Srpski udar na hrvatske rukometaše i Thompsona na Europskom rukometnom prvenstvu pokazao je duboki problem hrvatske politike prema nacionalnim interesima.
Dok Srbija sustavno koristi sport i međunarodne institucije kao prostor političkog pritiska, hrvatska vlast ponovno je reagirala mlako i zakašnjelo, prepuštajući nacionalno poniženje sportskim tijelima umjesto da se uključe državne institucije.
Odluka o zabrani izvođenja domoljubne pjesme tijekom zagrijavanja hrvatske reprezentacije nije izoliran incident, nego simptom dugotrajnog izbjegavanja nacionalne odgovornosti u korist pasivne poslušnosti briselskim okvirima, piše Tihomir Dujmović:
Srbiji je sve politika, Hrvatskoj osim poslušnosti Briselu ništa nije politika, ona, ako to nije u sklopu briselske agende, uporno bježi od svake borbe koja traži njen nacionalni angažman. I zato smo doživjeli ovo poniženje na rukometnom prvenstvu Europe.
Ova vlast fanatično minimalizira, okreće glavu, ne želi se suočiti, ne želi prihvatiti upravo taj nacionalni segment politike, bez obzira radi li se o sportu ili o državnim granicama. Da je ovo nacionalna država, da je vlast njen pas čuvar, da će vam vukovi poklati sve ovce ako se ne počnete boriti, ona to niti razumije, niti želi prihvatiti.
Nacionalna borba joj je zapravo odiozna. Sve može, samo to ne! U tom anacionalnom vrijednosnom sklopu se dogodio nedavni gaf sa Domovinskim ratom kao „problemom“, a ne kao srpskom agresijom na Hrvatsku. Srbija? Njoj ništa drugo nije važno, samo nacionalno. Ne mislim da treba kopirati Srbiju, uostalom baš zato jer ju ne kopiramo miljama smo ispred nje, ali ne može se nacionalna borba izbjegavati i to ne samo zbog izbjegavanja nacionalnog poniženja.
Dakle, sada je posve razvidno da je Srbija zahvaljujući lobiranju njihovih kadrova u europskoj rukometnoj federaciji, u prvom redu Vesne Lazić, koja je tražila da se zabrani izvođenje pjesme „Ako ne znaš što je bilo“, ali vrlo vjerojatno i zalaganjem Predsjednika komisije za natjecanje EHF Božidara Spasojevića, koji su tražili i uspjeli u tome da se zabrani izvođenje jedne od najljepših domovinskih pjesama za vrijeme zagrijavanja naših rukometaša neposredno prije utakmice.
Ovo je čisti političko-diplomatski skandal na razini špijunskih operacija koji Hrvatska nije niti prevenirala, niti prepoznala, niti znala reagirati, a pa stoga niti iz njega izaći kao pobjednica. Jer, Srbija je uspjela: spomenuta pjesma se do kraja prvenstva ne smije puštati na razglas.
Vlast koja razumije svoje nacionalne obaveze, vlast koja ima nacionalne emocije, vlast koja razumije nacionalno poniženje bila je dužna umiješati se u ovu operaciju, a ne ostaviti rukometni savez da se snalazi kao god zna. Ministarstvo vanjskih poslova je moralo ovdje intervenirati, pa ako hoćete i predsjednik države se trebao očitovati, jer se radi o nacionalnom poniženju i obavještajnoj operaciji.
Cijela operacija je realno oskrnavila ugled republike Hrvatske i Vlada je u najmanju ruku Vesni Lazić trebala zabraniti ulazak u Hrvatsku. Mi smo nježno, zapravo alibistički prosvjedovali, da baš ne šutimo, a predsjednik Sabora je dometnuo da ćemo sad još glasnije pjevati tu pjesmu. To je hrvatski politički odgovor? Da ćemo mi glasnije pjevati? To je odgovor hrvatske države na diplomatsko-političku diverziju Srbije? Dao bih se kladiti da srpske službe već sada smišljaju kako nam napakostiti na svjetskom prvenstvu u nogometu! I da mi o tome pojma nemamo!
Gore od toga, a to je srce naše tragedije, je jedino činjenica da je glasnogovornik SDP-a podržao odluku o zabrani puštanja te pjesme. I to je prava ilustracija današnje Hrvatske: imate službenu vlast koja tiho i nježno brani naše rukometaše i Thompsona, ali koja zapravo politički muca, petlja, gdje god može ignorira nacionalne teme i imate najveću oporbenu stranku koja kao u ovom slučaju frontalno ide protiv nacionalnih interesa!
Izravno! Podržava srbijansku diverziju! Podržava odluku europskog rukometnog saveza izravno suprotstavljenu odlukama i željama hrvatskih rukometaša i našeg saveza. Podržava poniženje rukometaša! Ide izravno protiv emocija stotina tisuća Hrvata koji ponosno pjevaju ovu pjesmu jer lajka zabranu njenog izvođenja!
Dodajte još i pretpostavljene stavove njihovih kolega iz Možemo i dobiti ćete širu tragičnu sliku realne političke alternative u ovoj zemlji! Na ovom primjeru se zrcali realna hrvatska izborna politička dilema, realna, jer su svi drugi akteri minorni. Dok god bude tako, dok god Hrvatska bude imala birati samo između te dvije opcije, a drugih pobjedničkih matematika nema, pobjeda Plenkoviću i HDZ-u je garantirana!
No, cijela tragedija inozemne dimenzije karijere Marka Perkovića Thompsona počiva upravo na činjenici da država nikada malim prstom nije mrdnula kad se njega vani napadalo, kad su mu zabranjivali koncerte, kad su srbijanski lobiji i službe radili punom parom. Mi? Nama je to kao državi odiozno, bilo i ostalo.
Da MPT nije skupio pola milijuna ljudi na jednom koncertu i tako srušio svjetski rekord u broju prodanih karata, da se ne lažemo, odnos države prema njemu ostao bi isti. Obzirom da su ovoj vlasti nacionalne relacije gadljive, u rasteru od nevažne do primitivne, ona nikad nije zasukala rukave i objasnila niti švicarskim vlastima da Thompson nije fašist, još manje recimo austrijskim vlastima da poklani narod ima pravo zapaliti svijeću na Blajburškom polju. Ali, prije će Sava teći uzvodno negoli ćemo od ove vlasti to dočekati!
Nikad javno nije primjerice prigovorila niti IDS-u u Puli da je besramno zabranjivati Thompsona u slobodnoj hrvatskoj državi. Danas Thompsona nosi ispred sebe kao zaštitni štit i kao krunski alibi za svoju nacionalnu politiku. Ali, onda ovakvi ekscesi pokažu da se ništa bitno nije promijenilo od onih dana kad bi Thompsona izbacivali iz Švicarske, a hrvatski veleposlanik bi po nalogu Zagreba- šutio.
Ovaj incident ima drugu dimenziju koja je još gora. Onaj upravo patološki bijeg od nacionalnog odgovora srbijanskim provokacijama. Neke se stvari ne mogu zakupiti diplomatskim smicalicama niti novcem. Jedna od njih je politika „srpskog sveta“. Srbija Hrvatsku realno tretira kao neprijatelja, svaku hrvatsku državu kao ustašku državu i tako se prema njoj i ponaša.
Gdje god može nauditi, to ne propušta, gdje god može udariti krene punom snagom, gdje god može naštetiti, tu priliku ne propušta. I tako će biti i ubuduće. Hrvatska? Ona se pravi da to ne vidi, da tome nije tako, da se radi o incidentima, da će bolest proći, da ćemo davanjem ustupaka kupiti mir.
Hrvatska radi sve samo ne ono što je dužna: odgovoriti dostojno nacionalne države, uhvatiti se u koštac sa nemani, prokazati Europi o čemu se radi, dati na sva zvona s kim imamo posla i postaviti se na nivou zemlje članice EU i NATO pakta. Mi tu imamo problem fatalno krivih strateških političkih odrednica.
Naš službeni stav, koji se ne izgovara, ali se manifestira, da je hrvatska nacionalna politika samo ono što definira Brisel, da su nacionalna pitanja samo ona koja dopušta propisuje i traži Brisel. Da je sve drugo uglavnom nevažno.
Međutim, da se ne lažemo, to je dugoročni put u potpuno uništenje nacionalnog segmenta jedne države. Država će ostati kao forma. Granice, himna, i prateći folklor bez sadržaja. To može biti njihov, briselski interese, ali ne i naš. Jer, logika Brisela je posve drugačija, njeni interesi su posve drugačiji, nerijetko suprotstavljeni separatnim nacionalnim interesima.
Gotovo školski primjer toga je sad već bivši guverner HNB-a Boris Vujčić. Savršen po kriterijima Europske središnje banke. Ali, onaj tko je savršen za interese europske središnje banke teško da može biti idealan za relacije jedne male nacionalne države, jer ti interesi vrlo često nisu podudarni. A, ako su vas sad izabrali za jednu od najviših funkcija u toj banci, vi ste u tom slučaju svojim radom svjedočili da ste između nacionalnih i europskih bankarskih interesa birali ove druge. Kako se to zove?
Obzirom da se u Hrvatskoj ozbiljne rasprave nikad ne vode, a tu mediji igraju fantastičnu ulogu, mi nikad nismo postavili pitanje: kako je moguće da je Vujčića odabrao 2012 Zoran Milanović sa svojom monetarnom politikom, a onda ga zadržao i Plenković donoseći po logici programa drugačiju monetarnu politiku?
Nitko više ne otkriva da se radi o istoj politici od ovog kadrovskog izbora! Istoj monetarnoj politici. A monetarna politika je samo srce nacionalne financijske politike. Guverner nacionalne narodne banke pozvan je po logici stvari kao lav skrbiti o nacionalnoj valuti, nacionalnom gospodarstvu, nacionalnim fiskalnim interesima i u tom bazenu punom morskih pasa u vidu stranih banaka hrvati se s njima kako zna i umije.
Kako je Vujčić radio taj posao najbolje svjedoči činjenica da mu je mađarska narodna banka dala nagradu za životno djelo, a da ga je 2019 Financial Times proglasio najboljim guvernerom na svijetu! Možete si misliti kako je štitio hrvatske nacionalne interese kad je osim ovih nagrada i priznanja sada odabran za prestižno mjesto potpredsjednika Europske središnje banke!
Vujčić je dopustio da banke kreditiraju građane uz valutnu klauzulu u švicarskom franku što je stotine tisuća ljudi bacilo u siromaštvo. Za njegovog mandata zadnjih godina su banke izvlačile oko milijardu eura godišnje dobiti uz njegovu posvemašnju šutnju. Nisu ih ulagali u Hrvatsku nego su ih nosili van. Po čemu je to hrvatski interes?
Bio je u vodstvu HNB-a i kad je došlo do skandalozne prodaje zlatnih rezervi, bio je u vodstvu HNB-a, čak se i sastajao sa protagonistima u doba afere Agrokor. U dugih desetak godina po izjavama recentnih ekonomista, nitko ne pamti niti jedan njegov potez jačanja monetarne suverenosti. Bio je glavni motor uvođenja eura nakon kojeg su cijene u Hrvatskoj podivljale. Mi do te razine nismo imali realni interes da baš tada uvedemo euro da je nama za tu operaciju plaćeno.
Dvije milijarde i sto šezdeset milijuna eura. Toliko smo dobili od EU, temeljem „posebnog instrumenta za države članice u postupku uvođenja eura“. Za toliko smo prodali kunu! I uveli euro! Možete si misliti kakav je naš stvarni nacionalni interes za uvođenjem eura, kad nam je plaćeno sa više od dvije milijarde eura da ga uvedemo!
Da ne zaboravimo, Vujčić je izravno bio zadužen za zaustavljanje i rušenje inflacije, međutim taj posao nije znao odraditi. Dakle, savršeni briselski kadar, Vujčić ide u svoje pravo društvo, njemu je Brisel prava domovina, Hrvatska mu je sitna mala nevažna provincija čijim zanemarivanjem nacionalnih relacija je izgradio fantastičnu karijeru.
Tihomir Dujmović/FB