Ne želim nagađati kako je i s kojom nakanom dopisnica Jerusalem Posta napisala da je u razgovoru u četiri oka s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom predsjednica Grabar-Kitarović kazala da je BiH pod kontrolom militantnog islama te da ljudi povezani s Iranom i terorističkim organizacijama diktiraju politiku BiH.
Zanima me: što je tu netočno? Je li zbilja nemoguće naći vezu samog vrha vlasti, primjerice bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića s Iranom?
Početak Džaferovićeve bliske suradnje s političkom dinastijom Izetbegović datira iz 1993. godine, kada je taj bivši komunistički sudac postao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici.
Jedan je od glavnih Izetbegovićevih obavještajnih operativaca. Zenica je u to doba bila središte islamske radikalizacije u BiH, gdje su ruku pod ruku, pod pokroviteljstvom Izetbegovića, djelovale obavještajne ekspoziture Irana i sunitske mudžahedinske skupine.
Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma 14. prosinca u Parizu, Alija Izetbegović se morao osobno obvezati Billu Clintonu da će strane islamske borce i organizacije otpremiti iz BiH. Obećanje, kao i obično, nije ispunjavao i uskoro je stigla prva opomena.
U veljači 1996. Washington Post je objavio da je u terorističkom logoru pokraj Fojnice i dalje prisutno dvjestotinjak iranskih instruktora koji nastavljaju s aktivnostima.
Dva dana kasnije IFOR je izvršio desant na logor. O tome je zapovjednik IFOR-a, američki general Leighton Smith kazao: „Ne treba biti genij da bi se shvatilo da smo ondje pronašli nešto što je očito teroristička obuka. A ne može se niti poreći da se ova teroristička obuka u ovom logoru odvijala u direktnoj suradnji s ljudima iz vlasti.“ Šefik Džaferović je po funkciji bio važan kotačić u toj vlasti.
Ta igra mačke i miša nastavljena je do današnjih dana. Dinastija Izetbegović nije se odrekla niti svojih iranskih saveznika ni savezništva različitih sunitskih islamističkih organizacija.
Šefik Džaferović bio je konstantna potpora suradnji: kao tajnik bošnjačke tajne službe AID, kasnije kao politički dužnosnik.
Nakon jačanja istočnih, uključujući i iranski utjecaj u BiH, zapadni saveznici zatražili su 2013. simbolično protjerivanje dvojice iranskih diplomata.
Protjerivanje je izvršeno, suradnja nastavljena. O njoj, u listopadu 2014., bivši agent CIA-e u BiH John Schindler piše: “Iranska obavještajna služba, kako civilno Ministarstvo obavještajnih poslova (VEVAK), tako i paravojna Revolucionarna garda (Pasdarani), postali su još 1990-ih vrlo utjecajni među bosanskim muslimanima zahvaljujući tajnim vezama sa SDA.”
Opisujući igru u kojoj na zapadne pritiske bošnjačke vlasti samo privremeno zatvaraju vrata iranskim prijateljima, Schindler konstatira da „Iran ima značajnu špijunsku bazu u Bosni, koju smatraju sigurnom lukom za svoje tajne operacije u ostatku Europe“.
Tek koji mjesec poslije Šefik Džaferović našao se pod sumnjom suučesništva u ratnim zločinima stranih islamskih militanata.
Njega i generala Sakiba Mahmuljina javno je optužio i kazneno prijavio tadašnji stranački kolega iz SDA Mirsad Kebo za suučesništvo u mudžahedinskim dekapitacijama nad Srbima u Vozući 1995., kao i za prikrivanje dokaza o ratnim i poratnim zločinima islamskih militanata koji idu do Izetbegovića.
Kebo je morao otići, a Džaferović, kao najvjerniji branič dinastije Izetbegović vinuo se u sam politički vrh, u Predsjedništvo BiH. Šefik Džaferović samo je primjer, a nikako jedini pripadnik bošnjačkog političkog i obavještajnog establišmenta s dugom tradicijom suradnje s militantnim islamom.
Iran je danas prepoznat kao jedna od glavnih sigurnosnih prijetnji Europi. Prema izvještaju američke agencije za nacionalnu sigurnost u BiH djeluje oko 650 iranskih obavještajaca. Samo prošle godine broj iranskih tražitelja azila u BiH porastao je stotinu puta i u odnosu na prethodnu godinu – sa 16 na više od 1600.
Bošnjačko vodstvo potiče sigurnosno opasnu krizu proizvodnjom migrantskih logora uz meke točke hrvatske granice. I bilo bi zaista čudno da hrvatska predsjednica i o tome nije razgovarala s izraelskim predsjednikom.
Neobično je da je JP objavio neusuglašeni članak o tom razgovoru. Jasno je zašto je članak uzbudio Džaferovića i prijatelje. A tužno da njihovo uzbuđenje upravlja hrvatskom politikom.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija