Pratite nas

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Knjiga koja pobija lažne mitove o Hrvatskoj i Domovinskom ratu – pročitajte je!

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik i utemeljitelj hrvatskog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS), dr. sc. Gordan Akrap s pravom kaže:

Dokazano je da se društvene mreže, kao uostalom i cijeli digitalni prostor, koriste kao sredstvo za nametanje vlastitih ciljeva. Nekad se volja nametala oružanom silom, danas se ostvaruje postignutom dominacijom u informacijskom i medijskom prostoru.”

(Vidi: https://zagrebsecurityforum.com/news/id/1078#.Xch2KNVKjIU; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.11.2019.)

Ovo bi mogla biti jedna od najkraćih i najsažetijih ocjena društvene uloge najmoćnijeg medija danas – Interneta čije važnosti i utjecaja mnogi još uvijek nisu svjesni.

Rat informacijama, pri čemu se poluistine ili laži ciljano koriste radi ostvarivanja određenih ciljeva naša je stvarnost i ukoliko prije to shvatimo, utoliko ćemo se djelotvornije moći suprotstaviti toj globalnoj pošasti.

Za početak nastojmo sve što vidimo, čujemo i pročitamo u medijima staviti pod sumnju – pogotovu kad je riječ o važnim stvarima, procesima i događajima – i potrudimo se potražiti pravu istinu usporedbom više izvora i uz pomoć logičkog razmišljanja i zaključivanja.

Ne prihvaćajmo ništa ako nismo sigurni da je utemeljeno na argumentima i materijalnim dokazima i budimo uvijek svjesni toga da su mediji (uključujući i Internet) danas „bojište“ na kojemu se vodi rat informacijama čiji je krajnji cilj utjecaj na naše stavove i mišljenje.

Žalosna je činjenica da se danas u Hrvatskoj sve ono što je na tragu propitkivanja istine i istraživanja društvenih fenomena zanemaruje, ignorira ili namjerno potiskuje, tako da su građani prepušteni jednostranom informiranju koje najčešće nema nikakve veze s temeljnom ulogom medija čija bi svrha trebala biti pravodobno i istinito izvještavanje javnosti.

Najveći dio hrvatskih građana zacijelo niti ne zna za postojanje spomenutog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba ili to možda smatra nevažnim, pa čak povezuje i s teorijama urote ili pripisuje nekom futurističkom sindromu kojim se bave oni koji nemaju pametnija posla.

Svjedoci smo, međutim, kako su u posljednjih 20 i više godina kod nas stvorene brojne „crne legende“ ili negativni mitovi o razdoblju naše novije povijesti – pogotovu vezano za proces raspada SFRJ, osamostaljenje Republike Hrvatske, Domovinski rat i poraće.

Oni koji misle kako su ti mitovi nastali spontano, u velikoj su zabludi.

To su ciljane, osmišljene operacije koje su provedene po obrascima specijalnog rata – bilo da ih je operacionalizirao KOS, SDB ili su taj posao sinkronizirano odrađivali političko i medijsko podzemlje za račun određenih interesnih krugova ili stranih tajnih službi.

U lipnju ove (2019. godine) iz tiska je u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) izašla jedna vrlo značajna i vrijedna knjiga, koja je, naravno, od mainstream medija prešućena.

Njezin je autor dopredsjednik spomenutog IIHS, dr. sc. Roman Domović, a nosi naziv: U zasjedi dezinformacija  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata).

Riječ je ustvari o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. sc. Domovića, znanstvenoj studiji nastaloj na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata.

Na znanstvenoj analizi primjera medijskih slučajeva koji po svemu imaju odlike informacijskih odnosno specijalnih operacija s krajnjim ciljem utjecanja na percepciju građana i kreiranja javnog mnijenja i to tako da se kao istinite i provjerene usvoje zlonamjerne i neistinite tvrdnje o Domovinskom ratu, autor obrađuje teme:

  • teza o prodaji/izdaji Vukovara,
  • mit o 200 „Tuđmanovih“ obitelji,
  • Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu,
  • teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH,
  • mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ,
  • teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni
  • Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Primjera ima još, ali autor je ove istaknuo iz jednostavnog razloga što su to udarne operacije koje se kroz dugi niz godina u kontinuitetu u javnom prostoru koriste kako bi se izvršila inverzija tog dijela naše povijesti.

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Interliber (12-17 studenoga) u Zagrebu, ova knjiga koja u redovitoj prodaji stoji 150 kuna, moći će se kupiti po sniženoj cijeni.

Doktorski rad dr.sc. Romana Domovića (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata) iz 2015. godine koji je bio temelj za ovu knjigu dostupan je na:   http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdfhttp://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf

Vrijeme je da svatko od nas razmisli i upita se: možemo li biti indiferentni prema onome što nam se događa, ako smo svjesni kako sve skupa uvelike određuje našu sadašnjost i budućnost?

Želimo li biti aktivni sudionici društvenog i političkog života i odlučivati o svojoj sudbini ili ćemo pristati na ulogu pasivnih promatrača koji su objekt manipulacije medija i interesnih krugova?

Odluka je na nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Hrvati s Kosova – zaboravljeni narod koji nestaje u tišini

Objavljeno

na

Objavio

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest  koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

(Video: https://www.youtube.com/watch?v=N-uOXCz6JUY)

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske – najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga ‘Sveti Nikola’ u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari