Pratite nas

Kolumne

Starešina: Kako se KOS najprije okomio na HOS-ovca N.N., a onda na Luku Modrića

Objavljeno

na

Neću danas o nogometu i o hrvatskoj momčadi. O njima se sve zna. A znate li vi tko je Dane Lukajić? Vjerojatno ne. Osim ako niste usput čuli ovih dana da je na putu na komemoraciju u Jadovno uhićen šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača.

Od svih dosad uhićenih srpskih osumnjičenika za ratne zločine, pukovnik Dane Lukajić je najdragocjeniji ulov. On je karika na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina.

Sustavna mučenja

Jači dokazni slučaj od njega bio je jedino general Zdravko Tolimir. Možda ste nekad i čuli za njega? Da je to bio onaj šef bezbjednosti u Štabu generala Ratka Mladića koji je u Haagu osuđen na doživotni zatvor kao mozak genocida u Srebrenici. Ali Zdravko Tolimir nije bio samo mozak sustavnih likvidacija u Srebrenici, već mozak svih najvećih zločina Mladićeve vojske od Knina 1991. do Srebrenice 1995. Iznad njega je bio tek najviši ešalon KOS-a na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, koji je i ustrojio cijelu strukturu, koji je još ujesen 1991. izdao naređenje o osnivanju logora za ratne zarobljenike na područjima koja kontrolira JNA, a upravljanje u njima uredio tako da o svemu bitnome odlučuje struktura KOS-a.

Jedan od tih logora uspostavljen je na Manjači, kod Banje Luke. Oficir KOS-a Dane Lukajić je 1992. godine ondje bio šef bezbjednosti. Nakon međunarodnih pritisaka, u Manjaču je u kolovozu 1992. premješteno oko 4000 logoraša, Muslimana i Hrvata iz srpskog logora Omarska. U Manjači su trebali imati bolje uvjete smještaja. Među njima je bilo i deset zatočenih pripadnika hrvatskog HOS-a. Uhićeni su godinu dana ranije, na jednom od hrvatskih ratišta.Među njima je bio i N.N. U vrijeme kada je premješten u Manjaču imao je 18 godina. Pristupio je HOS-u godinu dana ranije jer u ZNG nisu primali maloljetnike. Svi su zapravo bili vrlo mladi, između 17 i 22 godine. O tome što su im sve radili u Manjači, N.N. je prvi put javno progovorio kolegici Marijani Cvrtili za Slobodnu Dalmaciju prije četiri godine. Uz izvođenja na lažna strijeljanja i klanja, čupanja noktiju, razbijanja prstiju šake čekićem, priključivanja na struju, svih 10 HOS-ovaca je prošlo i – sustavna silovanja.

Sa stražom dolaze nekakvi ljudi, stari između 40 i 50 godina, ne iz logora, civili. Otključavaju drugu sobicu, izvlače prijatelja, 18 mu je godina. I onda su mu ‘to’ napravili u hodniku. Toliko je jaukao… Ugurali su mu najprije pendrek, a onda nastavili… U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti, a onda sam treću noć ja došao na red…”, ispričao je N.N. I to je trajalo dva do tri mjeseca.Od posljedica zlostavljanja već su u logoru umrla četvorica od njih desetorice. Šestorica preživjelih su razmijenjeni potkraj 1992. I zavjetovali su se da nikome nikada neće progovoriti o silovanjima. Tek nakon 17 godina i više životnih brodoloma, N.N. je o silovanjima progovorio svome psihijatru. Četvorica od šestorice HOS-ovaca koji su preživjeli Manjaču dotad su počinili samoubojstvo.

Zločin nad grupom mladih hrvatskih HOS-ovaca u Manjači ima sva obilježja specijalne operacije fizičkog i psihičkog slamanja ciljane grupe logoraša. Takva se operacija nije mogla provesti bez izravne i izričite zapovijedi šefa bezbjednosti Dane Lukajića. No značaj Dane Lukajića za rasvjetljavanje sustava srpskih zločina i uloge KOS-a u njima nadilazi njegovu osobnu i zapovjednu odgovornost. Jer Dane Lukajić je svoj ratni put 1991. godine započeo kao kapetan KOS-a u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti JNA, u vrijeme kada je ondje bila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojem je cilj bio prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, Hrvate kao ustaše, slomiti otpor i duh naroda.

Životinjsko carstvo

Otada do danas, pukovnik Lukajić služi istom sustavu, na istome zadatku, predan istome cilju. Kada sam, pripremajući knjigu “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” pročitala članak kolegice Cvrtile i ispovijed logoraša N.N., tražila sam neki eho: u medijima, u aktivnostima civilnih udruga, iz DORH-a… Nisam ga našla, sve do vijesti o uhićenju Dane Lukajića.

I koliko vidim, na slučaju je policija počela raditi tek ove godine. Kao da četiri godine DORH nije stigao pročitati članak.

Od vrijednih hrvatskih istraživačkih novinara nije niti bilo očekivati da stignu do Dane Lukajića. Pa i o Zdravku Tolimiru su tek nakon presude za Srebrenicu uspjeli “iščačkati” da je 1991. kao oficir KOS-a živio u Splitu kao mirni i gospodski susjed oficir, koji je povremeno dijelio djeci čokoladice “Životinjsko carstvo”. Ništa o ulozi u Kninu, u Škabrnji… Zato sam zapravo i odlučila ukazati na ulogu pukovnika Lukajića u logoru Manjača. Jer već sutra bi (i) u hrvatskim medijima on mogao postati “nasmešeni gospodin komandant koji je delio cigare dobrim logorašima”.

N.N.-a nisu uspjeli slomiti Lukajićevi KOS-ovi u Manjači. Nakon jedne serije mučenja, psihički i fizički izmrcvaren, osamnaestogodišnjak je stao pred stražare i počeo pjevati “Lijepu našu”. Oni su šutke slušali. Takve slamaju KOS-ovi iz hrvatskih institucija i hrvatskih medija, za koje je Dane Lukajić komandant s cigarom, Luka Modrić prioritetni zločinac, a oni – prolupali branitelji. Baš kao što je to uvijek želio komandant s cigarom.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko dugo ćemo se liječiti od ‘lijeka’?

Objavljeno

na

Objavio

Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!

Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate.

Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.

U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.

Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života, piše Nino Raspudić / Večernji list

Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.

Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.

Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.

Foto: Nino Raspudić

U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.

Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.

Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.

Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.

Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.

Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.

Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.

Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari