Pratite nas

BiH

U POTRAZI ZA ISTINOM I dio

Objavljeno

na

Pojedini hrvatski povjesničari, uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo akademske titule, mi „povjesničari – amateri“, odlučili smo na svoj način odgovoriti na neka od spornih pitanja. Materijal koji slijedi, rezultat je tog nastojanja.

U POTRAZI ZA ISTINOM – uvodnik

Tko god tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran.

Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjizi Deset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu, Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima.

normal_Dr__Ljubo_Boban_-_PovijesnicarSvojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je: „Boban je u pravu“.

Bobanove ‘Kontroverze iz povijesti Jugoslavije’ predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio.

Današnji „hrvatski“ povjesničari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović.

Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.

No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je nedavno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“), ne odgovori argumentima.

Materijal koji slijedi ne donosi ništa novo, niti otkriva bilo što „epohalno“.

On je samo podsjećanje na nepobitne činjenice koje u još otvorenijoj i drastičnijoj formi iznosi na svjetlo dana Svetozar Pribićević – koji je cijelo jedno desetljeće bio stup režima A. Karađorđevića, da bi ga se nakon 6. siječnja 1929. godine javno odrekao i postao njegov ogorčeni protivnik. Slično je reagirao i drugi razumni Srbin iz Hrvatske , Sava Kosanović (koji je od početka, kao demokrat imao odmak od velikosrbijanskog režima, uvidjevši kuda to vodi), a i mnogi drugi razumni ljudi iz tadašnje SDK (Seljačko-demokratske koalicije).

pribicevic-1Onaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d.

Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama?

Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično.

Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta.

Nemamo namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo.

Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918.

Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu.

Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog uvodnika moglo reći jeste:

Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“.

 DIO I

Uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba

Većina povjesničara slaže se s tezom da su korijeni hrvatsko-srpskih nesporazuma i sukoba krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća vezani za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine izvršila njezinu aneksiju, a budući da je Bosna i Hercegovina već desetljećima prije bila predmetom srpskih teritorijalnih aspiracija, godinu kasnije, srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru prestali su pružati potporu ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (hrvatska država tada je funkcionirala kao Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali zbog stranih interesa nije uspijevala u cijelosti uspostaviti pravni sustav i narodno i teritorijalno jedinstvo).

Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, poglavito oni iz Dalmacije, sve su glasnije zagovarali ujedinjenje ove južne hrvatske regije s Bosnom i Hercegovinom, s kojom je ona trebala – prema njihovim zamislima – činiti posebnu autonomnu oblast, dok se u konačnici ne pripoji Kraljevini Srbiji. To je, naime trebao biti jedan od prvih koraka na putu pokušaja stvaranja buduće “Velike Srbije” na razvalinama Austro-Ugarske monarhije.

No, za Srbe u Trojednoj Kraljevini nije bila „sporna“ samo Bosna i Hercegovina. Oni su, u cjelini gledano, bili protiv bilo kakvog objedinjavanja hrvatskih krajeva u okviru Monarhije.

Sličan otpor postojao je i kod Srba u Slavoniji. Evo samo jednog primjera, koji sam za sebe dovoljno govori o kakvim se nastojanjima radilo.

U Zagrebu je 1863. godine trebala biti održana prva „Zemaljska hrvatska državna izložba“ na kojoj su postav predstavljale slike (ulja na platnu) hrvatskih slikara, među kojima su bila i neka djela slavonskih umjetnika. Neposredno prije nego je izložba otvorena, stigle su prijetnje Srba iz Slavonije, kako se ona ne može otvoriti pod tim nazivom („hrvatska državna“), jer u tom slučaju na prilaze zgradi bit će postavljeni balvani a otvaranje i održavanje onemogućeno. Organizatori su na kraju popustili, i izložba je održana pod nazivom „izložba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“. To je za slavonske Srbe već bilo prihvatljivije, pa je sve prošlo bez izgreda.

Srbi su težili objedinjavanju cijelog nacionalnog korpusa u jednu državu, i to mnogo prije nego je došlo do stvaranja bilo kakve južnoslavenske države, pa u tom svijetlu treba gledati i na ove procese koji su sustavno poticani iz Beograda. Ta nastojanja dobivaju na zamahu krajem XIX i početkom XX stoljeća, posebice u zemljama koje nisu bile pod turskom vlašću (Hrvatska i Ugarska). Budući da je na ovim područjima Srbima bio omogućen nesmetan, slobodan i svestran razvoj – kako u nacionalnom, tako i obrazovnom, gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu, oni te povoljne okolnosti koriste za promicanje svojih – prije svega teritorijalnih interesa.

Može se slobodno reći, da su srpske političke stranke, znanstvene i kulturne institucije, a posebice njihov tadašnji tisak u velikoj mjeri okrenuti u pravcu ostvarivanja velikosrpske ideje. Tome dodatni poticaj daje slabljenje Turske i nagovještaj njezinog skorog kraja.

U tom smislu, velikosrpski ideolozi najaktivniji su bili tamo gdje su im uvjeti to omogućavali, tj u banskoj Hrvatskoj i bivšoj “Vojnoj krajini” gdje osnivaju svoje nacionalne stranke (Srpska samostalna stranka, Srpska narodna slobodoumna stranka, Narodna stranka…), glasila-novine (Srbobran, Branik, Srpski glas,Zastava), novčarske i gospodarske institucije (Srpska banka, srpske zemljoradničke zadruge, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga), te brojne udruge građana u kojima nesmetano njeguju svoj kulturni i nacionalni identitet, ali dobrim dijelom šire i velikosrpsku ideju.

Svaka od srpskih stranaka imala je svoje glasilo preko kojega su protežirane i popularizirane određene ideje, politički programi i svjetonazori, ovisno o političkom usmjerenju, ali s jednom zajedničkom idejom vodiljom: stvaranje srpske države koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe na Balkanu.

Tako je Srbobran nakon Srpskog glasa postao list Srpske samostalne stranke, Branik je promicao interese [I]Srpske narodne slobodoumne stranke Zastavaje bila glasilo Srpskog kluba (kao sastavnog dijela Narodne stranke) i td.

Među ovim političkim organizacijama, najutjecajnija je bila Srpska samostalna stranka. Tako snažan politički utjecaj ostvarivala je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je bila glavni pokretač novčarskih i gospodarskih aktivnosti (rukovodila je Srpskom bankom od čijega financiranja su ovisile srpske zemljoradničke zadruge, a to je dalje značilo proširenje utjecaja na široki srpski seljački sloj koji je predstavljao golemu većinu srpskog pučanstva).

Ona je bila i najbolje povezana sa “sestrinskim” strankama integralističke provenijencije izvan Hrvatske (Banat, Bačka, Srbija), a posebice s . To je i razumljivo, budući da su najutjecajniji ljudi ove stranke u čvrstoj vezi sa svojim istomišljenicima izvan Hrvatske (osnivač Srpske banke je bio Kosta Taušanović, inače “ministar unutrašnjih poslova i privrede” u radikalskoj vladi Srbije, a ulagači novca pri njezinom osnivanju srpski trgovci iz svih “srpskih zemalja”).

Sam Taušanović koji je, nakon što je u Beogradu uhićen i u okviru sudskog procesa radikalima zbog atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića (1899. godine) od tužitelja optužen (među ostalim) radi svoga “zavjereničkog rada iz vremena emigracije u Zagrebu 1894. godine” (što je obrazlagao “patriotskim razlozima”), u svojoj obrani, spomenuo je i doprinos u osnivanju Srpske banke, te ustvrdio kako se ne radi o tajnom djelovanju, nego o rodoljubivom radu od kojega će cijeli srpski narod imati koristi.

Ovakav nacionalni koncept Srba u Hrvatskoj, nužno je izazvao reakciju hrvatskih državotvornih snaga, te dolazi do izuzetno oštrih verbalnih sukoba i polemika, posebice preko tiska. Ovdje je također važno znati, da se i većina drugih srpskih “patriotskih” stranaka čvrsto vezivala za stranke sličnog (velikosrpskog) usmjerenja iz Srbije ili Vojvodine, pogotovu s ve spomenutom, vodećom i u srpskom narodu najutjecajnijom Radikalnom strankom, koja je zagovarala i provodila tvrdu nacionalističku liniju. Mnogi od njihovih listova se tiskaju u Novom Sadu ili Rumi, a prakticira se i sinkronizirano – paralelno objavljivanje žestokih i provokativnih tekstova tvrdog nacionalističkog sadržaja, s uvredljivom retorikom na račun hrvatskoga naroda, istodobno u Hrvatskoj, Vojvodini i Srbiji, što postaje uobičajena praksa.

Vrijeme je to i nastojanja Beograda, da po svaku cijenu (čekajući konačno oslobođenje od Turske), destabilizira političke i društvene prilike, ponajprije u krajevima u kojima ima posebne strateške interese – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako u tim zemljama oslabi utjecaj Austro-Ugarske.

Stoga se u Srbiji, među ostalim, organizira teroristička tajna organizacija Crna ruka (1903.), kojoj je jedan od ciljeva dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića, da bi potom (uz potporu Ruskog dvora, od kuda su i dobivali naloge i instrukcije) djelovali u cilju radikaliziranja borbe za rješavanje “srpskog pitanja” na Balkanu i objedinjavanja svih „srpskih zemalja“.

Dakako, promatrajući odnose u Europi i na Balkanu u širem kontekstu, nije moguće zaobići neke od strateških odrednica ruske politike, u okviru koje je velikosrpstvo nastojalo ostvariti svoje interese.

Poznato je, naime, da je još ruski car Petar Veliki (Aleksejevič), koji je Rusijom vladao krajem XVII i početkom XVIII stoljeća, u točki br. 13 svoga testamenta (ostavljajući svojim nasljednicima to kao obvezu), naveo da “Rusija neće nikada biti velika sila, dok ne izađe na ‘more Adriatičesko’“.

Velikosrpska politika je, dakle, vješto koristeći savezništvo s Rusijom, i njezine strateške interese, ali i suprotnosti koje su se javljale među velikim silama u Europi, na Balkanu nastojala ostvariti svoje hegemonističke ciljeve u okviru tih globalnih kretanja, stavljajući se po potrebi u službu onoga tko je u tom trenutku bio jači i utjecajniji.

Što se tiče srpske propagande u Hrvatskoj (koja je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije), krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.

Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« je obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«… (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Narijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; istaknuo: autori)

Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava…«).

Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo se sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umjesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrijepile iznesene tvrdnje, koristile su se paušalne i proizvoljne ocjene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje

S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvijek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.

U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, odvjetnik Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu ‘Srpskom književnom glasniku’ objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i tiska zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, povijest, junaštvo i uspjehe u prošlosti, on u isto vrijeme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ….

Prethodno naglasivši kako »…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost.«, Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:

»Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…«*

[divider]

*Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.; istaknuo: autor

[divider]

Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pjesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka (»Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše…«), on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:

» … do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima…«

[divider]

*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.

[divider][divider]

Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.

Srpska propaganda i danas koristi ovaj događaj kao dokaz »genocidnog odnosa« Hrvata prema Srbima, ali potpuno zanemarujući sve što se desetljećima ranije događalo, a što je, izvan svake sumnje, bilo uzrokom demonstracija i antisrpskog raspoloženja.

Istini za volju, kada je mržnja u pitanju, u ovome bi razdoblju valjalo (pored srpske štampe tipa Srbobrana), razmotriti i povijesne izvore o djelovanju Srpske samostalne stranke i drugih »patriotskih« srpskih snaga. »Samostalci« (umreženi s mentorima iz Radikalne stranke u Beogradu), također su sustavno radili na destabilizaciji političke scene i društvenih prilika u Hrvatskoj. Meta njihovih napada su, osim Hrvata bili i Židovi.

Preko Srbobrana, blatili su ih najpogrdnijim izrazima, tvrdeći da su odlike njihovog karaktera: »lukavstvo, podmuklost, pretvorstvo, laž, bestidnost, podlost,besavjesnost, sebičnost, težnja za brzim i lakim bogaćenjem, omalovažavanje teškog i poštenog rada.«*

[divider]

*Vidi: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902.,Zagreb, 1991., str.51.; istaknuo: autor)

[divider]

U isto vrijeme, izrugivali su se Hrvatima, koji su dopustili da im Židovi „zagospodare“, nabrajajući koje sve obrte i položaje u Zagrebu drže u svojim rukama. Inače antisemitizam je bio trajno prisutan, kako u pisanju Srbobrana, tako i u radu i djelovanju Srpske samostalne stranke i mnogih drugih srpskih organizacija.

Kad smo već kod antisemitizma, važno je istaknuti, da su Srbi i ovdje imali uzor u ruskom carskom režimu, koji je krajem XIX i početkom XX stoljeća bespoštedno progonio i ubijao Židove, što, naravno, ne može biti opravdanje, ali može pojasniti kontekst u kojem su se ovi procesi odvijali.

Poseban fenomen predstavlja to što je srbijanska (velikosrpska) politika masovno plijenila pozornost Srba „prečana“ (Srba nastanjenih zapadno od Drine), te u njihovim redovima uvijek nalazila čvrst oslonac. To je ujedno bio i kamen-temeljac svih nesporazuma između njih i Hrvata u posljednjih stotinu godina. Umjesto da svoj život grade u miru i slozi s Hrvatima i drugim narodima u Hrvatskoj (s kojima dijele životni prostor), oni, nažalost, u većini postaju (i ostaju) zarobljenici i taoci beogradskih mitomanskih planova i fikcija

Sve dosad spomenuto, svakako se nije moglo pozitivno odraziti na odnose između srpskog i hrvatskog naroda na području Austro-Ugraske monarhije, za što glavnu odgovornost snosi Beograd iz kojega su podstrekavane, a ne rijetko i izravno organizirane aktivnosti koje su uzrokovale ovakvo stanje. Iza tobožnje „borbe za oslobođenje Južnih Slovena“, krili su se egoistični velikosrpski interesi.

Uvjerena da joj nakon povlačenja Turaka pripada uloga balkanskog „Pijemonta“, Srbija je na sve načine nastojala stvoriti klimu nesigurnosti u Monarhiji i tako ostvariti svoje teritorijalne aspiracije.

Glavno oruđe kojim se to kanilo postići bili su upravo „prečanski“ Srbi.

Nakon destabilizacije prilika na tim prostorima, stekli bi se uvjeti za ostvarivanje onoga što se u Beogradu planiralo još dok su Srbijom vladali Turci: na razvalinama Monarhije stvoriti srpski dominion koji će se poslije, kad se za to steknu uvjeti, uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

nastavit će se…

autor: Daran Bašić

facebook komentari

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari