Starešina: Kako se KOS najprije okomio na HOS-ovca N.N., a onda na Luku Modrića

Neću danas o nogometu i o hrvatskoj momčadi. O njima se sve zna. A znate li vi tko je Dane Lukajić? Vjerojatno ne. Osim ako niste usput čuli ovih dana da je na putu na komemoraciju u Jadovno uhićen šef sigurnosti u srpskom logoru Manjača.

Od svih dosad uhićenih srpskih osumnjičenika za ratne zločine, pukovnik Dane Lukajić je najdragocjeniji ulov. On je karika na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađen u projekt velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju zločina.

Sustavna mučenja

Jači dokazni slučaj od njega bio je jedino general Zdravko Tolimir. Možda ste nekad i čuli za njega? Da je to bio onaj šef bezbjednosti u Štabu generala Ratka Mladića koji je u Haagu osuđen na doživotni zatvor kao mozak genocida u Srebrenici. Ali Zdravko Tolimir nije bio samo mozak sustavnih likvidacija u Srebrenici, već mozak svih najvećih zločina Mladićeve vojske od Knina 1991. do Srebrenice 1995. Iznad njega je bio tek najviši ešalon KOS-a na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, koji je i ustrojio cijelu strukturu, koji je još ujesen 1991. izdao naređenje o osnivanju logora za ratne zarobljenike na područjima koja kontrolira JNA, a upravljanje u njima uredio tako da o svemu bitnome odlučuje struktura KOS-a.

Jedan od tih logora uspostavljen je na Manjači, kod Banje Luke. Oficir KOS-a Dane Lukajić je 1992. godine ondje bio šef bezbjednosti. Nakon međunarodnih pritisaka, u Manjaču je u kolovozu 1992. premješteno oko 4000 logoraša, Muslimana i Hrvata iz srpskog logora Omarska. U Manjači su trebali imati bolje uvjete smještaja. Među njima je bilo i deset zatočenih pripadnika hrvatskog HOS-a. Uhićeni su godinu dana ranije, na jednom od hrvatskih ratišta.Među njima je bio i N.N. U vrijeme kada je premješten u Manjaču imao je 18 godina. Pristupio je HOS-u godinu dana ranije jer u ZNG nisu primali maloljetnike. Svi su zapravo bili vrlo mladi, između 17 i 22 godine. O tome što su im sve radili u Manjači, N.N. je prvi put javno progovorio kolegici Marijani Cvrtili za Slobodnu Dalmaciju prije četiri godine. Uz izvođenja na lažna strijeljanja i klanja, čupanja noktiju, razbijanja prstiju šake čekićem, priključivanja na struju, svih 10 HOS-ovaca je prošlo i – sustavna silovanja.

Sa stražom dolaze nekakvi ljudi, stari između 40 i 50 godina, ne iz logora, civili. Otključavaju drugu sobicu, izvlače prijatelja, 18 mu je godina. I onda su mu ‘to’ napravili u hodniku. Toliko je jaukao… Ugurali su mu najprije pendrek, a onda nastavili… U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti, a onda sam treću noć ja došao na red…”, ispričao je N.N. I to je trajalo dva do tri mjeseca.Od posljedica zlostavljanja već su u logoru umrla četvorica od njih desetorice. Šestorica preživjelih su razmijenjeni potkraj 1992. I zavjetovali su se da nikome nikada neće progovoriti o silovanjima. Tek nakon 17 godina i više životnih brodoloma, N.N. je o silovanjima progovorio svome psihijatru. Četvorica od šestorice HOS-ovaca koji su preživjeli Manjaču dotad su počinili samoubojstvo.

Zločin nad grupom mladih hrvatskih HOS-ovaca u Manjači ima sva obilježja specijalne operacije fizičkog i psihičkog slamanja ciljane grupe logoraša. Takva se operacija nije mogla provesti bez izravne i izričite zapovijedi šefa bezbjednosti Dane Lukajića. No značaj Dane Lukajića za rasvjetljavanje sustava srpskih zločina i uloge KOS-a u njima nadilazi njegovu osobnu i zapovjednu odgovornost. Jer Dane Lukajić je svoj ratni put 1991. godine započeo kao kapetan KOS-a u zagrebačkoj Petoj vojnoj oblasti JNA, u vrijeme kada je ondje bila centrala specijalnog rata protiv Hrvatske, kojem je cilj bio prikazati Hrvatsku kao nastavak NDH, Hrvate kao ustaše, slomiti otpor i duh naroda.

Životinjsko carstvo

Otada do danas, pukovnik Lukajić služi istom sustavu, na istome zadatku, predan istome cilju. Kada sam, pripremajući knjigu “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” pročitala članak kolegice Cvrtile i ispovijed logoraša N.N., tražila sam neki eho: u medijima, u aktivnostima civilnih udruga, iz DORH-a… Nisam ga našla, sve do vijesti o uhićenju Dane Lukajića.

I koliko vidim, na slučaju je policija počela raditi tek ove godine. Kao da četiri godine DORH nije stigao pročitati članak.

Od vrijednih hrvatskih istraživačkih novinara nije niti bilo očekivati da stignu do Dane Lukajića. Pa i o Zdravku Tolimiru su tek nakon presude za Srebrenicu uspjeli “iščačkati” da je 1991. kao oficir KOS-a živio u Splitu kao mirni i gospodski susjed oficir, koji je povremeno dijelio djeci čokoladice “Životinjsko carstvo”. Ništa o ulozi u Kninu, u Škabrnji… Zato sam zapravo i odlučila ukazati na ulogu pukovnika Lukajića u logoru Manjača. Jer već sutra bi (i) u hrvatskim medijima on mogao postati “nasmešeni gospodin komandant koji je delio cigare dobrim logorašima”.

N.N.-a nisu uspjeli slomiti Lukajićevi KOS-ovi u Manjači. Nakon jedne serije mučenja, psihički i fizički izmrcvaren, osamnaestogodišnjak je stao pred stražare i počeo pjevati “Lijepu našu”. Oni su šutke slušali. Takve slamaju KOS-ovi iz hrvatskih institucija i hrvatskih medija, za koje je Dane Lukajić komandant s cigarom, Luka Modrić prioritetni zločinac, a oni – prolupali branitelji. Baš kao što je to uvijek želio komandant s cigarom.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija