Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Antifašistička ofenziva iz istočnog susjedstva’

Objavljeno

na

ofenziva

Obilježavanje 80. obljetnice Hitlerova napada na Poljsku, kojim je započeo 2. svjetski rat, odaslalo je značajne poruke. Uzvanici u Varšavi bili su predstavnici država članica NATO-a i država partnera, čime je NATO predstavljen kao savez za obranu Europe, ne samo u teritorijalnom, već i u vrijednosnom smislu.

A zbog takvog formata bez pozivnica su ostali danas najglasniji pronositelji istočne varijante antifašizma (koji se svodi na zamaskirani komunizam) i detektori fašizma u Europi: ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov srbijanski politički brat Aleksandar Vučić. Time je ujedno Zapad postavio granicu temeljnoj naraciji nove Putinove imperijalne politike, naraciji o velikoj ruskoj pobjedi u 2. svjetskom ratu, prema kojoj je Staljinov Sovjetski Savez svojom Crvenom armijom oslobodio Europu, što Putinu danas gotovo nameće obvezu da i dalje “čuva” Europu od neofašističkih inačica.

A neofašizam se dakako nalazi uvijek ondje gdje Putin ili njegova braća u pravoslavlju, poput Aleksandra Vučića, trasiraju svoje velikodržavne interese: od Poljske i Ukrajine do Hrvatske, Crne Gore ili Kosova.

Poruka svečane obljetnice u Varšavi jest da oslobađanje ne podrazumijeva samo teritorij, već i demokratske države i slobodne ljude. I dakako, naljutila je Vladimira Putina i Aleksandra Vučića. Osobito ih je zaboljela vidljiva prisutnost hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Jer u današnjem regionalnom maršu srpskog velikodržavlja, kao i bošnjačke panislamističke opcije, hrvatska je predsjednica personifikacija nadirućeg fašizma. Pa čak i kod premijera Plenkovića primjećuju fašistička skretanja.

No umjesto analize sadržajnog besmisla te velike antifašističke ofenzive iz istočnog susjedstva, zanimljivo je pogledati: tko nam to govori?

Srpsku ekipu predvode Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i kao džoker za posebne prigode Aleksandar Vulin. Predsjednik i najmoćniji čovjek Srbije Aleksandar Vučić učio je politiku kao šegrt četničkog vojvode Vojislava Šešelja, koji je u velikosrpskom ratnom pohodu na Hrvatsku i BiH služio kao paravojna poveznica između JNA i politike Slobodana Miloševića. Velikosrpski ratni pohod od 1991. do 1995. sadržavao je tipične elemente naci-fašizma: priču o ugroženosti Srba kao povod za agresiju, ideologiju krvi i tla kao opravdanje za osvajanja, mitomaniju o vlastitoj veličini (nebeski narod), etničko čišćenje i zatiranje kulturnog nasljeđa na etnički očišćenim “srpskim” teritorijima. I tradicijsku kulturu laži, koju je lijepo i s ponosom uobličio i “otac nacije” Dobrica Ćosić. Vučić je bio mladi, ali vrlo vatreni dio projekta.

Pragmatični savez

Ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik vlade Ivica Dačić u to je vrijeme bio prvi šegrt (glasnogovornik) operativnog šefa velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića. A ministar obrane Aleksandar Vulin politički je ponikao pod krilom generalštaba JNA i Mire Marković-Milošević u Pokretu za Jugoslaviju, dok je ta JNA u ime tekovina revolucije sravnjivala sa zemljom hrvatske gradove i sela, osvajajući prostor za veliku Srbiju i kasnije nastavila djelo u BiH. Do danas nisu odustali od ostvarenja velikodržavnog srpskog projekta.

Sarajevska antifašistička ekipa ne zaostaje u demokratskoj legitimaciji. Prije nekoliko tjedana sam pisala o demokratskoj legitimaciji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, nakon što je otvorio antifašističku paljbu po hrvatskoj predsjednici. Da podsjetim ukratko: gospodin Džaferović je devedesetih bio glavni operativac Alije Izetbegovića za koordinaciju sunitskih mudžahedina i iranske revolucionarne garde s bošnjačkim oružanim snagama, na prostoru na kojem su se tada dogodile prve džihadističke dekapitacije na europskom tlu nakon pada Osmanskog Carstva.

Ovih se dana, brizi za nedemokratsko skretanje Hrvatske krajnje primitivnim “esejističkim” napadom (časopis STAV) na hrvatsku predsjednicu pridružio i Faris Nanić, nekad vidljiviji član Izetbegovićeve stranke SDA u Hrvatskoj. Demokratska legitimacija F. Nanića je također impresivna: u vrijeme rata je bio šef zagrebačkog ureda i član uprave islamističke agencije TWRA, koju je osnovao stari prijatelj Alije Izetbegovića, sudanski liječnik i radikalni islamist El Fatih Hasanein, a koja je nakon 11. rujna 2001. stavljena na listu terorističkih organizacija. I popis suradničke gospode je impresivan: Osama bin Laden, radikalni šeik Omar Abdel Rahman, Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Alija Izetbegović, Džemal Merdan… i dakako Faris Nanić. To je ekipa koja je uvezla radikalni islam u BiH i šire na Balkan.

U pragmatičnom savezništvu s beogradskim drugarima iz istog se miljea danas šalju ilegalni migranti na hrvatske granice i u Europu. Dok istodobno “strahuju” od porasta fašizma u Hrvatskoj.

Svečana obljetnica u Varšavi pokazala je da su nedemokratski istočni režimi i njihove ideologije presvučene antifašizmom ipak pročitana priča. Ali stalna hrvatska defenziva prema kampanji iz susjedstva pokazuje da je hrvatske institucije još nisu pročitale. I da su one najveći hrvatski problem. A ne ni fašizam kod kuće, niti priprosta i prozirna “antifašistička” kampanja u susjedstvu.

Višnja Starešina/slobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto će se Brexit ipak dogoditi?

Objavljeno

na

Objavio

Usvom mistificiranju briselske birokracije i preziru prema građanima domaći eurokrati ne poznaju granice. Već godinu dana obmanjuju javnost tobožnjom silnom važnošću hrvatskog predsjedanja Vijećem EU prvih šest mjeseci sljedeće godine. Pa se, eto, moramo pripremiti, umiti, skoncentrirati, jer to je jako važno, sve će oči biti uprte u nas ( o tome tko je predsjedao zadnjih polugodišta većina ljudi nema blage veze, jer se ionako svi izrotiraju).

Trebamo se i nadati da će to biti onih šest mjeseci kada nismo faktor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta i preslika NDH, kako kaže jedan član vladajuće koalicije, koji svako dva tjedana o tome mijenja mišljenje. Radi se o ispraznom naklapanju koje jednu običnu birokratsku rotaciju prikazuje kao stvar od silnog nacionalnog interesa.

Niti je hrvatsko šestomjesečno predsjedanje tim Vijećem posebno važno, niti ćemo imati ikakve stvarne odgovornosti, a kamoli neke posebne koristi. Inače, u ovom polugodištu, ako to nekoga zanima, predsjeda Finska. Dakle, kad god čujete ili pročitate nešto poput „hrvatsko predsjedanje EU“ prevedite slobodno to u mislima u „bla, bla, bla“, žubor vode u vodokotliću ili Despacito, potpuno svejedno. Jer to je nevažno.

Ako mislite da je „bla, bla, bla“ pregruba i neodgovorna diskvalifikacija diskursa o hrvatskom predsjedanju Vijećem EU, evo izvadak o tom epohalnom zadatku sa službene stranice našeg Ministarstva vanjskih poslova: „Uspješno predsjedanje Vijećem EU oslanja se na sposobnost predsjedavajućeg da osigura napredak i postigne rezultate vezano uz tekuće zakonodavne akte i otvorena pitanja koja se nalaze na dnevnom redu Vijeća.

Predsjedavajući nastoji postići rezultate unutar iznimno zahtjevne mreže formalnih i neformalnih procedura i pregovora te komunikacijskih kanala. Za svaku državu članicu koja predsjeda Vijećem važno je da bude svjesna navedenih izazova te se za iste kvalitetno pripremi, angažirajući pri tome sve nužne nacionalne institucionalne resurse.“ Kardeljev „Zakon o udruženom radu“ iz 1976., simbol komunističke šuplje priče, djeluje kao kristalno jasna i razgovijetna proza prema ovoj zaumnoj magli eurokratskog novogovora.

Ovog tjedna formirana je nova Europska komisija, sastavljena od predsjednice i 27 povjerenika, po jednog iz svake države članice. Novi hrvatski predstavnik u Komisiji je Dubravka Šuica, koja je postala jedan od osam potpredsjednika tog tijela.

Premijer Plenković to je prokomentirao ovako: „Činjenica da je Hrvatska dobila ulogu potpredsjednice znak je našeg položaja u Europskoj uniji, našeg položaja kao države i Vlade i našeg političkog utjecaja na zbivanja na europskoj razini“, i nazvao izbor Šuice „ogromnim uspjehom“. Štoviše, prikazao ga je kao nastavak u nizu vlastitih trijumfa: „Samo dva mjeseca prije naporima ove Vlade izabrali su Mariju Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Hrvatska dobiva dvije uloge koje nikada prije ne da nismo mogli zamisliti, nego nismo mogli doći ni u šansu da razumijemo“. Ispada kako Plenković uvaljuje birokratkinje u europske institucije bolje nego Mamić igrače u nogometne velikane.

Mi obični smrtnici to „ne možemo zamisliti“, a posebno je dojmljiv uvid kako „nismo mogli doći ni u šansu da to razumijemo“. No, ako malo bolje razmotrimo to što Plenković gotovo biblijski prikazuje kao ono što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, a što je on pripravio Hrvatima, ispada da je riječ o prodavanju magle.

U novom sastavu Komisije podpredsjednike su dobili, primjerice, i Latvija, Slovačka, Češka i Grčka. Ili, još zornije, ako slijedimo Plenkovićev kriterij, što možemo zaključiti o važnosti Luksemburga za EU, kad je notorni Jean-Claude Juncker zadnjih pet godina bio predsjednik Komisije? A i u tom sastavu su Latvija i Slovačka imali potpredsjednike. Neki vanzemaljac koji bi nas posjetio i čuo za taj kriterij pomislio bi da Luksemburg ima 200 milijuna stanovnika i zauzima barem trećinu teritorija EU, a po snazi ga slijede Slovačka i Latvija.

Junckera je naslijedila Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane koja je u šestogodišnjem ministriranju srozala njemačku vojsku na najniže grane u povijesti, do te razine da je ministar obrane u vrijeme Helmuta Kohla Rupert Scholz javno izjavio da je stanje Bundeswehra katastrofalno.

Nemaju upotrebljive letjelice ali, zahvaljujući toj demokršćanki, imaju rodnu i LGBT politiku i tečajeve u vojsci, od čega valjda Putin posebno strepi. O novoj predsjednici EK treba još napomenuti da je bila optužena za plagiranje doktorata, uz prilično čvrste argumente. Ovog tjedna je sastavila „europsku vladu“ u kojoj postoji niz bizarnih resora, među kojima i resor za “zaštitu našeg europskog načina života” na čijem čelu je Grk Margaritis Schinas.

Naravno, i on je potpredsjednik. Još jedan podpredsjednik je i Nizozemac Frans Timmermans koji je poslovodni potpredsjednik za „europske zelene poslove“. To je, otprilike, nešto kao ministarstvo vjere jer ekologija postaje nova (para)religija, koja u ostvarenju svojih ciljeva ne preže ni od zloupotrebe bolesnog djeteta, kao u slučaju Grete Thunberg, za neku vrstu suvremenog dječjeg križarskog rata.

Dijete, koje nema nikakvog znanja ni iskustva pokreće borbu za svetu, neupitnu stvar i svi ga pobožno slijede. A stvar orkestriraju i usmjeravaju oni koji imaju jasne političke i financijske ciljeve. Ako EK sada ima potpredsjednika za „europske zelene poslove“ očekujemo u sljedećem sastavu i povjerenika za sivo tržište, potpredsjednika za crne fondove i povjerenicu za crveno plemstvo, funkcije za koje mi spontano padaju na pamet brojni hrvatski kandidati.

Za razliku od velikih igrača koji su podijelili važne resore, manje zemlje EU su dobile isprazne domene kao što su „Demokracija i demografija“ (Hrvatska), „Zaštita našeg europskog načina života“ (Grčka), „Ravnopravnost“ (Malta) ili „Krizni menadžment“ (Slovenija). „Na europskoj razini igramo utakmicu iznad svoje kategorije“, poručio je naš premijer ilustrirajući važnost imenovanja Šuice jednom od osam potpredsjednika EK za Hrvatsku i njen ugled.

Zaboravimo, dakle, na regnum regno non praescribit leges, jer, evo, sada se govori o kategorijama. Postoje države više i niže kategorije, a Bogu hvala što nam je dao ljude kao što su Plenković i Šuica koji su nas, barem privremeno, doveli u viši razred. Kako su takvi giganti uopće potekli u ovako bezveznom narodu niže kategorije? Čuli smo od premijera još jednu besmislicu: „Poruka koja izvire iz svega ovoga je uloga žena u hrvatskoj politici i uloga žena iz Hrvatske u međunarodnim organizacijama“. Ali ne trebaju ćate briselskim kadroviranjem slati tu poruku, hrvatski građani su na slobodnim predsjedničkim izborima izabrali ženu, dakle nemaju problema sa spolom i neumjesno je to uopće spominjati.

Kako stvari stoje, Europu, točnije europsku civilizaciju uskoro će trebati spašavati od Europske unije. Euroni se iščuđavaju Brexitu i uvjeravaju nas kako su ga izglasali neupućeni, neobrazovani, lažnom panikom obmanuti Britanci, ali istina je sasvim drugačija.

Britanci su postupili racionalno, jer kao narod duge demokratske tradicije i s ozbiljnim institucijama brzo su detektirali da je Bruxelles otišao na stranputicu, jednako kao što su zemlje Višegradske skupine, sa svježim sjećanjem na stari totalitarizam, nanjušile zametke novog, kroz sužavanje prostora slobode, demokratski deficit, birokratizaciju, novogovor, preodgoj građana, cenzuru, čemu se s pravom sve čvršće opiru.

Britance su, suprotno onome što nam mediji serviraju, pred Brexit najviše plašili zagovornici ostanka u Uniji, govoreći im kako će, izlaskom iz EU preko noći propasti, kako će se funta strmoglaviti, burza krahirati, građani ostati gladni, bez toalet papira i svega ostalog, no nakon referenduma se nije dogodilo ništa od toga. Oligarhija i dalje, na sve načine, nastoji spriječiti izlazak Velike Britanije iz EU, ignorirajući volju građana izraženu na referendumu.

Argument više zašto je trebaju napustiti. Zašto će se Brexit na koncu ipak dogoditi? Najbolje je odgovoriti retoričkim pitanjem. Jesu li Britanci stotinama godina gradili institucije, stvorili Oxford i Cambridge, izrodili Shakespearea i Chestertona, Elizabetu i Viktoriju, Churchilla i Margaret Thatcher za to da bi im danas Dubravka Šuica krojila kapu?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari