Video: Dražin četnik o ‘antifašističkom ustanku’ u Drvaru 27. srpnja 1941.

„…Međutim, oni su tada i spremali ustanak za 27. jul. Međutim, petorka na čelu…nekoga Nikice Kecmana, oni su sačekali Pavelićevog pukovnika, major, šta li je bio i tada su ga ubili. To je bilo 26. juli… bilo je kod Drvara…i ondak, poslije, odma’ 27.-og Srbi nisu više mogli, nisu vidili drugi izlazak i oni su došli i proglasili srpski četnički ustanak na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije…To je bilo 27. jula, što komunisti kažu da je nji’ov ustanak bio. Prve partizanske jedinice, to je bilo krajem meseca novembra četrdeset i prve godine.”

Tako govori na jednoj snimci objavljenoj na YOUTUBE-u 2014. godine, jedan od Dražinih četnika koji je očito dobro informiran o tomu što se u srpnju 1941. godine događalo u dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine zahvaćenim “ustankom”, jer posve iste opise događaja nalazimo i u brojnim drugim izvorima.

Tako, primjerice, u knjizi Antuna Miletića i Vladimira Dedijera “Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944 – svedočanstva” (Beograd, 1989.) nalazimo potvrdu ovih riječi u izjavama izbjeglica s područja NDH. U ovom su “svedočanstvu”, naime, sabrane izjave što su ih Srbi “izbjeglice” od “Pavelićevog terora” davale Nedićevom “Komesarijatu za izbeglice i preseljenike” čija je zadaća bila prikupljanje građe o “genocidu nad Srbima u NDH” s ciljem da se na temelju tih podataka ishodi oružana intervencija Nijemaca protiv Pavelića i njegovog režima. U brojnim od tih izjava nalazimo iste opise događaja, pa i onih vezano za sve što se događalo kako u Drvaru i okolici srpnja 1941. godine, tako i na cijelom području zahvaćenom “antifašističkim ustankom” (tromeđa Like, Dalmacije i Bosne i Hercegovine). U više ovih izjava nailazimo na detaljne opise akcije postavljanja zasjede i ubojstva ustaškog časnika (bojnika) u blizini Drvara, što je bio čin smišljeno organiziran kako bi se izazvala reakcija ustaša. Ni jednog argumenta za bilo kakav “teror ustaša” u to vrijeme nema u izjavama, ali ima nekih drugih detalja: primjerice, tvrdnji kako su mnogi Hrvati i muslimani primali Srbe u svoje kuće – i to nakon što su u Srbu i kolici, Donjem Lapcu, Kulen Vakufu i okolici Drvara izvršeni ničim izazvani masakri nad hrvatskim i muslimanskim civilima i spaljena čitava sela.

Neki od “izbjeglica” detaljno opisuju okupljanja četnika po šumama već poslije sloma kraljevske vojske (nazivaju ih “ustanicima”, “gerilcima”, “naoružanim srpskim odmetnicima” ili jednostavno četnicima) i tvrde kako su se oni od početka borili protiv Pavelićeve NDH i “štitili srpski narod”. Nema nikakvog spomena partizana i komunista sve do kraja 1941. godine.

Usporedimo li ove podatke s onim što je u svome postdiplomskom znanstvenom radu pisao Krešimir Matijević (Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije: vidi ), dobivamo zaokruženu slike svega što se tamo događalo.

Etničko čišćenje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – uz neviđena zvjerstva, u ničim izazvanom krvavom pohodu – proglašena su početkom “antifašističkog ustanka” u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to je inverzija povijesti koju ne možemo i ne smijemo prihvatiti.

Pobiti stotine civila na pravdi Boga, poklati ih i pobacati u kraške jame, opljačkati im i zapaliti kuće, srušiti domove i crkve, ubijati svećenike (pa čak ih i peći na ražnju – kako je to napravljeno u slučaju župnika iz Bosanskog Grahova Jurja Gospodnetića kojemu se ni danas ne zna grob), ako je to “antifašizam” onda se s pravom moramo upitati: što je fašizam?

Gledajući danas okupljanja u Srbu, na kojima samozvani “antifašisti” slave zločin genocida i etničkog čišćenja, s pravom se pitamo: Gdje mi to i s kime živimo?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com