Pratite nas

Religija i Vjera

Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Objavljeno

na

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

25. obljetnica diplomatskih veza Svete Stolice i Izraela obilježena u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i Veliki kancelar Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) u Zagrebu pozdravio je sudionike Konferencije povodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael koja je u ponedjeljak 11. studenoga, u organizaciji Veleposlanstva Države Izrael, Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj, Zagrebačke nadbiskupije i HKS-a, te pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, svečano otvorena u Sveučilišnoj Velikoj dvorani.

– Gledajući nas ovdje okupljene, postaje jasno da taj događaj uspostave diplomatskih odnosa ima puno šire značenje od jednoga međudržavnog bilateralnog čina, ostvarenoga najprije potpisivanjem Temeljnoga ugovora u prosincu 1993. godine između Svete Stolice i Države Izrael, koji je stupio na snagu 10. ožujka 1994. godine, a zatim su se 15. lipnja 1994. godine otvorila veleposlanstva u Tel Avivu i Vatikanu. – kazao je kardinal Bozanić, upućujući, između ostaloga, zahvalan pozdrav predavačima koji su došli iz Izraela, Vatikana i Austrije kako bi pomogli razmatrati, prisjetiti se, ponovno otkriti duboke poveznice i izvorišta zajedničkoga hoda u dijalogu između kršćanstva i židovstva.

Govoreći kako je događaj od prije 25 godina znak koji ne prestaje privlačiti i poticati, Kardinal je istaknuo kako je uspostava diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael – plod ne samo dijaloga koji se oslanja na uvide i smjernice Drugoga vatikanskog koncila, nego i zauzetosti konkretnih ljudi potaknutih djelovanjem Božjega Duha, među kojima se s posebnim poštovanjem sjećamo pape Ivana Pavla II., kojega u Crkvi častimo kao sveca. (…) Ta 1994. godina, u povezanosti s papom Ivanom Pavlom II., draga je hrvatskomu narodu i našoj Crkvi, jer u rujnu te godine on je prvi put pohodio Hrvatsku u Zagrebu, i to upravo u godinama ratnih stradanja, dok smo čeznuli za slobodom i mirom, navodi Zagrebačka nadbiskupija.

Budući da uspostavljanje odnosa uvijek poziva na njihovo razvijanje i snažniju suradnju, Kardinal je naglasio kako je ovaj povod također važan za Hrvatsku kao okvir koji omogućuje bolje uzajamno poznavanje i jačanje povjerenja. – U tome imamo dragocjenu zajedničku baštinu, na koju se možemo osloniti i nadovezati. U Zagrebu i Hrvatskoj, ne previđajući bolnu prošlost i razne zaprjeke, postoji bogata baština, osobito duhovna i kulturološka, međuodnosa kršćanstva i židovstva, na koju se treba vraćati, ponirati u dubinu i upoznavati nepoznato, ali i ispravljati iskrivljeno.

Pritom ne smijemo prešućivati hrabre i neustrašive muževe i žene koji su nam ostavili sjajno svjedočanstvo kako se i u teškim vremenima pomaže, svjedoči ljubav i poštovanje. S njima se Hrvatska treba ponositi jer oni su vrijedni pozornosti na europskoj i svjetskoj razini. –

U svome govoru Kardinal je posebno izdvojio prisutnost mladih, naraštaja rođena tijekom proteklih 25 godina: – Sa sviješću da su posude u našim rukama i srcu krhke, njima prenosimo vjeru, nadu i ljubav, s porukom da iskrena vjera, premda življena u različitosti, ne zatvara; upravo kao što ni istina ne zatvara i ne razdvaja, nego povezuje. Ideologije se tomu protive, jer one razgrađuju i stvaraju sukobe. – rekao je Kardinal.

Napomenuvši kako današnji dan vidi i kao prihvaćanje odgovornosti za vrijeme koje nam je povjereno, jer je puno područja u kojima osjećamo da treba progovoriti mudrost ukorijenjena u Objavi, iskustvo pročišćeno trpljenjem, kultura koja je izrasla i raste iz židovsko-kršćanskih korijena, pazeći da se nikada ne udaljimo od zaštite ljudskoga života, govor je završio riječima: – Ovdje smo u iskrenosti svoje vjere i dobre volje. Siguran sam da će nas to jačati u zajedništvu istine, međusobnog poštovanja i zbližavanja u svjetlu Božjega Duha. –

Osim Kardinala, sudionike Konferencije pozdravili su predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Sebastian Rogač, Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, veleposlanik Države Izraela u Republici Hrvatskoj Ilan Mor i rektor HKS-a prof. dr. sc. Željko Tanjić.

Rektor Tanjić podsjetio je na riječi pape Franje upućene sudionicima Foruma o budućnosti zdravlja i ekosustavu sveučilišta organiziranog od strane Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta prema kojima sveučilišni odgoj nije samo punjenje glave pojmovima: – Potrebna su tri jezika. Potrebno je da se u igru uključe različiti jezici: jezik uma, jezik srca i jezik ruku, tako da čovjek misli u skladu s onim što osjeća i čini, da osjeća u skladu s onim što misli i radi, da čini u skladu s onim što osjeća i misli.“ Prema tome, – i naš je današnji susret, kao i sva događanja vezana uz proslavu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael, u svjetlu ove važne obljetnice i Papinih riječi zapravo dio odgojnog procesa u životnoj školi međusobnog upoznavanja, dijaloga i poštovanja Židova i katolika, upravo u svjetlu ove obljetnice, bez obzira kolikog godina imali i koje službe obnašali. – istaknuo je Rektor.

Također je posebno istaknuo studente, koji uza sve poteškoće, uče povezati različite jezike sporazumijevanja koji nam otkrivaju bogati, često bolni i nadom ispunjeni odnos Katoličke Crkve i židovstva te se referirao na riječi kardinala Jeana Marie Lustigera, nadbiskupa pariškoga koji je za uspješan kršćansko-židovski dijalog istaknuo četiri pretpostavke i tri koraka:

– Prvo, kršćani moraju poznavati oba Pisma, Novi Zavjet i Prvi Zavjet, drugo, potrebno je poznavati post-biblijsko židovstvo u svom njegovom bogatstvu, treće, potrebno je zajedno ostvarivati konkretne inicijative djelotvorne ljubavi, služenja, pravde i mira i četvrto, tamo gdje postoje sukobi potrebno je biti prisutan i sve učiniti da prestanu neprijateljstva i da se shvati bol drugoga. A tri potrebna koraka da se u svemu uspije su molitva, obraćenje srca, na hebrejskom teshuvah, pojedinca i zajednice te studij i proučavanje u međusobnom dijalogu. Vjerujem da ovaj današnji skup na našem sveučilištu, mjestu studija, podučavanja i dijaloga, vođen molitvom za obraćenje srca svakoga od nas može učvrstiti naš zajednički hod. – kazao je rektor Tanjić, posebno zahvalivši predavačima koji će pomoći razumjeti ono što čini jedinstvenima u različitosti i pomoći započeti procese razumijevanja produbljujemo i razvijamo.

Prisjećajući se povijesti odnosa Države Izrael i Katoličke crkve, veleposlanik Države Izraela u Republici Hrvatskoj Nj. E. Ilan Mor rekao je kako je Drugi vatikanski koncil omogućio „revoluciju“ odnosa između Katoličke crkve i židovskoga naroda. Sam je Koncil, kako je rekao, bio trenutak transformacije Katoličke crkve. Ujedno je izdvojio i važnost deklaracije Nostra aetate o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama, osobito četvrti odlomak deklaracije u kojoj se promišlja o odnosu Katoličke crkve i Židova. Nj. E. Mor pozvao je na međusobno duhovno poštivanje te njegovanje dijaloga i političkih odnosa te, citirajući papu Franju da kršćanin ne može biti antisemit zbog svojih židovskih korijena, naglasio važnost prenošenja poruke deklaracije Nostrae etate na sveučilištima, u Crkvi, u političkom životu i medijima, a ponajviše mladima jer, kako je zaključio, obrazovanje omogućava nadilaženje fanatizma i osposobljava za dijalog.

Izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Sebastian Rogač podsjetio je kako je Hrvatska 2017. obilježila četvrt stoljeća diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, a iste godine i dvadesetu obljetnicu odnosa s Izraelom. – Sveta Stolica zauzima posebno mjesto u sveukupnoj povijesti hrvatske države i naroda. Naše spone s Rimom su čvrste i neraskidive. Na drugoj strani zajedničkog nam Mediterana, nedavnim uzvratnim državnim posjetom Predsjednice Republike Izraelu učvrstili smo snažne temelje prijateljstva i partnerstva između Hrvatske i Izraela te potvrdili zajedničku želju za trajnom i strateškom hrvatsko-izraelskom suradnjom. – kazao je Predsjedničin izaslanik, apostrofirajući kako su odnosi Svete stolice i Izraela presudni, ne samo u diplomatskom i političkom smislu, već kao most i platforma dijaloga i razumijevanja dviju vjera odnosno kršćana, katolika i Židova općenito zbog čega je, osobito u kontekstu sve većih globalnih izazova i prijetnji miru, važan međureligijski i međukulturni dijalog.

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Lingua, govoreći o teškoćama, ali i važnosti uspostave odnosa Svete Stolice i Države Izrael, apostrofirao je pontifikat pape Ivana Pavla II. koji je odrastao uz mnoge pripadnike židovskoga naroda te svjedočio holokaustu Drugoga svjetskoga rata. – Potrebno je vrijeme kako bi se izgradilo povjerenje i temelji za snažne odnose. Nadajmo se da će ova 25. obljetnica ojačati zajedničku volju Svete Stolice i države Izrael za rastućim uzajamnim povjerenjem i međusobnom poštovanju – kazao je mons. Lingua.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u svome je obraćanju pozdravio inicijativu izraelskoga Veleposlanstva, Apostolske nuncijature i Hrvatskog katoličkog sveučilišta da se ovaj važan događaj obilježi i u Hrvatskoj. – Porukama na ovoj Konferenciji dat ćemo snažnu potporu daljnjem osnaživanju odnosa između Svete Stolice i Države Izrael i kršćansko-židovskih veza. – kazao je. Istaknuvši također kako su za Hrvatsku posebni značajni odnosi sa Svetom Stolicom i Državom Izrael baš kao što su kroz cijelu hrvatsku povijest do danas za hrvatski narod iznimno važni odnosi s Katoličkom crkvom, napomenuo je kako je katolička vjera uvijek bila temelj hrvatskog nacionalnog jedinstva, kohezije, opstojnosti, otpora i borbe za slobodu, te da – u Izraelu Hrvatska vidi istinskog prijatelja s kojim želi dalje razvijati partnerski odnos i svekoliku suradnju. –

Dva glavna predavanja na Konferenciji održat će rabin prof. dr. sc. Daniel Sperber sa Sveučilišta Ban-Ilan u Ramat Ganu iz Izraela, koji će govoriti o viziji Nostra aetate sa židovske strane, te salezijanac dr. sc. Norbert Hofmann, tajnik Povjerenstva Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i jedan od vodećih stručnjaka za odnose sa židovstvom pri Svetoj Stolici. Tajnik Hofmann govorit će o trenutnoj situaciji po pitanju dijaloga između katolika i Židova. U drugom dijelu sudjeluju doc. dr. sc. Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koji će govoriti o duhovnom i političkom zbližavanju kršćana i Židova od devedesetih godina 20. stoljeća do danas, zatim glavni rabin izv. prof. dr. sc. Kotel Da-Don s temom odnosa između judaizma i Rimokatoličke crkve i 25. obljetnice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izraela s teološke perspektive i austrijski teolog prof. dr. sc. Jan-Heiner Tück sa Sveučilišta u Beču koji će govoriti o „vraćanju Isusa“ u židovstvo kao poticaju za kršćansku teologiju.

Na Konferenciji sudjeluju brojni visoki uzvanici, nositelji građanskih vlasti, predstavnici i članovi akademskih i odgojno-obrazovnih ustanova, političkoga i poslovnoga svijeta, umjetnosti, kulture i medija.

U nastavku pročitajte pozdravni govor kardinala Bozanića u cijelosti:

Pozdravni govor na otvorenju konferencije prigodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael (1994. – 2019.) Hrvatsko katoličko sveučilište, 11. studenoga 2019.

1. Danas sam istinski radostan i zahvalan Gospodinu što vas, kao zagrebački nadbiskup, mogu pozdraviti ovdje u dvorani Hrvatskoga katoličkog sveučilišta na početku konferencije, organizirane prigodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael.
Gledajući nas ovdje okupljene, postaje jasno da taj događaj uspostave diplomatskih odnosa ima puno šire značenje od jednoga međudržavnog bilateralnog čina, ostvarenoga najprije potpisivanjem Temeljnoga ugovora u prosincu 1993. godine između Svete Stolice i Države Izrael, koji je stupio na snagu 10. ožujka 1994. godine, a zatim su se 15. lipnja 1994. godine otvorila veleposlanstva u Tel Avivu i Vatikanu.
Želim da se svaki i svaka od vas osjećate srdačno dobrodošlima na ovom akademskom činu i da čujete riječ poštovanja i prihvaćanja, a među nama posebnim pozdravom ističem one čija je prisutnost osobito znakovita u ovome susretu.

2. Pozdravljam predstavnika pape Franje u Republici Hrvatskoj, preuzvišenoga gospodina apostolskoga nuncija mons. Giorgia Lingu i Njegovu ekselenciju, veleposlanika Države Izrael u Republici Hrvatskoj, gospodina Ilana Mora.
Pozdravljam Predsjednika Hrvatskoga Sabora, gospodina Gordana Jandrokovića, kao i izaslanika predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, gospodina Sebastiana Rogača.

Pozdravljam cijenjenu gospodu rabine i sve članove židovskih zajednica. Pozdrav upućujem subraći biskupima, svećenicima i sestrama redovnicama. Pozdravljam nositelje građanskih vlasti te predstavnike i članove akademskih, kulturnih institucija. Poseban pozdrav upućujem studentima, nastavnicima i djelatnicima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, na čelu s veleučenim gospodinom rektorom, prof. dr. Željkom Tanjićem.
Zahvalan pozdrav upućujem predavačima koji su došli iz Izraela, Vatikana i Austrije i koji će nam danas pomoći razmatrati, prisjetiti se, ponovno otkriti duboke poveznice i izvorišta zajedničkoga hoda u dijalogu između kršćanstva i židovstva.

3. Na početku ove konferencije smatram važnim podsjetiti da je događaj od prije dvadeset i pet godina znak koji ne prestaje privlačiti i poticati. On je plod ne samo dijaloga koji se oslanja na uvide i smjernice Drugoga vatikanskog koncila, nego i zauzetosti konkretnih ljudi potaknutih djelovanjem Božjega Duha, među kojima se s posebnim poštovanjem sjećamo pape Ivana Pavla II., kojega u Crkvi častimo kao sveca. Sveti papa Ivan Pavao II. svojom je osobnošću, blizinom židovskomu narodu i svima koji trpe, svojom gorljivošću za mir i evanđeoskim osjećajem za pravednost, pozivao na otvorenost i svjedočio neprolazne vrjednote, utemeljene na dostojanstvu čovjeka kao Božjega stvorenja i na slobodi koja teži prema dobru i suradnji s drugima.
Ta 1994. godina, u povezanosti s papom Ivanom Pavlom II., draga je hrvatskomu narodu i našoj Crkvi, jer u rujnu te godine on je prvi put pohodio Hrvatsku u Zagrebu, i to upravo u godinama ratnih stradanja, dok smo čeznuli za slobodom i mirom.

4. Osjećam se potaknutim reći i to da je ovaj povod važan za nas u Hrvatskoj. Uspostavljanje odnosa uvijek poziva na njihovo razvijanje i snažniju suradnju. To je okvir koji omogućuje bolje uzajamno poznavanje i jačanje povjerenja.

U tome imamo dragocjenu zajedničku baštinu, na koju se možemo osloniti i nadovezati. U Zagrebu i Hrvatskoj, ne previđajući bolnu prošlost i razne zaprjeke, postoji bogata baština, osobito duhovna i kulturološka, međuodnosa kršćanstva i židovstva, na koju se treba vraćati, ponirati u dubinu i upoznavati nepoznato, ali i ispravljati iskrivljeno. Pritom ne smijemo prešućivati hrabre i neustrašive muževe i žene koji su nam ostavili sjajno svjedočanstvo kako se i u teškim vremenima pomaže, svjedoči ljubav i poštovanje. S njima se Hrvatska treba ponositi jer oni su vrijedni pozornosti na europskoj i svjetskoj razini.

Zbog toga me ovdje osobito raduje prisutnost mladih, naraštaja rođena tijekom proteklih dvadeset i pet godina. Sa sviješću da su posude u našim rukama i srcu krhke, njima prenosimo vjeru, nadu i ljubav, s porukom da iskrena vjera, premda življena u različitosti, ne zatvara; upravo kao što ni istina ne zatvara i ne razdvaja, nego povezuje. Ideologije se tomu protive, jer one razgrađuju i stvaraju sukobe.

Zato današnji dan vidim i kao prihvaćanje odgovornosti za vrijeme koje je povjereno nama. Puno je područja u kojima osjećamo da treba progovoriti mudrost ukorijenjena u Objavi, iskustvo pročišćeno trpljenjem, kultura koja je izrasla i raste iz židovsko-kršćanskih korijena, pazeći da se nikada ne udaljimo od zaštite ljudskoga života.

Dragi prijatelji, organizatori, sudionici i gosti, ovdje smo u iskrenosti svoje vjere i dobre volje. Siguran sam da će nas to jačati u zajedništvu istine, međusobnog poštovanja i zbližavanja u svjetlu Božjega Duha.
Molim Gospodina da nas sve blagoslovi i prati svojom ljubavlju i mirom. Šalóm!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1997. – Alojzije Stepinac proglašen kršćanskim mučenikom vjere

Objavljeno

na

Objavio

Dana 11. studenoga 1997. Kongregacija za proglašenje svetaca proglasila je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca mučenikom kršćanske vjere.

Nakon saslušanja 86 svjedoka, katolika i nekatolika, prikazanih ozdravljenja i uslišanja zagovornih molitava, uvezani su dokumenti u 114 svezaka na 38.000 stranica.

Ti prerađeni i pročišćeni dokumenti su proslijeđeni Kongregaciji za proglašenje svetaca na 6000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. studenog 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.

Njegov progonitelj bio je komunistički režim koji je htio iskorijeniti Crkvu i kršćanstvo. Na tom putu, upravo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj naišao je na snažan otpor, a posebice u njezinom pastiru nadbiskupu Stepincu.

Budući da nije htio Katoličku Crkvu odvojiti od sveopće crkve i stvoriti nacionalnu hrvatsku crkvu, doživio je progone, blaćenja i nepravednu osudu komunističkog režima, a na kraju i trovanje i fizičko ubojstvo. Svojim držanjem i vjerom nasljedovao je Kristov put do smrti.

Lik kršćanskog mučenika sadrži u sebi spremnost na mučeništvo, zatim prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri, Crkvi i Kristu, te napokon opraštanje i ljubav prema svojim neprijateljima, u ovom slučaju komunistima. Alojzije Stepinac je uistinu sve te sastavnice posjedovao i stoga je mučenik vjere i Katoličke Crkve.

Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.

On (Stepinac) sada je u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. Zato u njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“

 

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari