Pratite nas

Reagiranja

Video: Dražin četnik o ‘antifašističkom ustanku’ u Drvaru 27. srpnja 1941.

Objavljeno

na

„…Međutim, oni su tada i spremali ustanak za 27. jul. Međutim, petorka na čelu…nekoga Nikice Kecmana, oni su sačekali Pavelićevog pukovnika, major, šta li je bio i tada su ga ubili. To je bilo 26. juli… bilo je kod Drvara…i ondak, poslije, odma’ 27.-og Srbi nisu više mogli, nisu vidili drugi izlazak i oni su došli i proglasili srpski četnički ustanak na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije…To je bilo 27. jula, što komunisti kažu da je nji’ov ustanak bio. Prve partizanske jedinice, to je bilo krajem meseca novembra četrdeset i prve godine.”

Tako govori na jednoj snimci objavljenoj na YOUTUBE-u 2014. godine, jedan od Dražinih četnika koji je očito dobro informiran o tomu što se u srpnju 1941. godine događalo u dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine zahvaćenim “ustankom”, jer posve iste opise događaja nalazimo i u brojnim drugim izvorima.

Tako, primjerice, u knjizi Antuna Miletića i Vladimira Dedijera “Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944 – svedočanstva” (Beograd, 1989.) nalazimo potvrdu ovih riječi u izjavama izbjeglica s područja NDH. U ovom su “svedočanstvu”, naime, sabrane izjave što su ih Srbi “izbjeglice” od “Pavelićevog terora” davale Nedićevom “Komesarijatu za izbeglice i preseljenike” čija je zadaća bila prikupljanje građe o “genocidu nad Srbima u NDH” s ciljem da se na temelju tih podataka ishodi oružana intervencija Nijemaca protiv Pavelića i njegovog režima. U brojnim od tih izjava nalazimo iste opise događaja, pa i onih vezano za sve što se događalo kako u Drvaru i okolici srpnja 1941. godine, tako i na cijelom području zahvaćenom “antifašističkim ustankom” (tromeđa Like, Dalmacije i Bosne i Hercegovine). U više ovih izjava nailazimo na detaljne opise akcije postavljanja zasjede i ubojstva ustaškog časnika (bojnika) u blizini Drvara, što je bio čin smišljeno organiziran kako bi se izazvala reakcija ustaša. Ni jednog argumenta za bilo kakav “teror ustaša” u to vrijeme nema u izjavama, ali ima nekih drugih detalja: primjerice, tvrdnji kako su mnogi Hrvati i muslimani primali Srbe u svoje kuće – i to nakon što su u Srbu i kolici, Donjem Lapcu, Kulen Vakufu i okolici Drvara izvršeni ničim izazvani masakri nad hrvatskim i muslimanskim civilima i spaljena čitava sela.

Neki od “izbjeglica” detaljno opisuju okupljanja četnika po šumama već poslije sloma kraljevske vojske (nazivaju ih “ustanicima”, “gerilcima”, “naoružanim srpskim odmetnicima” ili jednostavno četnicima) i tvrde kako su se oni od početka borili protiv Pavelićeve NDH i “štitili srpski narod”. Nema nikakvog spomena partizana i komunista sve do kraja 1941. godine.

Usporedimo li ove podatke s onim što je u svome postdiplomskom znanstvenom radu pisao Krešimir Matijević (Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije: vidi ), dobivamo zaokruženu slike svega što se tamo događalo.

Etničko čišćenje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – uz neviđena zvjerstva, u ničim izazvanom krvavom pohodu – proglašena su početkom “antifašističkog ustanka” u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to je inverzija povijesti koju ne možemo i ne smijemo prihvatiti.

Pobiti stotine civila na pravdi Boga, poklati ih i pobacati u kraške jame, opljačkati im i zapaliti kuće, srušiti domove i crkve, ubijati svećenike (pa čak ih i peći na ražnju – kako je to napravljeno u slučaju župnika iz Bosanskog Grahova Jurja Gospodnetića kojemu se ni danas ne zna grob), ako je to “antifašizam” onda se s pravom moramo upitati: što je fašizam?

Gledajući danas okupljanja u Srbu, na kojima samozvani “antifašisti” slave zločin genocida i etničkog čišćenja, s pravom se pitamo: Gdje mi to i s kime živimo?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari