je čuo (zamislite!?), da u našim školskim udžbenicima piše (ni manje ni više) „da su Srbi bili agresori u ratovima 90-ih godina“, pa čak (!?) da se na nekim mjestima u tom kontekstu spominju i četnici.  I onda se predsjednik susjedne nam Srbije, zakleti četnički vojvoda Toma Grobar  snuždeno i tugaljivo, ozbiljne face i vlažnih očiju (sentimentalno kako to samo četnici znaju) požali na konferenciji za tisak na tu okolnost. Nije mu bilo lako, budući da („kao što ceo svet zna“) on, Šešelj, Vučić i ostali četnici, kao i „JNA“  i Srbija „nisu imali ama baš ništa s onim što se u Hrvatskoj događalo 90-ih godina“. I nije u redu izmišljati agresiju i četnike kojih nije bilo. Uslijedila je promptna reakcija ministra Željka Jovanovića koji brže-bolje Grobaru šalje paket udžbenika, kako bi ga uvjerio da tih navoda u njima nema.

Uskoro su naši mediji s ushitom prenijeli izjavu srbijanskog ministra obrazovanja kako  „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“, što je bio razlog da se svi koji su zdrave pameti u Hrvatskoj zapitaju kakva je sadržina naših udžbenika iz povijesti i kako je u njima opisana nedavna prošlost (poglavito raspad SFRJ i ratni događaji iz 90-ih) kad im manu ne mogu pronaći čak ni četničke vojvode i sljedbenici Slobodana Miloševića. Postoji li način da se objektivno i realno obrade ove teme, a da Toma Grobar, Vučić, Dačić i ostala četnička bratija nemaju primjedbi? Čisto sumnjam.

Ponukan upravo tom „revizijom“ naših hrvatskih udžbenika, odlučio sam baciti oko na sadržaj njihovih – srpskih, iz čiste znatiželje. Baš da vidim što tamo piše.

I nađem jedan izvor i to iz prve ruke.

Knjiga srbijanske povjesničarke dr Dubravke Stojanović (redovite profesorice na beogradskom Filozofskom fakultetu) Ulje na vodi, (Beograd, 2010.; dostupna u pdf formatu na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/dubravka_stojanovic-ulje_na_vodi.pdf)😉 jednim se dijelom bavi i analizom udžbenika koji se u procesu odgoja i obrazovanja koriste u Srbiji.

Znači, radi se o kompetentnom i dobro upućenom autoru koji je k tomu na samome izvorištu informacija i raspolaže originalnim primjercima udžbenika.

U spomenutoj knjizi, na str. 85-124. nalaze se, dakle, analize pojedinih dijelova udžbenika (iz predmeta Poznavanja prirode i društva, Istorije i Geografije) koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih citata.

Na str.106., dr Stojanović govori o (inače u srpskom društvu raširenom) fenomenu posvemašnje ideologizacije nacionalne svijesti, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na sve druge, što se nameće djeci od drugog do četvrtog razreda osnovne škole:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

Posljedice ovakvog diskursa vrlo su ozbiljne i imaju značajne reperkusije, jer mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline i od njega se stvara „bezgrešnu“ i „mučeničku“ naciju, dok se u isto vrijeme drugi narodi sotoniziraju i proglašavaju „krivcima“ i „neprijateljima“.

Na str.111/113., autorica piše upravo o tomu:

 „Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.

(…) Ideja o naciji-žrtvi ima još jednu dimenziju. Pomoću nje žrtvovanje postaje idealni stereotip ponašanja. Ideja o samožrtvovanju ima duboke epske korene u srpskoj nacionalnoj i istorijskoj svesti, ali na njenom izgrađivanju svesrdno rade i moderni udžbenici. Tako se već u II razredu osnovne škole objašnjava da spomenici govore o davnim borbama i o junacima koji su u njima učestvovali. „Spomenici podsećaju na žrtve date za slobodu i opominju nas da ta sloboda mora da se čuva“.89

Na str. 114., dr Stojanović donosi jedan od svojih eksplicitnih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kult samožrtvovanjauz imperativ osvete i podnošenja žrtve u ime „carstva nebeskog“ i „srpske nacionalne ideje“ usađuje se u glave djece već od 2. razreda osnovne škole!

 Nije li to bolesno?

  ————————————————-

Bilješke:

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

  1. Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

89 Poznavanje prirode i društva za 2. razred, str. 48.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NESTAO MESIĆEV DOSJE!?

Objavljeno

na

Objavio

Nalazi se na popisu dokumentacije koji je poslan arhivu, ali nitko ne zna gdje je

Potencijalno zanimljiv dosje, onaj o SDS-ovoj obradi bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, “nije dostupan”.

Kada smo zatražili uvid u Mesićev dosje, koji se nalazi u popisu dosjea, koje je SOA dostavila u HDA, dobili smo usmeni odgovor kako tog dosjea – nema, piše Jutarnji.hr

Djelatnici HDA potvrdili su da je taj dosje uistinu evidentiran u popisu preuzete dokumentacije, ali ga, tvrde, nikada nisu dobili.

Je li nestao, je li se zagubio ili je slučajno ostao u SOA-i, nije poznato, piše Jutarnji.hr

Je li Mesić bio doušnik UDBE?, Sudeći prema ovom dokumentu, na vezi ga je držao Kolja Družić! U prilogu: informacija broj 1286 od 10. rujna. 1988. godine

Mesić doušnik UDBE!?

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari