Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV