Pratite nas

U potrazi za Istinom

Staziću, Istru je fašistima dao tvoj Nikola Pašić, a vratila ju je naša katolička Crkva

Objavljeno

na

Opskurni harlekin hrvatske političke scene (da ne kažem neku težu riječ) Nenad Stazić, koji nije u stanju govoriti bez mržnje, suvislo, pristojno i civilizirano, pa čak niti gledati kao čovjek (nego iskolačenih očiju iz kojih sijevaju bolesna srdžba i gnjev), ovih je dana opet podigao buru jednom svojom izjavom.

Po njemu, Istra bi trebala postupiti kao Katalonija, raspisati referendum o samostalnosti, jer (kako harlekin Stazić reče) „nju je Hrvatskoj pripojio Tito“.

Naravno, to je bezočna LAŽ, ali ovakav nastup harlekina Stazića nakon svega što je u svojoj političkoj karijeri izblebetao, ne iznenađuje. Prije svega, Tito i Partija imali su na umu jedino Jugoslaviju, nikakvu Hrvatsku i svaki teritorijalni dobitak tada je bio u korist Jugoslavije, jer Hrvatska u toj državi nije imala svoje samostalnosti. Ima li koga danas da mu to nije jasno?

Stazić pripada Partiji koja je sljednica zločinačke KPJ, odnosno SKJ, istoj onoj Partiji koja je pod krinkom „antifašističke“ borbe tijekom i poslije rata ubijala istarske domoljube – antifašiste koji nisu bili komunisti, pa među njima i blaženog Miroslava Bulešića, svećenika koji je u sjedinjenu Istre s maticom, pored brojnih drugih katoličkih svećenika, također odigrao značajnu ulogu.

Istarski „antifašist“, krvnik Slavko Sanković, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu u Lanišću, hladnokrvo je zaklao svećenika Bulešića, na način kako se kolju životinje u krivolovu – s dva precizna uboda u vratne žile – pred očima „Narodne milicije“ i rulje s kojom je skupa krenuo u krvavi pohod. Zločinac je nakon toga mirno izašao iz kuće, u pojilu ispred nje oprao nož i krvave ruke, pohvalio se kako je „uzeo dušu“ Bulešiću (izrugujući se njegovim riječima koje je ponavljao u posljednjim trenucima života, govoreći „Bože, primi dušu moju“) i zaprijetio onima oko sebe u čijim je očima vidio osudu i užasavanje nad počinjenim zločinom.

Očevici tvrde kako je, kad je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora, krv zaklanoga svećenika Bulešića tekla sve do predsoblja, a poprskala je i zidove na mjestu umorstva. Rulja je krvnički pretukla i izaslanika Svete stolice monsinjora Jakoba Ukmara i ostavila ga u krvi misleći da je mrtav. I sve to pred „Narodnom milicijom“.

Kasnije, na sudskom procesu, krvnik Sanković i ostali napasnici kažnjeni su prekršajno, a svećenici i vjernici koji su branili crkvu u Lanišću od nasrtaja razularene „antifašističke“ gomile, na višegodišnje ili višemjesečne zatvorske kazne i trajno obilježeni kao „narodni neprijatelji“.

Da Nenad Stazić ima imalo karaktera, ljudskog poštenja i časti, pazio bi kad govori o Istri i imao u vidu što su sve tamo počinili njegovi „antifašisti“, a naročito bi vodio računa o detaljima vezano za vraćanje Istre u okrilje Hrvatske. Ne bi tako olako, javno i bezočno lagao i to usred Hrvatskoga sabora. Ako ni zbog čega drugoga, zbog pijeteta prema žrtvama njegove Partije.

Bez presudne uloge koju je u tom procesu odigrala Katolička crkva, Istra bi teško bila vraćena i to je nesporna povijesna činjenica koju ne mogu osporiti ni mnogo pametnije glave od Stazićeve. Ostalo je, naime, toliko dokumenata i izvornih pisanih materijala o tomu, da je svaki pokušaj negiranja te uloge ustvari smiješan.

Hrvatsko katoličko svećenstvo imalo je razumljiv otklon prema svakom političkom angažmanu, jer Crkva u Istri je izvukla stanovite pouke, kako iz vremena fašističkog terora, tako i onoga koji su provodili komunisti (u razdoblju neposredno poslije kapitulacije Italije i poraću), međutim, isto tako, nije moglo mirno promatrati kako se oko Istre plete mreža s ciljem trajnog odvajanja od Hrvatske.

Kod najuglednijeg istarskog svećenika tog vremena, monsinjora Bože Milanovića, po Titovoj direktivi, došao je osobno Edvard Kardelj i molio za pomoć povodom predstojeće Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj se među ostalim trebalo odlučivati i o Istri.

Na kraju je postignut dogovor. Svećenici nisu mogli dopustiti da ovi većinski hrvatski krajevi završe ponovno u granicama Italije i radi svoga naroda, prihvatili su se složene i teške zadaće DOKAZIVANJA ETNIČKE STRUKTURE ISTRE – što je bio ključan preduvjet za opredjeljenje Saveznika po tom pitanju. Komunisti ne samo da nisu imali nikakvih podataka, nego su raspolagali takvom kadrovskom strukturom da u tom smislu nisu mogli napraviti ništa.

Postoje brojni izvori koji detaljno opisuju proces prikljupljanja i obrade građe koju su katolički svećenici iz Istre objedinili u „Spomenici“ u okviru svoga „Zbora svećenika Svetoga Pavla za Istru“ – a koju je potpisalo ukupno 55 svećenika, među njima i Bulešić, kao tajnik Zbora.

Evo što jedan od njih kaže o tomu:

 „Podaci koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.

 Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.

 Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.“ 

(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)

Krvnik i komunistički egzekutor, „antifašist“ Slavko Sanković (koji ni dana nije proveo u zatvoru zbog svoga gnjusnog nedjela), zaklao je 24. kolovoza 1947. godine jednoga od potpisnika dokumenta koji je odigrao ključnu ulogu u vraćanju Istre matici Hrvatskoj, svećenika Miroslava Bulešića. Od sudskog progona sačuvali su ga politički moćnici iz vrha KPJ. U to vrijeme u Istri se slobodno moglo ubiti svakog „popa“, pa taman da je (kao u ovom slučaju) čak bio i zaslužan za pripojenje Istre.

 Eto, tako je „Tito vraćao Istru Hrvatskoj“.

 Staziću, opovrgni ovu činjenicu!

 Onaj tko išta zna o Istri i svemu što se s njome događalo u XX stoljeću, zna i to da je ona kroz svo to vrijeme bila na meti Talijana, ali i Srba, te da su i jedni i drugi (Srbi i Talijani) uz pomoć svojih saveznika (prije svega Britanaca, Francuza i Rusa), nastojali dočepati se ove regije i hrvatske obale i otoka.

Već 1915. godine, tajnim Londonskim ugovorom, sile Antante obećale su Itali i Srbiji dijelove jadranske obale i otoke, a Nikola Pašić je godinu poslije i dvije godine prije stvaranja „Kraljevstva SHS“ (dakle, 1916.), putem Petrogradskih novina javno ponudio Italiji dijelove hrvatskog Primorja i Dalmacije. Daljnja rasprodaja hrvatskog teritorija nastavljena je od istih aktera (Srbija i Italija) sklapanjem Rapallskog ugovora (1920. godine) na štetu hrvatskog ozemlja, obale i otoka, uz formiranje „Slobodne Države Rijeka“ – koju je u dogovoru s Beogradom već u rujnu 1919. godine okupirao fašist Gabriele D’Annunzio sa svojim trupama.

Oni koji danas optužuju Pavelića za „prodaju Istre“, ili su potpuno neobaviješteni ili im nešto fali (u glavama), jer se o toj stvari ne može govoriti ne uzme li se u obzir sve što je od strane Italije, Srbije i njihovih saveznika poduzimano kroz puna dva desetljeća prije toga, da bi se ona pripojila Italiji.

 Pavelić nije imao kud i sklopio je 18. svibnja 1941. godine Rimske ugovore, čime je samo priznao ono što je već ranije bilo urađeno na štetu Hrvatske.

 Ti su ugovori, međutim, prestali vrijediti u trenutku kapitulacije Italije, dakle 9. rujna 1943. godine i od tada do kraja rata, Istra je i formalno bila sastavnim dijelom NDH.

To je istina. I ona ne ovisi o našoj volji ili ideološkim opredjeljenjima, nego o činjenicama.

Često čujemo kako je uzalud pisati o onomu što je komunistička propaganda iskrivila do te mjere da se gotovo i ne može ispraviti.

Ali, što je alternativa?

Hoćemo li pristati na laž? Odreći se istine? Dopustiti da takvi poput Nenada Stazića ovladaju medijima i javnom scenom?

Staziću su bliže ideje Nikole Pašića i talijanskih fašista nego interesi Republike Hrvatske i on to dokazuje svojim nastupima u Hrvatskom Saboru. Je li ikad osudio talijanski ili velikosrpski fašizam? Ne, njegov jedini cilj jeste rovariti protiv Hrvatske.

 Mogu i se takve bolesne pojave prešutjeti?

Nikako.

O svemu što je sporno treba govoriti i pisati, itekako, ne zbog tragikomičnog harlekina Nenada Stazića i njegove branše (jer oni su izgubljeni slučajevi), nego kao podsjetnik onim dobronamjernim i trezvenim ljudima kojih u Hrvatskoj itekako ima, samo se njihov glas ne čuje.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

AVNOJ je bio paravan iza koga se krila samovolja zločinačke komunističke partije

Objavljeno

na

Objavio

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao “Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti” buduće “nove Jugoslavije” i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ).

Naime, “delegate” koji su navodno predstavljali “volju naroda” iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama “odozgo” i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni “proleteri” – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih “drugova” (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Moša Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.

Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog “delegata” što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali “zbog ratnih okolnosti”. Tih je 54 “proletera”, dakle, “udarilo temelje nove Jugoslavije” – u svakom slučaju “reprezentativan” uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju!

Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a).

Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se “s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP” bili proglašeni “državljanima njemačkog Reicha”, pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni “narodnim neprijateljima”, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.

Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine.

U pozadini svega krio se plan “srbiziranja” krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta.

Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom “Agrarne reforme i kolonizacije” i uz geslo “Zemlja seljacima”.

Na temelju “Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji” što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80%) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom “prvoborca”, pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su “borci” (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih “boračkih” mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.

U projektu “srbizacije” onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti “srpskim” (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i “kičme Jugoslavije” poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, “srbiziranje” školskih programa i odnarođivanje svih drugih.

U velikosrpskim krugovima težnja ka hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu.

Da su “tijela revolucionarne vlasti” i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.

Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom “memorandumu” koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – “Isterivanje Arnauta”), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj “Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji” u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.

(Vidi: stranica posjećena 27.11.2019.)

AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja “AP Vojvodine” i kasnijem povlačenju njezinih granica.

AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela “revolucionarne vlasti”, dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet “narodne volje”, partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim “neprijateljima sistema”, “kulacima” i “buržoazijom” kao “nositeljima negativnih tendencija”.

Pod egidom borbe za “bolje sutra”, “svijetlu budućnost”, “ravnopravnost naroda i narodnosti” i “bratstvo-jedinstvo”, KPJ je na samome početku stvaranja “nove Jugoslavije” iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda.

I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada.

Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće.

U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari