Pratite nas

Razgovor

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

Objavljeno

na

Vesna Balažević i Zorica Gregurić, medicinske sestre iz zagrebačke Klaićeve, dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu i ostale do kraja

Dijelile su klupu medicinske škole u zagrebačkom Vrapču, potom započele raditi u Klinici za dječje bolesti, a odatle su se kao 23-godišnjakinje dobrovoljno javile za odlazak u vukovarsku bolnicu u rujnu 1991. godine.

Životi Vesne Balažević i Zorice Gregurić danas su različiti, prošlo je 25 godina uostalom, sestra Vesna i dalje radi u bolnici u Klaićevoj, a sestra Zorica je u mirovini i aktivna je u Udruzi zagrebačkih branitelja Vukovara.

No, ono što su zajedno prošle tada kao mlade djevojke na prvoj crti, ono čemu su svjedočile, što su proživjele i preživjele zauvijek će ih povezivati, piše Večernji list

I, kako je to bilo tamo u vukovarskoj bolnici 1991. godine?, pitamo ove školske kolegice i medicinske sestre za stolom jednog od odjela Klaićeve.

Radno! – kao iz topa će sestra Vesna, skromna žena čija je nesebična žrtva kao i njezine kolegice poznata samo najbližima. Kada je stigao poziv za dobrovoljan odlazak u Vukovar, nisu dvojile iako su mogle ostati i raditi svoj posao u Zagrebu.

U timu s anesteziologom dr. Stankom Kuštom i kirurgom prim. dr. Tomislavom Vlahovićem u Vukovar su pokušale ući 24. rujna 1991., ali taj dan to nisu uspjele.

Vratili su se u Đakovo i pokušali sutradan. I otad počinje njihova svakodnevna borba za život civila, vojnika, djece u vukovarskoj bolnici. Liječnici koje sa sjetom i ponosom spominju u međuvremenu su preminuli, ali su itekako živi u sjećanjima ovih sestara.

Pacijentica od šest mjeseci

To su dva velika čovjeka koji su malo govorili, a puno radili. Primarijus Vlahović dječji je traumatolog i zadnja operacija u Vukovaru bila je operacija malene Sanje Vidić, danas odrasle žene, koja je ranjena u granatiranju. Imala je ozljedu bedrene kosti i trbuha, a bolnica nije imala uvjete za operaciju male djece.

Nismo imali ni struje ni grijanja pa smo uz pomoć generatora održavali inkubator, a dr. Kušt ga je fenom zagrijavao – opisuje sestra Zorica jedan detalj iz vukovarske bolnice u zimu 1991. godine.

Pacijentica tog zadnjeg zahvata imala je tek šest mjeseci. Danas su, kaže nam, prijateljice na “fejsu”. Najmlađa žrtva Vukovara je Ivan Kljajić, dijete koje im je u bolnicu doneseno raznesene glavice.

Mrtav je donesen i mali Matija. Puna dva mjeseca u hitni prijem i operacijsku salu, gdje smo Zorica i ja radile, svakodnevno su dolazili teški ranjenici koji su često umirali pred našim očima, a mnogi su već mrtvi doneseni u bolnicu.

Među njima je bilo mnogo mladih branitelja, civila, staraca i djece. Najteže od svega bilo je vidjeti ranjeno ili mrtvo dijete.

Osjećaje boli i bijesa koje tada doživite neopisivi su. Jedino što je nama malo lakše bilo jer smo došle iz Zagreba pa nikog od njih nismo poznavale. Ostalima je, zbog toga što su poznavali ljude koji su dovezeni, bilo još teže – priča sestra Vesna.

Prisjeća se kako nije povjerovala u prvu informaciju da je Vukovar pao.

Jednostavno nije mogla pojmiti što to znači da je gotovo. Bile su, pričaju, uz svoje ranjenike kad su vojnici ušli u bolnicu. Obje živo pamte svoju prvu reakciju.

Zapjevale smo “Milost”! Pomislila sam, sve što sam radila bilo je za dobro ovih ljudi i ako je Božja volja da me sada uzme, neka bude. Ali kao što riječi ove pjesme kažu, “Milost koja sve vodi nas”, vodila je i mene i umjesto smrti darovala mi je moj život i život jednog napuštenog djeteta – priča Vesna, koja je sa svojom kolegicom i ostalim zarobljenicima odvedena u Srijemsku Mitrovicu i potom razmijenjena.

Nikad neće zaboraviti ništa iz te 1991. i Vukovara, tko će znati koliko su života spasile, ali jedan od tih života svjedok je i danas.

Doktorica Bosanac povjerila mi je da iznesem napuštenu bebu, u dobi od godinu dana. Bolničko ime bilo joj je Bečo, beba romskog podrijetla koju su roditelji ostavili u bolnici.

Kako sam ostala u bolnici jer je ostalo još dosta hrvatskih ranjenika, zamolila sam Vesnu da iznese Beču – opisuje sestra Zorica i zamoli Vesnu da nam ispriča što je poslije bilo s tom bebom.

Odnijela sam ga sebi kući, donijela roditeljima. U početku nisu ništa pitali, ali nakon mjesec dana morala sam nešto poduzeti.

No kako da ga sad dam u dom, nema šanse. Posvojila ga je moja sestrična, prošli su sve da bi našli njegovu obitelj i kada to više nije bilo moguće, Bečo je postao njihov.

Danas je odrastao mladić – opisuje Vesna svog člana obitelji, koji je tada kao beba s njom prošao sve: i vukovarsku bolnicu, i Srijemsku Mitrovicu, i razmjenu.

Jedina utjeha – krpica

Rekli su mi samo da voli držati krpicu u ustima, tada nisam shvaćala da je to jedina utjeha koju je to dijete imalo. Čvrsto sam ga zagrlila i više ga nisam puštala.

Na mojim rukama prošao je težak put vozeći se u oklopnom transporteru preko razorenog Vukovara, sela Negoslavaca do vojarne u Srijemskoj Mitrovici, gdje smo proveli noć neizvjesnosti i straha. Sljedeći dan put preko Bosne, razmjena u Bijeljini i konačni povratak u Hrvatsku.

Moja sestrična i njezin suprug pružili su mu topli dom pun ljubavi i pažnje. Ništa za njega nisu tražili, a dali su mu sve – govori Vesna.

Ove dvije žene, bez sumnje, mogu napisati knjigu uspomena. Svaka minuta tamo danas je velika priča. Vratile su se svojim životima. Vesna je uzela dopust prije povratka na posao nakon Vukovara, a Zorica je počela raditi odmah jer je godišnji već bila iskoristila toga ljeta.

zorica-greguric-vukovar

Ivana Rimac Lesički / Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari