Opskurni harlekin hrvatske politiÄke scene (da ne kažem neku težu rijeÄ) Nenad StaziÄ, koji nije u stanju govoriti bez mržnje, suvislo, pristojno i civilizirano, pa Äak niti gledati kao Äovjek (nego iskolaÄenih oÄiju iz kojih sijevaju bolesna srdžba i gnjev), ovih je dana opet podigao buru jednom svojom izjavom.
Po njemu, Istra bi trebala postupiti kao Katalonija, raspisati referendum o samostalnosti, jer (kako harlekin StaziÄ reÄe) ānju je Hrvatskoj pripojio Titoā.
Naravno, to je bezoÄna LAŽ, ali ovakav nastup harlekina StaziÄa nakon svega Å”to je u svojoj politiÄkoj karijeri izblebetao, ne iznenaÄuje. Prije svega, Tito i Partija imali su na umu jedino Jugoslaviju, nikakvu Hrvatsku i svaki teritorijalni dobitak tada je bio u korist Jugoslavije, jer Hrvatska u toj državi nije imala svoje samostalnosti. Ima li koga danas da mu to nije jasno?
StaziÄ pripada Partiji koja je sljednica zloÄinaÄke KPJ, odnosno SKJ, istoj onoj Partiji koja je pod krinkom āantifaÅ”istiÄkeā borbe tijekom i poslije rata ubijala istarske domoljube ā antifaÅ”iste koji nisu bili komunisti, pa meÄu njima i blaženog Miroslava BuleÅ”iÄa, sveÄenika koji je u sjedinjenu Istre s maticom, pored brojnih drugih katoliÄkih sveÄenika, takoÄer odigrao znaÄajnu ulogu.
Istarski āantifaÅ”istā, krvnik Slavko SankoviÄ, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu u LaniÅ”Äu, hladnokrvo je zaklao sveÄenika BuleÅ”iÄa, na naÄin kako se kolju životinje u krivolovu ā s dva precizna uboda u vratne žile ā pred oÄima āNarodne milicijeā i rulje s kojom je skupa krenuo u krvavi pohod. ZloÄinac je nakon toga mirno izaÅ”ao iz kuÄe, u pojilu ispred nje oprao nož i krvave ruke, pohvalio se kako je āuzeo duÅ”uā BuleÅ”iÄu (izrugujuÄi se njegovim rijeÄima koje je ponavljao u posljednjim trenucima života, govoreÄi āBože, primi duÅ”u mojuā) i zaprijetio onima oko sebe u Äijim je oÄima vidio osudu i užasavanje nad poÄinjenim zloÄinom.
OÄevici tvrde kako je, kad je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora, krv zaklanoga sveÄenika BuleÅ”iÄa tekla sve do predsoblja, a poprskala je i zidove na mjestu umorstva. Rulja je krvniÄki pretukla i izaslanika Svete stolice monsinjora Jakoba Ukmara i ostavila ga u krvi misleÄi da je mrtav. I sve to pred āNarodnom milicijomā.
Kasnije, na sudskom procesu, krvnik SankoviÄ i ostali napasnici kažnjeni su prekrÅ”ajno, a sveÄenici i vjernici koji su branili crkvu u LaniÅ”Äu od nasrtaja razularene āantifaÅ”istiÄkeā gomile, na viÅ”egodiÅ”nje ili viÅ”emjeseÄne zatvorske kazne i trajno obilježeni kao ānarodni neprijateljiā.
Da Nenad StaziÄ ima imalo karaktera, ljudskog poÅ”tenja i Äasti, pazio bi kad govori o Istri i imao u vidu Å”to su sve tamo poÄinili njegovi āantifaÅ”istiā, a naroÄito bi vodio raÄuna o detaljima vezano za vraÄanje Istre u okrilje Hrvatske. Ne bi tako olako, javno i bezoÄno lagao i to usred Hrvatskoga sabora. Ako ni zbog Äega drugoga, zbog pijeteta prema žrtvama njegove Partije.
Bez presudne uloge koju je u tom procesu odigrala KatoliÄka crkva, Istra bi teÅ”ko bila vraÄena i to je nesporna povijesna Äinjenica koju ne mogu osporiti ni mnogo pametnije glave od StaziÄeve. Ostalo je, naime, toliko dokumenata i izvornih pisanih materijala o tomu, da je svaki pokuÅ”aj negiranja te uloge ustvari smijeÅ”an.
Hrvatsko katoliÄko sveÄenstvo imalo je razumljiv otklon prema svakom politiÄkom angažmanu, jer Crkva u Istri je izvukla stanovite pouke, kako iz vremena faÅ”istiÄkog terora, tako i onoga koji su provodili komunisti (u razdoblju neposredno poslije kapitulacije Italije i poraÄu), meÄutim, isto tako, nije moglo mirno promatrati kako se oko Istre plete mreža s ciljem trajnog odvajanja od Hrvatske.
Kod najuglednijeg istarskog sveÄenika tog vremena, monsinjora Bože MilanoviÄa, po Titovoj direktivi, doÅ”ao je osobno Edvard Kardelj i molio za pomoÄ povodom predstojeÄe Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj se meÄu ostalim trebalo odluÄivati i o Istri.
Na kraju je postignut dogovor. SveÄenici nisu mogli dopustiti da ovi veÄinski hrvatski krajevi zavrÅ”e ponovno u granicama Italije i radi svoga naroda, prihvatili su se složene i teÅ”ke zadaÄe DOKAZIVANJA ETNIÄKE STRUKTURE ISTRE ā Å”to je bio kljuÄan preduvjet za opredjeljenje Saveznika po tom pitanju. Komunisti ne samo da nisu imali nikakvih podataka, nego su raspolagali takvom kadrovskom strukturom da u tom smislu nisu mogli napraviti niÅ”ta.
Postoje brojni izvori koji detaljno opisuju proces prikljupljanja i obrade graÄe koju su katoliÄki sveÄenici iz Istre objedinili u āSpomeniciā u okviru svoga āZbora sveÄenika Svetoga Pavla za Istruā ā a koju je potpisalo ukupno 55 sveÄenika, meÄu njima i BuleÅ”iÄ, kao tajnik Zbora.
Evo Ŕto jedan od njih kaže o tomu:
Ā āPodaci koje su prikupili mons. Božo MilanoviÄ, Zvonimir BrumniÄ i drugi hrvatski sveÄenici bili su jedan od glavnih argumenata zaÅ”to je Istra pripalaĀ HrvatskojĀ koja je bila dijelomĀ Jugoslavije. Granice su dogovoreneĀ PariÅ”kim mirovnim sporazumomĀ 1947.Ā godine po etniÄkom naÄelu, pa je zbog toga naÄelaĀ TrstĀ pripaoĀ Italiji, aĀ IstraĀ Hrvatskoj.
Ā Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila jeĀ āSpomenica hrvatskog sveÄenstva u Istri SavezniÄkoj komisiji za razgraniÄenje Julijske krajineāĀ donesena uĀ PazinuĀ 12. veljaÄeĀ 1946.Ā godine. Spomenicu je donio āZbor sveÄenika sv. Pavla za Istruā, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnikĀ Miro BuleÅ”iÄ, odbornici Božo MilanoviÄ, Leopold Jurca, Josip PavliÅ”iÄ, Antun CukariÄ i SreÄko Å tifaniÄ, kao i 48 Älanova odbora.
Ā SveÄenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naroÄito sveÄenici odĀ 1918.Ā doĀ 1943.Ā godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj veÄini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.āĀ
(Izvor:Ā https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_MilanoviÄ; istaknuo: Z.P.; stranica posjeÄena 26.9.2017.)
Krvnik i komunistiÄki egzekutor, āantifaÅ”istā Slavko SankoviÄ (koji ni dana nije proveo u zatvoru zbog svoga gnjusnog nedjela), zaklao je 24. kolovoza 1947. godine jednoga od potpisnika dokumenta koji je odigrao kljuÄnu ulogu u vraÄanju Istre matici Hrvatskoj, sveÄenika Miroslava BuleÅ”iÄa. Od sudskog progona saÄuvali su ga politiÄki moÄnici iz vrha KPJ. U to vrijeme u Istri se slobodno moglo ubiti svakog āpopaā, pa taman da je (kao u ovom sluÄaju) Äak bio i zaslužan za pripojenje Istre.
Ā Eto, tako je āTito vraÄao Istru Hrvatskojā.
Ā StaziÄu, opovrgni ovu Äinjenicu!
Ā Onaj tko iÅ”ta zna o Istri i svemu Å”to se s njome dogaÄalo u XX stoljeÄu, zna i to da je ona kroz svo to vrijeme bila na meti Talijana, ali i Srba, te da su i jedni i drugi (Srbi i Talijani) uz pomoÄ svojih saveznika (prije svega Britanaca, Francuza i Rusa), nastojali doÄepati se ove regije i hrvatske obale i otoka.
VeÄ 1915. godine, tajnim Londonskim ugovorom, sile Antante obeÄale su Itali i Srbiji dijelove jadranske obale i otoke, a Nikola PaÅ”iÄ je godinu poslije i dvije godine prije stvaranja āKraljevstva SHSā (dakle, 1916.), putem Petrogradskih novina javno ponudio Italiji dijelove hrvatskog Primorja i Dalmacije. Daljnja rasprodaja hrvatskog teritorija nastavljena je od istih aktera (Srbija i Italija) sklapanjem Rapallskog ugovora (1920. godine) na Å”tetu hrvatskog ozemlja, obale i otoka, uz formiranje āSlobodne Države Rijekaā ā koju je u dogovoru s Beogradom veÄ u rujnu 1919. godine okupirao faÅ”ist Gabriele DāAnnunzio sa svojim trupama.
Oni koji danas optužuju PaveliÄa za āprodaju Istreā, ili su potpuno neobavijeÅ”teni ili im neÅ”to fali (u glavama), jer se o toj stvari ne može govoriti ne uzme li se u obzir sve Å”to je od strane Italije, Srbije i njihovih saveznika poduzimano kroz puna dva desetljeÄa prije toga, da bi se ona pripojila Italiji.
Ā PaveliÄ nije imao kud i sklopio je 18. svibnja 1941. godine Rimske ugovore, Äime je samo priznao ono Å”to je veÄ ranije bilo uraÄeno na Å”tetu Hrvatske.
Ā Ti su ugovori, meÄutim, prestali vrijediti u trenutku kapitulacije Italije, dakle 9. rujna 1943. godine i od tada do kraja rata, Istra je i formalno bila sastavnim dijelom NDH.
To je istina. I ona ne ovisi o naÅ”oj volji ili ideoloÅ”kim opredjeljenjima, nego o Äinjenicama.
Äesto Äujemo kako je uzalud pisati o onomu Å”to je komunistiÄka propaganda iskrivila do te mjere da se gotovo i ne može ispraviti.
Ali, Ŕto je alternativa?
HoÄemo li pristati na laž? OdreÄi se istine? Dopustiti da takvi poput Nenada StaziÄa ovladaju medijima i javnom scenom?
StaziÄu su bliže ideje Nikole PaÅ”iÄa i talijanskih faÅ”ista nego interesi Republike Hrvatske i on to dokazuje svojim nastupima u Hrvatskom Saboru. Je li ikad osudio talijanski ili velikosrpski faÅ”izam? Ne, njegov jedini cilj jeste rovariti protiv Hrvatske.
 Mogu i se takve bolesne pojave preŔutjeti?
Nikako.
O svemu Å”to je sporno treba govoriti i pisati, itekako, ne zbog tragikomiÄnog harlekina Nenada StaziÄa i njegove branÅ”e (jer oni su izgubljeni sluÄajevi), nego kao podsjetnik onim dobronamjernim i trezvenim ljudima kojih u Hrvatskoj itekako ima, samo se njihov glas ne Äuje.
Zlatko Pinter
Ā
Ā
