ā(ā¦) Bože, ponekad se pitamā¦zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi valjevskim, užiÄkim i inim srpskim kamama! Bože, ponekad se pitam, zar je muslimanski Äovjek, samo zato Å”to sevdah Äuti, morao biti zaklan!. Pa Å”to to mi nismo iÅ”li u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke! Å to to mi nismo postavili haubice na Žabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu! Nismo, jer mi volimo, a oni mrze! Ne svi! Ne svi, ali mrze! (ā¦) Mi, potomci bosanskih begovaā¦gazde bosanske Äekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama ZajeÄara prodaje almasli grane i Å”orvane naÅ”ih nena (ā¦) Ne zaboravi nikad narode moj i nemoj nikad halalitā (ā¦) Ako smo nekad morali halalitā, danas ne moramoā¦Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre MeÅ”iÄa i sakatom djecom bosanskom da halalitā nikad viÅ”e neÄeÅ”. āKo halali, dabogda ga roÄena djeca proklelaā¦ā
Ove je rijeÄi (meÄu ostalim) u patriotskom zanosu, strasno, grleno, emotivno i ustreptalog glasa (uz tihu pratnju harmonike) izgovorio je glumac Emir HadžihafizbegoviÄ (u Lukavcu kod Tuzle 1994 godine) u monodrami āGodine prevareā, u vrijeme rata, dok je razarano Sarajevo a Bosna i Hercegovina krvarila pod udarima srpskog agresora.
Je li to iz danaÅ”njeg kuta gledanja ratno-huÅ”kaÄka retorika i poziv na osvetu prepuÅ”tam sudu Äitatelja (snimka je postavljena na Internet 6. ožujka 2008. godine, s naznakom:āPoruka BoÅ”njacima ā sluÅ”ajte moji BoÅ”njaci da se ne ponoviā)
Osim Å”to se borio kao pripadnik 2. korpusa āArmije BiHā (nakon Å”to je prethodno smjestio obitelj na sigurno, u Hrvatsku), radio je Emir kao angažirani umjetnik i brojne druge monologe, pa u jednome od njih kao vojnik āArmije BiHā (koji prepriÄava vlastite snove) kaže:
ā(ā¦) SinoÄ sam Bože sanjao Harisa DžinoviÄa kako u svom crnom Å”eÅ”iru nosi sedam kuhanih peÄenjaka borcima na prvu linije negdje oko Trnova, i kako umjesto āi tebe sam sit kafanoā izgovara tekbil, a iz hiljadu grla nebo para āAllahu Akbar!ā SinoÄ sam Bože sanjao i Emira Kusturicu kako u svoj bijeli Reno 4 unosi ranjenu djevojÄicu ā¦i kako farmerki poprskanih krvlju psuje majku ÄetniÄku onima na Palama, sinoÄ Bože sanjah Mersada Berbera, Hasana FazliÄa, Ismara MujezinoviÄa, Zeca, kako uÄe fatihu na mezaru rahmetli Ibrahima LjuboviÄaā¦sinoÄ sam Bože sanjao i Fahretu JahiÄ, Lepu Brenu kako olovskim ranjenicima priÄa o vrijednostima islama i kako u snu govori da joj je želja da napravi humanitarni koncert za samljevene BrÄake u stoÄno braÅ”no u kafileriji juna devedeset druge⦠ā
https://www.youtube.com/watch?v=bFs6V_ubXyQ
objavljeno 1. prosinca 2012.; monolog āSan o Bosniā)
Je li kao predložak ovom monologu poslužila legenda o snu osmanlijskog osvajaÄa Mehmeda El-Fatiha u kojem je ovaj usnio obeÄanu zemlju Bosnu (noÄ prije nego ju je osvojio), to zna samo Emir, no, u monologu se prozivaju āizdajniciā koji su se odmetnuli od vjere i naroda i podsjeÄaju kako su zgazili islam i tradiciju.
Kad se ode u Srbiju, meÄutim, tada se okreÄe ploÄa i pjeva posve drugaÄija pjesma.
U beogradskom Sava centru, studenoga 2017. godine, u okviru nastupa u humoristiÄnoj predstavi āAudicijaā, isti taj Emir HadžihafizbegoviÄ neplanirano i izvan konteksta, na opÄe iznenaÄenje publike i organizatora priredbe izgovorio je jedan monolog o Bosni i Hercegovini koji nije bio sastavnim dijelom predstave.
U njemu je dao oduÅ”ka svojoj āÅ”irokogrudostiā, āÄovjekoljubljuā, āfilantropijiā i āromantizmuā koji opÄinjava samo āistinske i iskrene zaljubljenike u ljudeā. Dakako, ovoga puta nema nikakvog veliÄanja islama, nema begova, paÅ”a, bosanskih gazda, džamija i minareta, tekbila, fatihe, ajeta, nana, mezara, nema samljevenih BrÄaka, fukare koja prodaje āmuslimansku mukuā po ZajeÄaru, Požarevcu, ni haubica koje su se mogle postaviti na Žabljak, Durmitor, Zlatibor, pa ni poklika āAllahu Akbarā koji je Emira i njegove mudžahedine dizao na noge i pokretao na akciju dok je bio pripadnik 2. korpusa āArmije BiHā.
Iz svake rijeÄi izbija Äista āljubavā prema katolicima i pravoslavcima, njihovim bogomoljama, kulturi i tradiciji i sve se odvija po poznatoj matrici ābratstva-jedinstvaā.
To je jedna po svemu uravnotežena, topla, ljudska i humanistiÄka poruka kojoj ni najveÄi krÅ”Äanin (ili hriÅ”Äanin) ne može naÄi zamjerke, mada u cjelini djeluje priliÄno naivno, namjeÅ”teno i nerealno.
I svatko tko ne poznaje Emira, povjerovao bi (barem donekle) da je ova sugestivna i emotivna interpretacija (iako izreÄena u okviru humoristiÄne priredbe) iskrena:
āKakvi smo to ljudi mi Bosanci. Mi smo najzamrÅ”eniji ljudi na svijetu i ni s kim se historija nije poÅ”alila kao s Bosnom. Moja domovina Bosna, puna je ezana sa bosanskih džamija, ali i zvona sa pravoslavne i katoliÄke crkve. U Bosni nikada ezani nisu smetali zvonima, ni zvona ezanima. Ja sam Bosanac i Hercegovac. I Nikola Å op, hrvatski pjesnik iz Jajca je moj pjesnik. I Branko ÄopiÄ, Srbin iz HaÅ”ana je moj pisac. Ja sam odrastao na āBaÅ”ti sljezove bojeā Branka ÄopiÄa. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina i zvona sa katoliÄke crkve i pravoslavne crkve su moja, jer ja sam Bosanac i Hercegovac. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je mihrab i oltar pred kojim se kleÄalo i koji se nogama Å”utalo. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je vrh na koji se razni penju sa raznih strana, ÄereÄe je stoljeÄima, ali ona ide dalje. U mojoj domovini ima samo jedna deviza: postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne.ā
Iz ovih ulomaka vidimo dva lica glumca koja se po potrebi pojavljuju u razliÄitim razdobljima i razliÄitim podnebljima ovisno o potrebi trenutka i profilu publike. TreÄe nam Emir pokazuje u Hrvatskoj, stavljajuÄi sebe u poziciju normalnog i razboritog Äovjeka i āantifaÅ”istaā (Å”to je inaÄe u jednom dijelu hrvatske javnosti u trendu veÄ dulje vrijeme), dok su gotovo svi drugi u BiH ili faÅ”isti, ili lobotomirani, ili luÄaci:
āKada u jednom druÅ”tvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznaÄajan, to druÅ”tvo putuje u besmisao. Ta vrsta nemoguÄnosti voÄenja polemike argumentom uveliko je odredila lobotomiÄnost ljudi na ovim geografijama. Mi živimo kao lobotomiÄna druÅ”tva. VeÄina ljudi se kreÄe kaoĀ Jack NicholsonĀ u filmu āLet iznad kukaviÄjeg gnijezdaā, neostraÅ”Äeni za bilo kakvu životnu akciju. Svi Äekaju onog gorostasnog Indijanca koji, na kraju monumentalnog Formanovog filma, podiže mermernu Äesmu i razbija prozor kroz koji bježe u slobodu. Äekanje tog Indijanca samo produžava projekt lobotomije o kojem je pisao i Äuveni filozof Lipovecki, Poljak na mjestu redovnog profesora u Grenoblu. U svojoj knjizi āEra praznineā, napisanoj prije trideset godina, Lipovecki nagovjeÅ”tava da Äe poÄetkom dvadeset i prvog stoljeÄa ljudi osvijestiti da je moguÄe živjeti bez cilja i smisla. Kakav poraz i nesreÄa stanja ljudskog duha. Nažalost, mi živimo ono Å”to je Lipovecki napisao.ā
Citat je ovo iz njegova intervjua zagrebaÄkom Jutarnjem listu (od 12. studenoga 2018.), a u kojemu pored ostaloga kao razdjelnicu izmeÄu āfaÅ”istaā i āantifaÅ”istaā navodi navijanje za Novaka ÄokoviÄa i hrvatsku nogometnu reprezentaciju (āFaÅ”istima smeta Å”to navijamo i za ÄokoviÄa i za hrvatsku reprezentaciju. A baÅ” u takvoj BiH ja želim živjetiā). Naravno, ova vrsta simplifikacije jeste pomalo Äudna i nerazumljiva (meni je, recimo, draži Federer od ÄokoviÄa ā pa ne znam trebam li se preispitati da ne bih kojim sluÄajem zastranio i zavrÅ”io u āfaÅ”izmuā), pogotovu sa stanoviÅ”ta nekog tko balkanske ograde i torove ne priznaje kao mjerilo vlastitih dosega, sklonosti, želja ili potreba. ZaÅ”to bi bilo komu na prostorima bivÅ”e Jugoslavije u kojoj smo stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti živjeli (a znamo kako smo krvavo platili izlazak iz iste), Beograd bio draži, bliži i preÄi od BeÄa, Rima, BudimpeÅ”te ili Berlina? ZaÅ”to bi srbijanski tenisaÄ ili hrvatska reprezentacija bili mjerilo neÄijeg āantifaÅ”izmaā ili āfaÅ”izmaā?
S nekog Å”ireg i dubljeg poimanja ljudske civilizacije, takve teze su ne samo promaÅ”ene nego i stupidne, sasvim nalik ksenofobiÄnom porivu koji nas ponovno zatvara u iste okvire u kojima smo se nekad meÄusobno ubijali i krvarili.
Äemu takvi povratci i komu to treba? Otkuda ta mazohistiÄka potreba, taj sentiment i opsesija da se mora pripadati balkanskom Äoporu pa i po cijenu toga da se u njemu svako malo koljemo?
Nemam niÅ”ta protiv bratimljenja Emira HadžihafizbegoviÄa i njemu sliÄnih s bilo kime, pa bili to Srbi, Japanci, Kinezi, Mongoli ili Turci, Å”iroko im polje, ali otkud im pravo da nas druge nagone u njihov tor ā i proglaÅ”avaju āfaÅ”istimaā ako odbijemo u njega uÄi?
U citiranom ulomku, sadaÅ”nju situaciju apsurda i nemoguÄnosti komunikacije izmeÄu naroda u BiH (ili možda toÄnije njihovih elita), on je pokuÅ”ao svesti na problem ālobotomije ljudi na ovim geografijamaā, a neÅ”to kasnije koristi i usporedbu s ludnicom.
Dakako, o gordijskom Ävoru zvanom Daytonska BiH može se raspravljati na razliÄite naÄine, pa i tako da se narodima izrekne kolektivna medicinska dijagnoza Äime se problem stavlja ad acta. U ovom sluÄaju, u BiH (po Emiru) imamo veÄinom lobotomirane ili luÄake. Oni āÄekaju svoga Indijancaā koji Äe provaliti prozor ludnice i tako ih povesti u slobodu.
No,Ā prihvatimo li ovaj Emirov diskurs, najprije se postavlja logiÄko pitanje: hoÄe li lobotomirani prestati biti to Å”to jesu i poprimiti osobine zdravih ljudi, a luÄaci postati normalni kad izaÄu kroz prozor i doÄepaju se slobode?
TeÅ”ko. Ako su veÄ takvi, možda ih bolje ne puÅ”tati van.
Dakle, gledajuÄi s tog stanoviÅ”ta, BiH je izgubljena. Zauvijek. Barem za ljude koji danas u njoj žive. Jer, ta manjina ānormalnihā nikako je ne može spasiti. Utoliko prije Å”to su joj svjetski moÄnici veÄ odavno obukli luÄaÄku koÅ”ulju i uÄinili je nemoguÄom u funkcionalnom smislu.
Ja, meÄutim, ne samo da ne vjerujem u ono Å”to HadžihafizbegoviÄ govori, nego ZNAM DA NIJE TAKO. Jednako kao Å”to znam da on iz svoje vizure to nije u stanju sagledati. On je mentalno ostao zatvoren u balkanski, jugoslavenski okvir, Äak možda i nesvjestan Äinjenice kako je to uzrokovano pukom željom da se bude ānetko i neÅ”toā na Å”irem prostoru nego je to BiH. I frustracija je posve prirodna posljedica takvog stanja.
No, to je njegov problem.
Nemam se namjeru baviti analizom ālika i djelaā ovog glumca, niti njegovim psiholoÅ”kim profilom, samo se pitam jedno: kako je moguÄe tako strasno bacati drvlje i kamenje na Srbe, proklinjati ih, nazivati āfukaromā, buduÄe naraÅ”taje pozivati i zaklinjati da im ānikad ne halaleā, a potom trÄati u Beograd i tamo izigravati kozmopolita i Äovjekoljupca Å”iroke duÅ”e koji u Sava centru publici otvara āsvoju bosansku duÅ”uā i uvjerava ih kako je ādobar Äovjekā koji jednako voli i muslimane i Srbe i Hrvate,⦠Ne sliÄi li to u najmanju ruku perverziji, ljigavom udvorniÄkom puzanju pred auditorijem u kojem je zacijelo sjedio popriliÄan broj onih kojima je proteklih godina s pravom iz Sarajeva i Lukavca upuÄivao sve one pogrde i kletve?
PotvrÄujuÄi dosljedno svoju nedosljednost (kako pjesnik reÄe: āNa tom svijetu samo mijena vjeÄna jestā), Emir je sebe unaprijed stavio u ulogu arbitra i svrstao u āpozitivceā unatoÄ svim kontroverzama koje ga prate.
Na jednoj strani su on i manjina āzdravihā i ānormalnihā ā na drugoj ona golema veÄina luÄaka, lobotomiranih i āfaÅ”istaā.
E, pa neÄe biti tako.
Taj iÅ”ÄaÅ”eni, bolesni pogled na stvarnost, to pljuvanje u lice veÄini graÄana u Bosni i Hercegovini, to proglaÅ”avanje ove zemlje ludnicom koja āÄeka svoga Indijancaā, plod je bolesne maÅ”te Äovjeka koji nije svjestan stvarnosti ili je ne želi sagledati. To je uobrazilja jednog polivalentnog nesretnog i izgubljenog Äovjeka koji vlastita lutanja i odsustvo osjeÄaja pripadnosti nastoji kompenzirati poniÅ”tavanjem identiteta drugih ā kako bi ih izjednaÄio sa sobom. Pogledamo li samo Å”to je sve govorio nekad o Emiru Kusturici kojega je nakon toga (prije dvije i pol godine) javno zvao i molio da se vrati u Sarajevo, potpuno je bjelodano o kakvom se karakteru i mentalnom sklopu ovdje radi.
https://youtu.be/HcqFBvkOZrQ
Ja sam za razliku od Emira duboko uvjeren kako su i Srbi i BoÅ”njaci i Hrvati u ogromnoj veÄini normalni ljudi, suoÄeni s brojnim teÅ”koÄama i apsurdnim sustavom, ali normalni ljudi.
I po mome sudu, Emir bi i sam mogao za BiH uÄiniti mnogo viÅ”e nego Äini ovakvim nesuvislim izjavama.
Kad veÄ āponekad ruÄa i popije kavuā s Bakirom IzetbegoviÄem (kako sam kaže za hrvatske medije), mogao bi ga, primjerice, priupitati za njegova baljezganja o tomu kako je njegov rahmetli babo Alija TurÄinu Erdoganu āostavio BiH u amanetā, ili tražiti pojaÅ”njenje njegova stava po kojemu su āSrbi i Hrvati izmiÅ”ljeni narodiā.
I trebao bi prestati vrijeÄati legitimnog politiÄkog predstavnika hrvatskoga naroda za kojega kaže kako āÄeÅ”Äe ide kod VuÄiÄa u Beograd nego u crkvu na Misuā. Koliko znam, njegova klanjanja i druge islamske obrede nitko od Hrvata ne spominje niti ih stavlja u politiÄki kontekst.
Njegova dvoliÄnost i perfidija u kojoj javnosti pokazuje svoje āuljuÄenoā, ādemokratskoā, ākozmopolitskoā lice (po potrebi i ovisno o situaciji ā kad i gdje kako zatreba) a na drugoj strani tjera tvrdu izetbegoviÄevsku pro-islamsku politiku (pod krinkom āantifaÅ”izmaā) toliko su prozirni da tu previÅ”e mudrosti i dalekovidnosti ne treba kako bi Äovjek shvatio s kime ima posla.
Ono Å”to Bosni i Hercegovini treba, jeste viÅ”e zakonitosti, pravde, uvažavanja razliÄitosti, viÅ”e dogovora, mira i sloge oko temeljnih zajedniÄkih interesa, manje mržnje, netrpeljivosti, sukoba, gloženja.
Nije to brod luÄaka bez buduÄnosti.
Samo svi ā a prije svega BoÅ”njaci i Srbi kao najbrojniji narodi ā moraju shvatiti jednu prostu i obiÄnu istinu: Bosne i Hercegovine Äe biti toliko koliko bude pravde za njezine narode.
Narodi ne mogu tu zemlju osjeÄati kao svoju ako se u njoj osjeÄaju obespravljeno, podcijenjeno, ako ih se omalovažava i potiskuje, ako im se ne dopuÅ”ta izbor svojih predstavnika u vlasti, ako se na oÄigled krÅ”e temeljni zakoni na kojima je ustrojena kao država.
Nema tu nikakve filozofije. Sve je tako logiÄno. Samo to treba oživotvoriti i primijeniti u praksi. A ne držati se balkanskih torova kao da su nam od Boga dani i zacrtani kao sudbina.
I na kraju, neŔto bih upitao Emira osobno:
Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti sve one nekažnjene zloÄine Å”to ste ih uz poklike āAllahu Akbarā poÄinili diljem hrvatskih prostora: od Jajca, Doljana, KrižanÄevog Sela, Buhinih KuÄa, Lužana, Gustog Graba, Travnika, Konjica, Dusine, OrliÅ”ta, SuÅ”nja, Maljine, Trusine, Grma, MiletiÄa, Äukli, Krpeljice, Viteza, Kraljeve Sutjeske, Drenovika, Slapnice, BusovaÄke staje, do Mostara, Bugojna, Zabilja, Kiseljaka, Uzdola, VareÅ”a, Fojniceā¦?
Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti onih 1.600 nevino poklanih, sruÅ”ene crkve i kuÄe, etniÄki oÄiÅ”Äena i zatrta sela, progon 150.000 civila?
Mogu li se Emire halaliti sve one hrvatske glave Å”to su ih odsjekli vaÅ”i mudžahedini i pripadnici āArmije BiHā u kojoj si i sam bio, svi oni masakri, pobijena djeca, žene i starci, paljevine kuÄa, silovanja, pljaÄke?
Mogu li vam se halaliti sve one laži koje ste svalili na nas Hrvate, sva ta mržnja i otrov Å”to ga bljuju vaÅ”i islamisti putem medija veÄ viÅ”e od dva desetljeÄa, a da je pri tomu svemu grubo zanemareno sve ono Å”to smo uÄinili za samostalnost i opstanak BiH? Može li vam se halaliti nepravda koju nam danas Äinite vezujuÄi se za Tursku i radikalni islamizam dok u samoj Bosni i Hercegovini grubo krÅ”ite naÅ”a temeljna ljudska, nacionalna i graÄanska prava zajamÄena Ustavom i zakonima?
Može li se Emire sve to halaliti i bi li vi nama halalili da ste na naŔem mjestu?
Zlatko Pinter/Kamenjar.com
Ā
