Pratite nas

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari