Staziću, Istru je fašistima dao tvoj Nikola Pašić, a vratila ju je naša katolička Crkva

Opskurni harlekin hrvatske političke scene (da ne kažem neku težu riječ) Nenad Stazić, koji nije u stanju govoriti bez mržnje, suvislo, pristojno i civilizirano, pa čak niti gledati kao čovjek (nego iskolačenih očiju iz kojih sijevaju bolesna srdžba i gnjev), ovih je dana opet podigao buru jednom svojom izjavom.

Po njemu, Istra bi trebala postupiti kao Katalonija, raspisati referendum o samostalnosti, jer (kako harlekin Stazić reče) „nju je Hrvatskoj pripojio Tito“.

Naravno, to je bezočna LAŽ, ali ovakav nastup harlekina Stazića nakon svega što je u svojoj političkoj karijeri izblebetao, ne iznenađuje. Prije svega, Tito i Partija imali su na umu jedino Jugoslaviju, nikakvu Hrvatsku i svaki teritorijalni dobitak tada je bio u korist Jugoslavije, jer Hrvatska u toj državi nije imala svoje samostalnosti. Ima li koga danas da mu to nije jasno?

Stazić pripada Partiji koja je sljednica zločinačke KPJ, odnosno SKJ, istoj onoj Partiji koja je pod krinkom „antifašističke“ borbe tijekom i poslije rata ubijala istarske domoljube – antifašiste koji nisu bili komunisti, pa među njima i blaženog Miroslava Bulešića, svećenika koji je u sjedinjenu Istre s maticom, pored brojnih drugih katoličkih svećenika, također odigrao značajnu ulogu.

Istarski „antifašist“, krvnik Slavko Sanković, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu u Lanišću, hladnokrvo je zaklao svećenika Bulešića, na način kako se kolju životinje u krivolovu – s dva precizna uboda u vratne žile – pred očima „Narodne milicije“ i rulje s kojom je skupa krenuo u krvavi pohod. Zločinac je nakon toga mirno izašao iz kuće, u pojilu ispred nje oprao nož i krvave ruke, pohvalio se kako je „uzeo dušu“ Bulešiću (izrugujući se njegovim riječima koje je ponavljao u posljednjim trenucima života, govoreći „Bože, primi dušu moju“) i zaprijetio onima oko sebe u čijim je očima vidio osudu i užasavanje nad počinjenim zločinom.

Očevici tvrde kako je, kad je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora, krv zaklanoga svećenika Bulešića tekla sve do predsoblja, a poprskala je i zidove na mjestu umorstva. Rulja je krvnički pretukla i izaslanika Svete stolice monsinjora Jakoba Ukmara i ostavila ga u krvi misleći da je mrtav. I sve to pred „Narodnom milicijom“.

Kasnije, na sudskom procesu, krvnik Sanković i ostali napasnici kažnjeni su prekršajno, a svećenici i vjernici koji su branili crkvu u Lanišću od nasrtaja razularene „antifašističke“ gomile, na višegodišnje ili višemjesečne zatvorske kazne i trajno obilježeni kao „narodni neprijatelji“.

Da Nenad Stazić ima imalo karaktera, ljudskog poštenja i časti, pazio bi kad govori o Istri i imao u vidu što su sve tamo počinili njegovi „antifašisti“, a naročito bi vodio računa o detaljima vezano za vraćanje Istre u okrilje Hrvatske. Ne bi tako olako, javno i bezočno lagao i to usred Hrvatskoga sabora. Ako ni zbog čega drugoga, zbog pijeteta prema žrtvama njegove Partije.

Bez presudne uloge koju je u tom procesu odigrala Katolička crkva, Istra bi teško bila vraćena i to je nesporna povijesna činjenica koju ne mogu osporiti ni mnogo pametnije glave od Stazićeve. Ostalo je, naime, toliko dokumenata i izvornih pisanih materijala o tomu, da je svaki pokušaj negiranja te uloge ustvari smiješan.

Hrvatsko katoličko svećenstvo imalo je razumljiv otklon prema svakom političkom angažmanu, jer Crkva u Istri je izvukla stanovite pouke, kako iz vremena fašističkog terora, tako i onoga koji su provodili komunisti (u razdoblju neposredno poslije kapitulacije Italije i poraću), međutim, isto tako, nije moglo mirno promatrati kako se oko Istre plete mreža s ciljem trajnog odvajanja od Hrvatske.

Kod najuglednijeg istarskog svećenika tog vremena, monsinjora Bože Milanovića, po Titovoj direktivi, došao je osobno Edvard Kardelj i molio za pomoć povodom predstojeće Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj se među ostalim trebalo odlučivati i o Istri.

Na kraju je postignut dogovor. Svećenici nisu mogli dopustiti da ovi većinski hrvatski krajevi završe ponovno u granicama Italije i radi svoga naroda, prihvatili su se složene i teške zadaće DOKAZIVANJA ETNIČKE STRUKTURE ISTRE – što je bio ključan preduvjet za opredjeljenje Saveznika po tom pitanju. Komunisti ne samo da nisu imali nikakvih podataka, nego su raspolagali takvom kadrovskom strukturom da u tom smislu nisu mogli napraviti ništa.

Postoje brojni izvori koji detaljno opisuju proces prikljupljanja i obrade građe koju su katolički svećenici iz Istre objedinili u „Spomenici“ u okviru svoga „Zbora svećenika Svetoga Pavla za Istru“ – a koju je potpisalo ukupno 55 svećenika, među njima i Bulešić, kao tajnik Zbora.

Evo što jedan od njih kaže o tomu:

 „Podaci koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.

 Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.

 Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.“ 

(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)

Krvnik i komunistički egzekutor, „antifašist“ Slavko Sanković (koji ni dana nije proveo u zatvoru zbog svoga gnjusnog nedjela), zaklao je 24. kolovoza 1947. godine jednoga od potpisnika dokumenta koji je odigrao ključnu ulogu u vraćanju Istre matici Hrvatskoj, svećenika Miroslava Bulešića. Od sudskog progona sačuvali su ga politički moćnici iz vrha KPJ. U to vrijeme u Istri se slobodno moglo ubiti svakog „popa“, pa taman da je (kao u ovom slučaju) čak bio i zaslužan za pripojenje Istre.

 Eto, tako je „Tito vraćao Istru Hrvatskoj“.

 Staziću, opovrgni ovu činjenicu!

 Onaj tko išta zna o Istri i svemu što se s njome događalo u XX stoljeću, zna i to da je ona kroz svo to vrijeme bila na meti Talijana, ali i Srba, te da su i jedni i drugi (Srbi i Talijani) uz pomoć svojih saveznika (prije svega Britanaca, Francuza i Rusa), nastojali dočepati se ove regije i hrvatske obale i otoka.

Već 1915. godine, tajnim Londonskim ugovorom, sile Antante obećale su Itali i Srbiji dijelove jadranske obale i otoke, a Nikola Pašić je godinu poslije i dvije godine prije stvaranja „Kraljevstva SHS“ (dakle, 1916.), putem Petrogradskih novina javno ponudio Italiji dijelove hrvatskog Primorja i Dalmacije. Daljnja rasprodaja hrvatskog teritorija nastavljena je od istih aktera (Srbija i Italija) sklapanjem Rapallskog ugovora (1920. godine) na štetu hrvatskog ozemlja, obale i otoka, uz formiranje „Slobodne Države Rijeka“ – koju je u dogovoru s Beogradom već u rujnu 1919. godine okupirao fašist Gabriele D’Annunzio sa svojim trupama.

Oni koji danas optužuju Pavelića za „prodaju Istre“, ili su potpuno neobaviješteni ili im nešto fali (u glavama), jer se o toj stvari ne može govoriti ne uzme li se u obzir sve što je od strane Italije, Srbije i njihovih saveznika poduzimano kroz puna dva desetljeća prije toga, da bi se ona pripojila Italiji.

 Pavelić nije imao kud i sklopio je 18. svibnja 1941. godine Rimske ugovore, čime je samo priznao ono što je već ranije bilo urađeno na štetu Hrvatske.

 Ti su ugovori, međutim, prestali vrijediti u trenutku kapitulacije Italije, dakle 9. rujna 1943. godine i od tada do kraja rata, Istra je i formalno bila sastavnim dijelom NDH.

To je istina. I ona ne ovisi o našoj volji ili ideološkim opredjeljenjima, nego o činjenicama.

Često čujemo kako je uzalud pisati o onomu što je komunistička propaganda iskrivila do te mjere da se gotovo i ne može ispraviti.

Ali, što je alternativa?

Hoćemo li pristati na laž? Odreći se istine? Dopustiti da takvi poput Nenada Stazića ovladaju medijima i javnom scenom?

Staziću su bliže ideje Nikole Pašića i talijanskih fašista nego interesi Republike Hrvatske i on to dokazuje svojim nastupima u Hrvatskom Saboru. Je li ikad osudio talijanski ili velikosrpski fašizam? Ne, njegov jedini cilj jeste rovariti protiv Hrvatske.

 Mogu i se takve bolesne pojave prešutjeti?

Nikako.

O svemu što je sporno treba govoriti i pisati, itekako, ne zbog tragikomičnog harlekina Nenada Stazića i njegove branše (jer oni su izgubljeni slučajevi), nego kao podsjetnik onim dobronamjernim i trezvenim ljudima kojih u Hrvatskoj itekako ima, samo se njihov glas ne čuje.

Zlatko Pinter