Pratite nas

Reagiranja

Tri lica jednog glumca: Emir u zemlji čuda

Objavljeno

na

“(…) Bože, ponekad se pitam…zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi valjevskim, užičkim i inim srpskim kamama! Bože, ponekad se pitam, zar je muslimanski čovjek, samo zato što sevdah ćuti, morao biti zaklan!. Pa što to mi nismo išli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke! Što to mi nismo postavili haubice na Žabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu! Nismo, jer mi volimo, a oni mrze! Ne svi! Ne svi, ali mrze! (…) Mi, potomci bosanskih begova…gazde bosanske čekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zaječara prodaje almasli grane i šorvane naših nena (…) Ne zaboravi nikad narode moj i nemoj nikad halalit’ (…) Ako smo nekad morali halalit’, danas ne moramo…Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halalit’ nikad više nećeš. ‘Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela…”

Ove je riječi (među ostalim) u patriotskom zanosu, strasno, grleno, emotivno i ustreptalog glasa (uz tihu pratnju harmonike) izgovorio je glumac Emir Hadžihafizbegović (u Lukavcu kod Tuzle 1994 godine) u monodrami “Godine prevare”, u vrijeme rata, dok je razarano Sarajevo a Bosna i Hercegovina krvarila pod udarima srpskog agresora.

Je li to iz današnjeg kuta gledanja ratno-huškačka retorika i poziv na osvetu prepuštam sudu čitatelja (snimka je postavljena na Internet 6. ožujka 2008. godine, s naznakom:”Poruka Bošnjacima – slušajte moji Bošnjaci da se ne ponovi”)

Osim što se borio kao pripadnik 2. korpusa “Armije BiH” (nakon što je prethodno smjestio obitelj na sigurno, u Hrvatsku), radio je Emir kao angažirani umjetnik i brojne druge monologe, pa u jednome od njih kao vojnik “Armije BiH” (koji prepričava vlastite snove) kaže:

“(…) Sinoć sam Bože sanjao Harisa Džinovića kako u svom crnom šeširu nosi sedam kuhanih pečenjaka borcima na prvu linije negdje oko Trnova, i kako umjesto ‘i tebe sam sit kafano’ izgovara tekbil, a iz hiljadu grla nebo para ‘Allahu Akbar!’ Sinoć sam Bože sanjao i Emira Kusturicu kako u svoj bijeli Reno 4 unosi ranjenu djevojčicu …i kako farmerki poprskanih krvlju psuje majku četničku onima na Palama, sinoć Bože sanjah Mersada Berbera, Hasana Fazlića, Ismara Mujezinovića, Zeca, kako uče fatihu na mezaru rahmetli Ibrahima Ljubovića…sinoć sam Bože sanjao i Fahretu Jahić, Lepu Brenu kako olovskim ranjenicima priča o vrijednostima islama i kako u snu govori da joj je želja da napravi humanitarni koncert za samljevene Brčake u stočno brašno u kafileriji juna devedeset druge… ”

objavljeno 1. prosinca 2012.; monolog “San o Bosni”)

Je li kao predložak ovom monologu poslužila legenda o snu osmanlijskog osvajača Mehmeda El-Fatiha u kojem je ovaj usnio obećanu zemlju Bosnu (noć prije nego ju je osvojio), to zna samo Emir, no, u monologu se prozivaju “izdajnici” koji su se odmetnuli od vjere i naroda i podsjećaju kako su zgazili islam i tradiciju.

Kad se ode u Srbiju, međutim, tada se okreće ploča i pjeva posve drugačija pjesma.

U beogradskom Sava centru, studenoga 2017. godine, u okviru nastupa u humorističnoj predstavi “Audicija”, isti taj Emir Hadžihafizbegović neplanirano i izvan konteksta, na opće iznenađenje publike i organizatora priredbe izgovorio je jedan monolog o Bosni i Hercegovini koji nije bio sastavnim dijelom predstave.

U njemu je dao oduška svojoj “širokogrudosti”, “čovjekoljublju”, “filantropiji” i “romantizmu” koji opčinjava samo “istinske i iskrene zaljubljenike u ljude”. Dakako, ovoga puta nema nikakvog veličanja islama, nema begova, paša, bosanskih gazda, džamija i minareta, tekbila, fatihe, ajeta, nana, mezara, nema samljevenih Brčaka, fukare koja prodaje “muslimansku muku” po Zaječaru, Požarevcu, ni haubica koje su se mogle postaviti na Žabljak, Durmitor, Zlatibor, pa ni poklika “Allahu Akbar” koji je Emira i njegove mudžahedine dizao na noge i pokretao na akciju dok je bio pripadnik 2. korpusa “Armije BiH”.

Iz svake riječi izbija čista “ljubav” prema katolicima i pravoslavcima, njihovim bogomoljama, kulturi i tradiciji i sve se odvija po poznatoj matrici “bratstva-jedinstva”.

To je jedna po svemu uravnotežena, topla, ljudska i humanistička poruka kojoj ni najveći kršćanin (ili hrišćanin) ne može naći zamjerke, mada u cjelini djeluje prilično naivno, namješteno i nerealno.

I svatko tko ne poznaje Emira, povjerovao bi (barem donekle) da je ova sugestivna i emotivna interpretacija (iako izrečena u okviru humoristične priredbe) iskrena:

“Kakvi smo to ljudi mi Bosanci. Mi smo najzamršeniji ljudi na svijetu i ni s kim se historija nije pošalila kao s Bosnom. Moja domovina Bosna, puna je ezana sa bosanskih džamija, ali i zvona sa pravoslavne i katoličke crkve. U Bosni nikada ezani nisu smetali zvonima, ni zvona ezanima. Ja sam Bosanac i Hercegovac. I Nikola Šop, hrvatski pjesnik iz Jajca je moj pjesnik. I Branko Ćopić, Srbin iz Hašana je moj pisac. Ja sam odrastao na ‘Bašti sljezove boje’ Branka Ćopića. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina i zvona sa katoličke crkve i pravoslavne crkve su moja, jer ja sam Bosanac i Hercegovac. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je mihrab i oltar pred kojim se klečalo i koji se nogama šutalo. Moja jedina domovina je Bosna i Hercegovina, to je vrh na koji se razni penju sa raznih strana, čereče je stoljećima, ali ona ide dalje. U mojoj domovini ima samo jedna deviza: postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne.”

Iz ovih ulomaka vidimo dva lica glumca koja se po potrebi pojavljuju u različitim razdobljima i različitim podnebljima ovisno o potrebi trenutka i profilu publike. Treće nam Emir pokazuje u Hrvatskoj, stavljajući sebe u poziciju normalnog i razboritog čovjeka i “antifašista” (što je inače u jednom dijelu hrvatske javnosti u trendu već dulje vrijeme), dok su gotovo svi drugi u BiH ili fašisti, ili lobotomirani, ili luđaci:

“Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao. Ta vrsta nemogućnosti vođenja polemike argumentom uveliko je odredila lobotomičnost ljudi na ovim geografijama. Mi živimo kao lobotomična društva. Većina ljudi se kreće kao Jack Nicholson u filmu ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’, neostrašćeni za bilo kakvu životnu akciju. Svi čekaju onog gorostasnog Indijanca koji, na kraju monumentalnog Formanovog filma, podiže mermernu česmu i razbija prozor kroz koji bježe u slobodu. Čekanje tog Indijanca samo produžava projekt lobotomije o kojem je pisao i čuveni filozof Lipovecki, Poljak na mjestu redovnog profesora u Grenoblu. U svojoj knjizi ‘Era praznine’, napisanoj prije trideset godina, Lipovecki nagovještava da će početkom dvadeset i prvog stoljeća ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla. Kakav poraz i nesreća stanja ljudskog duha. Nažalost, mi živimo ono što je Lipovecki napisao.”

Citat je ovo iz njegova intervjua zagrebačkom Jutarnjem listu (od 12. studenoga 2018.), a u kojemu pored ostaloga kao razdjelnicu između “fašista” i “antifašista” navodi navijanje za Novaka Đokovića i hrvatsku nogometnu reprezentaciju (“Fašistima smeta što navijamo i za Đokovića i za hrvatsku reprezentaciju. A baš u takvoj BiH ja želim živjeti”). Naravno, ova vrsta simplifikacije jeste pomalo čudna i nerazumljiva (meni je, recimo, draži Federer od Đokovića – pa ne znam trebam li se preispitati da ne bih kojim slučajem zastranio i završio u “fašizmu”), pogotovu sa stanovišta nekog tko balkanske ograde i torove ne priznaje kao mjerilo vlastitih dosega, sklonosti, želja ili potreba. Zašto bi bilo komu na prostorima bivše Jugoslavije u kojoj smo stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti živjeli (a znamo kako smo krvavo platili izlazak iz iste), Beograd bio draži, bliži i preči od Beča, Rima, Budimpešte ili Berlina? Zašto bi srbijanski tenisač ili hrvatska reprezentacija bili mjerilo nečijeg “antifašizma” ili “fašizma”?

S nekog šireg i dubljeg poimanja ljudske civilizacije, takve teze su ne samo promašene nego i stupidne, sasvim nalik ksenofobičnom porivu koji nas ponovno zatvara u iste okvire u kojima smo se nekad međusobno ubijali i krvarili.

Čemu takvi povratci i komu to treba? Otkuda ta mazohistička potreba, taj sentiment i opsesija da se mora pripadati balkanskom čoporu pa i po cijenu toga da se u njemu svako malo koljemo?

Nemam ništa protiv bratimljenja Emira Hadžihafizbegovića i njemu sličnih s bilo kime, pa bili to Srbi, Japanci, Kinezi, Mongoli ili Turci, široko im polje, ali otkud im pravo da nas druge nagone u njihov tor – i proglašavaju “fašistima” ako odbijemo u njega ući?

U citiranom ulomku, sadašnju situaciju apsurda i nemogućnosti komunikacije između naroda u BiH (ili možda točnije njihovih elita), on je pokušao svesti na problem “lobotomije ljudi na ovim geografijama”, a nešto kasnije koristi i usporedbu s ludnicom.

Dakako, o gordijskom čvoru zvanom Daytonska BiH može se raspravljati na različite načine, pa i tako da se narodima izrekne kolektivna medicinska dijagnoza čime se problem stavlja ad acta. U ovom slučaju, u BiH (po Emiru) imamo većinom lobotomirane ili luđake. Oni “čekaju svoga Indijanca” koji će provaliti prozor ludnice i tako ih povesti u slobodu.

No,  prihvatimo li ovaj Emirov diskurs, najprije se postavlja logičko pitanje: hoće li lobotomirani prestati biti to što jesu i poprimiti osobine zdravih ljudi, a luđaci postati normalni kad izađu kroz prozor i dočepaju se slobode?

Teško. Ako su već takvi, možda ih bolje ne puštati van.

Dakle, gledajući s tog stanovišta, BiH je izgubljena. Zauvijek. Barem za ljude koji danas u njoj žive. Jer, ta manjina “normalnih” nikako je ne može spasiti. Utoliko prije što su joj svjetski moćnici već odavno obukli luđačku košulju i učinili je nemogućom u funkcionalnom smislu.

Ja, međutim, ne samo da ne vjerujem u ono što Hadžihafizbegović govori, nego ZNAM DA NIJE TAKO. Jednako kao što znam da on iz svoje vizure to nije u stanju sagledati. On je mentalno ostao zatvoren u balkanski, jugoslavenski okvir, čak možda i nesvjestan činjenice kako je to uzrokovano pukom željom da se bude “netko i nešto” na širem prostoru nego je to BiH. I frustracija je posve prirodna posljedica takvog stanja.

No, to je njegov problem.

Nemam se namjeru baviti analizom “lika i djela” ovog glumca, niti njegovim psihološkim profilom, samo se pitam jedno: kako je moguće tako strasno bacati drvlje i kamenje na Srbe, proklinjati ih, nazivati “fukarom”, buduće naraštaje pozivati i zaklinjati da im “nikad ne halale”, a potom trčati u Beograd i tamo izigravati kozmopolita i čovjekoljupca široke duše koji u Sava centru publici otvara “svoju bosansku dušu” i uvjerava ih kako je “dobar čovjek” koji jednako voli i muslimane i Srbe i Hrvate,… Ne sliči li to u najmanju ruku perverziji, ljigavom udvorničkom puzanju pred auditorijem u kojem je zacijelo sjedio popriličan broj onih kojima je proteklih godina s pravom iz Sarajeva i Lukavca upućivao sve one pogrde i kletve?

Potvrđujući dosljedno svoju nedosljednost (kako pjesnik reče: “Na tom svijetu samo mijena vječna jest”), Emir je sebe unaprijed stavio u ulogu arbitra i svrstao u “pozitivce” unatoč svim kontroverzama koje ga prate.

Na jednoj strani su on i manjina “zdravih” i “normalnih” – na drugoj ona golema većina luđaka, lobotomiranih i “fašista”.

E, pa neće biti tako.

Taj iščašeni, bolesni pogled na stvarnost, to pljuvanje u lice većini građana u Bosni i Hercegovini, to proglašavanje ove zemlje ludnicom koja “čeka svoga Indijanca”, plod je bolesne mašte čovjeka koji nije svjestan stvarnosti ili je ne želi sagledati. To je uobrazilja jednog polivalentnog nesretnog i izgubljenog čovjeka koji vlastita lutanja i odsustvo osjećaja pripadnosti nastoji kompenzirati poništavanjem identiteta drugih – kako bi ih izjednačio sa sobom. Pogledamo li samo što je sve govorio nekad o Emiru Kusturici kojega je nakon toga (prije dvije i pol godine) javno zvao i molio da se vrati u Sarajevo, potpuno je bjelodano o kakvom se karakteru i mentalnom sklopu ovdje radi.

Ja sam za razliku od Emira duboko uvjeren kako su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati u ogromnoj većini normalni ljudi, suočeni s brojnim teškoćama i apsurdnim sustavom, ali normalni ljudi.

I po mome sudu, Emir bi i sam mogao za BiH učiniti mnogo više nego čini ovakvim nesuvislim izjavama.

Kad već “ponekad ruča i popije kavu” s Bakirom Izetbegovićem (kako sam kaže za hrvatske medije), mogao bi ga, primjerice, priupitati za njegova baljezganja o tomu kako je njegov rahmetli babo Alija Turčinu Erdoganu “ostavio BiH u amanet”, ili tražiti pojašnjenje njegova stava po kojemu su “Srbi i Hrvati izmišljeni narodi”.

I trebao bi prestati vrijeđati legitimnog političkog predstavnika hrvatskoga naroda za kojega kaže kako “češće ide kod Vučića u Beograd nego u crkvu na Misu”. Koliko znam, njegova klanjanja i druge islamske obrede nitko od Hrvata ne spominje niti ih stavlja u politički kontekst.

Njegova dvoličnost i perfidija u kojoj javnosti pokazuje svoje “uljuđeno”, “demokratsko”, “kozmopolitsko” lice (po potrebi i ovisno o situaciji – kad i gdje kako zatreba) a na drugoj strani tjera tvrdu izetbegovićevsku pro-islamsku politiku (pod krinkom “antifašizma”) toliko su prozirni da tu previše mudrosti i dalekovidnosti ne treba kako bi čovjek shvatio s kime ima posla.

Ono što Bosni i Hercegovini treba, jeste više zakonitosti, pravde, uvažavanja različitosti, više dogovora, mira i sloge oko temeljnih zajedničkih interesa, manje mržnje, netrpeljivosti, sukoba, gloženja.

Nije to brod luđaka bez budućnosti.

Samo svi – a prije svega Bošnjaci i Srbi kao najbrojniji narodi – moraju shvatiti jednu prostu i običnu istinu: Bosne i Hercegovine će biti toliko koliko bude pravde za njezine narode.

Narodi ne mogu tu zemlju osjećati kao svoju ako se u njoj osjećaju obespravljeno, podcijenjeno, ako ih se omalovažava i potiskuje, ako im se ne dopušta izbor svojih predstavnika u vlasti, ako se na očigled krše temeljni zakoni na kojima je ustrojena kao država.

Nema tu nikakve filozofije. Sve je tako logično. Samo to treba oživotvoriti i primijeniti u praksi. A ne držati se balkanskih torova kao da su nam od Boga dani i zacrtani kao sudbina.

I na kraju, nešto bih upitao Emira osobno:

Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti sve one nekažnjene zločine što ste ih uz poklike “Allahu Akbar” počinili diljem hrvatskih prostora: od Jajca, Doljana, Križančevog Sela, Buhinih Kuća, Lužana, Gustog Graba, Travnika, Konjica, Dusine, Orlišta, Sušnja, Maljine, Trusine, Grma, Miletića, Čukli, Krpeljice, Viteza, Kraljeve Sutjeske, Drenovika, Slapnice, Busovačke staje, do Mostara, Bugojna, Zabilja, Kiseljaka, Uzdola, Vareša, Fojnice…?

Mogu li Hrvati vama muslimanima halaliti onih 1.600 nevino poklanih, srušene crkve i kuće, etnički očišćena i zatrta sela, progon 150.000 civila?

Mogu li se Emire halaliti sve one hrvatske glave što su ih odsjekli vaši mudžahedini i pripadnici “Armije BiH” u kojoj si i sam bio, svi oni masakri, pobijena djeca, žene i starci, paljevine kuća, silovanja, pljačke?

Mogu li vam se halaliti sve one laži koje ste svalili na nas Hrvate, sva ta mržnja i otrov što ga bljuju vaši islamisti putem medija već više od dva desetljeća, a da je pri tomu svemu grubo zanemareno sve ono što smo učinili za samostalnost i opstanak BiH? Može li vam se halaliti nepravda koju nam danas činite vezujući se za Tursku i radikalni islamizam dok u samoj Bosni i Hercegovini grubo kršite naša temeljna ljudska, nacionalna i građanska prava zajamčena Ustavom i zakonima?

Može li se Emire sve to halaliti i bi li vi nama halalili da ste na našem mjestu?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari