Aktualni Predsjednik Republike Hrvatske koristi svaku moguću priliku za obračun s Vladom RH, premijerom, pojedinim ministrima i, po novome, Hrvatskim saborom, piše Doc.dr.sc. Mato Palić za Hrvatski glasnik
U ranoj mladosti on je, iako taj dio vlastite biografije baš ne voli jako, bio član nekadašnje Komunističke partije. To samo po sebi ne mora značiti ništa strašno pogrešno jer je u vrijeme bivše Jugoslavije postojala jedino ta politička stranka pa se svatko tko je imao ambicije biti u politici to mogao jedino kroz tu stranku. On se učlanio kao relativno mlad čovjek da bi kasnije služeći vojni rok u JNA imao priliku biti pripadnik Titove garde.
Život piše razne priče pa se tako spletom okolnosti dogodilo upravo nešto pomalo neobično – Titov gardist je postao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i to u vrijeme kada je Hrvatska članica Sjevernoatlanskog saveza (NATO) i Europske unije. Titov gardist u NATO savezu. No dobro, svatko ima prošlost pa tako i PRH. Njegov mandat, izuzev kratkog razdoblja na samom početku, u velikoj mjeri obilježava sukob s ranije navedenim državnim tijelima i posebno premijerom Andrejem Plenkovićem kojem izgleda ne može zaboraviti pobjedu na parlamentarnim izborima. Tu ima primjesa osobnog sukoba, a uvijek kada je nešto osobno onda je i subjektivno i teško se može ispravljati. Sukob između Zorana Milanovića i premijera te pojedinih ministara na verbalnoj razini kroz nekulturnu retoriku je postao jedno obilježje političke situacije u Hrvatskoj. Trebalo bi puno vremena i prostora kako bi se sve moguće takve situacije navele pa ne to zapravo ne treba previše gubiti vrijeme.
Ipak, postoje određeni stavovi i tvrdnje kroz javno izgovorenu riječ koji zaslužuju pozornost i komentar. Nedavno je, a naravno ispod radara neovisnih i objektivnih medija, prošla konstatacija Zorana Milanovića kako je njegov bivši predstojnik Ureda Predsjednika Vlade RH gospodin Saucha nevin unatoč činjenici što je presuda kojom je utvrđena krivnja potvrđena odlukom najvišeg suda u državi, odnosno Vrhovnog suda. U nastavku komentara na činjenicu kako mu bivši najbliži suradnik mora na izdržavanje zatvorske kazne pravnik Milanović je malo pokušao svoju tvrdnju objasniti činjenicom da tu zapravo i nije bilo čvrstih dokaza i kako postoji određena sumnja u to. Tužan dan za sudbenu vlast koja na dvije razine odlučivanja nevine ljude šalje ni manje ni više nego u zatvor. Predstavlja li takva retorika Zorana Milanovića uvažavanje ustavnog načela diobe vlasti ili baš i ne? To medije nakon te izjave nije zanimalo niti su na pojedinim televizijama silni analitičari ulazili u te ustavne finese.
Prije toga isti Predsjednik RH je onako usput komentirao i formiranje Vlade nakon budućih izbora u kontekstu potpisa kojima, a prema ustaljenom ustavnom običaju, kandidat za premijera dokazuje potporu natpolovične većine zastupnika Predsjedniku Republike Hrvatske zastupnika i bez koje potpore nema formiranja nove Vlade RH. Netko bi se mogao zapitati, ako je Saucha stvarno nevin kao što to ne znaju sudovi i zna Zoran Milanović, zašto baš on ne bi provjeravao vjerodostojnost tih potpisa. Iskustva i nevinosti mu ne fali, zar ne? Jedino što mu fali je dosljedan bivši šef koji ga može pomilovati jer kada ako ne baš kad je nevin. Šalu na stranu postoje i puno ozbiljnije situacije u koje nam se upleo namjerni predsjednik slučajne Hrvatske. Baš u području vanjske politike u kojem ima određene ovlasti temeljem Ustava RH je dosta nezadovoljno reagirao na postavljanje izraelske zastave na zgradu Vlade RH neposredno nakon terorističkog napada palestinskog HAMAS-a 07. listopada ove godine. Zastava mu je zasmetala jer kao to bi moglo samo iznimno ako je u pitanju neka manjina iako su Židovi izrijekom navedeni kao manjina u našem Ustavu. Međutim, razlog postavljanja je solidarnost s stradanjem civila u tom napadu. Nedavno je baš oko toga zbog svojih izjava o situaciji na Bliskom istoku s velikim ALI koji se odnosio na način kako jedna država reagira na teroristički napad malo zaratio s izraelskim veleposlanikom. Vrhunac je uslijedio kada je hrvatski predstavnik u OUN-u glasao protiv neobvezujuće rezolucije koju su sastavile arapske države u kojoj se poziva na mir, ali bez ijednog slova o tome zašto je zapravo do rata došlo. Požalio se kako ga nisu ništa pitali, a baš je on zajedno s Vladom sukreator vanjske politike. Po Ustavu i jest, ali u istom tom Ustavu jasno piše da tu politiku vodi Vlada, a u Zakonu o vanjskim poslovima da naš veleposlanik glasa po uputama ministra vanjskih poslova. To nije čitao ni on ni brojni novinari raznih televizija s užom specijalizacijom iz vanjskih poslova. Inače retorika vezana uz grozni rat na Bliskom istoku je samo i isključivo za unutarpolitičke potrebe. Otkud sad to? Pa dovoljno je samo provjeriti u popisu stanovništva koliko u Hrvatskoj ima Židova, a koliko pripadnika nekih drugih nacionalnih manjina kojima bi se njegova retorika mogla jako svidjeti. Kad se usporedi jedno s drugim nije teško zaključiti kojih je više.
Naposljetku, jučer je briljirao kao i obično kada stane pred kamere i komentira sve što poželi. Naravno radi se o Predsjedniku Republike Hrvatske i njegovo je pravo komentirati sve što mediji pitaju. Osim naravno, ako se radi o nekim novinarima Jutarnjeg lista kojima se uskrati akreditacija ili nekima s Yutela ili određenim novinarima s N1 koji postavljaju malo neugodna pitanja. Sve zavisi kakvo je pitanje, odnosno uklapa li se pitanje u njegovo viđenje situacije kod nas. Taj naš borac za slobodu medija zabranama unatoč je najavio opstrukciju kažnjavanja bilo kojeg novinara kroz institut pomilovanja vezano uz ono što se kolokvijalno naziva lex AP, a radi se o jednom novom kaznenom djelu koje se planira ugraditi u Kazneni zakon. To što u obrazloženju toga prijedloga piše kako se neće kažnjavati novinare niti su oni navedeni u opisu kaznenog djela nije niti bitno. Najbitnija je želja za pomilovanjem. Novinari mogu, a nevini Saucha ne.
Zašto je onda današnji istup bitan? Zbog stavova o Agrokoru. Sudbina je htjela da baš jučer bude poznato kako je Visoki kazneni sud iz spisa uklonio kao nezakonit dokaz vještačenje tvrtke KPMG. To će se na određeni način odraziti na optužnicu, ali se samo po sebi postavlja pitanje kako je moguće da se vještačenje plaćeno milionima kuna pokaže kao nezakonito. Tko je i je li za to itko odgovoran? Činjenice su jasne. Nije teško utvrditi tko je u vrijeme tih aktivnosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske bio ravnatelj – Dinko Cvitan. U slučajnoj Hrvatskoj gospodin Cvitan, a za kojega do ove nezgodacije teške gotovio milion i pol eurića vrijednih poreznih obveznika, nikada i nigdje nije bio uključen u nešto što bi se moglo nazvati aferom. Međutim, ovo izgleda dosta loše, a gospodin Cvitan je na dužnost došao upravo voljom slučajnog Zorana nakon što je iz kombinacije ispao Mladen Bajić iako se toliko potrudio u spašavanju već pomalo zaboravljenih Mustača i Perkovića da je postupajući po traženju njemačkog tužiteljstva prvo od dva suda tražio predaju/izručenje i onda kad je sud to odobrio na odluku uložio žalbu i kad drugi sud to nije odobrio onda nije uložio žalbu.
Međutim, ni taj mu manevar nije pomogao u izboru za novi mandat. U cijeloj priči bitna je naravno i tužiteljica Sani Ljubičić koja je završila u najpoštenijem Uredu europskog javnog tužitelja. Upravo je njezin potpis na dokumentu kojim je angažiran KPMG, a sasvim slučajno je prema nekim medijskim napisima za koje ne bih znao jesu istiniti ili ne, kćerka njezinog partnera zaposlena u KPMG Hrvatska svega dva mjeseca prije potpisa ugovora. Nekako ne miriši dobro.
Na potezu je Glavna državna odvjetnica koja će analizirati odluku Visokog kaznenog suda i odlučivati što dalje. Obzirom da je upravo Glavna državna odvjetnica dosta visoko podigla ljestvicu vezano uz rad pojedinih kolega i kolegica (slučaj Jelenić, slučaj ostavke bivše ravnateljice USKOK-a) ostaje za vidjeti hoće li upravo Zoran Milanović pozivati na uhićenja i reakciju DORH kao kada je primjerice bio u pitanju ministar obrane ili će se ipak pozivati na nevinost kao kod Sauche. Naravno nije isključeno da ga to nitko niti ne pita.