Pratite nas

Kolumne

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

Objavljeno

na

Nema ravnopravnosti i jednakosti naroda u slojevitim zajednicama bez označenog nacionalnog teritorija, na kojem je ustrojena sva politička i vojna struktura dotične narodnosne skupine. Narod koji nema nacionali entitet ograđen granicama, isto je kad i čovjek nema kuće. Narod bez vlastitog entiteta je beskućnik. Narod koji nema svoj nacionalni entitet znači da je porobljen, da nije slobodan, da je okupiran. A narod bez slobode, narod u sužanjstvu ili u porobljenosti, ima neotuđivo pravo na stvaranje, ili ponovno oživljavanje svog ukinutog mu, ili nepriznatog entiteta.

Kao što svaki čovjek na svijetu ima neprikosnoveno pravo na dom, kao temelj svih drugih ljudskih prava i sloboda, na krov nad glavom, tako i svaki narod kao zajednica tih identitetsko istih jedinki ima neotuđivo, ničim oborivo, pravo na svoj entitet. Napose je to pravo veće i snažnije, dublje i legalnije, u nepravedno uređenim federalnim, ili kakva je Bosna i Hercegovina daytonskim zajednicama različitih naroda.

U tako neuređenim zajednicama različitih nacionalni i vjerski, kulturni i civilizacijskih identiteta, obično, zapravo uvijek vlada diktatura brojnijeg naroda, ili njome protektira tuđinac.A taj protektor tuđinac je, po nekom osvajačkom pravilu, uvijek pristran i na strani je brojnijeg naroda, koji mu pomaže u održavanju nepravde. Malobrojniji je narod u takvim zajednicama kunić za testiranje izdržljivosti u nepravdi i neslobodi.

Začuđujuće je bezobrazna, i prljava politika suvremenog slobodnog, demokratskog svijeta zapadne civilizacije u govoru o pravima i slobodama muslimanskih migranata, a u isto vrijeme to pravo ne priznaje i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Na temelju kojih Međunarodnih konvencija i asocijacija muslimanski migranti imaju veća ljudska prava i slobode u Europi, koju su gotovo okupirali, negoli Hrvati imaju pravo na svoj entitet u tronacionalnoj i trokulturnoj, trovjerskoj i trocivilizacijskoj beha zajednici.

Tim diskriminatorskim odnosom prema pravima Hrvata u BiH Europa pokazuje da je u velikom strahu pred muslimanskim ekstremizmom, te da je spremna žrtvovati jedan stari narod u svojoj obitelji, i dati neograničena prava islamskim migrantima samo da saćuva kakav takav mir na svojim prostorima.

Ono što Bosnu i Hercegovinu čini sve nesigirnijom i nemirnijom je demonstracija bahatosti, moći i apsolutizma prava pobjednika nad pobjeđenim u beha ratu. Osjećaj svemoći bošnjačkog pobjednika koji tim činom ponižava, pa gotovo ponovo ubija pobijeđenog, ne otvara mogućnost zaživljavanja pravde i pravednosti, jednakosti i slobode za sve.

Poglavito je prijeteča bahatost pobjednika, muslimanskih dobitnika u Daytona, izražena i vidljiva kada je pobjeđeni, u Daytonu pokradeni i obespravljeni, onaj druge vjere, hrvatski narod. Muslimansko bošnjačka pobjedničko dobitnička strana, koja se svijetu lažno uspjela pokazati kao najvećom i jedinom žrtvom u beha građansko vjerskom ratu, a zbog ratovanja na njihovoj strani mudžahedina iz islamskih zemalja sukob učinila i svjetskim, kroz šutnju i pristranost zbog nafte, Svjetske zajednice, veći beha dio u Daytonu nazvan Federacija Muslimana i Hrvata, uspjela je pozeleniti u svoju nacionalnu i vjersku boju, da se više ne vide ni kockice federalnog partnera, kao ni europske.

Čak ni Otomanski osvajački pohod nije uspjevao tako ubrzano Bosnu i Hercegovinu turcizirati, kao što to danas sa njom čine, ostatci prisilne turske islamizacije janjičari, nekad samozvani Turci, zatim Neopredjeljeni, pa Hrvati, Srbi, zatim Jugoslaveni, muslimani, Muslimani i danas Bošnjaci. U tako ubrzanom bošnjačkom procesu turciziranja i islamiziranja Bosne i Hercegovine, u kojoj čak i nogostupe bojaju u zelenu boju, sve je manje, gotovo i nema mjesta za drugu naciju, kulturu, napose nema mjesta za drugu vjeru.

Sve je to razlog, i pravo hrvatskog naroda na svoj nacionalni entitet, koji jedino može da im jamči opstanak na toj europskoj periferiji u svom nacionalnom hrvatskom i vjerničkom katoličkom identitetu. S velikim ponosom, zasigurno daleko većim negoli je to sada, hrvatski narod obilježio je 27. obljetnicu svoje Hrvatske Republike Herceg Bosna, bošnjačko muslimansko slavlje izbora Komšića, ratnika abih koji je pucao po hrvatskom narodu.

Hrvatski ponos obilježavanja Dana HRHB, i muslimansko bošnjačko slavlje izbora pripadnika svoje zločinačke armije za drugog svog člana beha Predsjedništva, Željka Komšića, opravdava osnivanje 18. studenoga 1991. godine i uspostavljanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina, Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac …

Prisilno građaniziranje Hrvata kroz centralizam demokracije na bošnjački način izbora članova beha Predsjedništva bez hrvatskog predstavnika, daje apsolutno pravo na ponovno oživljavanje Hrvatske Republike Herceg Bosna. Stoga, ova 27. obljetnica HRHB morala bi biti i prvi korak u, opravdanom i legalnom, oživljavanje, od strane radikalnih Bošnjaka i uzurpiranih visokih predstavnika, dokinute i nepriznavane Hrvatske Republike Herceg Bosna.

I kao što je osnivanje muslimanske Patriotske lige, kao vojske Muslimana, bio razlog osnivanja HRHB, tako je i bošnjački izbor pripadnika te muslimanske armije Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva, razlog oživljavanja HRHB. Muslimansko bošnjačka agresija na hrvatski narod i njegov teritorij ne prestaje, a to Hrvatima daje legitimno i legalnno pravo na svoj nacionalni entitet HRHB, kao jedinog i nezamijenjivog jamca ostanka i opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari