Ups! Je li zapelo već na prvom koraku?

Ups! Je li zapelo već na prvom koraku?

Osim toga, pitanje je jesu li glasači HDZ-a bili oni desni, ili iz centra dovoljno razočarani vodstvom Andreja Plenkovića i njegove vladajuće većine koja danas, moramo priznati,  nije ni slična onoj kada se pojavio Škoro i Domovinski pokret? Jesu li spremni odustati od HDZ-a? Jesu li spremni odustati danas, kada Plenković dominira u međunarodnim posjetama od Vatikana, Pariza do Berlina kao vrstan državnik i diplomata? Čini mi se da je najbolji odgovor na ta pitanja dao jedan komentator na društvenim mrežama, s kojim se potpuno slažem.

Piše: politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo

Pokušaj ujedinjenja razmrvljenih desnih političkih stranaka, kolokvijalno nazvan Vukovarska koalicija, što me kao naslov neodoljivo podsjeća na Vukovarske teze Ante Đapića, u kojima je filozofski i politološki detaljno objašnjena potreba ujedinjenja svih domoljubnih stranaka i subjekata, ali s intencijom postizborne koalicije s najjačom državotvornom strankom HDZ-om, čini se  zapeo je već na prvom koraku. Naime, Tomislav Jonjić predsjednik stranke Jedino Hrvatska, bez ikakve sumnje vodeći intelektualac desne nacionalne provenijencije, za sada je odbio potpisati pristupnicu Vukovarskoj koaliciji. On smatra da u tom novom savezu mora biti mjesta za Domovinski pokret i Most, što mi je po logici svehrvatskog domoljubnog okupljanja potpuno razumno i prihvatljivo. Dakako, s HDZ-ovog polazišta, Most u bilo kakvoj kombinaciji iz poznatih razloga nije dobrodošao partner, no i o tome je prerano govoriti više od dvije i po godine prije parlamentarnih izbora.

Potpis na novi savez kojim se obvezuju na zajednički izlazak na iduće parlamentarne izbore stavili su čelnici četiri desne stranke- Mario Radić, šef DOMiNO-a, Zlatko Hasanbegović na strani Bloka za Hrvatsku, Marijan Pavliček u ime Hrvatskih suverenista i Marina Logarušić, čelnica HSP-a. Iako je novi savez za Hrvatsku kakvog smo već jednom, ili više puta imali, načelno otvoren prema postizbornoj suradnji s HDZ-om, ipak su čini mi se postavljeni, barem za sada, nepremostivi uvjeti. Kada za moguću suradnju s HDZ-om postavljate uvjet koji se zove Ministarstvo kulture i medija, s naglaskom na „medija“ i to prije nego su izbori održani i prije nego je spomenuta Vukovarska koalicija prešla izborni prag i osvojila poneki mandat, to me neodoljivo podsjeća na Miroslava Škoru i njegove uvjete da je suradnja s HDZ-om moguća, jedino bez Andreja Plenkovića. Zahtjev za kontrolom Ministarstva kulture i medija, bez obzira koliko to bilo opravdano ili ne zbog problematičnog financiranja „antihrvatskih medija i udruga“, dolazi u vrijeme kada Plenkoviću ne pada na pamet mijenjati ministricu Ninu Obuljen Koržinek, što je otvoreno javno komunicirao. Dakle, kada se traži glava ministrice zapravo se traži glava Plenkovića. Ova ponuda me podsjeća na onu, „dobit ćeš ponudu koju nećeš moći prihvatiti“?

Politička taktika o prihvatljivosti koalicije s HDZ-om u ovom trenutku bez ikakvih ucjena, čini mi se puno boljom, a kada se nakon izbora zbroje saborski mandati, koji u sebi sadrže matematičku političku moć, može se razgovarati o uvjetima suradnje. Ako se ovdje iskreno radi o zajedništvu svih stranaka od centra prema desno, postavlja se jedno logično pitanje? Zašto već sada saborski zastupnici desnice ne pristupe vladajućoj većini, u situaciji kada Hrvatskoj prijete daleko veće ugroze povijesnih razmjera, od one koja je prijetila sa izložbe Dejana Medakovića? Nije li Memorandum SANU Tuđman odavno pobijedio? Sjetih se Predsjednika o obljetnici njegove smrti, pokoj mu duši, i vječni život Hrvatskoj, njegovom povijesnom djelu!

Odustajanje Tomislava Jonjića iz ove nove  priče, ako to bude trajno, za desni savez veliki je udarac? Tomislav  Jonjić, uz činjenicu da je rasni intelektualac, pokazao je stanovite liderske sposobnosti na prošlim predsjedničkim izborima bez ikakve potpore bilo kojeg medija, kada je od svih desnih kandidata dobio najveću potporu birača. Reklo bi se, narod ga prepoznao! Problem desnice bio je i ostao što na tom spektru uvijek postoji višak ego-lidera, od kojih je svatko uvjeren da je baš on “izabrani vođa”. Čini se da je upravo na toj temi propalo zamišljeno zajedništvo?

Kakve su šanse novog saveza ili Vukovarske koalicije?

Doista je teško prognozirati i proniknuti u količinu razočarenja izrazito desnih birača s dosadašnjim sličnim savezima ili projektima domoljubnog  ujedinjenja. Ima li Hrvatska dovoljno veliko desno biračko tijelo da se ponove „Škorinih“ 16 ili Mostovih 8 mandata, koji na razočarenje mnogih nisu pretočeni u skladnu vladajuću većinu?

Osim toga, pitanje je jesu li glasači HDZ-a bili oni desni, ili iz centra dovoljno razočarani vodstvom Andreja Plenkovića i njegove vladajuće većine koja danas, moramo priznati,  nije ni slična onoj kada se pojavio Škoro i Domovinski pokret? Jesu li spremni odustati od HDZ-a? Jesu li spremni odustati danas, kada Plenković dominira u međunarodnim posjetama od Vatikana, Pariza do Berlina kao vrstan državnik i diplomata? Čini mi se da je najbolji odgovor na ta pitanja dao jedan komentator na društvenim mrežama, s kojim se potpuno slažem.

„Prosječni hrvatski birač nije ni ljevičar ni desničar. On je tradicionalan, umjeren, konzervativan, ali politički centar ili blagi desni centar i pritom mu nimalo ne smetaju socijalističke lijeve politike koje provodi aktualna (bilo koja) vlast.

Uvriježen mit desnice je vjerovanje da postoji “velik broj razočaranih Hrvata” koji čekaju neku “autentičnu” tvrdu desnicu.

To jednostavno nije istina.

Desnica pritom radi dvije ključne greške, prema biračima i prema HDZ-u.

Birač koji ide u crkvu, drži do tradicije, domoljub je i njeguje normalne vrijednosti nije samim tim nužno desničar.

On je prije HDZ-ov birač, desni centar. On želi mir, stabilnost, sigurnost, ne revoluciju ni konflikt.

Tvrda desnica govori preusko, preoštro, prezatvoreno i prekonfliktno za većinu tog biračkog tijela.

A još gore umjesto da pokušaju pridobiti desniji dio HDZ-ovih glasača, desne opcije ih često vrijeđaju etiketama poput “ovce”, “prodane duše”, “uhljebi”.

To je, najblaže rečeno katastrofalna politička greška.

Nitko nikad nije pridobio birače vrijeđanjem.

Druga velika greška je stalno natjecanje s HDZ-om na terenu koji je HDZ već čvrsto zauzeo i ima status dominantne stranke desnog centra.

Umjesto traženja prostora za suradnju, ide se u frontalni sukob. Rezultat toga je gubitak birača koji se boje rasipanja glasova.

HDZ je birokratski “borg”: pragmatičan, fleksibilan i uvijek spreman upiti sve što mu treba.

Desnica je kruta, ideološki zatvorena, uvjerena u svoju čistoću i ispravnost te fokusirana na “rušenje HDZ-a” tog izvora svih zala. Dodatni problem desnice je percepcija razjedinjenosti: desetci ego-lidera, svatko uvjeren da je baš on “izabrani vođa”.

A birači ne vjeruju skupini koja ne može dogovoriti ni zajednički nastup, a kamoli upravljati državom.

Prosječni birač je ustvari jednostavan želi: mir, stabilnu plaću, siguran posao, manje konflikata, pristojnu vlast koja ne mijenja život iz temelja.

HDZ mu to nudi i daje. I zato birači biraju poznato.

Ako hrvatska desnica želi utjecaj, jedina realna strategija je: postati respektabilan, organiziran i stabilan partner HDZ-u.

Ako na sljedećim izborima osvoje 15–25 mandata, ako djeluju ozbiljno, s jasnim programom i kadrovima HDZ će ih morati uključiti u Vladu. Koliko je to moguće i je li to uopće moguće pokazat će vrijeme?  Mislim da će to biti ključni test zrelosti hrvatske desnice.

Jer postoji samo jedna alternativa HDZ-u na vlasti: a to je lijeva vlast SDP+Možemo i sateliti.

To je politička realnost koju desnica uporno odbija priznati.

Nema druge formule. Ne postoji drugi model. Svidjelo se to desnici ili ne.

Objava George Bailey George Bailey

Politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo