“Tito se vraća!!” – ushićena je objava na službenom facebook profilu labinskog gradonačelnika Valtera Glavičića povodom okončanja radova na obnovi rudarskog šahta u Labinu.
Natpis Tito vraćen je na vrh, potpuno obnovljen u sklopu projekta obnove rudarskog šahta za koji je Grad Labin osigurao sredstva putem Europskog fonda za regionalni razvoj u iznosu nešto većem od 2,4 milijuna kuna. Teško je ne primijetiti da se ovo događalo baš uoči 29. “novembra”, “Dana Republike”, praznika i blagdana u onoj propaloj državi. Kako vidimo, i Europa je potpomogla ovaj vrlo važan simbolički projekt čija je kruna nadimak šumskog maršala i komunističkog zlotvora.
No, da ne bi ovaj istarski gradić bio usamljen u slavljenju jednonogog lažnog bravara, pobrinuo se, a tko drugi nego doslovno najveći “hrvatski” gradonačelnik, Vojko Obersnel. Naš je vrli Vojkan odabrao baš 29. “novembra” kao nadnevak za potpisivanje ugovora s brodogradilištem Dalmont u Kraljevici o uređenju broda “Galeb”, bivšeg bananonosca kojeg je drug Tito u pravoj maniri drumskog razbojnika i “secikese” odabrao za svoju privatnu jahtu kojom će krstariti svijetom boreći se za proleterska, odnosno radnička prava.
Rijeka je postala Europska prijestolnica kulture (EPK) 2020. i mudra je gradska uprava, uvijek vođena progresivnim i antifašističkim vrijednostima, odabrala baš ruzinavu odrtinu komunističkog diktatora kao temelj svoje (ne)kulturne politike. Međutim, i Europi se svidjela ta ideja, pa je ne samo odabrala upravo ocvalu Rijeku pored Varaždina, Dubrovnika i Zagreba, nego odlučila i sufinancirati riječke neokomunističke bedastoće.
Nama, “nazadnim ognjištarima, ustašofilima, konzervama” i kako li već nazivaju sve nas koji se pitamo zašto se slavi jugoslavenski poglavar, odnosno politički i vrijednosni sustav iz temelja suprotan ne samo hrvatskoj državnosti kao takvoj, nego i osnovnim demokratskim i slobodarskim postulatima – nama očito promiču te vrijednosti čija je baština tisuće hrvatskih grobnica (rudnika, šahti, jama) po Sloveniji, stotine tisuća mrtvih na Križnom putu, svakodnevne kosti koje pronalaze Zagrepčani, stotine tisuća protjeranih, pljačka, uništeno gospodarstvo, spaljena zemlja, a naposljetku i neofašistička srbijansko-srpska iliti jugoslavenska agresija koja se može “podičiti” Vukovarom, Škabrnjom, Ovčarom pa i Srebrenicom. No, zato ne promiču hrvatskoj vladi, predsjedniku vlade i “ministarki” kulture koji također odlučiše sufinancirati ovaj projekt i time uveličati svu netom nabrojenu (kulturnu?) baštinu šumskog maršala.
Milijuni eura ulupani u Titin banana-brod za njegovo održavanje na mrtvom vezu, a sad još desetine milijuna za njegovu obnovu, dok se grad Rijeka prazni poput Slavonije, bolnice izgledaju kao vukovarske nakon bombardiranja, kazalište se urušava, gradski prostori zjape prazni, gradski (i državni) proračun gracju u dugovima – ta i takva Rijeka, poluruševna, poluprazna, grad koji nema ni autobusni kolodvor, ali zato ima diktatorovu jahtu koja će biti obnovljena 2021. godine, a glavni je stub EPK 2020?!
Narod si je birao gradsku vlast, i to na lokalnim izborima s najnižom izlaznošću na razini države, pa je sukladno tomu i dobio što je birao. Ipak, povrh svega, odabrati baš 29. “novembar” i tako na jednoj simboličkoj razini dati do znanja koji se sustav vrijednosti njeguje, pljunuti na svu krv i suze prolivene za hrvatsku slobodu i demokraciju nasuprot (kulturnoj?) baštini druga Tita, i time praktički podrivati hrvatski ustavni poredak, pa kako hrvatska vlada koja se poziva na europske vrijednosti, pa i sama Europska unija koja financira ove komunističke gluposti, mogu u tome sudjelovati?
Očito se radi europskim vrijednostima, ali vrijednostima istočne Europe od 1945. do 1989, dok nekakve rezolucije o osudi totalitarnih režima možemo okačiti mačku o rep.
Zaključno, moramo ustvrditi, nažalost, da se Tito ne vraća, jer nikad nije ni napustio Istru i Rijeku, a bome ni glave mnogih hrvatskih, ali i europskih funkcionera.
F.Perić/Hrsvijet.hr