Pratite nas

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari